Playoff košarka je napokon pred vratima i donosi nam mnogo potencijalno zanimljivih dvoboja. Jedan od tih je svakako i sudar drugog i sedmog nositelja Istočne konferencije, Toronto Raptorsa i Indiana Pacersa. Kanađani ulaze u doigravanje na krilima svoje najbolje regularne sezone ikada, sezone u kojoj su ostvarili 56 pobjeda. Bila je to općenito dobra godina za Toronto: organizirali su All-Star vikend u čijem glavnom događaju su sudjelovala njihova dva igrača te su se napokon stabilizirali kao momčad za vrh Istoka. Tako se barem zasad čini, ali me nekako bliska povijest tjera da sumnjam u ovu družinu. Prošle godine su također oborili svoj dotadašnji rekord po broju pobjeda (ostvarili su ih 49) i ušli u doigravanje kao četvrti nositelj samo da bi tamo bili ekspresno pometeni od strane Washingtona. Osim toga, u svih svojih sedam playoff nastupa, samo su jednom uspjeli preskočiti prepreku zvanu prva runda. To je bilo one davne 2001. godine kada su ispali u drugom krugu od Philadelphije nakon sedam utakmica borbe „prsa o prsa“ između dva najatraktivnija igrača lige – Vincea Cartera i Allena Iversona. Može biti da je to samo slučajnost, ali sasvim sigurno postoji određena blokada u nekom kutku umova igrača.
S druge strane se nalazi Indiana koja ima mnogo playoff iskustva, barem u svojim najvažnijim igračima. George Hill je u svojoj karijeri skupio 68 playoff utakmica, a Paul George 54, među kojima i ona dva uzbudljiva konferencijska finala protiv Velike trojke Miamija. Prošle godine, naravno, Pacersi nisu izborili doigravanje, a razlog je poznat – bili su bez svog najboljeg igrača, Georgea, koji je pretrpio strašnu ozljedu na pripremnoj utakmici reprezentacije SAD-a. Ove godine se PG13 vratio kao da ništa nije ni bilo. Nastavio je pružati odlične partije, i dalje noseći epitet prve violine svoje momčadi. Ipak, ovaj put nema toliko dobar prateći orkestar jer su momčad napustili neki igrači koji su prije dvije godine činili njenu jezgru. Što se tiče njihovog matchupa s Raptorsima, tu nipošto ne treba biti naivan i odmah ih otpisati. Četiri puta su se ove godine susreli, a iako je Toronto pobijedio tri puta, nijedna od tih pobjeda nije došla lako. Dapače, jedanput su im čak bili potrebni produžeci. Stil koji gaji Indiana uopće ne leži momčadi Dwanea Caseyja, a ne idu im u korist ni individualni matchupi, ponajviše oni u vanjskoj liniji.
Toronto je kroz cijelu sezonu uglavnom u napadu „jahao“ svoja dva najbolja igrača, Kylea Lowryja (77 utakmica, 37 minuta, potrošnja 26%) i DeMara DeRozana (78 utakmica, 36 minuta, potrošnja 29,7%). Lowry je znatno kompletniji igrač, netko tko može kazniti obranu strelovitim prodorom u unutrašnjost, ili pak, snajperskim šutom izvana. Dosta je smršavio na ljeto, što ga je učinilo agilnijim i pokretljivijim, izvrsno manevrira kroz gužve u reketu i pronalazi načine za provući loptu kroz mrežicu. Ove godine šutira iz zaštićenog dijela reketa 4,1 put po utakmici i realizira 55,8% tih pokušaja što nije basnoslovna količina, ali je vrlo dobro za nekoga tko je visok 183 centimetra. Važniji dio njegovog arsenala je svakako šut za tri poena. Ispaljuje daleko najviše trica od svih igrača Toronta – čak 7,1 po utakmici, po tome je šesti u ligi – i vrlo je pouzdan s tih udaljenosti, pogađa s vrlo visokih 38,8%. No, regularna sezona je jedno, a doigravanje nešto posve drugo – to svi ponavljamo svake godine, poput zaglavljene kasete (postoje li više uopće kasete?), ali je neupitno istina. Indiana je jedna čvrsta obrambena ekipa koja nakon small-ball eksperimenta s početka sezone ponovo gaji „starinsku“ košarku s dva teškaša (za današnje prilike) u reketu i terijerima na perimetru. Treći su u ligi po branjenju trice, njihovi protivnici u prosjeku šutiraju vrlo, vrlo niskih 33,4% izvana. Vrijedi naglasiti da su ispred njih u toj kategoriji samo Spursi i Warriorsi, i to razlikom koja se praktički mjeri promilima. Osim toga, košarka u doigravanju postaje puno više stvar individualnog nadmetanja igrača, odnosno iskorištavanja određenih povoljnih matchupa. Tako će, na primjer, Lowryju biti jako teško igrati jedan na jedan protiv Hilla koji je 8 centimetara viši, ima dugačke ruke, a pritom i zna igrati obranu. Čak i u nekom pokušaju stvaranja mismatcha kroz 1-5 pick’n’roll Lowry teško da može doći do prednosti jer se s druge strane nalazi Ian Mahinmi koji nije elitni defenzivac, ali se zna snaći u igri dva na dva i zna postaviti svoje tijelo na pravi način kako bi slasherima zatvorio tražene kutove. Jedini način – barem tako mislim – da Kyle zablista u ovoj seriji je da mu se modificira uloga, da dobije više off the ball akcije, te da se za njega postavlja više blokova kako bi dobivao što više dodavanja u spot-up situacijama gdje bi mogao maksimizirati svoju šutersku dimenziju.
