Ožujak je zanimljiv mjesec. U Dalmaciji i primorju ljudi se bore s marčanim burama, u ožujku mjesecu umro je drug Staljin, osmi marta smo proslavili iskazujući ljubav nježnijem spolu a košarkaški sladokuSci također u ožujku dođu na svoje jer počinje jedno od najuzbudljivijih sportskih natjecanja na svijetu – NCAA završni turnir ili March Madness. Opet ćemo uživati u dobroj košarci, nervirati se zbog loše košarke, proklinjati pauze i stručno procjenjivati koji igrači će na idućem draftu biti bust a koji stealovi. Da vas malo pripremimo za predstojeće natjecanje u pomoć smo pozvali, a koga drugog nego dvojac TL/IK, koji će vas i ovaj put britkim nonsensima, lamentiranjem o očevidnom ali i ponekom pametnom konstatacijom upoznati s najboljim momčadima u ovogodišnjem Madnessu, kao i onim ekipama koje su birali po svom guštu.
Toni Lazarušić:
Duke
Postoji ono šaljivo pitanje danas toliko popularno u Hrvatskoj: „Koliko si novca dužan od 0 pa do Grčke?“. Ako ga malo modificiramo i prebacimo se s polja ekonomije na psihologiju i emocije onda bi išlo: „Koliko mrziš nešto od 0 pa do Duke?“.
Pored žvakanja grickalica, ispijanja piva, divljenja cheerleadersicama i uživanjima u gustim završnicama te buzzer-beaterima utakmica, najzanimljivija stvar za prosječnog NCAA fana u March Madnessu je i navijanje protiv Dukea. Jer eto zato što su bogati! Zanimljiv socijalni fenomen nesnošljivosti prema bogatim i moćnim sveučilištima kojeg bi valjalo istražiti što tako rado prepuštam sociolozima i filozofima, hajmo mi na basket.
I ove godine novinari diljem SAD-a uključujući TV i radio reportere i komentatore nisu naučili izgovarati prezime ikone Dukea, njihovog trenera Mikea Krzyzewskog (čita se „Šiševski“ kako nas je onomad učio Edin Avdić, a Amerikanci imaju i svoju verziju „Sha-sheff-sky“). Nije Coachu K-u pomoglo ni to što je došao do tisućite pobjede, poljska prezimena prevelik su zalogaj za američki jezik.
Dukeovci su regularnu sezonu završili s omjerom 29-4, odmah iza Virginije (29-3) u svojoj ACC konferenciji i Kentuckyja (34-0) gledajući ukupno NCAA. I ove godine su krcati rasnim regrutima koje je Krzyzewski pridobio za Duke i pored čijih se imena pojavljivalo 5 zvjezdica na izlasku iz srednje škole (velikim USA košarkaškim talentima dodjeljuju se zvjezdice koje iskazuju razinu njihovog talenta – najviše ih se 5 može dobiti, to je elita elite). Elita je opet završila na elitnom sveučilištu, a Krzyzewski je dobio četvoricu takvih: centar Jahlil Okafor, bekovi Justise Winslow, Tyus Jones, Grayson Allen, a prva trojica freshmena (ekvivalent NBA rookieju) igrala su važnu ulogu za Duke ove sezone.
Ono što je pak obilježilo njihove igre ove sezone je izrazita napadačka moć. Prema napadačkom rejtingu (broj poena na 100 posjeda, u izračun je uračunat i tempo ekipe čime se dolazi do vjerodostojnije brojke nego kada se gleda prosjek poena) Duke je ubacivao 122 koša na 100 posjeda, a bolji od njih bili su samo Wisconsin i Notre Dame. Obrana je bila nešto lošiji segment i Duke je primao 96 poena na 100 posjeda. U regularnoj sezoni ostvarili su važne pobjede protiv Wisconsina i Virginije, ali i izgubili su od Miamija i NC Statea primivši veliki broj poena.
