Maurice Stokes

Veæina ljubitelja košarke vjerojatno nikad nije èula za Mauricea Stokesa, centra Cincinnati Royalsa, kao ni za njegovog najboljeg prijatelja Jacka Twymana. To nije ništa neobièno, buduæi da su ta dva briljantna igraèa igrala sredinom 50-tih godina i poèetkom 60-tih godina i bili su veoma cijenjeni igraèi u NBA ligi. Svi oni koji su imali sreæu upoznati Mauricea Stokesa reæi æe vam da je bio nezaboravna, i jednostavnim rjeènikom reèeno, izvanredna osoba. Bio je tako hrabar, tako ljubazan, tako odluèan u želji da pobijedi u nepobjedivoj bitci da nikad nije popustio u svojoj predanosti prema cilju.

Prièa koja nosi poruku prijateljstva, odanosti i hrabrosti
Maurice Stokes i Jack Twyman odrasli su u Pittsburghu, gradu koji je poznat po mnogobrojnim èelièanama. Jack Twyman bio je sin poslovoðe u èelièani, a Maurice Stokes sin radnika koji je lijevao kalupe u èelièani. Stokes i Twyman su igrali jedan protiv drugog u srednjoj školi, Twyman za Centralnu katolièku školu, a Stokes za Westinghouse, s kojom je i osvojio državni naslov 1951. Takoðer su zajedno igrali u ljetnim košarkaškim ligama u Mellon parku u Pittsburghu, ali u to vrijeme nisu bili baš osobito dobri prijatelji. Bili su razlièite rase (Stokes crnac, a Twyman bijelac) i išli su u razlièite srednje škole. Nakon srednje škole svaki je krenuo na svoju stranu, Stokes na sveuèilište St. Francis, a Twyman na sveuèilište u Cincinnatiju. Na malenom sveuèilištu St. Francis Stokes je 1955. godine imenovan najkorisnijim igraèem NIT turnira u New Yorku, iako je njegova momèad stigla tek do polufinala (u utakmici koju su izgubili u produžetku od sveuèilišta Dayton, Stokes je imao nevjerojatna 43 koša i 19 skokova). Iako je bio visok tek 201 cm, igrao je centra i krilnog centra. Na sveuèilištu je imao prosjek od 22 koša i 24 skoka po utakmici. “Prvi veliki, atletski krilni centar“, rekao je Bob Cousy mnogo godina kasnije. “Bio je kao Karl Malone, samo s više finese“.

Nakon završenog sveuèilišta bio je jako tražen. Tražili su ga u NBA ligi te Harlem Globetrottersi i neke industrijske momèadi. Rochester Royalsi (današnji Sacramento Kingsi) izabrali su ga u prvoj rundi drafta 1955. kao drugi izbor. Te iste godine Rochester Royalsi na draftu biraju i njegovog poznanika Jacka Twymana, sjajnog strijelca na sveuèilištu u Cincinnatiju. Sjeli su u auto i zajedno se odvezli u rookie kamp u New Yorku, ali tada još nisu bili bliski prijatelji. Dva rookieja odmah su unijela dašak osvježenja u posrnulu franšizu, koja se prije sezone 1957-58 preselila iz Rochestera (mjesto na sjeveru savezne države New York) u Cincinnati.

Iako je Twyman bio vrhunski strijelac, ipak je Stokes bio predodreðen za uspjeh u NBA ligi. Ne sjeæamo se kad je neki rookie imao takav fenomenalan debi: 32 koša, 20 skokova i 8 asistencija. To mogu samo najveæi igraèi. Kako li je samo odigrao u rookie sezoni: prosjeèno je zabijao 16.8 koševa, uz 16.3 skokova (drugi najbolji skakaè lige, ispred njega je bio jedino Bob Pettit), što je bilo i više nego dovoljno da osvoji titulu rookieja godine. Iako je igrao centra i krilnog centra, u prosjeku je bilježio 4.9 asistencija po utakmici. Takoðer je izabran u drugu momèad All-NBA, a odliènim igrama izborio je i nastup na All-Star utakmici, na kojoj je za 20 minuta dao 10 koševa uz odliènih 16 skokova. Druga sezona bila mu je najbolja u karijeri. Bio je najbolji skakaè lige sa 17.4 skokova, te treæi asistent lige sa 4.6 asistencija po utakmici. Podatak da je u istoj sezoni bio najbolji skakaè i treæi asistent lige zaista je vrijedan poštovanja. Samo su on i Wilt Chamberlain jedini u povijesti NBA lige bili najbolji skakaèi i meðu prva tri asistenta lige (Wiltu je to još uspjelo u sezoni 1966-67). Wilt je sezonu poslije bio najbolji skakaè i asistent lige i možemo sa stopostotnom sigurnošæu reæi da više nikad neæemo vidjeti igraèa koji æe u istoj sezoni biti najbolji skakaè i asistent lige. U sezoni 1957-58 Stokes je bio treæi u skokovima (18.1) i opet treæi u asistencijama (6.4), a u prosjeku je zabijao 16.9 koševa. Bio je nevjerojatno elegantan i dosljedan igraè. U tri sezone koliko ih je odigrao u NBA ligi, imao je prosjek od 16.4 koševa, 17.3 skokova i 5.3 asistencija po utakmici. I sve to u samo 202 utakmice. Takoðer je tri puta izabran na All-Star utakmicu te je tri puta biran u All-NBA drugu momèad.