U tom bi slučaju lopta morala ići u ruke DeRozanu, što njemu nije nimalo strano. DeMar je bek staroga kova, jedan od onih koji polako izumiru u NBA, koji voli imati loptu u rukama i voli uzimati šuteve s poludistance ili igrati leđima protiv nižih braniča. Ipak, ono što voli najviše je ići na liniju za slobodna bacanja. Ove sezone iznuđuje hrpu prekršaja pa tako po utakmici izvodi 8,4 slobodnjaka, što je manje od samo dvojice igrača – neprikosnovenog Jamesa Hardena i post-up grubijana DeMarcusa Cousinsa. Obrana Pacersa je otprilike u sredini lige kada se radi o količini prekršaja koje prave, ali imaju jedan adut u svome rukavu, a to je Paul George, jedan od najboljih bočnih stopera u ligi, koji će u ovoj seriji imati isključiv zadatak da DeRozanu oteža život. George zna kako igrati protiv igrača koji se ne mogu osloniti na vanjski šut, odlično im zatvara prostor a potom koristi svoju snagu i besprijekornu koordinaciju pokreta kako bi došao do ukradene lopte ili blokade, ili u najmanju ruku maksimalno otežao šut svome protivniku. Ako bi zaista Lowry više igrao bez lopte, a DeRozan preuzeo dodatnu kreaciju, mislim da bi ova serija za njega mogla biti dosta teška. Georgeu je teško pobjeći i nakon dva uzastopna screena, pogotovo kad ima olakotnu okolnost da svaki put ide ispod. Možda bi značajnu rolu mogao odraditi rezervni bek Cory Joseph, koji je dosta dobro funkcionirao u kombinacijama s DeRozanom i Lowryjem. Joseph je pristojan organizator igre, podijeli tu i tamo koju asistenciju, ali bi zbog lošeg vanjskog šuta predstavljao dodatan problem za spacing. Zato mislim da je optimalno rješenje za Caseyja vanjska formacija sačinjena od Lowryja, DeRozana i Terrencea Rossa koji je odličan dubinski šuter i solidan kreator, ako ništa za samoga sebe. Njih trojica skupa na parketu bi imala određenu prednost u napadu jer bi jedan od njih uvijek mogao iskorištavati najslabiju točku Indianine obrane – Montu Ellisa. Naravno, postoji još jedna varijanta, ali ona je još uvijek na klimavim nogama. Radi se o najzvučnijem Torontovom pojačanju od ljetos, fantastičnom 3&D krilu DeMarreu Carrollu. On je doslovno na klimavim nogama jer se tek nedavno vratio nakon komplicirane operacije koljena. Odigrao je nešto malo minuta u posljednje tri utakmice regularne sezone, čisto kako bi uhvatio ritam. Izjavio je da je spreman za doigravanje, što će, ako je istina, Torontu donijeti čitavu jednu dimenziju više. Carroll je nezamjenjiv igrač u njihovoj rotaciji koji otključava ubojite small-ball postave i može preuzeti teret branjenja Georgea na sebe. Ako nastavi šutirati tricu s oko 40% onda će obrani Pacersi predstavljati problem za koji, bojim se, neće imati kvalitetno rješenje bez da žrtvuju nešto drugo.
