Najava sezone: Hoiberg u koridi

*Ovo nije još jedna klasična najava sezone u kojoj se secira jedna ekipa od glave do pete i prognozira njena pozicija na kraju balade. Cilj teksta je dati pregled noviteta koje će u ekipu Bullsa unijeti novi trener Fred Hoiberg.

Thibs

Kada se sve zbroji i oduzme, Tom Thibodeau napravio je vrlo dobar posao s Bullsima u zadnjih 5 godina koliko je bio za kormilom franšize iz Chicaga. Bullsi su s njim ostvarili učinak od 68% pobjeda tijekom pet regularnih sezona, u svakoj od njih su izborili playoff, a u njih tri su pobijedili 50 ili više puta. Thibodeauovi Bullsi, sad kada je kraj njihove ere jer popularni Thibs više nije glavni toreador u koridi, izvrstan su nam primjer kako ne važi baš u doslovnom smislu ona kako obrana donosi naslove, jer da je tako, Bullsi bi se okitili s nekoliko prstenja dok je Thibodeau bio trener.

Veliki defanzivni mag otišao je iz Chicaga bez naslova prvaka, iako je u sretnijim godinama u svojoj ekipi imao MVP osvajača, vrhunske obrambene igrače na perimetru i u reketu, snažnu klupu. Razlog je LeBron James. Preko Jamesa u dresu Heata a onda i Clevelanda ipak nije mogao prijeći, a zadnje desetljeće jasno pokazuje da svi putovi na Istoku vode do LeBrona čije su ekipe izbacivale Bullse 2011., 2013. i 2015. godine u nekoj od rundi playoffa.

Kroz godine vladavine Thibodeau je uspio svojoj ekipi dati osobnog pečata i mentaliteta. Obrana je bila na prvom mjestu i u vrhu prioriteta, a baš kao što Thibs uz aut liniju vodi utakmice tako su i Bikovi igrali košarku: puno strasti, glasno i prgavo. Kroz godine praćenja Bullsa je bilo jasno da na kraju regularne sezone možeš “baciti” okladu da će prve dvije ekipe po defanzivnom rejtingu biti Bullsi i tko god još uz njih. Nitko svih ovih godina nije želio igrati protiv Thibsovih Bullsa. Tko želi igrati košarku sa pod punom ratnom spremom na sebi koja ti je trebala protiv Bikova? Navodno su Spetznasovi trening kampovi i temeljne vježbe bile piknik naspram Thibsovih obrambenih drillova…

…Zahvaljujući kojima su Bullsi bili elitna obrambena momčad zadnjih godina. Chicagov zonski presing s gomilanjem igrača na “jaku” stranu (strana s loptom), precizne rotacije na “slabu” stranu, zatvaranje kutova za dodavanje i cutove, ice obrana pick and rolla, puno pomaganja na ulazima itd., tijekom godina postali su ne samo prepoznatljivo obrambeno oružje Bullsa već i standard diljem lige. Praktički ne postoji ekipa koja nije kopirala ili pokušala kopirati Thibodeauovu dobitnu formulu za granitnu obranu. Dakako, nije sve bilo u shemama i crtanju po tabli. Svih godina simpatični debeljuco imao je i talent na rosteru za igranje takve obrane.

Ironije radi, Thibodeau na drugoj strani terena nikada nije uspio pronaći napadački sistem koji bi razbio “njegovu” obranu koju su ekipe počele kopirati. Ne možemo reći da su Bullsi bili užasno loši jer su njihovi napadački rejtinzi (broj poena na 100 posjeda) bili uglavnom korektni u godinama kada su na raspolaganju imali Derricka Rosea:

Čak ne možemo ni reći da su Bullsi svih ovih godina pod Thibsom igrali statično. Istinabog, nije tu bilo puno tranzicije i laganih poena na nepostavljene obrane, ali na halfcourt obrane Bullsi su jako lijepo koristili screenove za svoje šutere, igrali motion napade s obje strane na napadačkom dijelu parketa. U nedostatku Rosea, trudio se Thibodeau izvući maksimum iz napada koristeći Noaha kao kreativca s lakta nastojeći maskirati činjenicu da nema pouzdane bekove driblere.