Igra Dukea nešto se promijenila u odnosu na ranije godine jer momčad ove sezone zbog dominantnog strijelca u reketu Jahlila Okafora igra se puno više kroz post za razliku od prijašnjih sezona kada su igrali kroz bekove. Okafor ubacuje 17 poena po susretu, obrane ga često udvajaju i utrajaju što ostavlja dosta prostora odličnim šuterima s trice: Cook je na 40% s trice, Winslow na 39%, a Jones na 38%. Nešto protiv Dukea moraš dati. Ili ćeš riskirati protiv Okafora koji će ti zabiti 20 koševa i zatvoriti šutere presingom, ili ćeš zonom izazvati šutere ali lakše braniti Okafora. Naravno, puno toga ovisi i o navikama protivnika, igraju li zonu ili press. Pored Okafora ključnu rolu u napadu igra Winslow, odličan swingman, dobar kao strijelac, dribler ili šuter, obrambeni igrač za NCAA razinu i sekundarni kreator.
U obrani je Coach K također napravio rošade i sada igra puno više zone 2-3 da sakrije lošiju obranu svog centra Okafora, Winslow je zadužen za najbolje protivničke strijelce, a prljavi posao dobro odrađuju Amile Jefferson i Marshall Plumlee.
Nedostatak za Duke biti će izbacivanje iz momčadi Rasheeda Sulaimona, važnog beka i za obranu i za napad, još jednog regruta s 5 zvjezdica ali juniora (igrač 3. godine). Njega je Krzyzewski izbacio iz ekipe zbog nediscipline.
Dukeu je put do Elite 8 faze natjecanja širom otvoren zato jer igraju protiv slabijih momčadi, i tek ih među zadnjih 8 očekuje (valjda) Iowa ili Gonzaga. Ali neće Blue Devilsi biti spokojni. Rane koje je Jabariju Parkeru i društvu prošle sezone otvorio neugledni Mercer i dalje nisu zacijelile pa vjerojatno nitko iz Dukea ne bi stavio ruku u vatru da će momčad dogurati do Elite 8 stadija već pušu i na hladno.
Koga gledati: Jahlil Okafor
Sa svojih 208 cm i 120 kg Okafor je nerješiva zagonetka za sve koledž obrane ove godine. Njegove brojke su impresivne: 30,5 min, 17,7 poena, 9 skokova, 1,4 asistencije, 1,4 blokade, 67% šut iz igre, 51% slobodna bacanja. Većina NCAA ekipa nema čovjeka kojeg mogu suprotstaviti Okaforu, nekoga tko bi mu masom i snagom mogao parirati. To je između ostalog i razlog zašto Okafor jest dominantan i zašto je lagano napumpao brojke i zašto ga većina draft mockova vidi kao prvi pick drafta 2015. godine na koji će po svemu sudeći izaći.
U NBA ligi neće često kao na Dukeu nailaziti na niže centre od sebe i fizički inferiornije koji će ga čuvati i preostaje vidjeti kako će se razvijati i može li svoju sadašnju igru prenijeti na sljedeću razinu. Visina i snaga su tu, a uz to jako dobro finišira oko obruča, često je na liniji za slobodna bacanja (koja ne izvodi nimalo sjajno), ima finu leđnu tehniku. Obrana je nešto drugačija priča jer Jahlil nije oličenje atletske zvijeri, nedostaje mu eksplozivnosti i pokretljivosti u nogama zbog čega je često laka meta u pick and rollu i nije idealan zaštitnik obruča.
Okafor će i u March Madnessu biti centralna napadačka točka Dukea koja će u reketu raznositi svoje čuvare. Krzyzewski je napravio dobru stvar pa ga je okružio s 3 beka koji trice šutiraju s oko 40% što znači da Duke ima savršen napadački balans i na tome će temeljiti svoje nade da mogu ušutkati milijune svojih nemesisa diljem svijeta.
