Stavimo na stranu sve slike koje imamo o Motor townu; nezaposlenost, propala industrija, kriminal, siromaštvo… Jedino što Detroitu preostaje jest da živi na staroj slavi, da ne kažem na legendi. Dio te legende i povijesti još uvijek živi i može nam se učiniti relativno nedavnim ta 2004. godina kad su Pistonsi osvojili posljednji naslov.
Ipak, nije sve bilo tako nedavno, prošlo je trinaest godina, a cijeli roster Detroit Pistonsa iz sezone 2003./2004. već je u igračkoj mirovini. Većina ekipe je ostala angažirana u NBA ligi u ulozi komentatora, analitičara ili pak dijela trenerskog osoblja nekog od klubova, čak i drugi pick s drafta 2003., tridesetdvogodišnji Darko Miličić, umirovljen je i bavi se uzgojem trešanja i jabuka u Srbiji. Osvajači prva dva naslova iz 1989. i 1990. su u cijeloj ovoj priči pretpovijest i predstavljaju neka davna bolja vremena kada je košarka punila domaće gledalište fanovima.
Što se onda dogodilo s franšizom koja je stvarala legende? Jesu li Pistonsi postali crna rupa NBA-a kao što je i Detroit od nekad moćnog industrijskog grada postao demografska katastrofa? Morate priznati da ste sigurno od ere nakon Billupsa i prezimenjaka Wallace rijetko čuli ikakve vijesti o ovome klubu ili ste ih jednostavno ignorirali. Životni put Pistonsa u proteklih par godina bio je turbulentan; bilo je tu relativno čestih promjena trenera, pa i promjene vlasništa; igrači su prolazili kroz klub, nije bilo vezivanja. Takva situacija nije se mogla nastaviti dugo, trebali su igrača oko kojeg će graditi tim.
Igrač po kojem će se pamtiti ovaj period u klubu je došao 2012. kao deveti pick sa sveučilišta Connecticut, a radi se o centru Andreu Drummondu. Većina je vjerojatno upoznata s njegovom igrom i kakav je on tip igrača, no više o samome Drummondu malo kasnije. Stvaranje imidža novog tima se nastavlja tako što na trenersko mjesto 2014. godine dolazi Stan Van Gundy. Tražeći utočište od brodoloma nakon poraza u finalu s Orlando Magicom gdje ga je Dwight Howard navodno koštao otkaza, Gundy nalazi svoj novi dom.
U prve tri godine na klupi Pistonsa nije polučio puno konkretnih rezulata, momčad je tek jednom pretprošle sezone pri omjeru 44-38 kao osma ušla u playoff i odmah u prvoj rundi ispala. Unatoč sveopćem skepticizmu spram prošle sezone gdje su sve nove akvizicije zakazale, Pistonsi su napravili jedan veliki skok prema naprijed. Momenalno se nalaze na drugom mjestu u Istočnoj konferenciji s omjerom pobjeda i poraza 10:4, najboljem od upravo za njih jubilarne 2004. godine. Zasigurno je prerano govoriti o ičemu prije All-Star vikenda, ali Pistonsi definitivo nisu isti tim koji su bili prošle sezone, unatoč koliko-toliko sličnom rosteru. Koje su se to onda promjene dogodile u odnosu na prošlu sezonu? Za početak, svakom procesu treba vremena da krene djelovati, a kako bi centar 76-ersa Embiid rekao – trebate vjerovati procesu. Ovdje se radi o relativno mladom timu u kojem su pojedini igrači tek trebali sazrijeti, privknuti se na SVG sistem “tvrde” obrane koji odgovara nasljeđu Pistonsa kakve poznajemo. Također, puno odličnih poteza uprave kod tradeova pokazuju rezultat.
Na mjesto Kantavious Caldwell-Popea početkom ove sezone doveden je Avery Bradley koji je odmah ostavio odličan dojam na obje strane terena. Postiže više poena nego KCP prošle sezone, o razlici u obrani između ova dva igrača bi se mogao napisati esej no skratimo to na — vjerujte mi na riječ da je Bradley bolji. Prije dvije sezone na mjesto playa iz OKC-a došao je Reggie Jackson, a iz Orlanda Tobias Harris na mjestu krilnog centra. Neko vrijeme im je trebalo da počnu ispunjavati svoju igračku poziciju, no nakon loše prethodne, Reggie je od početka ove sezone počeo pokazivati da ima mentalitet razigravača i da nije samo poslovično dobar šuter.
Svi znamo da je u košarci kao i svugdje najbitnija perspiracija, upravo to i pokazuje ovih četvero ljudi. Tobias Harris se nalazi na nenormalnim postocima šuta od 50,6 posto tri poena, 48,1 posto šuta uopće i 90,5 posto slobodnih bacanja. Drummond pak po svojem načinu igre prilično nalikuje na nekog klasičnog centra iz neke druge ere – dakle iznimno je loš šuter s perimetra, čovjek koji većinu poslova obavlja pod košem, skuplja skokove i loše puca slobodna. Taj isti Drummond od ove sezone ima šut 63,5 posto sa slobodnjaka što je znatno poboljšanje ako se uzme da je prošle sezone s linije slobodnih bacanja bio na 38,6 posto uspješnosti. Vrlo ohrabrujuće za navijače Pistonsa izgleda kad vidite nakon tekme video Drummonda koji odrađuje šuterski trening ispravljajući sve što je pogriješio na utakmici.
Ruže ipak ne cvjetaju kad se sagleda činjenica koja govori kako u startnoj petorci još nije dan odgovor na poziciji niskog krila ili kada pogledate klupu i vidite da nedostaje dubine na određenim pozicijama. Poslovično je dobar već iskusniji Ish Smith koji dolazi na poziciji razigravača s klupe, tu su također centar Boban Marjanović koji dobiva relativno malu minutažu, te Anthony Tolliver i Langston Galloway, dvije odlične akvizicije sa prošlogodišnje klupe Sacramento Kingsa i New Orleansa. Krilni centar Tolliver i bek šuter Galloway su konstantni igrači koji mogu odlično popuniti učinak klupe, ali ostatak ipak nema još dovoljno iskustva ili barem zasad ne pokazuje tu potrebnu dubinu u timu.
Mnogi navijači i analitičari izdvajaju nedostatak drugog All-Stara kao eventualni minus koji u konačnici ovom timu oduzima mogućnost ozbiljnog konkurenta za finale konferencije ili ne daj Bože naslov. Kad sve sagledate, uz ove rezultate, uz ovu dinamiku, uz tradiciju – teško je reći za što su Pistonsi sve sposobni. Pokazali su svašta kroz proteklih nekoliko godina, ali uvijek treba ulagati trud u nasljedstvo. Hoće li ove sezone Pistonsi isplivati u ovim prilično nepredvidljivim NBA vremenima? Ostaje za vidjeti.