Međutim, sve spomenute akcije bile su izrazito šablonske, nacrtane. Thibodeau nije ostavljao previše prostora improvizaciji u napadu, osim u slučajevima svojih šestih igrača, mahom combo bekova koji su godinama zarađivali nove ugovore zahvaljujući slobodi u Bullsima koju su imali na napadačkom dijelu terena. Proslavili su se tako Marco Belinelli, Nate Robinson, D.J. Augustin i Aaron Brooks.

Kako god, sve to bilo je nedovoljno dobro da se u postsezoni prijeđe preko bolje balansiranih obrana-napad ekipa, ali i ekipa s više individualnog talenta. Strateg Bullsa jednostavno nije mogao pomiriti ili dovesti u balans ofanzivni i defanzivni dio igre, a kako je obrana uvijek bila primarna, jasno je što je patilo. Svakako da nisu pomogle ni brojne ozljede. Prvenstveno lica franšize i napadački najdominantnijeg igrača Rosea, čije ozljede nije ni moguće valjda nabrojiti. Probleme je imao i Luol Deng dok je bio igrač Bullsa, a na kraju sezone 2011/12 Bullsi su morali “raspustiti” napadački vrlo kvalitetnu klupu (čime su izgubili na dubini i širini) i od tada se krpati instant offense rješenjima na razigravačkoj poziciji.

Da se još samo na trenutak vratim ozljedama koje su poharale Bullse zadnjih godine a koje su osjetili Rose, Deng, Noah, Gibson i ostali. Stil igre kakav je preferirao Thibodeau tražio je veliku potrošnju od igrača pa ozljede i ne čude toliko. Ali i Thibs snosi veliki dio odgovornosti jer je katastrofalno slagao rotacije i minutažu pa su Noah i Deng znali igrati po 45 min pojedine utakmice (regularne sezone!). Roseova prva ozljeda koljena dogodila se u prvoj utakmici prve runde playoffa 2012. godine, pri vodstvu Bullsa 99:87 protiv Sixersa, na samo 1 minutu i 20 sekundi do kraja utakmice, dakle u trenutku kada uopće nije bilo potrebe da bude na parketu.

Sve do zadnje sezone Thibs nije odustao od svojih štetnih navika da cijedi igrače kroz regularnu sezonu, pa je Jimmy Butler odigrao 38,7 minuta prosječno po utakmici, dok je veteran Pau Gasol skupio 2681 minutu. Zadnji igrač koji je skupio toliko minuta a da je imao 34 godine bio je Cliff Robinson u sezoni 2003./04. Noahovi problemi s koljenima su se produžili na zadnju Thibsovu sezonu, ništa bolja situacija nije bila s pouzdanim Tajom Gibsonom i njegovim gležnjevima, a pred kraj sezone “Thibodeau efekt” osjetio je i potrošeni Butler.

Osim ozljeda Thibodeau nije baš bio zainteresiran razvijati mlade igrače kao što su Tony Snell i Doug McDermott. Njima je pretpostavio svog ljubimca, veterana Kirka Hinricha. S Nikolom Mirotićem, rookiejem od prošle sezone, situacije je bila nešto bolja. Mirotić je imao minute koje je opravdao igrama, ali upitno je koliko mu je Thibodeau zapravo vjerovao a koliko su minute plod izostanka Noaha i Gibsona u određenim periodima. Svejedno ostaje nejasno zašto Mirotić nije igrao više, posebno u doigravanju.

Bullsi su u polufinalu konferencije izbačeni od Cavaliersa a u redovima Chicaga sve se više počelo šuškati u mogućemu odlasku Thibodeau. Jednostavno se nakupilo previše toga da bi ostao status quo. Ozljede, trenerova tvrdoglavost u mnogim segmentima, nedostatak napadačke kreativnosti, rezultatski neuspjesi. Kada se na sve nadovezao i sukob s upravom bilo je jasno da Thibodeau odlazi.

Hoiberg – Hoiball

Svjesni da igračima treba nova filozofija u svlačionici, novi glas i stil, glavni košarkaški operativci Chicaga Gar Forman i John Paxson za novog trenera odabrali su Freda Hoiberga, bivšeg NBA igrača Pacersa, samih Bullsa, i Timberwolvesa za glavnog trenera. Trenerskog iskustva u NBA svijetu Hoiberg već ima jer je radio kratko kao pomoćni trener u Minnesoti, gdje je bio na dužnosti kao i operativac u upravi, dok je pravi trenerski ugled stekao vodeći Iowu State u američkoj sveučilišnoj košarci.