Kao što se kasnije ispostavilo, sve što je Stokesu falilo, bila je sreæa. U posljednjoj utakmici regularnog dijela sezone koju su njegovi Cincinnati Royalsi igrali u Minneapolisu protiv Lakersa dogodio se jedan od najtragiènijih dogaðaja u povijesti NBA lige. Dogodilo se to 12. ožujka 1958. i taj tragièni dogaðaj je zauvijek promijenio živote Mauricea Stokesa i Jacka Twymana. Dok je pokušavao uhvatiti jednu loptu ispod obruèa, nezgodno je pao i snažno glavom udario u pod. Tako snažno da je najmanje tri minute ležao u nesvijesti. Došao je k svijesti uz pomoæ mirišljavih soli i vratio se natrag u utakmicu. Dva dana kasnije bio je sa suigraèima u vlaku koji ih je vozio u Detroit na prvu playoff utakmicu protiv Pistonsa. 15. ožujka 1958. Royalsi su igrali prvu playoff utakmicu i Stokes, koji nije pokazivao nikakve posljedice od prethodnog pada na glavu tri dana ranije, je u toj utakmici zabilježio 12 koševa i 15 skokova. Royalsi su izgubili od Pistonsa sa 7 koševa razlike, 100-93. Odmah nakon te utakmice momèad je èekala avion za Cincinnati, gdje se sljedeæe veèeri trebala igrati druga utakmica protiv Pistonsa. Dok su èekali avion, Maurice je poèeo povraæati. Ali razbolio se još jedan igraè, i tada su svi posumnjali da su se otrovali hranom. Dvadesetak minuta nakon što je avion krenuo Maurice je opet poèeo povraæati i to nije nikako moglo prestati.

“Sjedio sam u prednjem dijelu aviona, a Stokes je bio negdje u srednjem dijelu aviona” prisjetio se Twyman. “Nosio je kaput od tvida, i poèeo se znojiti i povraæati. Cijelo je vrijeme bio u nesvijesti. Njegov kaput i odjeæa su bili tako mokri, kao da ih je netko upravo izvadio iz bazena.” Kada je avion sletio u Cincinnatiju, kola hitne pomoæi veæ su èekala na aerodromu. Stokesa, koji je još uvijek bio u nesvijesti, odvezli su u bolnicu gdje je primio posljednje pomasti po kršæanskom obredu.  Njegovi suigraèi bili su zabrinuti; gledati snažnog èovjeka od 24 godine koji na neobjašnjiv naèin leži u bolnièkom krevetu bilo je zbunjujuæe. Ali ne pretjerano zbunjujuæe, mislili su. Maurice je bio premlad i prejak. Vratit æe se on. Ali njegovi suigraèi nisu mogli znati da æe pasti u komu.

Sljedeæe noæi momèad je izgubila drugu utakmicu od Detroita i sezona je za Royalse bila završena buduæi da se u prvom krugu playoffa igralo na dvije pobjede. Samo pet mjeseci prije toga momèad se iz Rochestera preselila u Cincinnati tako da su neki igraèi još uvijek živjeli izvan grada. Svi su živjeli izvan Cincinnatija. Svi, osim Jacka Twymana. On je živio u Cincinnatiju.

