Nakon što ste u prvom dijelu vidjeli deset obračuna na NBA parketima, vrijeme je za novih kolekciju ludila u kojem ima incidenata s navijačima, brutalnih nokauta, slomljenih vilica i tučnjava koje su započele neke od najvećih rivalstava u NBA povijesti.
10. Cedric Maxwell protiv navijača 76ersa (1981)
Boston Celticsi i Philadelphia 76ersi su kroz prvi dio 80-ih bili dio rivalstva koje je do danas ostalo najbolje ikada. Toliko mržnje, vrhunskih playoff serija i još boljih utakmica između dvije momčadi će se teško ponoviti.
Dolaskom ”velike bijele nade” Larryja Birda u ”zeleni svijet”, Celticsi su nakon par očajnih sezona ponovno postali elita NBA lige, a na putu do NBA finala bi uvijek morali prijeći preko 76ersa. Tako je bilo i 1981. godine kada se odigrala, po mom mišljenju, najbolja serija doigravanja svih vremena.
Celticsi su nakon četiri vrhunske utakmice gubili 3-1, ali su nekim čudom pobijedili petu kod kuće. Takav scenarij donio je Sixersima šansu da pred domaćim navijačima odu do velikog NBA finala drugu sezonu zaredom. Međutim, Celticsi su imali drugačije planove. Pobijedili su šestu utakmicu protiv favoriziranih 76ersa s dva poena razlike, a susret je obilježila tučnjava ”Cornbreada” Cedrica Maxwella i navijača Philadelphije koji je sjedio iza konstrukcije koša. Trener Celticsa Bill Fitch i centar Sixersa Darryl Dawkins zajedničkim su snagama zaustavili vrlo lako moguću ”Malace At The Spectrum”, a nesretni navijač napustio je dvoranu uz pratnju policije i velike simpatije domaće publike.
Šesta utakmica je bila pravi mali rat dvije NBA momčadi koje su u svojim redovima imale više ”Hall of Famera” nego igrača s klupe. Celticsi su fantastičnim povratkom pobijedili šestu utakmicu rezultatom 100:98, da bi sedmu utakmicu kod kuće, u novom trileru, 76erse poslali kući rezultatom 91:90.
9. Maurice Lucas protiv Darryla Dawkinsa (1977)
Dawkins ne bi dobro prošao da je tučnjava protiv ”Enforcera” Mauricea Lucasa duže potrajala.
Veliko finale NBA lige 1977. ostalo je poznato po briljantnosti centra Billa Waltona, letačkim akrobacijama Juliusa Ervinga, ulasku publike u teren i trganju Waltonovog dresa nakon pobjede i naslova te boksačkog meča između Mauricea Lucasa i Darryla Dawkinsa u drugoj utakmici.
Maurice Lucas spada u onu kategoriju vrhunskih timskih igrača s kojima bi htjeli provesti košarkašku karijeru. Čovjek koji je štitio suigrače, neumorno hvatao skokove, radio ubojite blokove i pravovremeno asistirao otvorenim suigračima.
”Sports Illustrated” mu je čak podario naslovnicu početkom 1978. sezone nazivajući ga ”Enforcerom” (naša riječ za ovaj pojam je nasilnik ili zastrašivač), a Walton ga je nerijetko nazivao najboljih suigračem s kojim je on ikada igrao.
To je dokazao i u drugom susretu NBA finala kada je napao centra Darryla Dawkinsa braneći svog suigrača Bobbyja Grossa (Dawkins je Grossa promašio i slučajno je udario suigrača Douga Collinsa). Lucas je navodno u trećem susretu čak i namjerno šetao pored klupe Sixersa zastrašivajući ih, a po mnogima je baš takva reakcija Lucasa, uz svepristnu genijalnost Waltona, bila glavni faktor pobjede Blazersa nakon što su gubili 2-0 u seriji.
