Što je zajedničko Clevelandu, Torontu, Orlandu i Minnesoti? Možda pomogne ako nabrojim sljedeća imena: LeBron James, Chris Bosh, Dwight Howard, Kevin Love. Sva četiri kluba su u bliskoj prošlosti ostali bez svojih franšiznih lica, nositelja momčadi, i sva četiri kluba su small market franšize. Sva četiri kluba iz ovog ili onog razloga nisu uspjela napraviti ključni iskorak u rezultatskom smislu sa nabrojanim All-Star igračima iako su i James i Howard igrali playoff finala.
Small market tržišta jednostavno nisu dovoljno primamljiva slobodnim igračima najviše klase jer oko njih nema dovoljno glamura pa samim time ni novca, gradovi nisu zabavni kao New York ili Los Angeles, a nemaju ni bogatu klupsku povijest ili veliki fond navijača diljem svijeta kao Boston. Gubitak franšiznog talenta zato ove ekipe vodi ravno u mračni podrum iz kojega godinama ne mogu izaći, a fanove baca u očaj jer znaju da im slijedi teško razdoblje u kojemu neće imati previše razloga za slavlje.
I ranije u prošlosti su veliki igrači prelazili iz jednog kluba u drugi, ali od 2010. godine postavljena je paradigma prema kojoj da bi pobjeđivao u ligi moraš se udružiti sa još dva, tri, četiri igrača visoke klase. Trend i standarde je pokrenuo samoprozvani “Kralj” James prelaskom iz Clevelanda u Miami, kralj velikih putešestvija iz jedne franšize u drugu.Zanimljivo je primijetiti da kada te”male” franšize pobjeđuju onda su zaslužni igrači “kraljevi”, kada nema uspjeha onda su svi krivi osim “kraljeva”: uprava, trener, generalni menadžer, suigrači pa čak i portir i čistačica u dvorani. Kada dođu teška vremena za momčad skupi svoje stvari, zatraži trade, i otiđi u “veći” klub sa boljim suigračima, gazi preko mrtvih, zaboravi na grad u kojemu si igrao, zaboravi na navijače obučene u tvoj dres. To je današnja košarkaška kultura i obrazac ponašanja koji je postao dominantan. Ako ne možeš pobijediti bolju ekipu pridruži joj se, idi linijom manjeg otpora, pobjegni glavom bez obzira, pronađi 100 (najčešće) loših izgovora koje će mediji, uvijek u zaštiti zvučnih imena, prezentirati kao apsolutnu istinu.
Možda sam patetičan i staromodan ali nekada stvarno nedostaju vremena kada si mogao kupiti dres omiljenog igrača siguran u to da ćeš ga moći nositi sljedećih 5 godina. Lojalnosti više nema, osim ako se lojalnost ne zove Tim Duncan ili Dirk Nowitzki. E to su pravi “kraljevi” i karakterni sportaši s kojima možeš poistovjetiti njihovu franšizu, koji nikada nisu bježali niti tražili izgovore za bijeg nego su igrali i pobjeđivali usprkos svemu. Danas je na vlasti i trendove diktira neka druga generacija čiji su predvodnici odlični igrači ali loši sportaši upitne ljudskosti i pristojnosti koji misle da su veći od košarke same. Zbog takvih stvari, iako sam košarkom inficiran do krajnjih granica, sve više se pretvaram u čangrizavog lika koji navija protiv nekoga, a ne za nekoga, što uopće nije fora.
Junak ove priče Kevin Love nedavno je također postao “kralj” nove generacije. I on je nadrkani školarac koji je dobio jedinicu i kojemu su svi krivi zbog toga osim njega samoga. Kriv je na početku karijere bio Al Jefferson koji ga je sputavao, zatim je to bio trener Kevin McHale, onda je to bio generalni menadžer David Kahn, na koncu i Ricky Rubio i ostatak Minnesotine ekipe koja nije bila dovoljno dobra za njega. Pa čak je i Minneapolis bio prehladan grad za dečka naviklog na kalifornijsko sunce. U svemu ovome ima istine što ću argumentirati u sljedećim redovima, ali ne mogu prijeći preko još jednog “kralja” koji traži izgovore bez da i sam preuzme dio odgovornosti jer je on bio lider Minnesote zadnjih godina, a odlika pravog lidera jest preuzimanje odgovornosti kada ne ide. Ne mogu prijeći preko nedostatka elementarne kulture i pristojnosti koja nedostaje današnjim “kraljevima” koji uporno “siluju” trade u bolju ekipu i koji bez pardona direktno ili indirektno blate franšizu u kojoj su stvorili ime i suigrače s kojima su dijelili svlačionicu. I zadnji put, ne mogu prijeći preko još jednog sjajnog košarkaša koji se ponaša kao slabić i kukavica koja priznaje poraz bez borbe i na prvu kada zagusti bježi.