Texas
Ekipa iz Austina regularni dio sezone završila je omjerom 20-13, ali su bili tek šesti u konferenciji s omjerom 8-10. Ispred njih progurali su se Kansas, Oklahoma, Iowa State, Baylor i West Virginija. Popriličan neuspjeh za Teksašana posebno kada se zna da su sačuvali gotovo isti roster kao lani i da su imali samo dva neiskusna freshmana od kojih je jedan pak odmah mogao pomoći, a to je Myles Turner. Navijači Longhornsa za sve krive Ricka Barnesa, čovjeka koji je za vrijeme svog mandata na Teksasu u rukama imao umjetnine poput Kevina Duranta i LaMarcusa Aldridgea s kojima nije polučio nikakav uspjeh, a od 2004. g. kada je Teksas zadnji put bio na Final 4 ekipa nije ostvarila ozbiljniji uspjeh. Lani su npr. eliminirani u trećoj rundi.
Ricku Barnesu najčešće se zamjera staromodnost u shvaćanju košarkaške igre. Tako formira igru svoje momčadi u oba pravca i tako između ostalog i regrutira igrače za svoj program. Barnes u svojim old-school zamislima ima fetiš na visoke igrače (centre i krilne centre) kojih je roster Teksašana krcat, dok bekova sposobnih ubaciti dvije trice po utakmici nema ni za lijeka. U skladu s izborom visokih igrača Barnes slaže i svoju taktiku prema kojoj je najbolje napadačko oružje Longhornsa promašen šut jer su sjajni u napadačkim skokovima. Visina kojom njihov roster obiluje omogućuje im da blokiraju 20% svih šuteva koje protivnik uputi prema obruču, što je uvjerljivo najbolji rezultat u NCAA-u. Također, protivnicima dopuštaju samo 38% šuta za dva poena u čemu su također najbolji u državi.
Imati visoke igrače u NCAA-u gdje većina momčadi ima problem pronaći nekoga višeg od 205 cm je pravo blago ali imati nakrcan roster centrima i krilnim centrima nosi sa sobom i probleme, posebno ako nemaš pouzdanih šutera za tri. Svaki od tih visokih igrača najčešće treba prostora da bi mogao djelovati, a u igri s još 2 (ili 3 što Barnesu također nije strano) visoka igrača pored sebe, floor spacing ne postoji. U obrani nemaju brzinu i pokretljivost da bi branili bekove, na perimetar orijentirana momčad može ih dobro iskažnjavati tricama. Laganih poena iz tranzicije nemaju jer nema tko ukrasti loptu. Previše igraju na halfcourt a to za gledati onda je pravo mučenje.
Glavne poluge u igri su Isaiah Taylor, samo 183 cm visoki bek, bez šuta za tri, koji postiže prosječno 13 poena, uz 4,6 asistencija i 3,3 skoka; tu je i Jonathan Holmes koji glumi stretch četvorku s 32,8% šuta za tricu, 10 poena i 6 skokova prosječno; dok je najveći prospect na rosteru spomenuti Myles Turner.
Teksas će dogurati onoliko daleko koliko im povoljan bude matchup. Ukoliko im na megdan budu dolazile niže ekipe imat će šansu, dok će protiv onih koji imaju solidnih two-way centara teško izlaziti na kraj. Prvi ispit zove se Butler, od kojeg su ukupno gledano talentiranija ekipa, ali igre Longhornsa kroz sezone nimalo ne indiciraju da će proći prvu rundu.