Dva tjedna nakon tog nesretnog dogaðaja Maurice još uvijek nije došao k svijesti. Gotovo šest mjeseci je ležao u komi, lijeènici nisu niti oèekivali da se probudi iz kome. Na njihovo iznenaðenje jednog je dana poèeo micati oène kapke. Lijeènici su u poèetku dijagnosticirali encefalitis (upalu mozga) – virusni poremeæaj, ali kasniji testovi su pokazali da je zbog udarca glavom u pod u Minneapolisu njegov mozak poèeo oticati, a vožnja avionom još je dodatno pogoršala njegovo stanje. Lijeènièka dijagnoza na kraju je bila: post-traumatska encefalopatija, rijetka virusna bolest koja zahvaæa centar za kontrolu pokreta u mozgu. Nakon što se Maurice probudio iz kome spoznao je strašnu istinu: bio je potpuno paraliziran. Paraliza je bila tako snažna da je utjecala na njegov govor, nije mogao govoriti. Jedini naèin komunikacije bio je  treptanje oèima. Ali najvažnije od svega, imao je bistar um.

Jedan od prvih ljudi koji su posjetili Stokesa u bolnici bio je upravo Jack Twyman. Zanimljivo je kako su Stokes i Twyman u poèetku komunicirali. Nakon što se probudio iz kome mogao je micati samo oène kapke. Oni su razvili metodu komunikacije u kojoj je Stokes treptanjem pokazivao slova abecede.

Iz Pittsburgha je došla i majka Mauricea Stokesa. Tada je još uvijek bio u komi i nije se znalo kakvo æe biti njegovo stanje. Ležao je u bolnici bez zdravstvenog osiguranja, bez mirovinskog osiguranja, trebalo je platiti mnogo raèuna, a Maurice je imao samo 9000 dolara u banci, a nitko nije imao pristup tim novcima. Stokesova obitelj nije mogla platiti te silne raèune i Twyman je obeæao njegovoj majci da æe se on pobrinuti za sve. Tako je i bilo. Jack Twyman je u potpunosti ispunio svoje obeæanje. Twyman je pametno zakljuèio da Stokes zaslužuje radnièku kompenzaciju pa je u tu svrhu unajmio odvjetnika Waltera Bealla. Maurice je, ipak, zadobio ozljedu na radu. Buduæi da je bio stanovnik savezne državne Ohio, strategija je bila da se uputi molba državi da Maurice dobije radnièku kompenzaciju. Bitka da se dobije kompenzacija bila je iscrpljujuæa i naporna, ali je na kraju dobivena. I dok su  tim novcem podmireni mnogi troškovi, još su mnogi trebali biti plaæeni. Još je trebalo skupiti mnogo novaca. Buduæi da Stokesova obitelj nije mogla plaæati raèune koji su se gomilali, svi su se složili da Twyman postane zakonski skrbnik Mauricea Stokesa. “Trebale su se donijeti odluke” rekao je Twyman,” i nitko nije bio tu da ih donese osim mene. Mauriceovi roditelji bili su stari, i nisu mogli veoma èesto putovati iz Pittsburgha u Cincinnati.”

Jack Twyman tada nije znao da æe ta odgovornost koju je preuzeo na sebe trajati 12 godina. Svi su mislili da æe Mauriceu jednog dana biti bolje. Twyman je imao obavezu prema Mauriceu, i tu dužnost je obavljao na najbolji moguæi naèin. Njihovo prijateljstvo je bilo veoma snažno, zasigurno i zbog same situacije, ali više zbog osoba koje su bile u to ukljuèene. Pojavile su se dvije izrazite osobnosti i rezultat toga je bilo uzajamna i iskrena sklonost te poštovanje. Jack Twyman je bijelac. Maurice Stokes je crnac. U tadašnjim vremenima rasne segregacije i diskriminacije takva prijateljstva nisu bila uobièajena i ljudi su znali biti veoma okrutni. Ali njima to nije bilo važno. Jack Twyman je imao obavezu. Imao ju je i Maurice Stokes.

U tih 12 godina Twyman je gotovo svakodnevno posjeæivao bolesnog prijatelja, proveo je bezbrojne sate uz njegovo uzglavlje, iako je i sam imao obitelj. Ako Twyman nije mogao doæi, tada bi došla njegova žena Carole. U tih 12 godina Maurice Stokes nikada nije imao loš dan, nikada se nije zapitao: Zašto se baš meni to moralo dogoditi? Ljudi bi došli u bolnicu da ga ohrabre i razvesele, ali tada bi on njih uveseljavao. To je èovjek koji nikada nije propustio glasati na izborima, bez obzira kako oni mali bili. Bio je u sve ukljuèen. Mnogo je èitao, pratio je sve aktualne dogaðaje, pratio je sport. Takoðer je volio glazbu, osobito klasiènu. Slušao je i komiène albume Billa Cosbyja. Cosby je saznao za to i od tada je èesto posjeæivao Mauricea.

