Ovog ljeta puno se prašine podiglo oko “Odluke” LeBrona Jamesa da nastavi karijeru u Miamiju. Gomila obožavatelja pretvorila se u gomilu mrzitelja, a Cavaliersi po svim portalima glume mladu ostavljenu snašu. Momèad im je sa vrha pala na samo dno, što igraèki, što po popularnosti, ali tome su uvelike krivi i sami.
Ljeto 2003. je bilo veliko za Cavalierse. Dobili su pravo da biraju prvi na draftu, što je znaèilo da im u ruke dolazi sigurna buduæa zvijezda LeBron James, igraè za kojim su veæ nakon 1. srednje skakali svi NBA scouti od Atlantika do Pacifika. Nakon što je veæ u 1. sezoni nagovijestio u kakvu æe zvijer izrasti, na upravi Cavaliersa je bilo tek da ga okruže mladim i kvalitetnim igraèima s kojima æe jurišati na naslov. No, izgleda da to za njih i nije bio toliko lagan zadatak. Prva greška dogodila se veæ u ljeto 2004. kad su sklopili usmeni dogovor s Boozerom oko potpisivanja novog ugovora, te ga tako oslobodili zadnje sezone starog. Problem je nastao kad su u cijelu prièu uletjeli Jazzeri ponudivši mu kudikamo unosniji ugovor, umjesto dogovorenih 40 miljuna na 5 godina, dobio je 68 na 6 i nije trebao dugo razmišljati. Tako su veæ u startu ostali bez potencijalne druge violine. Nakon toga su na draftu ugrabili Lukea Jacksona koji se pokazao kao totalni promašaj , a za Boozerovu zamjenu doveli notornu ljenèinu Drewa Goodena, te na poziciju razigravaèa ocvalog Jeffa McInnisa. Priliku da isprave stvari dobili su veæ 2005., ali oni su se samo još dublje zakopali. Prvo su produžili 30-godišnjeg Ilgauskasa plativši mu 55 miljuna za 5 godina, te sa tržišta slobodnih igraèa doveli veteranèine Donyealla Marshalla i Damona Jonesa, koji su, usput reèeno, u najboljim godinama takoðer bili teški prosjek. Šlag na tortu je bilo potpisivanje Larrya Hughesa na 6 godina za ogromnih 72 miljuna dolara. Na stranu to što je èovjek odigrao samo jednu pravu sezonu u karijeri, on nikad ni kao profil igraèa nije odgovarao LeBronu. I tako je Kralj na prvu titulu protiv Spursa krenuo sa Boobyjem Gibsonom i Sashom Pavloviæem u petorci. Narednih sezona su se povukle neke zamjene, pa su dovodili veterane kao što su Ben Wallace i Shaq O’Neal, ali do naslova se nije moglo. I uzalud im kmeèanje danas kad ih je njihov Bog napustio jer nisu nièim ni zaslužili da ostane. Danas mogu i realno vidjeti koliko vrijedi njihova ekipa.
U sliènoj, ali opet bitno boljoj situaciji bio je Amare Stoudemire. Njegova uprava je bar na poèetku vukla prave poteze, okruživši ga 2004. sjajnom ekipom u kojoj su bili Nash, Marion, Joe Johnson i Quentin Richardson. Ali sve nakon toga bilo je uglavnom za zaborav. Prvo su olako ostali bez izbora na draftu kao što su Luol Deng i Nate Robinson, nakon toga su dopustili da im odleprša mladi Johnson, dobivši kao naknadu tek Diawa. Istina je da je Johnson želio važniju ulogu, ali moglo se to i drugaèije riješiti. Ali po meni im je glavni propust što nikad nisu ni pokušali Amarea staviti u prvi plan, veæ je uvijek to bio Steve Nash. Pa su umjesto mladih igraèa dovodili iskusnjare poput Shaqa, Granta Hilla, te svakog bedaka koji zna šutirati i trèati. Rezultat svega je da je Amare otišao, a ni Stevici se vjerojatno neæe sviðati ideja da posljednje sezone provede van doigravanja okružen teškim prosjekom od ekipe.
U istu kategoriju što se nesposobnosti tièe se mogu ubaciti i Bullsi do pred 2 sezone. Kad se pogleda koliko je dobrih igraèa prošlo kroz tu ekipu u zadnjih 10 godina, èovjek se zapita kako to da od Jordana nisu uspjeli stvoriti veliku momèad. Pa krenimo redom. Na dan drafta 2001. mijenjaju najboljeg igraèa Eltona Branda za 4. pick kojim uzimaju Eddya Currya za kojeg se nadaju da æe skupa s Tysonom Chandlerom oformirati Twin Towerse 21. stoljeæa. Osim što je taj naziv par mjeseci kasnije postao politièki nekorektan, mladi Bikovi su se pokazali kao totalni promašaji za koje æe trebati èekati nekoliko godina da uopæe stasaju. Rezime tog trejda je da je Brand postao All-Star, a mladi Bikovi odlepršali. Jedan je zbog srèane mane otišao u New York, dok su se drugog u još jednom izrazito glupom poslu riješili kako bi doveli veæ starog Bena Wallacea za ogromnih 16 milijuna po sezoni. U ljeto 2002. pak šalju Rona Artesta i Brada Millera (obojica kasnije upisali All-Star nastup) u Indianu za veterana Jalena Rosea. Tog su ljeta 2. pickom na draftu uzeli i Jaya Williamsa koji se razbio na motoru godinu dana kasnije i okonèao karijeru. Godine 2003. uzimaju Hinricha na draftu i kreæu polako u stvaranje nove ekipe koju su trebali zaokružiti pickovi iz 2004. Gordon i Deng. No, nije se dugo èekalo do novih grešaka. Prvo su 2006. poslali na dan drafta Aldridgea za Tyrusa Thomasa, a nakon toga uèinili veæ spominjanu katastrofu s potpisivanje Wallacea, te su lagano mogli u novi rebuilding iako stari nije ni dovršen. Kako se sada èini, gluposti su konaèno iza njih i oko Rosea su sastavili doista respektabilnu ekipu koja s vremenom može biti samo bolja.
Da nije svim superstarima teško, možemo vidjeti na primjeru Kevina Duranta. Još nije ni izašao iz rookie ugovora, a veæ je okružen All-Star razigravaèem, te krilom koje je blizu toj razini. Osim njih, tu su još mladi i talentirani Ibaka, Harden i Maynor. Klubu preostaje još samo da dovede pravog visokog igraèa i veæ imaju ekipu za naslov koja s godinama može biti samo bolja. A Durantuli su tek 22. još jedan primjer sjajnog rada su i Blazersi, ali njih je zaista sreæa napustila.
I što na kraju možemo zakljuèiti? U NBA ima 30 klubova, a otprilike ih 5 redovito radi dobar posao što se tièe slaganje ekipe, a ostali se pouzdaju u bivše velike igraèe pa ostaju onda ugovori raznih panjeva kao Foyle i Cardinal, draftirani su razni panjevi kao Kwame Brown, a ponekad se toliko potone da treba dugi niz godina da bi se izvuklo iz mulja, kao što je bio sluèaj s Knicksima. A u nas toliko nezaposlenih. Što æeš….