Koga gledati: Myles Turner
Pred početak NCAA sezone Turner je bio na glasu kao potencijalni top 5 draft pick. Na kraju regularne NCAA sezone Turner to više nije. Na početku sezone tri su imena među centrima dominirala na draft mockovima: Okafor, Towns (Kentucky) i Turner. Loše igre Teksasa, mali broj minuta za Turnera (samo 22, Okafor igra 30) jer je morao dijeliti minutažu s ostalim centrima, nimalo talentiranijim od njega poput Ibeha, Ridleyja, Lammerta, Holmesa, kao i sistem igre Ricka Barnesa učinile su da se Turner sroza na draft ljestvicama. S 210 cm visine i wingspanom od 223 cm i sa samo 18 godina Turner je usprkos lošoj sezoni jedan od najvećih potencijala ove draft klase. Postiže 10,4 poena za 20 minuta, hvata 6,4 skoka i blokira 2,7 protivničkih šuteva. Najveći problem za Turnera čini se da je njegov FG% koji iznosi samo 46%, uglavnom zato jer je prisiljen igrati puno više na poludistanci nego oko obruča, zbog rekli smo slabog floor spacinga Longhornsa. Ukoliko Myles izađe na draft ove godine i bude izabran na rubu lutrije gdje je trenutno projiciran, postoji mogućnost da će se vrlo brzo u budućnosti pokazati kao apsolutna krađa drafta. Takvi visoki igrači, s rijetkom kombinacijom atleticizma i fizikalija ne rastu na grani, a Myles može biti odličan obrambeni igrač i rim protector, baš kao i kompletan napadač jer ima i šut i igru leđima, pa čak pokazuje naznake da bi mogao dodati tricu u svoj repertoar (u jednom trenutku sezone bio je na 35% za 3, sezonu je završio na 28% sa 17 pogođenih trica)
Baylor
Bearse sam počeo malo detaljnije pratiti u sklopu NCAA-a prije dvije sezone kada sam ih gledao na NIT-u (National Invitation Tournament – turnir za momčadi koje nisu u March Madnessu, a zašto sam to gledao ne pitaj jer ni sam ne znam). Imali su tada jako zabavnu momčad s ultimativnim gunnerom Pierrom Jacksonom, današnjim asistentom trenera Scotta Drewa Isaiah Austinom (da, Austin zbog bolesti više ne može igrati košarku, ali se upustio u trenerske vode), sjajnom atletom danas na rosteru Netsa Coryjem Jeffersonom, bjeloputim šuterom Bradyjem Heslipom koji danas igra za Igokeu vjerovali ili ne. Baylor je tad osvojio NIT, a danas, jasno vam je, nitko od ovih vedeta više nije na rosteru, ali neki igrači koji su tad bili u ekipi su i dalje tu.
Za početak tu je Rico Gathers, fizički vrlo moćan igrač koji staturom podsjeća na trokrilni ormar, centar koji sa svojih 203 cm „glumi“ centra, i koji ove sezone za 30 minuta provedenih na parketu ostvaruje double-duble učinke od 11,6 poena i 11,7 skokova uz 46% šuta iz igre. Bearsi zapravo nemaju centra, to su sve visoka krila koji, eto, u NCAA-u mogu igrati centre. Osim njega s šampionskog MIT rostera tu je i Tauerean Prince, krilo i najbolji strijelac ekipe s gotovo 14 poena i 39% šuta za tricu. Važan igrač na perimetru je i bek koji drži sve konce igre u rukama, Kenny Chery koji ubacuje 11 poena prosječno i ima 4 dodavanja. Spomenimo još i Roycea O`Neala, jako dobro all-round krilo koje „šiba“ trice s 43% uspjeha, zabija 10 poena, ima 5,8 skokova i 3,5 dodavanja prosječno.
Baylor je sezonu završio kao 16. najbolja momčad na nacionalnoj razini s omjerom 27-9, a treba reći da su „skinuli“ jednu Iowu State u regularnoj sezoni kojoj svi predviđaju Final 4. Iako sam rekao da visine na petici baš i nemaju ostali igrači na krilnim pozicijama svi imaju preko 2 metra, i zanimljiv je podatak da su Bearsi što se skoka u napadu tiče najbolja momčad u cijelom NCAA-u. Hvataju 43% svih svojih promašaja, ali zbog toga imaju i problema jer užasno loše brane tranziciju i dopuštaju gomilu laganih poena. Međutim, svaki skok u napadu za njih, posebno ako je u blizini obruča je također dobra šansa da se ubace lagani koševi. U obrani, Baylor najčešće igra zonu, ne tako često korištenu na američkom kontinentu 3-2, ali od ove sezone i zonu 1-3-1 koja je totalna egzotika za NCAA prilike.