Maurice je silno želio poboljšati svoje zdravstveno stanje, pa je tako svako jutro imao napornu i bolnu fizikalnu terapiju, a svako poslijepodne govorne i radne terapije. Iako je Stokes svakodnevno išao na terapije, njegov oporavak bio je veoma spor. Isprva se mogao samo smijati, nakon toga je nauèio kimati glavom. S vremenom je ponovno stekao sposobnost da proizvede neke zvukove, i poèeo je micati mišiæe ruku u dovoljnoj mjeri da se može sam hraniti ili pak pisati na specijalnom pisaæem stroju koji mu je darovao IBM.

Dvanaestogodišnji djeèak je doveden u bolnicu u kojoj je bio i Maurice. Djeèak je slomio vrat nakon skoka u bazen. Bio je paraliziran, odustao je od svega, nije želio dalje živjeti. Bolnièko osoblje upoznalo ga je Mauriceom i njih dvoje su se sprijateljili. Djeèak se promijenio. Pet godina kasnije Jack Twyman je držao govor u lokalnoj srednjoj školi i taj deèko (sada više nije bio djeèak) je došao do njega. Pokušavao je hodati sa ureðajem koji mu je prièvršæivao noge, ali ipak je hodao. Rekao je Jacku da je on taj deèko koji je stradao nakon skoka u bazen. “Danas ne bih bio živ da nisam susreo Mauricea” rekao je.

Mauriceova bolnièka soba uvijek je bila puna ljudi koji su ga posjeæivali, bilo da su to bili njegovi suigraèi, bolnièko osoblje ili prijatelji. Oscar Robertson, njegov nesuðeni suigraè koji nikad nije zaigrao s Mauriceom, i koji je u ligu došao dvije godine nakon njegove nesreæe, takoðer je postao njegov dobar prijatelj. Na kraju, Oscar je pratio Jacka Twymana u èarteru koji je išao u Pennsylvaniju i koji je prevozio lijes Mauricea Stokesa. Kad je Stokesa došao posjetiti Dolph Schayes, njegov rival iz igraèkih dana, Maurice je stavio svoju ruku na njegov lakat i poèeo se smijati. Smijao se i Schayes, koji je bio poznat po jednom od najtvrðih laktova u NBA ligi.

Kako su godine prolazile, Maurice je nauèio rezbariti i slikati s alatima prièvršæenima na njegovu ruku. Vodili su ga na izlete u invalidskim kolicima, a kada ga je Jack Twyman doveo na košarkašku utakmicu u kojoj se prikupljao novac za njegovo lijeèenje, dobio je ovacije cijele dvorane. Milt Kutscher, koji je vodio odmaralište na sjeveru savezne države New York, ponudio je svoje mjesto za odigravanje godišnje dobrotvorne utakmice. Takoðer je nahranio i udomio sve igraèe koji su sudjelovali. Utakmica je prerasla u godišnju all-star ekshibiciju koja je pomogla sakupiti stotine tisuæa dolara. Najbolji igraèi lige svake su godine pronašli vremena da sudjeluju u toj utakmici. Kao zahvalu, Maurice je mjesece prije utakmica provodio u radnoj terapiji, brižljivo radeæi keramièka djela za svakog igraèa. Postoji toliko mnogo prièa o tim utakmicama. Na primjer, kako je Wilt Chamberlain, u vrijeme dok je igrao za Harlem Globetrotterse nakon što je diplomirao na sveuèilištu Kansas, na vlastiti trošak doletio iz Pariza, zatim helikopterom do dvorane u kojoj se igrala dobrotvorna utakmica, zatim natrag u New York da bi se potom vratio u Pariz. I prošao je sve to samo da bi pomogao Mauriceu Stokesu. A nakon toga Wilt nije nikad propustio tu dobrotvornu utakmicu. Zaista velièanstvena gesta velikog Wilta.

Mauriceova zaruènica Dorothy bila mu je odana, ali se na kraju udala za drugog. Maurice ju je molio da zapoène normalan život i bio je tako nepopustljiv da je na kraju udovoljila njegovoj želji. Nijedna žrtva nije bila velika za Mauricea, ali on ne bi tražio istu takvu žrtvu od drugih.

Nakon više od desetljeæa terapije, lijeènici su rekli da je Stokes vratio oko 40 posto svoje pokretnosti. Ali zbog bolesti je bio posebno osjetljiv na infekcije, a borba s pneumonijom (upalom pluæa) je oslabila njegovo srce. 6. travnja 1970. u dobi od 36 godina umro je od srèanog udara – 12 godina i mjesec dana nakon što je odigrao svoju posljednju utakmicu. Sedam dana kasnije, Mauriceova sestra blizanka Clarice takoðer je iznenada umrla od srèanog udara.