Nije sve bilo idealno u Loveovim Wolvesima. Umjesto da u klub putem drafta slete Steph Curry ili DeMarcus Cousins došli su Jonny Flynn, Derrick Williams i Wes Johnson, umjesto da se pazi na financijsku fleksibilnost nakon tradea Ala Jeffersona košarkaški analfabet spomenuti GM Kahn kockao se sa Brandonom Royom, Martellom Websterom i Darkom Miličićem od kojih više ni jedan nije u klubu. Kao vrhunac svega i jedna od najvećih pogrešaka u povijesti franšize iz Minneapolisa bila je Kahnova odluka iz 2012. godine da Loveu odbije dati maksimalni ugovor što ga je uz pomoć sudbine usmjerilo u Cleveland.
Ako ostavimo nekošarkaške teme po strani onda se mora priznati da je iza Lovea fantastična sezona u kojoj je dugo bio jedan od glavnih kandidata za MVP titulu. Brojke su nevjerojatne: 26,1 poena, 12,5 skokova i 4,4 asistencije. Ovako nešto u povijesti NBA lige ostvarili su samo Wilt Chamberlain, Kareem Abdul Jabbar, Elgin Baylor i Billy Cunningham. Mnogi će ovo okarakterizirati samo kao nabijanje brojki bez učinka jer su Vukovi opet propustili playoff. Ako to i je istina svejedno skidam kapu i čestitam Loveu koji je uspio u nečemu što su samo četvorica prije njega ostvarila. Vrijedno divljenja.
Ne, Wolvesi nisu playoff propustili zato što je ekipa služila Loveu za pumpanje brojki već zato što su jednostavno imali bolju konkurenciju. Na kraju sezone Minnesota je imala iznadprosječni deveti napad lige i iznadprosječnu dvanaestu obranu lige. Zbog takvih brojki mnogi smatraju da su Wolvesi jedna od najboljih momčadi koja je ikada propustila doigravanje jer deveti napad i dvanaesta obrana uvijek vas vode u playoff, bilo kada i bilo gdje. Osim prošle godine. Dallas sa prekaljenim veteranima i Memphis sa dokazanom obranom jednostavno su bili bolji od Wolvesa kojima je nedostajalo i kvalitete, i dubine, pa i sreće u odnosu na ove dvije ekipe.
Dvije stvari se još predbacuju Loveu i prenaglašene su do te mjere da je čovjek spreman povjerovati u njih koliko su puta ponovljene, izvučene iz konteksta a zatim lansirane bez prethodne provjere. Prva je ne igranje obrane, druga gubitnički mentalitet u clutch situacijama.