Medvjedi će vrlo vjerojatno proći prvu rundu protiv Georgie State, a onda vjerojatno i drugu protiv Xaviera. Nakon toga ih vrlo izgledno očekuje Arizona gdje više nisu favoriti.
Koga gledati: Rico Gathers & Royce O`Neal
Nije baš da će nas Rico brat oduševiti finesama u postu, ali moraš navijati za lika koji se zove Rico i koji je težak 130 kg, od čega je 120 kg čistih mišića. Gledati protivničke centre kako se trude napasti ga snagom u postu, ili ga zagraditi da ne dohvati skok u napadu (160 skokova u 33 utakmice) čista je zabava koju nemojte propustiti. Ako si lud za finesama u igri i za košarkaškim IQ-om onda obrati pozornost na sjajnog O`Neala.
Villanova
Iza Nove je uspješna regularna sezona u kojoj su ostvarili omjer 32-2 i tako se smjestili odmah iza Kentuckyja, Dukea i Virginije u nacionalnom poretku. Ali treba reći da su igrali u ne baš izazovnoj konferenciji Big Easta gdje su im najveća konkurencija bila osrednja sveučilišta Butlera, Georgetowna, Providencea i Xaviera.
Pri tome su imali odličan balans obrane i napada. Napad je bio četvrti po napadačkom rejtingu, postizali su visokih 120 poena na 100 posjeda, dok je obrana bila trinaesta u NCAA-u, dopuštali su 92 koša na 100 posjeda.
Da napadački segment igre funkcionira pobrinuli su se njihovi bekovi. Sva petorica koja su kod Jaya Wrighta dobivala minute gađali su tricu s preko 36% uspjeha. Kada im pridodamo i najboljeg strijelca ekipe krilo Darruna Hilliarda, dobijemo šestorku koja je u stanju svaku obranu iskažnjavati tricama. Hilliard ubacuje 14 koševa prosječno, hvata 3,3 skoka i podijeli 2,2 asistencije. Radi se o vrlo dobrom krilu koje može kombinirati ulaze i šut što ga čini opasnim strijelcem.
Bekovi su kao što smo rekli tricaši. Josh Hart gađa tricu s 47% uspjeha, Phil Booth s 45%, Dylan Ennis s 37% i sva trojica mogu jako dobro kontrolirati loptu i podijeliti kreatorske dužnosti. Kroz sezonu su Wildcatsi ukupno ostvarili 541 asistenciju što je produkt sistema igre s niskim postavama i spomenutim bekovima.
Centarsku liniju drže JayVaughn Pinkston visok samo 200 cm koji živi od poena oko obruča i slobodnih bacanja kojih izvodi 5 po utakmici, a prosječno postiže 9,6 koševa uz 5,4 skoka. Pored njega tu je i najviši igrač na rosteru Daniel Ochefu koji s 210 cm dominira pojavom u reketu i koji je zadužen za obavljanje prljavog posla, dok je napadački ograničen na otpatke, zakucavanje zicera. Svejedno stigne pospremiti 9 poena, dohvatiti 8 skokova a ima i 1,4 blokada prosječno.
Nova bi trebala proći prve dvije runde, a onda ih čeka po svemu sudeći Louisville, što znači da nas čeka zanimljiv obračun „kilavog“ napada i čvrste obrane Pitinovih Cardinalsa i profiliranog i na perimetar oslonjenog napada Wrightovih Wildcatsa.
Koga gledati: Ryan Arcidiacono
Nakon Coach K-a evo još jednog zbog prezimena nepoželjnog aktera u NCAA košarci. Izdržao sam da ne spomenem Arcidiacona samo da bih ga mogao sada predstaviti u ovoj posebnoj mini rubrici. Vrlo efikasan igrač. Tek je peti po potrošnji lopti kod Nove ali i treći najbolji strijelac s 10,2 poena. Najbolji je dodavač s 2,5 asista po susretu i drugi najbolji kradljivac lopti. I on je također bek sa 190 cm, lider je momčadi i vrlo dobar šuter za tricu koju pogađa s 37%.
