Kontekst
„Plafon je krov“, bulaznio je Najveći kada je držao motivacijski govor za svoje Tar Heelse pred početak ovog ludila, i izgleda da je bio upravu – North Carolina je dosegla plafon, krov i nebo iznad njega.
Utješno je što u stvarnom svijetu s vremena na vrijeme ima nešto poetike. Pogotovo u sportu koji je, unatoč mukotrpnim naporima organizatora i medija da ga predstave romantičnim, hladnokrvan biznis. North Carolina je lani na najvećoj sceni poražena na najtragičniji mogući način, u košmaru na NRG stadionu koji je tim golobradim mladićima i desecima tisuća njihovih navijača istrgnuo kucajuće srce iz njedara. Kada igrate kao amater i u to utrošite godinu, dvije ili četiri svoga života, jedina nagrada vam je pobjeđivanje. Nema nikakve utješne nagrade u vidu basnoslovnih ugovora ili dizajnerskih tenisica; jedina plaća je ono W u kalendaru, a ako je pritom datum na kalendaru ranotravanjski, onda to jedno slovo ima dodatnu, neizmjernu težinu. Isto tako, zahvaljujući univerzalnoj kozmičkoj ravnoteži, zamislite koliko je teško ono L na isti taj datum u istom tom kalendaru.
Hoću reći, ako postoji ijedna skupina igrača koja je ove godine zaslužila trofej, onda su to ovi Tar Heelsi. Šestorica igrača koji su igrali u onom finalu s Villanovom su se našla na ovosezonskom rosteru i cijelu sezonu – a naročito turnir – su igrali s posebnim motivom, sa žeđi za osvetom i iskupljenjem. Nate Britt, Kennedy Meeks i Isaiah Hicks su završili svoje studije, a Justin Jackson će u NBA; tim igračima je ovo bila posljednja prilika za satisfakciju i osvježavajuće je poetično da su je iskoristili.
Preostala dvojica, Joel Berry i Theo Pinson, će se vratiti i dogodine[1], ali to više nije ni važno. Oni su svoje nebeskoplavo nasljedstvo zaključili sinoć. Pinson, koji je prošle godine bio marginaliziran igrač za kojim je Roy Williams posegnuo u drugom poluvremenu finala u očajničkom pokušaju da uspori Villanovinu baražu trica, ove sezone se zacementirao kao starter koji svojih 30-ak minuta opravda odgovornom i srčanom obranom.
Joel je bio „onaj drugi“ razigravač, vječito u sjeni kampuske ikone Marcusa Paigea. Kad pogledamo unazad, zanimljivo je koliko se maštovito sudbina zaigrala s tim narativom: da kojim slučajem Kris Jenkins nije zabio onu tricu, Paigeov šut bi ostao upisan kao pobjedonosni za UNC i smatralo bi se da je ova generacija Tar Heelsa okrunila svoj rad. Paige bi svoje ime još dublje uklesao u zidove sveučilišta, a možda bi i bistu dobio. Hvala i doviđenja!
Međutim, kao što dobro znamo, nije se tako odigralo i Marcus je otišao za NBA bez naslova NCAA prvaka. U njegove cipele je morao uskočiti Berry koji je dobio priliku – ili obvezu, teret – da zablista pod blještavim reflektorima najplemenitijeg sveučilišta u košarci. Biti razigravač North Caroline, pogotovo u Williamsovoj eri, je jedan od najzahtjevnijih poslova u cijeloj NCAA, ali je mladi Joel tu zadaću muški prihvatio i napisao vlastitu legendu. Nije izabran ni u prvu ni u drugu All-American petorku, ali vjerujem da ga uopće nije briga; ne nakon što je s oba gležnja u zavojima odveo svoje momke do trona i neprikosnoveno uzeo titulu najkorisnijeg pojedinca Final Foura.
Ovo je ukupno šesti nacionalni trofej za Tar Heelse, a posebnu slast mu daje činjenica da su se sad konačno odvojili od mrskog rivala Dukea koji je ostao na pet. Ispred njih su sada samo Kentucky (8 naslova) i UCLA (11) koji su, obzirom na North Carolininu konstantnost, itekako uhvatljive mete.
Na drugoj strani medalje je Gonzaga koja je, porazu unatoč, i službeno inicirana u razred rezerviran za elitne programe. Mislim da tu više ne smije biti dvojbe. Iako nisu uzeli titulu, samim ulaskom u finale – možda čak i ranije, osiguravanjem nastupa na Final Fouru – Zagsi su jednom za svagda pokazali da su zreli i spremni stati u ring s plemićima NCAA lige. Povijest će zapamtiti Marka Fewa kao trenera koji ih je uveo u prvi Final Four, ali je ovaj proces – ova metamorfoza – započet još 1997. kada je sjeme uspjeha posijao čovjek s jasnom dugoročnom vizijom, Dan Monson.
Ovo sveučilište je oformilo košarkaški program 1907. godine i u narednu 91 godinu loptanja pod obručima nacionalni turnir su izborili jedan jedini put (1995.). Međutim, od 1999. naovamo (19 sezona) nisu propustili nijedan March Madness, što je šesti najduži takav niz u povijesti NCAA košarke. Ispred njih na toj listi su redom Kansas (28), North Carolina (27), Arizona (25), Duke (22) i Michigan State (20); s tim da su nizovi Tar Heelsa i Arizone odavno prekinuti. Drugim riječima, samo su tri sveučilišta trenutno konstantnija od Gonzage.