Na ISU Hoiberg stiže 2010. godine, a momčad nasljeđuje od Grega McDermotta, oca igrača Chicaga Douga, koji sa Cyclonesima nije imao zapaženijih rezultata. Dapače, u sve 4 sezone za kormilom programa ostvarivao je negativne omjere pobjeda i poraza. S Hoibergom se stvari mijenjaju, i u 5 godina koliko je bio na čelu programa Iowe Hoiberg u 4 ostvaruje pozitivan score, a samo u prvoj sezoni je imao omjer 16-16 i nije se plasirao na završni turnir. S Iowom je bivši NBA bek šuter najdalje na završnom turniru došao prije dvije godine, kada se probio do Sweet Sixteen runde. Na kraju je sa Cyclonesima u 5 godina stolovanja ostvario omjer pobjeda i poraza 115-56.

Razlozi zašto Hoiberg s Iowom State nikada nije došao dalje od Sweet Sixteen runde leži u manjku kvalitete igračkog kadra, kao i u tome da Cyclonesi nikada nisu imali tako sofisticiranu obranu kao što je to bio slučaj s napadom. Hoibergova ekipa uglavnom je ispadala od elitnih, bogatih, programa koji su za sebe uvijek mogli regrutirati najbolje mlade igrače u državi. Iowa State nikada nije bila bogati program koji je mogao “skupiti” nekoliko igrača s McDonalds zvjezdicama. U okršaju s budućim NBA igračima kojima su projicirane lutrijske pozicije na draftu solidni igrači Iowe uklopljeni u dobar Hoibergov napadački sistem igre ipak nisu imali previše izgleda usprkos turnirskom sistemu natjecanja gdje svatko može dobiti svakoga.

Iako nije postigao monumentalnije rezultate s Iowom Hoiberg se vrlo brzo dokazao kroz svoju trenersku filozofiju, posebno na napadačkom dijelu parketa gdje je pokazao da njegove ideje mogu naići na plodno tlo u NBA ligi jednoga dana. Nakon što je preuzeo ekipu od McDermotta u poprilično lošem stanju napravio je totalni zaokret u igri. Stvorio je ne samo moderni, profilirani NCAA napad Cyclonesa već i napad koji se sve više i više počeo koristiti u NBA ligi i koji je danas predominantan kao stil igre.

To znači da je ISU igrala u napadu s četvoricom igrača na perimetru, a često i petoricom, igrali su jako brzim tempom i šutirali su gomilu trica odustavši tako od dominantne two-post ofanzivne strategije. Hoiberg je dakle sustavom htio maksimizirati potencijal rostera i maskirati manjak individualne klase istog rostera. Iowa State je kroz Hoibergovu vladavinu imala NCAA igrače koji su igrali NBA sistemom, a taj stil igre je u sveučilišnoj košarci dobio naziv Hoiball, razumije se, upravo po njegovom promotoru i zagovaratelju.

Hoiball u Bullsima

Nakon godina dosadnjikavog Thibodeauovog ofanzivnog sistema igračima i navijačima Chicaga Hoibergov raznovrsni motion napad će doći kao melem na ranu. Pogledajmo na kojim će se sve razinama osjetiti utjecaj Hoiballa.

Tempo

Hoiberg na Iowa Stateu i NCAA-u, i Thibodeau u Bullsima i NBA-u imali su potpuno različit ukus što se tempa igre tiče. Hoiberg je preferirao trku, tranziciju, napadanje obrane dok se ona još nije postavila u obrambenu formaciju, traženje missmatcheva itd. Thibodeau je želio kontroliranu košarku, bez puno “talasanja”. Razlika je razumljiva, jer je Hoiberg svoje utakmice pokušavao dobiti napadom, a Thibodeau obranom. Bullsi su vječno pod bivšim trenerom igrali s dva klasična visoka igrača pod košem, pa je i razumljivo da nisu baš mogli pumpati tempo (zamišljam Boozera kako sprinta gore-dolje i zabavno je). Ovako je on (pace – broj posjeda na 48 minuta) izgledao kroz sezone s Thibodeauom.

Za imati dobar, efikasan napad u NBA ligi potrebno je ubacivati što više koševa iz tranzicije, takozvanih laganih koševa kada obrana nije postavljena. Kod Bullsa je to uvijek izostajalo pa je očito zašto je i napad često štekao. S Hoibergom bi se ovo trebalo promijeniti.