Prije nego je došao u NBA, Maurice Lucas je košarku igrao u divljoj, anarhičnoj ABA ligi i to nigdje drugo nego u momčadi ”Spirits Of St. Louis” koja je u to vrijeme slovila kao daleko najluđa ekipa lige. Steve Jones, u širim krugovima nepoznati NBA kolumnist, bio je član stožera te ekipe, a u jednom razgovoru je opisao kako je Maurice Lucas postao takva sila na parketu.
Sve je počelo kada je Lucas u ABA danima nokautirao centra Kenctucky Wildcatsa, 218 centimetara visokog Artisa Gilmorea. Da vam ga opišem najbolje, Gilmore je bio ”Shaquille O’Neal” tog doba, znači ogroman centar i div kojeg se nije provociralo; Lucasa nije bilo briga.
”Igrali smo utakmicu u Kentuckyu, a Lucas i Gilmore su se počeli unositi jedan drugome u lice na centru terena. Zauzeli su boksačke poze, ali činilo se nitko neće uputiti prvi udarac. Nakon nekog vremena, Gilmore je Lucasa stjerao u kut ispod konstrukcije koša. Kada je Lucas shvatio da nema gdje, uputio je udarac desnom rukom i na mjestu u nesvijest bacio Gilmorea koji je pao kao stablo. Od tog trenuka Lucas je podivljao, a kada je došao u Blazerse, već je stekao zanat nasilnika”, rekao je Jones o Lucasu.
8. Jerry Sichting protiv Ralpha Sampsona (1986)
Navijač Celticsa s lutkom Sampsona koja visi s tribina Boston Gardena – naravno, u pratnji dva policajca.
Celticsi i Rocketsi su 1986. godine po drugi puta, nakon 1981. godine i naslova Bostona, igrali veliko NBA finale. Rocketsi su u razmaku od pet godina postali potpuno drugačija momčad zbog dva odlična izbora na draftu (Ralph Sampson i Hakeem Olajuwon) i nekoliko vrhunskih ”role” igrača – stvaranjem ”Twin Towersa” Zapadna konferencija dobila je potpuno novo lice te je gotovo svaka jača momčad tražila pojačanja u reketu s ciljem da se zaustave Hakeem i Ralph.
Finale 1986. godine praktički je bilo odlučeno već prije početka jer su Celticsi bili ogromni favoriti, što zbog prednosti domaćeg terena (Celticsi su te sezone imali ukupan omjer 50-1 kod kuće), što zbog najbolje unutarnje linije u to vrijeme. čak bolje i od one Rocketsa (Larry Bird–Kevin McHale–Robert Parish–Bill Walton).
Osim triple-double zatvaranja u šestoj utakmici od strane Birda, serija je ostala poznata i po velikoj tučnjavi između 185 centimetara visokog Sichtinga i čak 224 centimetra visokog Sampsona – vjerojatno najveći ”miss-match” u povijesti sportskih tučnjava. Velika gužva na parketu očito je više mirnoće donijela Rocketsima koji su na kraju slavili u trećoj utakmici rezultatom 106:104.
Sampson je povratak u Boston Garden i posljednji susret u finalu pred podivljalom publikom Celticsa igrao pod velikim pritiskom navijača te je vidno prepadnut zabio samo 8 poena.
7. Larry Bird protiv Billa Laimbeera (1987)
Centar Detroit Pistonsa Bill Laimbeer bio je daleko najomraženiji igrač tadašnjih Pistonsa; Larry Bird ga je mrzio možda više od ikoga (video dokaz), a najviše zbog podmetanja noge kod šutiranja s ciljem da protivnički igrač krivo nagazi i ozljedi gležanj. Još jedan odličan video koji prikazuje kako su Pistonsi u to vrijeme igrali obranu (Bird nakon teškog faula legendarno odšetao kao da se ništa nije dogodilo; nema čovjek bez razloga nadimak ”Larry Legend”).