Kevin Love nije i nikada neće biti obrambeni genijalac zato što za tako nešto nema atleticizam ni dužinu, pa u krajnjem slučaju ni volju da umire u obrani. Ali koga briga? Sve da Love pored sebe i ostavlja (a ne ostavlja) rupu u obrani veličine kratera koga briga? Čovjek je efikasna prva napadačka opcija sa sjajnom all round igrom koja isporučuje 26 poena bez da se oznoji. Takav učinak maskira sve obrambene nedostatke. Love nije idealan obrambeni igrač ali nije ni rupa što nam potvrđuje i podatak da je Minnesota na kraju balade imala dvanaestu obranu lige. Da je Kevin baš takva rupetina za očekivati bi bilo da su bili puno niže posebno zato jer je jedini pravi defender u njihovoj momčadi bio Ricky Rubio. Kevin Martin i Corey Brewer su “kockari”, a Nikola Peković baš kao i Love boluje od manjka atleticizma i dužine i kao takav je bio nekomplementaran sa Loveom u obrani. Da Love ipak nije tolika rupa kao što se pokušava prikazati pokazuje nam i on/off statistika koja kaže: Wolvesi su sa Loveom na parketu primali 106 poena na 100 posjeda, a bez njega 106,5. I nije uopće stvar u ovih pola koša već u činjenici da relevantni podaci ne odgovaraju pričama koje kruže. Opet, da je Love doista rupa bez dna u obrani valjda bi obrana bez njega na parketu primala puno manje poena nego s njim. Teško da će Love ikada puno pridonositi ekipi obrambenim učinkom zahvaljujući kojemu će dobivati utakmice i Love ima prostora za popraviti prvo voljni segment svoje obrane pa onda i sve ostalo, ali isto tako Love nije obrambeni kriminalac kao što ga se često prikazuje. Najbolje do svega, i dalje ćemo čitati i slušati komentare tipa: „pa što će Love Cavsima, ionako ne igra obranu“. Možda je najbolji odgovor: „nisam znao da je Bennett reinkarnacija Billa Russella“:
Što se tiče njegovih predstava u clutch situacijama koje se odnose na zadnje tri minute utakmice kada je rezultat u egalu onda moramo znati dvije stvari. Wolvesi su prošle sezone izgubili previše utakmica u zadnjim sekundama ili minutama. U clutch situacijama u zadnje 3 minute Love je šutirao 12/27 i od igrača koji su šutirali više od 25 puta u tom periodu samo su James i Damian Lillard uspješniji od njega. Ostatak ekipe je šutirao 12/49 u clutchu što je porazan podatak. Razlog zašto je Love bio možda i uspješniji od Lillarda i Jamesa je njegova momčad koju je bilo puno lakše braniti nego Miami ili Portland koji imaju različita napadačka oružja i pored svojih glavnih individualaca. Love je pored sebe u clutch momentima imao Rubija koji kroz karijeru šutira 36,8% iz igre, Martina kojega je lako braniti jer se pretvorio u spot up šutera, Brewera koji kroz karijeru šutira 42% iz igre, a 29,5% za tricu i Pekovića koji je upotrebljiv samo kao roller u pick and rollu i u low postu koji je najlakše braniti udvajanjem. Zbog svega ovoga Love se u završnicama utakmice morao nositi sa udvajanjem, ponekad čak i sa utrajanjem jer su protivnici bili svjesni da od njega prijeti najveća opasnost i da se protiv drugih mogu kockati.
Ako sam već secirao Loveove “minuse” i one koji to stvarno jesu pošteno je i da predstavim njegove pluseve. Ne treba biti posebno bistar da igrača koji ubacuje 26 poena prosječno označimo kao napadačkog majstora, a Kevin Love sigurno je jedan od najboljih napadača u ligi. Iz igre je prošle sezone šutirao sa 45,7% uspjeha, za tricu sa 37,6%, za dva 50%. Trošio je 28,8% napada Minnesote dok je bio na parketu uz efikasnost (TS) od 59,1% što je potrošnja i efikasnost na razini legitimnih prvih napadačkih opcija. Bio je i četvrti najbolji strijelac lige (iza Duranta, Anthonyja i Jamesa), treći skakač (iza Jordana i Drummonda), a potrošio je Love i 505 lopti za tricu, pogodio je 190. Razlog zašto je igrao tako daleko od koša je upravo udvajanje protivnika, i Love je vrlo podcijenjen kao low post napadačka prijetnja, a bolji od njega u tom segmentu su vjerojatno samo Cousins i Al Jefferson. Njegova outlet dodavanja su opjevana stvar, a također zbog odličnog pregleda igre može sa lakta dijeliti lopte i biti koristan asistent.
Koliki je bio njegov utjecaj na momčad najbolje oslikava podatak da su s njim na parketu Wolvesi postizali 111,6 poena na 100 posjeda, a bez njega 101,5 poena. Da su kroz cijelu sezonu igrali bez Lovea Vukovi bi imali nakon Philadelphije najlošiji napad u ligi, dok bi sa Loveom stalno prisutnim na parketu samo Clippersi imali efikasniji napad. Minnesota je na kraju ostvarila omjer 48-34, a Love je propustio samo 5 utakmica u kojima je momčad bez njega upisala 4 poraza.