Primjera radi njegova Iowa State je igrala na čak 69,8 posjeda u 40 minuta na NCAA razini, čime su bili ukupno 16. u cijelom NCAA-u. Ako to usporedimo s velikim programima onda vrijedi istaknuti da je Duke igrao na 65,9 posjeda lani čime je bio 130. Kentucky je igrao na 63,8 posjeda što je bilo dovoljno za 246. mjesto. Istina, Kentucky, Duke i Wisconsin koji su igrali sporijim tempom došli su do Final Foura završnog NCAA turnira, ISU je doživio upset u ranoj fazi turnira, ali i u NBA ligi Cavaliersi su igrali jednim od sporijih ritmova u ligi pa su došli do finala NBA-a.

Međutim, radi se o ekipama s viškom napadačkog talenta koji poene mogu producirati i bez tranzicije. Na drugoj strani imamo odlične primjere visokog tempa i efikasnog napada u NBA-u kao što su Clippersi (10. po tempu, 1. napad lige), Warriorsi (1. tempo, 2. napad), Dallas (9.-5.), Portland (12.-8.), Atlanta (15.-6.).

Jedan od glavnih Hoibergovih instrumenata za ubrzati igru su takozvani tranzicijski drag screenovi. Što je drag screen i čemu služi možete vidjeti ovdje u prvih minutu i pol videa:

A sada da i ja ponudim dodatno objašnjenje. Ukoliko ste svih ovih godina promatrali Thibodeauove Bullse mogli ste vidjeti da bi se playmakeri došetali s loptom preko centra i onda započeli akciju. Porazno zvuči podatak da je lani samo 12% svih napada Bullsa potrošen na tranziciju. Igrajući strogo kontroliranu, šablonsku košarku nisu ni pomišljali na malo avanture po uzoru na 7 seconds or less Sunse, i čak 69% svih njihovih šuteva je upućeno kada bi na satu ostalo 15 sekundi ili manje. A onda opet moram stati u obranu Thibodeaua. Kontrola tempa i igranje na manji broj posjeda bila je prihvatljiva ideja za Bullse, jer nikada nisu imali toliko napadačke klase na rosteru, kao ni vještih driblera da bi mogli igrati brže nego što su igrali.

U Hoiballu će se ovo promijeniti. Sadašnji strateg Chicaga bio je jedan od zagovaratelja da se vrijeme napada u NCAA-u reducira na manje od 35 sekundi (što je i usvojeno ove godine i iznosi 30 sekundi) čime bi zahvaljujući filozofiji igre koju forsira priskrbio prednosti svojoj momčadi, ali i mlade igrače priviknuo na profesionalnu košarku.

Dakle drag screenovi će služiti za ubrzavanje igre Bullsa. Ideja je da se obrana napadne prije nego se svi igrači stignu vratiti i preuzeti svoja zaduženja u obrani. Bek i nisko krilo se u ovim varijantama smještaju u kornere, a prvi centar koji stiže u napad postavlja screen ball handleru koji odmah vrti akciju bez obzira koliko je proteklo vremena na satu. Kao što sam već rekao, cilj je izbjeći napadanje na halfcourt obrane ali i staviti konstantan pritisak na obrane.

Ako su predsezonske utakmice barem nekakav pokazatelj onda treba reći da Bullsi u prvih pet utakmica imaju 7 posjeda više nego u prošloj regularnoj sezoni (99 : 92).

*Ako ste inače željni X and O`sa zavirite na ovu genijalnu web stranicu, a ako vas zanimaju Hoibergovi setovi onda je ovo pravo mjesto za vas.

Uloga Rosea

Usprkos svim nevoljama Derrick Rose lani je uspio skupiti 51 utakmicu za Bullse, ali njegova igra bila je daleko od idealne. Imao je rekordnu potrošnju napada Bullsa od čak 31,7% kada je bio na parketu (potrošnja prvih opcija), ali efikasnost (TS% – računa šut za 2,3 i slobodna bacanja) mu je bila na mizernoj razini od 49,3% TS-a. Ispaljivao je rekordan broj trica – 5,3 po utakmici, a pogađao svega 1,5, što iznosi 28%. Nikada manje u karijeri nije uzeo šuteva oko obruča (u obzir uzete zadnja i prve tri sezone koje je igrao). Na to se nadovezao loš omjer asistiranih i izgubljenih lopti, kao i skromni izlasci na liniju za penale.