Birdov bijes napokon smo imali prilike vidjeti u četvrtom susretu finala Istoka 1987. godine kada ga je Laimbeer doslovno srušio na parket kod pokušaja polaganja. Nakon toga je uslijedila mini-tučnjava Birda i Laimbeera, ali su ih suigrači uspješno razdvojili. Larry ga potom gađa loptom i zarađuje isključenje, a Dennis Rodman i Bird skoro ulaze u drugu tučnjavu. Prilikom napuštanja parketa navijači Pistonsa Birda su gađali svime što im je došlo pod ruku – nikada na zelenu granu s tim gađanjem od strane navijača Pistonsa.
6. Robert Parish protiv Billa Laimbeera (1987)
Trenutak kada je Parish osvetio Birda i razbio Laimbeera na sveopće oduševljenje publike u Boston Gardenu.
Nakon gore spomenute tučnjave nije trebalo puno pogađati što će se dogoditi u pivotalnoj petoj utakmici serije; netko od igrača Celticsa osvetit će se Laimbeeru. Tako je i bilo, samo umjesto Birda, glavnu ulogu za šaketanje Laimbeera preuzeo je ”Chief” Robert Parish, član velike trojke Celticsa i jedan od boljih centara iz te ere.
Krajem prvog poluvremena bek Celticsa Darren Daye promašio je relativno lagan šut, a kod borbe za skok Laimbeer je laktom okrznuo Parisha, nakon čega ”poglavica” brzim udarcima ruši Laimbeera. Sekundu nakon incidenta čuvari i policija stali su uz parket (na parket su morali doći policajci zbog osiguranja da se ne dogodi nešto gore među igračima, e to je pravo rivalstvo). Bird je u podcastu s Billom Simmonsom otvoreno priznao da je publika čitavo poluvrijeme nagovarala Parisha da udari Laimbeera i vrati mu zbog tučnjave u prijašnjoj utakmici; Parish zbog udaranja Laimbeera nije dobio niti osobnu grešku, a da stvar bude još luđa, Parish je šutirao dva slobodna bacanja zbog osobne Laimbeera prije nokauta.
5. Duane Ferrel protiv Granta Longa
Prva runda doigravanja 1994. godine donijela nam je sraz dvaju klubova koji nisu imali veliku važnost te godine – Miami Heata i Atlanta Hawksa. Nakon poraza u prvoj utakmici kod kuće, Hawksi su svim silama htjeli doći do pobjede u drugom susretu. Krajem treće četvrtine pobjeda je bila u njihovim rukama (+7 i napadački momentum), ali tada dolazi do velike makljaže koja je uključila čak i policajce koji su osiguravali da sve ide svojim tokom kod navijača.
Bek Hawksa Duane Ferrel je nakon promašaja svog suigrača Craiga Ehloa uhvatio skok u napadu te je položio loptu uz odgurivanje od strane Granta Longa, krila Miami Heata. Nakon što su dva igrača izmijenila udarce, na teren ulaze i igrači s klupe te nastaje nered koji je jedva smirila policija. Susret je nastavljen, a Hawksi su pobijedili te izjednačili seriju koju će na kraju izgubiti baš kod kuće u petoj, odlučujućoj utakmici.
4. Charlie Ward protiv P.J. Browna
Ovakve scene su bile ”svakodnevnica” u susretima Knicksa i Heata tokom rivalstva u 90-im godinama.
Rivalstvo Miami Heata i New York Knicksa započelo je odlaskom Pat Rileyja iz redova Knicksa u redove Heata nakon 1995. godine, samim time Riley je postao ”neprijatelj” New Yorka. Kada se još uzme u obzir da je Riley vodstvu Knicksa svoju odluku javio faksom, onda je sve jasno.
Prvu seriju u ”Heat-Riley” eri New York i Miami odigrali su 1997. godine; polufinale Istoka donijelo nam je povratak nakon vodstva Knicksa 3-1 i prvu veliku tučnjavu između igrača Heata i Knicksa u petoj utakmici. U glavnoj ulozi našli su se Charlie Ward i P.J. Brown, a tučnjava je započela nakon borbe za skok.