Jack Twyman je rekao da Maurice Stokes nije doživio tu nesreæu, da bi povijest košarke bila znatno drukèija. “Da je Maurice ostao zdrav, ljudi ne bi prièali o dinastiji Celticsa kao što sada prièaju” rekao je Twyman. “Maurice je mogao postati jedan od velikana NBA lige, koji bi se spominjali u istom kontekstu kao Wilt, Russell ili Bird. S Oscarom Robertsonom, Jerryjem Lucasom, Wayneom Embryjem i s mojom malenkošæu, te zajedno s Mauriceom Cincinnati Royalsi bi igrali puno veæu ulogu u NBA ligi.”

Kad su ga mnogo godina kasnije upitali zašto je toliko mnogo godina posvetio brizi za Stokesa, Jack Twyman jednostavno je odgovorio: Zašto ne?

Twyman je do Mauriceove smrti uvijek bio blizu njega, a imao je i blistavu karijeru u NBA ligi, svih 11 sezona proveo je u Royalsima. Bio je šesterostruki All-Star igraè, a u Hall of Fame je izabran 1983. Ali Twyman je uvijek znao da je Maurice bio bolji igraè od njega, a ipak je on ušao prvi u Hall of Fame. Svake godine glasaèi bi preskoèili ime Mauricea Stokesa. Kako su godine prolazile, sve manje ljudi se sjeæalo kako je maleno sveuèilište St. Francis postalo poznato zbog njega, kako je imao takve brojke u NBA ligi koje su ga svrstavale u društvo Billa Russella, Boba Pettita i Boba Cousyja – najboljih igraèa toga vremena. Ali Twyman je i dalje nastavljao nominirati svog bivšeg suigraèa, pokušavajuæi održati spomen na njega. Oni koji su ga gledali znali su da je Maurice Stokes bio predodreðen da uðe u Hall of Fame. Samo je bilo pitanje vremena. I konaèno, 10. rujna 2004., 34 godine nakon njegove smrti, 46 godina nakon što je odigrao posljednju utakmicu, Maurice Stokes uvršten je dvoranu besmrtnih. Klasa 2004 ponudila je nekoliko zanimljivih imena: Clyde Drexler, Jerry Colangelo, Bill Sharman, Lynette Woodard, Dražen Dalipagiæ, i nikada prežaljeni Maurice Stokes. Mauricea je, pogaðate, u Hall of Fame uveo nitko drugi nego Jack Twyman. Njegov ulazak u Hall of Fame je ponovno oživio uspomene jedne od najtragiènijih i najtužnijih sportskih prièa 50-tih godina, prièe koja takoðer nosi poruke prijateljstva, odanosti, hrabrosti i bratske ljubavi. Ta dirljiva prièa kasnije je pretoèena u film simboliènog naziva Maurice. Iako je Stokes igrao samo tri sezone u NBA ligi, ipak je njegov utjecaj dok je bio igraè, a kasnije i njegova ljudska prièa snažno utjecala na ligu. Sacramento Kingsi umirovili su njegov dres s brojem 12.

Iako je za ulazak Mauricea u Hall of Fame zaslužan Odbor veterana (Veterans Committee) koji ga je i nominirao, ipak Hall of Fame prepoznaje i priznaje igraèa èiji utjecaj na sport je bio snažan, iako je njegova karijera tragièno prekinuta. Imao je vještine koje bi se mogle usporeðivati s tako razlièitim talentima kao što su Karl Malone i Grant Hill (prije ozljede lijevog gležnja) – pouzdan i siguran unutar reketa, vrsni dribler koji je s lakoæom mogao stvoriti vlastiti šut. Ime Mauricea Stokesa zauvijek æe ostati upisano u analima NBA lige. Maurice Stokes je veæ za života ušao u legendu. Red Auerbach je za njega rekao da je bio Magic Johnson prije Magica Johnsona. Kad to za Stokesa kaže najveæi trener svih vremena, onda je svaka daljnja rijeè suvišna.

OSOBNI KARTON:
Ime: Maurice
Prezime: Stokes
Roðen: 17. lipnja 1933. u Rankinu, Pennsylvania
Umro: 6. travnja 1970.
Visina: 201 cm
Težina: 109 kg
Sveuèilište: St. Francis (Pennsylvania)
NBA draft: 2. izbor u prvoj rundi 1955. (Rochester Royals)