Vrlo vjerojatno ni u novoj sezoni nećemo gledati puno bolje izdanje Rosea jer je čovjek opet ozlijeđen. Propustiti će cijeli trening kamp i predsezonske utakmice. S tim na umu i njegovim podebljim liječničkim biltenom ovo nisu dobre vijesti za Chicago.

U idealnim okolnostima (ne mislim da se Rose vrati na MVP razinu, već samo da bude zdrav), Hoibergov sistem odgovarao bi Roseu. Iako je izgubio dio atleticizma što se vidi na svim mogućim brojkama tempo-up kakav zagovara Hoiberg bio bi pogodan za jurilicu kakva je Rose, gdje bi njegova brzina i kontrola lopte u tranziciji mogla doći do izražaja, posebno kod drag screenova. Više ne bi morao samo dokotrljati loptu na halfcourt i onda je baciti visokom igraču u post, već bi napadao otvoren parket.

Čak i kada prvotna tranzicija i drag screen ne bi prošli Hoibergov sistem koji uključuje stretch četvorke, četiri igrača na perimetru koji šire obranu, dao bi Roseu više prostora za manevriranje i napadanje prostora što do sada nije bio slučaj, jer je uvijek igrao s klasičnim centrima – Noah, Boozer, Gibson, Gasol, čiji su čuvari uvijek bili negdje oko obruča i zatvarali ulaze. U sistemu sa stretch četvorkom Rose ne bi bio prisiljen potezati trice kao do sada, već bi imao gomilu prostora za iskoristiti svoju brzinu te napasti čuvara i obrane slash and kick igrom.

Trice

U pace&space sistemu kakvim će igrati Bullsi šut za tri poena igra važnu ulogu, kao uostalom i u cijeloj NBA ligi danas. To je još jedan segment igre koji je kod Thibodeaua bio zapostavljen pa možemo opet pogledati kako su se one kretale kroz sezone.

S obzirom da je Fred Hoiberg prigrlio analitički pristup košarci već na sveučilištu, nema razloga da s istim pristupom ne nastavi i na NBA razini. Mislim, zbog novih, svježih ideja je i doveden. Međutim, puno toga će diktirati i roster. Koji se nije puno promijenio u odnosu na lani, a igrača koji na njemu šutiraju trice prosječno ili iznadprosječno ima ravno 6.

Među njih šest su E’Twaun Moore, Kirk Hinrich i Tony Snell. Prva dvojica bi trebala imati skromniju minutažu (iako se Moore najavljuje kao starter do povratka Rosea), dok je treći ozlijeđen, baš kao i Dunleavy. Kao opcije ostaju još Brooks kao šesti igrač, i Jimmy Butler kojemu trica nije baš najbolje oružje, a povećani volumen tih šuteva vrlo vjerojatno bi doveo do pada efikasnosti. Dakle situacija nije idealna za Hoibergov sistem već na drugom koraku. Prvo neće imati glavnog slashera (Rose) potrebnog za seciranje obrane slash and kickom, a koji je neophodan u 4-out sistemu da bi isti funkcionirao, a onda će imati problema i s tricama jer pouzdanih šutera na rosteru nema puno, a oni koji bi trebali ponijeti taj teret su ozlijeđeni (Dunleavy i Snell).

Situaciju možda mogu spasiti Mirotić i McDermott koji su obojica lani podbacili na šutu za tri (McDermott na manjem uzorku jer je bio ozlijeđen veći dio sezone ili nije imao minute) i šutirali ga 31%. Ukoliko bi oni popravili formu na trici situacija za Bullse bi bila povoljnija, posebno se to odnosi na Mirotića koji bi mogao biti ključan čovjek za funkcioniranje sistema, o čemu nešto više kasnije. McDermott bi mogao dobiti određeni broj minuta dok nema Snella i Dunleavyja, na sveučilištu je bio izvrstan šuter i strijelac, a u off ball igri trebao bi se dobro uklopiti i u Hoibergovom sistemu.

Opet, ako nam je NBA predsezona nekakav pokazatelj, Bullsi su u 5 utakmica ispalili 30 trica prosječno, koje realiziraju s 36% uspjeha. Više od njih trenutno ispaljuju samo “analitičari” – Rocketsi i Sixersi, te Cavaliersi koji kroz predsezonu guraju bez Jamesa, Lovea i Irvinga pa i nemaju pametnijeg posla nego rokati trice.