Brown je Warda okrenuo i bacio na parket kao igračku, a sami incident napravio je najviše štete Knicksima. Ward, Patrick Ewing i Allan Houston su suspendirani i nisu mogli igrati šestu utakmicu, dok su Larry Johnson i John Starks suspendirani za sedmu utakmicu te su mogli igrati šestu. Jedini igrač iz redova Heata koji je suspendiran je bio P.J. Brown koji nije igrao ostatak serije; slobodno možemo reći da je baš Brown najveći heroj kod prolaska Miamija u finale Istoka, jer da nije bilo tučnjave i ulaska s klupe svih navedenih igrača Knicksa, ishod serije bi bio potpuno drugačiji (neke teorije čak navode kako je Riley rekao Brownu da započne tučnjavu s ciljem da se što više igrača Knicksa umiješa, jer Miami očito nije bio u stanju pobijediti momčad Knicksa u njenom punom sastavu).
3. Rocketsi protiv Knicksa – ”Preseason Madness”
Houston Rocketsi i New York Knicksi odigrali su predsezonski susret kao uvod u inače odličnu 96./97. sezonu NBA lige. Na jednoj strani centar Patrick Ewing, šuter Allan Houston, John Starks, ludi Charles Oakley, još luđi Larry Johnson i trener Jeff Van Gundy. Knicksi su u toj sezoni pobijedili 57 utakmica, a ispali su u polufinalu Istoka (4-3) protiv Miami Heata (spomenuto gore). Bili su izuzetna obrambena momčad s odličnom unutarnjom linijom Ewing-Johnson-Oakley, a vani su bili Houston, Starks i Childs, sva trojica itekako dobri obrambeni igrači koji su mogli zaustaviti sve bekove lige (osim Jordana).
Na suprotnoj strani elitna ekipa Zapada, Houston Rocketsi, back-to-back NBA prvaci dvije godine prije, a dolaskom Charlesa Barkleyja iz Phoenix Sunsa odjednom se stvorila velika trojka Clyde Drexler-Barkley-Hakeem Olajuwon. Susret se igrao u legendarnoj dvorani Rocketsa ”The Summit” gdje su u najboljim danima dizali NBA naslove, a sam početak susreta nije upućivao da će već u prvih osam minuta izbiti čak dvije tučnjave.
Prva se dogodila već nakon tri minute igre – Barkley se nakon zbunjene napadačke pozicije Rocketsa našao pod košem praktički sam, ali Ewing je priskočio u pomoć. Charles je promašio polaganje, uhvatio ofenzivni skok, a nakon toga ga je Oakley divljački srušio – to je bila iskra koja je očito dovoljna za početak. Barkley i Oakley, inače dva iskusna člana ”NBA fight” tima, počela su sa šaketanjem, a Hakeem i Ewing su nekim čudom uspjeli smiriti cijelu ludnicu. Joey Crawford je isključio oba igrača.
Drugi dio priče dogodio se isto u prvoj četvrtini, samo pet minuta nakon prvog ogleda. Nakon penetracije beka Knicksa Charlieja Warda u reket, centri Ewing i Kevin Willis počeli su svoj obračun ispod koša, a na vrijeme su ih razdvojili suigrači. Izgleda da se incident nastavio i na putu prema svlačionicama nakon isključenja, ali na vrijeme je reagirala policija. Nečuvena stvar; čak dvije tučnjave u jednoj četvrtini predsezonske utakmice.
2. Kareem Abdul-Jabbar protiv Kenta Bensona (1977)
Iako Kareem Abdul-Jabbar iz današnje perspektive izgleda kao svetac, u mladim danima je bio izuzetno prgav igrač koji je u više navrata sudjelovao u tučnjavama.