From Cleveland with Love
Cavsi su se tako preko noći pretvorili u novu dominantnu silu na Istoku i od momčadi koja se trebala graditi i čije je vrijeme trebalo doći s obzirom na gomilu mladog talenta, sa dva top 5 igrača lige postali su stroj kojemu nad glavom visi imperativ pobjeđivanja. Za dobiti Lovea morali su se odreći lutrijskih talenata i prvih izbora na draftu ove i prošle godine Andrewa Wigginsa i Anthonyja Bennetta, ali i budućeg picka prve runde sljedeće godine. Postavlja se logično pitanje jesu li se Cavaliersi odrekli previše toga u zamjenu za Lovea? Wiggins je jedan od najvećih talenata u ligi, ali kao što znamo sirovi talent ne donosi ništa i s obzirom kako je Cleveland razvijao svoje talente zadnjih godina logično je da su ga razmijenili za već gotov proizvod. Wiggins je krilo, baš kao i James i upitno je koliko bi igrao, dok su Bennetta zamijenili Loveom. I dok je Bennett prošle godine bio bust ovoga ljeta se preko noći nešto promijenilo u javnoj percepciji pa je krilni centar pokazao na Ljetnoj ligi, ponavljam, Ljetnoj ligi, da može biti dobar iako zapravo nije pokazao ništa osim napumpanih brojki zahvaljujući volumenu lopti koje je potrošio uzimajući užasne šuteve preko ruke.
Ovo je zapravo vrlo dobar potez uprave Clevelanda jer nisu gubili vrijeme na razvoj talenta dok na rosteru imaju najboljeg igrača današnjice s kojim moraš pobjeđivati odmah i čiji talent moraš iskoristiti dok je još u naponu snage. James svakako nije došao u Cleveland igrati se mentora i paziti kako se razvijaju Wiggins, Bennett i Irving, on je došao po naslov. Zbog toga su sasvim razumljivo u Clevelandu odabrali sadašnjost umjesto ružičaste ali i nesigurne budućnosti. LeBron ima 30 godina, a s obzirom na potrošnju kroz čitavu karijeru za očekivati je da više ne bi bio u naponu snage kada bi to bio spomenuti trojac i ostatak mlade družine Cavsa za 3-4 godine, i opet pod uvjetom da se svi razviju na pravi način.
Nova momčad Clevelanda neodoljivo podsjeća na Miami u kojemu je James igrao jer je okružen Irvingom i Loveom, napadačka igra će biti utemeljena na floor spacingu kojega će koristiti James i Irving za svoju slash and kick igru, često će igrati small ball postave i opet Jamesova momčad nema klasičnog centra ali ima bezbroj šuterskih specijalista. Kad smo već kod šuterskih specijalista spomenimo da na rosteru Clevelanda se trenutno nalaze tri pobjednika all star natjecanja u šutiranju trica: James Jones (pobjednik 2011.), Love (2012.), Irving (2013.), a tu je i Mike Miller koji je svojim tricama često donosio pobjede Heatu u finalima playoffa,a postoji i realna mogućnost da se pridruži i najbolji šuter za tri ikada Ray Allen.
S obzirom na nedostatak pravog obrambenog potencijala jasno je da će ova momčad biti izgrađena da pobjeđuje na temelju napadačke igre i viška individualne klase kao što je jasno i to da će njihov napad biti među 3 najbolja napada u ligi. Ostalim ekipama u ligi neka je sretno sa branjenjem 3 vrhunska napadača koji sebi mogu kreirati šut okružena šuterima i s dodatkom četvrtog gunnera (Waiters) koji je talentiran s loptom u rukama.