Snell’s & McDermott’s

Thibs nije imao puno vjere u mlade igrače, premda je afirmirao Rosea i Butlera npr. (za drugog je upitno koliko bi se razvio da Thibodeau nije iscijedio Denga). Bullsi su visokim pickovima na NBA draftu u prošlosti znali pokupiti vrlo kvalitetne igrače. Primjeri su Gibson, Butler, Mirotić, a na istom tragu su Snell i McDermott. Kao što znamo Hoiberg je trener koji dolazi iz NCAA miljea pa je vrlo vjerojatno da će biti puno naklonjeniji mladim igračima. I Snell i McDermott bi zato trebali dobiti puno veću minutažu nego što je to bio slučaj kod Thibodeaua koji je uvijek nekako pronalazio u postavama mjesta za Hinricha i slične igrače.

Snell je 201 cm visoki swingman s rasponom ruku od ludih 210 cm. Fizičke i atletske predispozicije su tu da izraste u klasičnog 3&D igrača. Možeš ga koristiti u bilo kojoj postavi. Adekvatno ga je koristiti uz Butlera jer su kompatibilni. Butler se oslanja na ulaze, Snell je šuter, a istovremeno u određenim periodima utakmice igrajući uz Butlera Snell može preuzeti u obrani najboljeg protivničkog napadača na perimetru. Ukoliko igra u drugoj postavi primarno je zadužen za najboljeg protivničkog driblera. Snell bi ukoliko ne bude posljedica od ozljede mogao “puniti” minute nakon Dunleavyja i Butlera.

McDermott je na sveučilištu Creighton briljirao kao strijelac i prva opcija ekipe. Na NBA razini nikada neće biti prva opcija ali nekakav oblik novog Kylea Korvera (još jedan s Creightona) bi mogao biti. Atletski nimalo impresivan, čak pomalo i tweener s 203 cm i specifičnim stilom igre (prenizak za četvorku, prespor za trojku). Stvar je jednostavna. Ako McDermott želi do bilo kakvih minuta onda mora tricu šutirati bolje od 31%. U Hoiballu će imati nacrtane akcije za sebe, najčešće u obliku pin-downova i flare screenova, imat će priliku igrati Dunleavyjevu rolu kada bude sa starterima, pitanje je samo kako će je iskoristiti kao i kako će ga Hoiberg sakriti u obrani. Na Ljetnoj ligi je briljirao kao fokalna točka napada Bullsa premda opet nije bio impresivan s trice. Ali pogađao je mid range šuteve, vrtio pick and roll, napadao ulaze. E sad, briljiranje na Ljetnoj ligi može značiti: a) da si je prerastao i da si NBA ready ili b) da samo na toj razini i možeš briljirati.

Ukoliko na rosteru imaš relativno zdravog Rosea, Butlera, Gasola i Mirotića koji mogu vrtjeti napade, s wing pozicije ti ne treba puno, “samo” pouzdani šuter za tricu u spot up ili off ball rolama, a to Snell i McDermott mogu odraditi.

Pitanje svih pitanja – Mirotić ili Gasol?

Ukoliko će Hoiberg doista ostati vjeran svojoj trenerskoj ideologiji i ako će implementirati 4-out napadački stil u Bullse onda će morati naći četvorku koja igra na perimetru. Tko god tehnički bila četvorka Bullsa, Noah ili Gasol, ni jedan ni drugi nemaju element igre na perimetru i napadanja s istog, bilo tricom, bilo ulazom. Gibson je također četvorka koja nije stretch, tako da nam ostaje Mirotić. Za funkcioniranje pravog 4-out sistema Bullsima je među starterima potreban Mirotić.

Ali pitanje je tko onda ispada iz petorke i kome će ego biti povrijeđen? Noah u startu ne dolazi u obzir jer bi obrana patila, a Joakim je duša ekipe, Taj je naviknuo na svoju rolu s klupe, tako da nam ostaje Gasol kao opcija koja bi trebala preseliti na klupu da bi Hoiball funkcionirao. Ali kako višestrukog All-Star igrača, osvajača prstena i igrača koji ja lani unaprijedio napad Bullsa i ostvario izvrsne individualne brojke preseliti na klupu?