Kareem Abdul-Jabbar je prije početka 1978. sezone imao jedan naslov s Bucksima i tri MVP nagrade u svojim rukama. Međutim, prelaskom u Lakerse nije mogao do novog naslova dok mu se nije pridružio Magic Johnson, iako je statistički bio zvijer i daleko najbolji centar i igrač lige.
Bucksi su nakon trejdanja Jabbara u Lakerse izgubili svoje mjesto u vrhu lige te su 1977. godine imali prvi pick na draftu – izabrali su centra Kenta Bensona koji je 1976. na sveučilištu Indiana osvojio NCAA naslov te je proglašen najboljim igračem Final Four turnira. Izgleda da je to bilo dovoljno da ga Bucksi uzmu kao prvi pick, iako je Benson koledž sezonu prije dolaska u NBA propustio zbog ozljede. Kada su ga mediji pitali može li zaustaviti Jabbara u svojoj prvoj službenoj NBA utakmici, Benson je rekao da će pokušati.
Međutim, nakon samo dvije minute susreta Jabbar je skoro nokautirao mladog Bensona. Prvi izbor drafta se na povratku u obranu usudio udariti Kareema laktom, a Kareem mu nije ostao dužan; rezultat je slomljena vilica Kenta Bensona u prvoj službenoj utakmici (vjerojatno najzanimljiviji debi prvog izbora ikada, u ijednom sportu), dok je Kareem s terena morao izbivati čak dva mjeseca zbog slomljenje ruke. Centar Lakersa vratio se nakon 20 utakmica, Lakersi su ušli u doigravanje (47-35) te su ispali u prvom krugu protiv budućih finalista Seattle SuperSonicsa.
Samo da naglasim; mjesec i pol dana kasnije dogodio se i poznati udarac Kermita Washingtona s kojim je skoro usmrtio Rudyja Tomjanovicha (spomenuto u prvom dijelu kolumne). Da stvar bude još luđa, Kermit Washington je isto igrao za Lakerse. Dva igrača iz iste momčadi lome vilice dvojici igrača u razmaku od nešto više od mjesec dana; prije će pasti rekord Wilta od 100 poena nego što će se dogoditi išta slično ovome. Luda vremena su bila te kasne 70-e.
1. New York Knicks vs Phoenix Suns (1993)
Trener Knicksa Pat Riley pokušava smiriti svog igrača Grega Anthonyja koji je ozlijeđen uletio na parket i napravio još veći skandal.
Zlatno doba NBA lige; sezona 92/93 je bila sredina zlatnih vremena, toliko dobrih igrača, odlično doigravanje, a dvije ekipe su se nametnule kao potencijalni osvajači prstena koji bi mogli skinuti Jordana i Bullse. Knicksi i Sunsi su 20. ožujka igrali prvi dvoboj te regularne sezone, a već na kraju prvog poluvremena je izbila legendarna tučnjava.
Kada na jednoj strani imate Barkleya, Dannyja Aingea i Kevina Johnsona, a na drugoj Antonhyja Masona, Ewinga, Starksa i Doca Riversa, velike su šanse da će netko biti isključen. Ovoga puta su glavni akteri bili razigravači Kevin Johnson i Doc Rivers, jedan je danas gradonačelnik Sacramenta, a drugi trener Los Angeles Clippersa.
Krajem prvog poluvremena počela se zakuhavati atmosfera na parketu, par teških osobnih je iznerviralo igrače Sunsa i Knicksa te je nakon početnih naguravanja krenuo nered; jedna od najboljih NBA tučnjava svih vremena u kojoj je danak platio i tadašnji trener Knicksa Pat Riley. Baš zbog ove sveopće makljaže je David Stern uveo pravilo kažnjavanja igrača koji se u tučnjavu uključe s klupe, i to zbog ulaska u teren od strane Grega Anthonyja (New York Knicks) koji je ušao ozlijeđen i šaketao sve redom.