Kako smo krenuli sa ovim preview tekstovima za sezonu, dugo sam razmišljao šta uzeti. Dva ste već imali priliku pročitati (očekivanja za igrače sa područja bivše Jugoslavije te tekst o promjeni glumaca u 19 godina dugoj predstavi u AT&T centru) a za treći sam se premišljao. Ipak, između teksta o prespektivnim Jazzerima iz Utaha i dosadnim Netsima iz Brooklyna, za koje nažalost navijam, odlučio sam se za ovu vama zanimljiviju opciju. Utah Jazz je meni jedna od kandidata za League Pass momčad sezone (ekipa koja neće mnogo biti na nacionalnoj televiziji ali je vrijedna gledanja) čisto zbog svog potencijala. U ekipi je najveća zvijezda Gordon Hayward koji je u pet sezona igre u Utahu postao prava all-around zvijer. Međutim, on nije prava zvijezda s obzirom da u Utahu takvih nema – oni su tim koji se ponosi svojom timskom igrom. Od ostalih „većih“ igrača treba spomenuti prvenstveno frontcourt koji zajedno sa Haywardom čine Derrick Favors te Rudy Gobert a još su na draftu birali mladog forwarda sa Kentuckya, Treya Lylesa. On je bio 12. izbor a sad u ovom malo predugom uvodu još nešto kažem o njemu, bilo bi previše, bolje pogledajte šta je moj uvaženi kolega Ivan Kuštra rekao o njemu i sve će vam biti jasno. Krenimo mi sa pravim tekstom, a početi ćemo sa razlozima zbog kojih trebate da budnim okom pratite Utah.
Ko Utahu zabije više od 100 poena ili ima vrlo dobru noć, ili je San Antonio, ili u svom timu ima jednog od ova tri igrača – Kevin Durant, Steph Curry ili LeBron James. Jednostavno, radi se o potpunoj defanzivnoj mašini koja neće dopuštati mnogo bilo kome tko pred njih stane. Quin Snyder je sa svojom ekipom prošle godine dopuštao najmanje poena po utakmici u čitavoj ligi (94.9 u prosjeku) i za to su svi djelimično zaslužni. Međutim, jedan igrač je najviše od svih – Rudy Gobert. Čovjek kojega zovu Gobzilla (tek sam saznao da ga tako zovu i odsad ga samo tako i treba zvati) je imao strašan skok u brojkama prošle sezone. Sa manje od jedne blokade skočio je na 2.3, sa 48% šuta na 60% a sa 3.4 skoka skočio je na 9.5, uz blago poboljšanje i u ofanzivi. Ali on prošle godine nije skoro pa nikakav fokus stavljao na svoju igru u napadu, a i što bi? 218 centimetara visok, 108 kilograma težak uz wingspan od 235 centimetara, ima sve moguće predispozicije da dominira u obrani reketa. Uz to, radi se o vrlo inteligentnom igraču koji sada još ima iskustvo sa Eurobasketa gdje je sa svojom reprezentacijom na kraju bio treći, a u blokadama po utakmici je zaostajao samo za igračem turnira Pau Gasolom. Gobert je čovjek koji je rukovodio najboljom post-Allstar obranom u ligi a djelimično se za svoj defanzivni uspjeh treba zahvaliti upravi Jazza koja je imala hrabrost da Enesa Kantera pošalje u Oklahomu i startno mjesto na petici ustupi mladom Francuzu. Uz sve to ima i odličnu disciplinu sa samo 2.1 faula po utakmici, što je malo za jednog vrlo fizičkog centra.