Mirotić je klasična moderna NBA četvorka. Izvrstan igrački IQ, range u šutu, napadanje iz driblinga, odličan pregled terena za visokog igrača, a po potrebi i u limitiranim dozama može preuzimati u obrani. Gasol je lani kao što sam rekao ostvarivao fantastične individualne brojke, toliko dobre da je bio starter za Istok na All-Staru. Mrtvi napad Bullsa koji je hibernirao zadnje dvije godine proradio je prošle sezone između ostalog i zbog Gasola kao još jednog opasnog strijelca. Međutim, oko Gasola se još uvijek lome koplja među navijačima Bullsa i NBA analitičarima koliko su njegove brojke doista vrijedne a koliko napumpane. Pogledamo li periode igre s Gasolom na parketu i bez njega onda to za Chicago izgleda ovako.

S Gasolom u petorci Bullsi su ubacivali 107,5 koševa na 100 posjeda, a dok je Pau bio na klupi 107,2.

Protivnici su Chicagu ubacivali 107,2 koša na 100 posjeda s Gasolom na parketu, a dok nije igrao 107.

Dakle, ne može se reći da je Pau baš toliko doprinosio igri Bullsa premda kod on/off statistike treba biti i oprezan jer uvelike ovisi i u kakvim postavama je igrač korišten. Povrh toga, Gasol nikada nije bio na glasu kao defanzivac, iako će osigurati stabilnost u skoku, solidno zatvoriti reket, ali nemoj tražiti od njega da obavlja puno prljavih poslova jer nije to u stanju. Isto tako, više Gasola, ali i Mirotića, te regres i ozljede Noaha i Gibsona oslabile su obranu Bullsa koja lani nije bila top kao ranijih godina.

Mirotić možda nema iskustvo i individualne brojke kao Gasol, ali recimo da s njim na parketu Bullsi ipak zabijaju nešto više nego s Gasolom – 107,9 poena na 100 posjeda (opet napominjem da je i manji uzorak u pitanju jer je Nikola manje i igrao, nije imao starterske minute). Mirotić je i kao prava stretch four sa svojim vještinama primjereniji današnjoj košarci. Gasol je igrač post upova, benganja u postu, igrač kojemu treba lopta u rukama da bi bio opasan, igrač koji ne može dovoljno raširiti obranu, i igrač kojemu treba spori tempo utakmice da bi tu utakmicu mogao igrati. To je sve ono što ne ide uz Hoiball koji traži visoki ritam, trice, spacing.

Ovo ne znači da je sve izgubljeno za Gasola jer još uvijek nitko ne zna što mu namjerava povjeriti Hoiberg, kakvu ulogu. Treba reći da je Pau jako dobar šuter s poludistance što također na neki način može razvući obrane (ipak nedovoljno kao trica), čak u manjoj potrošnji može efikasno pogađati korner trice, a isto tako Hoibergove akcije proizlaze dosta iz horns setova gdje centri imaju važnu playmakersku ulogu s vrha posta, te u konačnici ima tu i post up akcija.

Hoiberg nije zadrt trener, a Gasol je još uvijek klasa koju treba koristiti. Inače, jedan od razloga zašto je Hoiberg s Iowom State igrao 4-out sistem, s puno kretanja igrača bez lopte, side to side kretanja lopte je i taj što nikada nije imao dominantnog centra koji je mogao zabijati iz reketa, a koji je suho zlato u NCAA-u gdje nije lako pronaći centra uopće, a ne napadački talentiranog centra. Bez takve post prijetnje, Hoiberg se morao okrenuti drugim rješenjima, a to su onda logično bile trice i tempo.

Hoiberg u Bullsima ne znači dakle kraj za Gasola, ali ako si zamijenio Thibodeaua i njegove ideje nekim novim, te ako želiš promjene od novog trenera zašto ne početi od power forward pozicije, krucijalne za funkcioniranje sistema u današnjoj košarci? Ukoliko ostaviš duo Gasol-Noah na centru kao lani, očekuju te opet isti problemi. Natrpan reket zbog kojeg Butler i Rose neće imati prostora za ulaze, Gasol neće imati prostora za operiranje na niskom postu zbog Noaha koji ne može raširiti parket i uopće biti napadački opasan. Opet te čeka sporiji tempo, bacanje lopte u post, šablonske akcije, previše oslanjanja na visoke igrače. Čeka te nastavak Thibodeau ere.