Ivan Kuštra:
Kentucky
Nije Duke jedino sveučilište koje prosječni NCAA fan ne voli, tu je i one and done program Johna Caliparija kojeg provodi na sveučilištu Kentucky (njihov navijač jer mi je Georgetown u velikim problemima). Što je to? Calipari odabire najbolje mlade srednjoškolske talente i plasira ih u NBA ligu nakon samo jedne provedene sezone pod njegovim vodstvom. Kako mu to uspijeva? Jednostavno pušta djecu da se igraju košarke najbolje što znaju, a kako uvijek uzima najbolje mlade igrače to dovodi do određenih uspjeha. Najznačajniji su mu s drafta 2010. i 2012. godine (osvojili naslov na čelu s Michaelom Kiddom-Gilchristom i Anthonyem Davisom) kada je imao čak pet igrača izabranih u prvoj rundi (ti dečki su dobili garantirane ugovore, minimalno 3 mil dolara, pa sad ti ne idi kod Caliparija, a neki i maksimalne rookie ugovore kao John Wall i DeMarcus Cousins). Samo da nabrojimo neka imena koje je Calipari plasirao u ligu, već spomenuti Wall i Cousins, Eric Bledsoe, Patrick Patterson, Daniel Orton, prva dva izbora iz 2012. godine Davis i Gilchrist, pa Terrence Jones, Marquis Teague, itd.
Naravno da je Calipari nastavio sa skupljanjem najboljih igrača, te je ove sezone okupio možda jedan od najboljih rostera na sveučilištu u posljednjih 20 godina. Prošlogodišnjim finalistima blizancima Harrison, Aaronu i Andrewu, Dakariju Johnsonu, Marcusu Leeju i Willueju Cauley-Steinu pridodao je vjerojatno najboljeg draft prospekta, centra Karla-Anthonyja Townsa, ponajboljeg šutera na sveučilišnoj razini (43% za tri poena) Devina Bookera, vrhunskog razigravača Tylera Ulisa, te Treya Lylera koji je dobio mjesto u startnoj petorci jer je Alex Poythress na početku sezone pokidao prednje križne ligamente u lijevom koljenu.
Ekipa Kentuckyja ima savršen učinak u ovoj sezoni, 34 utakmice i 34 pobjede, a krasi ih vrhunska igra u obrani koja dozvoljava svega 85,8 poena na 100 posjeda i druga su najbolja obrana sveučilišnog natjecanja (Virginia je prva s 85,4 poena). Fokusiraju se na presing obranu po čitavom terenu, te visokim izlascima na pick igru što Towns i Cauley-Stein odrađuju uvjerljivo najbolje na sveučilišnoj razini. Njihova pokretljivost za igrače koji su 7-footeri je fenomenalna, te su obojica u stanju nogama ispratiti gotovo svakog protivničkog beka, a posebno dominira u tom dijelu Cauley-Stein koji bilježi 1,5 ukradenih lopti u prosjeku po utakmici i definitivno je najbolji obrambeni igrač ove draft klase, dok Towns čuva obruč i dijeli 2,3 blokade po susretu. Također, visokom dvojcu pomažu bekovi s izuzetnim fizičkim predispozicijama (svi su iznadprosječne visine za svoju poziciju), pa Calipari osim presinga može kombinirati sve vrste obrana.
Napad im se kotrlja kroz kontre koje generiraju vrhunskom obranom, a zahvaljujući izrazito pokretnim visokim igračima stižu do vrlo laganih poena. Na half court napade se oslanjaju na pick igru koju vode Ulis ili Andrewu Harrison, dok roll rade Towns ili Stein što ostavlja dovoljno prostora šuterima na weak sideu da iskoriste situaciju i poentiraju. Uz to mogu se okrenuti Townsu i njegovoj kreaciji s vrha reketa odakle bez ikakvih problema može odraditi jedan na jedan igru ili razigrati suigrače na cutovima.