Gospodin Monson je bio taj koji je usadio pobjednički mentalitet i podigao standarde. Ostat će najbolje upamćen po cinderella sezoni u kojoj su kao deseti nositelji došli do Elite Eighta gdje ih je zaustavio moćni Connecticut koji je u svojim redovima imao najboljeg igrača tog turnira, Richarda Hamiltona[2]. Mark Few je tada bio Monsonov pomoćnik i učenik koji je već iduće sezone zasjeo na vruću stolicu i nastavio graditi reputaciju Gonzage.
Generacija 2016/17 je bez sumnje najkvalitetnija u njihovoj povijesti, ali ovim porazom nisu okončane njihove šampionske ambicije. Dapače, dogodine se vraćaju skoro svi ključni igrači, uključujući i All-American drugotimca Nigela Williams-Gossa koji će iduću sezonu vrlo vjerojatno sloviti za najboljeg razigravača NCAA-ja, kao što je to ove godine bio Kansasov Frank Mason. Nadodajte na to par ovosezonskih otkrovenja i standardno solidan recruiting (posebno međunarodni) i, voilà, eto Zagsa opet u borbi za vrh.
Šteta je jedino zbog Przemeka Karnowskog koji je napravio čudesan oporavak nakon prošlogodišnje stravične povrede leđa. Dugo vremena se smatralo da se neće moći uopće baviti košarkom, međutim, Poljak je prevladao sve prepreke i, eto, ostao za dlaku kratak.
Na parketu
Povijest, kontekst i sudbinu na stranu, bila je ovo rogobatna košarkaška predstava. Vidjeli smo vrlo malo onoga zbog čega volimo ovaj sport, a pregršt stvari koje redovito kaljaju ugled NCAA košarci – 44 prekršaja, 52 slobodna bacanja, loše šuterske učinke i čitavu silu nejasnih i nepotrebnih prekida igre, bilo televizijskih ili sudačkih.
Tek u zadnjoj dionici, 5-6 minuta prije kraja, se stvorio prirodan ritam igre koji je lijepo tekao s jedne na drugu stranu. U tim trenucima je Gonzaga izgledala kao bolja momčad. Okoristili su se patetičnom šuterskom partijom Tar Heelsa (14,8% za tri, 35,6% iz igre) da stvore minimalnu prednost, a udarna igla je bio Williams-Goss koji je u rasponu od par minuta svezao 8 poena nakon čega je na semaforu stajalo 65:63. Međutim, sljedeći posjed je bio prevaga: Justin Jackson je napravio sjajan cut po čeonoj liniji, primio loptu „s očima“ od Pinsona i pod prekršajem položio loptu kroz obruč. Dodatno slobodno bacanje je realizirao bez problema.
Tar Heelsi su tako ugrabili rezultatsku, a i mentalnu, prednost koju više nisu ispuštali. Teško je igrati protiv momčadi koja je toliko duboka i iskusna kada imaju iti poen viška, a Gonzaga se u to uvjerila na vlastitoj koži. Pred ovaj sudar, analitičari su podcrtavali match-upe u reketu, argumentirajući kako su visoke linije ovih dvaju momčadi među najboljima u državi. No, do pravog nadigravanja nije došlo jer su gotovo svi visoki bili u strašnim problemima s osobnim greškama.
Karnowski i Johnathan Williams (po 4 faula) su praktički stalno morali igrati obranu kao da gaze po jajima i to ih je učinilo vrlo neučinkovitim; a Fewov joker s klupe, Zach Collins, je uspio skupiti samo 14 minuta prije nego je zaradio petu i isključujuću osobnu. Ni na drugoj strani nije bilo ružičasto: Meeks i Hicks, tornjevi koji su najzaslužniji za prolaz Heelsa protiv Oregona i igrači koji općenito daju Williamsu preduvjete za stil košarke koji preferira, su imali po četiri prekršaja na kontu.
Ali tu je došla do izražaja dubina i fleksibilnost ovog rostera UNC-ja. Tony Bradley i Luke Maye su odradili neke minute, nešto su Pinson i Jackson dobili na četvorci i Heelsi su se kotrljali. Potpuno sam uvjeren da bi, da su sudački kriteriji bili opušteniji i da su starteri i jedne i druge ekipe dobili više minuta, North Carolina još lakše dobila ovaj dvoboj jer su zbilja puno kvalitetnija momčad.
Dojam
Možda sam nakon prošlogodišnjeg finala ostao malo razmažen, ali ovo sinoćnje me većim dijelom frustriralo. Psovao sam sebe, košarku i suce većinu noći jer sam žrtvovao dragocjene sate sna kako bih gledao 40 minuta valjanja u poslovičnom blatu (manje-više), ispresijecanog beskrajnim nizom besmislenih reklama, ali je u konačnici bilo lijepo vidjeti ove momke kako slave svoj, zaista veliki, uspjeh.
Sada slijedi prebacivanje mozga na NBA mode jer slijedi doigravanje[3], a koledž košarci ćemo se nakratko vratiti u lipnju kroz prizmu drafta, nakon čega opet postimo do studenog. Bilo je uzudljivo, a dogodine će biti – uvijek se nadamo – još i bolje. Do čitanja!
[1] Berry nije izričito rekao da neće na draft, ali je gotovo sigurno da će ostati još jednu sezonu na sveučilištu.
[2] U nekom davnom vremenu, prije nego što je postao Maskirani osvetnik.
[3] Napokon! Proljećni tankfest se bliži kraju.