Svake neparne godine, negdje u rujnu, gotovo nepogrešivo me uhvati neopisiva muènina. Oštra bol, glavobolja i opæa nelagoda uglavnom me u tim rujanskim danima naglo spopadne kada upalim televiziju, a na njoj se pojave mladiæi u crveno bijelim dresovima koji se dodavaju košarkaškom loptom.
Ti mladiæi su igraèi hrvatske košarkaške reprezentacije. Oni dolaze iz zemlje koja je nekad bila košarkaška velesila, koja je dala svijetu nešto najbolje što je sport mogao dati, koja je u nizu osvajala svjetska i olimpijska srebra i europske bronce, usput stvarajuæi vrhunske igraèe. Njihovi nasljednici su takoðer nauèili igrati košarku i u smiraj svakog ljeta u nepogrešivo preciznom ritmu odlaze na europska košarkaška prvenstva.
Prvo se svi okupe usred najveæih vruæina, bespogovorno se odazivajuæi na izbornikov poziv i pretpostavljajuæi sve svoje ljetne radosti reprezentativnim dužnostima. Onda mjesec, pa i više dana zajedno treniraju pripremajuæi se za veliku smotru na kojoj æe ponosno predstavljati svoju zemlju. Ti mladiæi imaju svog kapetana, a imaju i svog trenera. U posljednje dvije godine ovaj potonji se odaziva na ime Josip, a za prijatelje može i Joke. On je iskusan i smiren strateg koji spomenute mladiæe želi i može odvesti tamo gdje se sve reprezentacije nadaju doæi – na europski tron.
Joke je coach koji njeguje lepršavu igru. Sve momèadi koje je dosad vodio, a nemojte misliti da ih nije bilo, igrale su skladnu napadaèku košarku, ali je njihova efikasnost uvijek poèivala na stabilnoj obrani. Uvijek je Jokine ekipe karakterizirala neopisiva kemija, pa taku i hrvatsku repku, jer je kao trener znao izvuæi maksimum iz svojih igraèa.
Mudri Josip je igraèe za aktualni Eurobasket selektirao besprijekorno. Prenizak da bi igrao centra, Marko Baniæ nije vidio Litvu, jer je to bilo jedino pravo i ispravno, a umjesto njega uskoèio je na trenutke zaista lucidni Lukša Andriæ. Izbornik je u vrlo ranoj fazi selekcije solomonski zakljuèio kako reprezentacija ne može i ne smije biti poligon za promoviranje naših mladih talenata, veæ poznatih diljem svijeta, jer bi tako nezreli i neiskusni, svojom naivnošæu mogli osramotiti našu zemlju, a to si nikako ne smijemo dopustiti.
Vizionarskih poteza u Joke ima na bacanje, a kako sam ogranièen deadlineom i karticama teksta, spomenut æu samo jedan. Jest da mi je prvi pao na pamet, ali je genijalan. Kada su mnogi vrlog Damira Markotu (prije toga Omerhodžiæa, a još prije toga Šveðu) proglasili bivšim, jer nam je u kljuènoj utakmici pretprošlog Eurobasketa podario snajperskih 1/8 za tricu u èetvrtfinalu protiv Litve, Joke ga je izvukao iz ropotarnice povijesti, a ovaj mu se odužio s gotovo jednako preciznih 0/7 u kljuènom dvoboju s Bosnom i Hercegovinom. Ipak, treba biti pošten pa priznati da je bosanski Jordan, Mirza Teletoviæ, tu utakmicu odigrao za nijansu bolje.
Junaci naše prièe imaju i svoje krovno udruženje, instituciju koja se brine ne samo o njima i njihovim potrebama, veæ i o boljitku cijele hrvatske košarke. Ta gotovo pa sveta alijansa se zove Hrvatski Košarkaški Savez. Na njenom èelu se nalazi Danko, èovjek koji je za hrvatski sport napravio više nego i jedan Franjo Buèar koji ga je osnovao. Pitate se kako je to moguæe?
Danko veæ desetljeæima strpljivo gradi kult hrvatske reprezentacije. On ulaže u naše klubove i pomaže mladim igraèima. Zalaže se za pošteno suðenje, jer je i sam nakon završenog konobarskog zanata bio košarkaški sudac. Osniva i podupire škole košarke, brine se o juniorima i kadetima i pazi da mladi hrvatski talenti ne odu prerano u inozemne klubove. Ne dopušta da u hrvatskoj ligi dominiraju strani košarkaši, ulaže u košarkašku infrastrukturu i gradi dvorane s novim i mekanim drvenim parketima da naše klince poslije treninga ne bole koljena.
Osim navedenih zasluga, Danko ima još jednu veliku kvalitetu. On je neuništiv. Ili vjeèan, ako hoæete. Metuzalemovih, ako se ne varam, 969 doživljenih godina samo je polovica jednog Dankovog mandata na èelu gore spomenutog saveza, na sreæu svih koji se u toj piramidalnoj hijerarhiji nalaze ispod njega samog.
Iznimno bitna zadaæa Saveza i Danka je i potpuna neovisnost košarkaške struke u Hrvata. Jedan od prvih zadataka kojeg se spomenuti dohvatio, tamo kada se sredinom mezozoika ustolièio kao predsjednik HKS-a, bilo je osnivanje povjerenstva za sukob interesa u hrvatskoj košarci. Tako se odmah izbjeglo da tamo nekakve menadžerske agencije diktiraju trenerima sastave. Hrvatska danas zbog dalekovidnog Danka, i samo zbog njega, služi kao primjer mnogim europskim zemljama kada je trenerski integritet u pitanju.
Vjerojatno se pitate kako ovako skladno uštiman orkestar može natjerati prosjeènog hrvatskog navijaèa poput mene na glavobolju koja traje upravo onoliko koliko traje èetrdeset minuta èiste igre, jedno košarkaško poluvrijeme i svi oni prekidi koji se nakupe izmeðu?
Zaista ne znam, ali sam èuo da nisam jedini. Ni mojim prijateljima zdravstveno stanje ovih dana nije najbolje, a napadaji nam se u minutu poklapaju. I njima je muèno bilo u toèno pet od prethodnih šest dana. A lijeka nema na vidiku i èini se da ga neæe biti još jako dugo.
Oprostite mi ako ste oèekivali neku suvislu analizu. Ali naprosto mislim da takva nema smisla. Možemo jednostavno prekopirati sve ono što smo pisali i govorili prije dvije godine. Ili prije èetiri ili šest, osam, deset… I ubaciti imena novih aktera umjesto onih bivših. I svemu skupa dati pesimistièniju notu jer ovaj put nismo niti skupinu prošli.
Jer se ovaj put nismo ni na (ne)sreæu mogli vaditi. Na famozno hrvatsko košarkaško prokletstvo. Nemojte krivo shvatiti, ja sam uvjeren da hrvatsko košarkaško prokletstvo postoji, štoviše, da je snažnije nego ikad. Samo što nam ga nije poslao onaj odozgo kako se dosad mislilo, nego smo ga stvorili mi sami.
Ostaje samo nada da æe iduæih godina, dok budemo gubili od Cipra i Maðarske, a sa zvukom sirene iz šuteva preko ruke pobjeðivali San Marino i Andoru, djeca još uvijek igrati košarku na ulici.