Međutim, ne znam koliko playmakera Toronto treba poslati na parket kako bi riješili svoju najveću boljku, a to je „nepokretni“ napad. Iako su točno na sredini lige po ukupnom broju dodavanja, Kanađani su predzadnji (!) po broju asistencija. Prema tome, čak i da niste pogledali niti jednu njihovu utakmicu, zaključak vam je jasan: lopta puno kruži po perimetru bez nekog određenog cilja dok na satu nestane vremena. Većinu posjeda tri ili četiri igrača se potpuno besciljno kreću parketom – njihove kretnje zapravo ne stvaraju nikakve otvore u obrani niti dovode do povoljnog mismatcha. Ponekad, čak, potpuno dignu ruke pa samo stoje na svojim ucrtanim pozicijama dok jedan od njihovih zvijezda pokušava iskemijati nešto. Podsjeća li vas to na nekoga? Koliko god da je Toronto ostvario dobre rezultate svojim napadom (peti u ligi), nekako ne ostavljaju dojam momčadi koja može „izmisliti“ poene kad im zatrebaju. Pogledajte tko je u tom Top 5 društvu: Warriorsi, Spursi, Thunder i Cavaliersi. To su sve momčadi koje ili imaju dovoljno talenta da iz ničega naprave nešto, ili imaju u detalje razrađen sustav koji ih nosi kroz utakmice bez obzira tko je na parketu (ili oboje, kao neki). Lowry i DeRozan, All-Star nastupu usprkos, nisu klasa jednog Kevina Duranta ili Russella Westbrooka, a što se sustava tiče, Casey mi trenutno izgleda kao čovjek bez plana.
Unutarnja linija Toronta je sigurno jedna od najčudnijih u ligi. Jonas Valanciunas je mlad i talentiran centar koji ima osjećaj za loptu i za igru ali još uvijek nije dovoljno izbrušen kao napadač. Nije na naročito visokoj razini kao finišer nakon rollanja, ali je dosta dobar u klasičnoj igri leđima gdje ga je Casey često koristio kao prvu opciju protiv rezervnih postava protivničkih momčadi. Mogao bi nešto slično raditi i u ovoj seriji s obzirom na to da Mahinmi nije jako spretan u izravnom jedan na jedan branjenju post-up igrača. Ian je dosta dobar kao konzervativni čuvar obruča i snalazi se u pick igri, ali još uvijek nije razradio finese kretanja nogu kod klinča s majstorom leđne tehnike. Litavac još uvijek nije majstor, ali posjeduje priličan repertoar finti, lažnjaka i horoga kojima može proizvesti pokoji poen i s vremena na vrijeme odmoriti udarne igle svoje ekipe. Pored njega, tu je i tandem Luis Scola/Patrick Patterson. O neuništivom Argentincu svi sve znamo – maksimalno ispoliranom post igrom može donijeti dosta poena (kada je odmoran), a odnedavno posjeduje i određeni kvazi-domet pa ga se skoro može ugurati u kalup stretch četvorke. Naravno da to nije idealno rješenje, pogotovo uz sve probleme koje Luis donosi u obrani, ali u određenoj minutaži može pružiti opciju više u napadu. To u potencijalno gustoj seriji može zlata vrijediti. Patterson je drukčiji tip igrača, u napadu pravi stretch igrač koji može zabiti tricu s bilo kojeg dijela luka, a ne samo iz kornera kao Scola. U obrani, pak, nadoknađuje svoj manjak centimetara izuzetnom borbenošću i polivalentnošću.
Općenito gledano, Toronto ima jednu od najboljih klupa u ligi. Istina je da uloga klupe jednim dijelom opadne u doigravanju, ali je svejedno važno da pruže dobre partije u povjerenim im minutama, te da, pametnim rotiranjem, povremeno odmore startere. Casey tu ima puno veći luksuz od Franka Vogela koji će morati pažljivo raspodijeliti minute kako njegova momčad ne bi upadala u rupe početkom druge i krajem treće četvrtine.