Napadača prva opcija ekipe je Gordon Hayward, čovjek kojega sam malo spoemnuo u uvodu. Već pet godina napreduje sve više i više te polako postaje vrlo legitimna prva napadačka opcija za jednu NBA ekipu. Highlight sezone mu je vjerojatno pobjednička trica koju je zabio Jamesovim Cavsima, ali van toga treba spomenuti njegov napredak kroz godine. Za razliku od svoje contract godine 2013-14, poboljšao je i ofanzivni i defanzivni rejting, digao i procenat šuta i broj poena te drastično povećao procenat šuta za tri poena. Već u prvoj sezoni počeo je da pravda veliki ugovor koji su mu iz uprave dali prošlo ljeto (3+1 godina, 64 milijuna, zadnja godina je player opcija, a ovaj ugovor su mu ponudili Hornetsi ali zbog svog restricted free agent statusa Utah je imao pravo da ga izjednači) a u novoj sezoni očekuje se i novi skok. Od Utaha kojeg ofanzivno predvodi Hayward očekuje se borba za mjesta u playoffu koja će ostati neupražnjena zbog drastičnog pada kvalitete u rosteru Blazersa i Mavsa. Iako će OKC popuniti barem jedno mjesto (ako se stakleni Durant ne ozlijedi ponovno), to ponovno daje dva mjesta, ako računamo da New Orleans nema isti status zagarantovanog mjesta kao recimo Clippersi, Spursi ili Warriorsi. Međutim, postoje i problemi, a njih ima podosta…
Kao što smo rekli da je Utah defanzivna mašina bez mnogo mana, isto tako treba reći kako su napadačka mašina sa mnogo mana. Gdje početi? Ono što su dobili defanzivno sa tradeom Kantera, to su izgubili ofanzivno. Prošle godine su bili najsporija ekipa u ligi (pace, broj posjeda po utakmici) a po mnogim statističkim segmentima u polju napada čistili su dno lige. Najbolji strijelac im ima „samo“ 19 poena po utakmici a na druge igrače u rosteru se na neki način još čeka. Prvi u tom redu je sigurno 22-godišnji Trey Burke koji je bio deveti izbor prije dvije godine. Očekivao se boom mladog razigravača ali imao je čak i gore brojeve u odnosu na njegovu rookie sezonu. Opale su asistencije, svaki mogući procenat šuta (iz igre, za tri, slobodna bacanja) a jedini skok bio je u ukradenim loptama, ali i taj je bio mizeran. Burke jednostavno mora preuzeti veću odgovornost u napadu i prošlu lošu sezonu „skinuti“ sebi s vrata. On ima neupitan potencijal da bude vrlo dobar playmaker ali to jednog dana mora opravdati. Njegov partner u backcourtu je Alec Burks koji je imao malo bolju sezonu ali imao je velikih problema sa ozljedama, te je na kraju odigrao samo 27 utakmica. Pretprošle sezone je sa klupe imao odličnu sezonu a sa odlaskom Richarda Jeffersona otvorila mu se šansa, šansa koju je lijepo koristio do te kobne ozljede ramena koja ga je od parketa odvojila do kraja sezone. Još jedan problem je njihova investicija s prošlog drafta – Dante Exum. Peti pick sa drafta 2014. nije niti malo opravdao očekivanja – 4.8 poena, 2.4 asistencije i 35% šuta. Neki su govorili kako je to samo navikavanje na američku košarku (Australac koji je došao sa Australskog instituta za sport) te da se treba čekati druga sezona. Međutim, te druge sezone će biti tek kada se on oporavi od ozljede koju je zadobio tokom utakmica sa svojom reprezentacijom. Ozljeda je vrlo česta u NBA ligi, a to je naravno pokidani krucijalni ligament, ozljeda koju Derrick Rose vjerojatno napamet zna.
Ova ozljeda, osim što ga je sa parketa sklonila za čitavu narednu sezonu, vjerojatno će utjecati na to da on ne ispuni očekivanja u svojoj daljnjoj karijeri. Ova uprava Jazza znala je povući vrlo dobre poteze ali pored toliko igrača koji su birani poslije Exuma a da su napravili bolji posao u NBA ligi (Marcus Smart, Elfrid Payton, Zach LaVine, Jusuf Nurkić to name a few), mislim da su pogriješili sa izborom ovog combo beka iz Australije. Poslijednja stvar koju treba spomenuti je to neiskustvo. Sadašnji roster sa 19 igrača ima u prosjeku 23 godine, a koliko god da je to dobra stvar (mlada ekipa puna potencijala), to i znači mnogo glupih grešaka koje su uzrokovane time da im nijedan igrač na rosteru nema duže od pet godina u ligi. Prošle godine su predvodili ligu u jednom od onih segmenata u kojem baš i ne želite da predvodite ligu, a to je odnos asistencija i izgubljenih lopti. Backcourt u startnoj petorci im čine Alec Burks sa četiri i Trey Burke sa dvije godine iskustva, a to ne ulijeva mnogo povjerenja. Ipak, ovo je jedina od negativnih stvari za Utah koja će se riješiti u nadolazećim godinama, tako da se za to ne moraju brinuti.
Da li će Utah ući u playoff? Svakako da šanse ima, otvaraju se mjesta, ali realno gledajući, više vidim jedne Sunse ili jedne Kingse u playoffu nego neiskusne Jazzere. Sunsi imaju sve što treba da budu u playoffu i čini se kako je ovo njihova godina, dok Kingsi imaju puno talenta na svom rosteru i ako se ne „pokolju“ svi, onda imaju dobre šanse da se proguraju do playoffa. Ako im ovaj post-Deron Williams rebuilding uspije oko Haywarda, Burkea, Goberta i moguće Exuma (ako ovaj u nadolazećim godinama fino sanira ozljedu i ispuni svoj potencijal) uspije, onda će to biti lijepa priča. Sada, da li će naredna godina izgledati više kao Utah prije All-stara ili Utah poslije All-stara, to je zasad teško reći. Ako budu defanzivni zid i ako se Burke probudi kao ofanzivni lider pored Haywarda, onda možda i vidimo Jazz prvi put u playoffu nakon skraćene sezone 2011-12. Ipak, još jedan kasni pick u lutriji je realnost za neiskusne Jazzere.