Koga gledati: Karl-Anthony Towns
Towns vodi veliku bitku za prvi izbor na draftu s Okaforom, a mišljenja javnosti oko prvog igrača sveučilišta su podijeljena. Calipari ne koristi sav njegov potencijal jer je postavio neku hijerarhiju u ekipi gdje prošlogodišnji igrači vode “kolo”, te ga na terenu drži svega 21 minuta u kojima Karl stigne zabiti 10 poena, uhvatiti 7 skokova, podijeliti 1 asistenciju i udijeliti 2,3 blokade. Velika je šteta za nas što ga ne možemo gledati u situaciji kao što je Okafor da se kompletna napadačka igra preusmjeri na njega. Moj osobni favorit u njihovoj ekipi je Cauley-Stein.
Arizona
Uz Duke i Kentucky glavni favoriti za osvajanje naslova. Do sad su ostvarili omjer 31-3, a te tri utakmice su izgubili s manje od 5 poena razlike. Kao i Kentucky oslanjaju se na obranu koja prima 86,4 poena na 100 posjeda, a ističu se u odličnom čuvanju obrambenog skoka i hvataju najveći postotak protivničkih promašaja. To uspijevaju zahvaljujući najboljoj kombinaciji bočnih igrača na sveučilištu koje čini Stanley Johnson i Rondae Hollis-Jefferson, a leđa im čuva ogromni centar Kaleb Tarczewski, dok su razigravač T.J. McConnell i Brandon Ashley dovoljno dobri da mogu parirati svakom sveučilišnom igraču bez prevelikog pomaganja svojih suigrača. Tako je trener Sean Miller opet oformio obrambenu neman od ekipe nakon prošlogodišnje gdje je imao Aarona Gordona i Nicka Johnsona koji su sijali paniku na terenu s presingom i fenomenalnim osjećajem za ukrasti loptu. Istu stvar ima i ove sezone, te mu vanjski trojac u prosjeku po utakmici protivnicima otme 5 lopti što najčešće završi kontrom gdje Johnson i Hollis-Jefferson lagano zabijaju poene.
U drugom pravcu se ne snalaze kao u obrambenom dijelu jer nemaju igrača kao što su Okafor, Towns ili D’Angello Russell koji sami mogu nositi napad, a trener Miller ekipu uvijek gradi oko obrambeno nastrojenih igrača. Osim poena koje generiraju iz kontre, oslanjaju se na kreativnost Johnsona u čemu se on još uvijek ne snalazi najbolje jer je okružen igračima koji mu ne otvaraju dovoljno prostora za ulaze pod koš u čemu je odličan i kompletna protivnička obrana je fokusirana samo na njega. Njegov kolega na boku Hollis-Jefferson nije u stanju pogoditi u more s mola, 6/26 za tri poena ili 23%, razigravač McConnell je na svega 35% kao i visoko krio Ashley. Tome dodamo centra Tarczewskog i vidimo gdje je glavni problem igre Arizone. Ovdje moramo pohvaliti playa McConnella koji bilježi 6,5 dodavanja po utakmici i jedan je od najboljih razigravača na sveučilištu s omjerom od preko 3:1 kada stavimo odnos asistencija i izgubljenih lopti.
Koga gledati: Stanley “Stan the man” Johnson
Stan je uz Winslowa najbolje krilo na sveučilištu, te će sigurno biti izabran u top 7. Već sam spomenuo da se cijela napadačka igra okreće preko njegovih leđa, a on vraća s prosjecima od 14 poena, 6,6 skokova, 1,7 asistencija, 1,5 ukradena lopta, dok šutira vrlo dobrih 36,6% iza linije za tri poena na prosjek od tri pokušaja. Više se voli osloniti na mid range igru i šuteve s poludistance kada je u jedan na jedan igri i koje pogađa u 45% slučajeva. Obrambeno je on prva karika koju šalju na protivničke najbolje vanjske igrače bez obzira radi li se o razigravaču ili čak visokom krilu.