Okrenimo sada drugu stranu kovanice, tj. posvetimo se napadu Pacersa. Cijelo ljeto je Larry Bird najavljivao rebranding svoje ekipe, okretanje small-ball filozofiji centriranoj oko Georgea kao startnog visokog krila. Taj eksperiment je funkcionirao dok je C.J. Miles šutirao tricu neodrživo visokim postotkom, a onda je upola sezone Vogel okrenuo ploču (ili kasetu?) na staro i vratio svoju momčad na kolosijek. Pacersi jednostavno nisu navikli trčati po parketu i šutirati trice 48 minuta, a istini za volju, nisu ni kadrovski opremljeni za to. Dakle, Pacersi su halfcourt ekipa, ali nipošto ne igraju sporu košarku (deseti u ligi po broju posjeda). Razlog tomu je što ne igraju kroz post-up svojih visokih igrača nego uglavnom kroz pick’n’roll i sekundarnu dribble-drive kreaciju. To je moguće jer dobar dio utakmice na parketu istovremeno imaju Georgea, Hilla i Ellisa koji svi redom mogu odigrati primarni dio, tj. zavrtjeti početni pick, ili u drugom dijelu akcije napasti iz spot-upa – šutirati ili napasti reket – odmah po prijemu povratne lopte. To je izuzetno vrijedno za ovu momčad i moglo bi imati važnu ulogu u ovoj seriji jer takvo kretanje lopte nimalo ne odgovara obrambenoj shemi Raptorsa. Caseyeva ekipa igra vrlo agresivno na loptu i općenito na perimetru što rezultira mnogobrojnim preuzimanjima. To od igrača zahtijeva jako puno trčanja i dobar pregled parketa, a u situaciji kad su na perimetru tri čovjeka sposobna napasti, izuzetno je teško kvalitetno rotirati i ugušiti sve te prijetnje. Ipak, nijansa koja bi mogla povećati šanse Raptorsima je činjenica da će George teško moći nositi teret prvog kreatora (a to bez dvojbe jeste, jer je Hill više spot-up opcija nego ball-handler) i istovremeno čuvati najbolje protivničke igrače u obrani. U playoff kontekstu koji najboljim igračima kao što je PG13 rezervira 35-40 minuta, to zna biti iscrpljujuće. Na tu kartu će Casey vjerojatno pokušati igrati.
Indiana nema pravo post-up prisustvo, nekog gorostasa kojem mogu spustiti loptu kada se zaustavi penetracija. Ali zato imaju solidnu rotaciju visokih igrača od kojih svaki donosi ponešto. Mahinmi je ove godine dosta napredovao (jedan od dark horse kandidata za Most Improved Player nagradu), što se najviše primijeti u načinu na koji se „odmotava“ prema košu nakon postavljenog bloka. Zaista je razvio istančan osjećaj za brzinu kojom se treba kretati, a osim toga odlično lovi loptu nakon dodavanja pick partnera, a potom je sposoban u dva brza koraka se stvoriti na obruču ili, pak, ispaliti potpuno neočekivan pas za spot-up suigrača. Njegov izravni match-up će biti Valanciunas koji zna zatvoriti post igrače, ali mu je često teško ispratiti pick’n’roll zbog njegove masivnosti. Taj dvoboj će biti strašno zanimljivo pratiti.
Od ostalih, bitno je izdvojiti Jordana Hilla, koji donosi taj svoj prihvatljivi šut s 3-4 metra udaljenosti, potom Lavoya Allena koji je lite verzija donedavne zvijezde Pacersa Davida Westa; a ponajviše pažnje bismo trebali obratiti na rookieja Mylesa Turnera koji je nadmašio sva očekivanja u svojoj debitantskoj sezoni. Dečko ima besprijekornu radnu etiku, doslovno napreduje iz dana u dan, a već sada ima čime pridonijeti svojoj ekipi. To je prije svega njegov šut, koji još nije konstantan iza magične linije, ali je opasnost koju ne treba olako shvatiti. On je praktički jedina Indianina opcija ako žele dodati određeni stretch element a da pritom ne izgube centimetre i kilograme koji su tako važni za njihovu obrambenu filozofiju.
Kako god da se ovaj obračun završi, mislim da se s pravom možemo veseliti dobroj košarci i nadmetanju dvaju ekipa koje imaju što dokazati. Nećemo gledati previše vratolomnog trčanja, ali mnoštvo fascinantnih individualnih match-upa će ovoj seriji dati jedan egzotičan začin. Toronto ima prednost domaćeg parketa, a znamo što to znači – cijela Kanada će biti na nogama i bodriti svoje momke. Raptorsi u svome Air Canada Centru imaju vrlo dobar omjer (32-9) dok Pacersi i nisu naročito uspješni kao gosti. U protivničkim dvoranama su ove sezone ostvarili 19 pobjeda i 22 poraza. Stoga, zbog većeg izbora kvalitetnih igrača i prednosti domaćinstva, dajem malu prednost Drakesima. Prognoza: Toronto prolazi nakon 6 utakmica.