Ostale su finese koje će trener Blatt morati doraditi a prvenstveno se tiču raspodjele potrošnje lopti. Ova momčad ima previše “umjetnika” a premalo “radnika”. James bi mu mogao pomoći jer je on četiri godine bio u situaciji da mora loptu dijeliti sa još dva igrača koji su naviknuli biti prve opcije u napadu. Irving i Love će morati napraviti veći kompromis od Jamesa i odustati od svoje potrošnje prve napadačke opcije na koju su naviknuli uz sve ovlasti koje su imali. Pored Varejaoa i novog trijumvirata postavlja se pitanje tko će kao peti krenuti u startnoj postavi, Waiters ili netko drugi. Budući da je petorka već sa ovom trojkom napadački iznimno dominantna trebao bi im netko tko može biti koristan i bez lopte, a Waitersu bi savršeno odgovarala uloga šestog igrača koji bi u tandemu sa Loveom na primjer izvrsno predvodio drugu postavu
Obrambeno će ova momčad sigurno imati problema iz nekoliko razloga. Jedini pravi defanzivac na ovom rosteru je James, iako je i on prošle godine uzeo odmor u obrani tijekom regularne sezone. Drugi najbolji defanzivac je Anderson Varejao ali pouzdati se u njega i nije najbolja opcija jer već 5 godina nije odigrao ni približno puno sezonu, a u zadnje 3 je odigrao ukupno 115 utakmica. Brazilac nije idealan zaštitnik obruča kao što u Miamiju nije bio ni Bosh, ali to je trio Miamija nadoknađivao ludim presingom po cijelom terenu, udvajanjima i trap obranama pick and rolla i svojim atleticizmom i dužinom. Irving je puno lošiji defanzivac od Wadea, pa čak i Waiters, a ista stvar vrijedi i za Lovea u odnosu na Bosha, dok je James kao što smo rekli ipak shvatio da se više ne može podjednako trošiti na oba kraja parketa. Ako ništa drugo, i Love i Irving će morati pokazati puno više želje da grizu u obrani jer u suprotnome zdravi Bullsi sa moćnom centarskom linijom i obranom im neće dati puno šanse u potencijalnom finalu Istočne konferencije.
Love je dobio što je tražio. Bolju momčad i mogućnost da se odmah bori za naslov. Vidjet ćemo tek kako će se uklopiti ali napadački bi trebao puno lakše disati, više napadati leđima prema košu jer sada nije glavna i jedina opasnost za protivnike. Nepisano pravilo kaže da je odličan igrač u odličnoj momčadi predodređen za uspjeh, a ovo je Loveu prilika da to dokaže i ne smije zakazati.
Ain´t no Love
Nakon što su poslali Lovea u Cleveland Wolvesi su se riješili i Bennetta kojega su poslali u Philadelphiju u zamjenu za Thada Younga. Pred njima je veliki posao i gomila upitnika. Ova momčad bez Lovea i sa Wigginsom i Youngom ne vodi u playoff jer na rosteru nemaju ni 5 igrača koji mogu zajedno zamijeniti Loveov učinak u napadu, dok će onaj obrambeni u najboljem slučaju ostati identičan jer su dobili na dubini rostera sa Wigginsom koji može iznijeti nešto tereta obrane svojom dužinom na perimetru i vjerojatno će više minuta dobiti Dieng na centru koji je završnicu sezone odradio vrlo dobro. Na prvi pogled obrana sa Rubijom, Wigginsom i Diengom ne izgleda uopće loše iako je pravo pitanje tko bi tu postizao poene. Wiggins je kao i svaki drugi draft potencijal upitnik sve dok ga ne vidimo na djelu, dok ne vidimo kakvu rolu će mu namijeniti trener i za što je odmah na startu spreman.
Kakvu viziju budućnosti imaju Vukovi teško je reći jer je nemaju već dugo, ali dileme ne bi trebalo biti, i nova momčad bi trebala biti izgrađena oko Wigginsa i još jednog mladog igrača LaVinea, a ne oko Rubija, dok su svi ostali nezaštićene vrste. Minnesota je svejedno u problemu jer ima nekolicinu igrača koji nisu prikladni ni godinama ni plaćom ekipi u rebuildingu. Kevin Martin sa 7 milijuna dolara još 3 godine, Budinger i Brewer sa 5 milijuna još dvije godine, pa čak i Pekovićev ugovor je upitan jer je još na 4 godine i 12 milijuna. Nitko od njih nije nositelj momčadi kao što je bio Love pa je i smisao njihovog ostanka na rosteru doveden u pitanje, jer nikako ne želiš plaćati Budingera i Brewera 10 milijuna dolara godišnje ako na toj poziciji imaš lutrijski talent, a isto vrijedi i za Martina na čijoj poziciji igra LaVine. Trade se nameće kao logičan izbor ali nismo sigurni tko želi igrače sa dugoročnim i debelim ugovorima koji nisu više ni talenti a ni ekstra klase.
Ako je pobjednik tradea onaj tko je dobio najboljeg igrača onda je to Cleveland. Minnesota je postala gubitnik onoga trenutka kada su odbili Loveu produžiti ugovor prije dvije godine i mogu biti sretni jer nisu ostali praznih ruku nego su dobili igrača koji bi jednom mogao biti nositelj franšize s nadom da neće i on dezertirati nakon pet godina.