S Mirotićem u postavi i kao starterom okrećeš novu stranicu. Novi trener – nove ideje – novi sistem – novi identitet. Hoiball! Mirotić može sve ono što sam nabrojio gore a to znači da će protivnička obrana biti razvučenija, Butler, Rose, Brooks i kompanija će imati više slobodnog prostora za napadanje iz driblinga, tempo može biti brži, spacing je bolji te centri imaju više prostora za manevre u reketu. Uostalom, Gasol ima 35 godina, Niko 11 manje, a Hoiberg nije valjda doveden da bi podilazio ili bio zaljubljen u veterane kao što je to često bio slučaj s Thibodeauom.

Tu se javlja još jedan potencijalni problem za Hoiberga. Gasol je u prošlosti znao “dignuti nos” ako nije bilo po njegovom, i imao je problem s još jednim trenerom koji voli maksimalno brzu igru i što manje post up akcija, a to je Mike D’Antoni iz Lakersa. Gasol se nikada nije uspio uklopiti u njegov sistem i ratovao je s D’Antonijem za vrijeme njegovog prvog mandata u Lakersima. Ego je gadna stvar, a Gasol je zvijezda i veteran koji drži do svog ugleda, upitno je kako bi podnio selidbu na klupu. Koja bi mu inače fantastično sjela po mom mišljenju.

Zamislite Gasola protiv drugih postava bilo koje ekipe. Bio bi apsolutno dominantan, napad Bullsa ne bi ni sekunde patio, radio bi kao podmazan, a ja bi bio spreman, iako se ne kladim, staviti i kuću i okućnicu da će Pau dobiti nagradu za najboljeg šestog igrača. Mirotić bi donio novi identitet, Gasol bi i dalje imao dobre individualne brojke, a Hoiberg bi im mogao dijeliti minute ovisno o matchupu i formi. Vuk sit, ovce na broju. Eto razloga za smijeh.

Pred sličnim problemom kao što ga ima Fred Hoiberg našao se lani još jedan rookie trener – Steve Kerr. On je morao birati između star igrača kakav je David Lee, igrača koji je imao odlične individualne statse ali je njegova igra slično kao i Gasolova bila staromodna, i Draymonda Greena, mladog nedokazanog krilnog centra ali koji je donio moderni štih u napad ali i u obranu Warriorsa što Lee nije bio u stanju. Kerr je odabrao Greena, a ostalo je povijest.

Za kraj jedna zanimljiva usporedba koja se nadovezuje na posljednji pasus. Ova situacija s Thibodeauom, Hoibergom i Bullsima neodoljivo podsjeća, barem po priči i raspletu događaja do sada, na lanjske Warriorse. Thibs je bio dokazani stručnjak s kojim su Bikovi imali određenog rezultatskog uspjeha baš kao što su i Warriorsi s bivšim trenerom Markom Jacksonom. Obojica su bili vrhunski motivatori a svlačionica im je bila vjerna. Ali obojica su imali za današnju košarku ipak malo pretvrdoglave stavove.

Jackson je u Warriorsima forsirao izolacije i post upove u napadu, nije koristio potencijal mlađih igrača kao što su Green i Harrison Barnes, a ni Curryjevi dometi nisu bili poznati. Zvuči poznato? Onda je izgubio djelomično uzde nad svlačionicom (sukob s Bogutom), a slično se dogodilo i Thibodeauu s Roseom i Butlerom među kojima je verbalno iskrilo, na kraju svega se nadovezao sukob s upravom.

Obojicu su zamijenila svježa trenerska lica koja su u prijateljskim odnosima s vlasnicima (Kerr je frend s Joeom Lacobom) ili upravom (navodno je Hoiberg prodao kuću Formanu). Obojica novih trenera, i Kerr i Hoiberg bili su vrhunski bekovi šuteri, omiljeni likovi u svlačionicama, nakon čega skupljaju iskustvo u NBA-u – Kerr kao GM Sunsa, Hoiberg kao pomoćni trener i operativac u upravi Wolvesa. Kerr dolazi u Warriorse, zapošljava kvalitetne pomoćnike oko sebe, u petorku ubacuje Barnesa i Greena umjesto veterana Leeja i Iguodale, revolucionizira igru i osvaja titulu. Da bi prešao igricu Hoiberg posljednju stavku tek mora ispuniti.