NBACro u ulozi edukatora i humanista nastavlja predstavljati i pojašnjavati napredne statističke kategorije, brojke te kako ih ispravno koristiti. Prošli put ste mogli čitati o napadačkim kategorijama, a sada vas Anes Tojaga vodi kroz svijet advanced box scorea. Zašto je prihvatljivije koristiti baš ove kategorije a ne klasične saznajte u sljedećim redovima.
Otkad je svijeta i vijeka postojala je potreba da se nešto zapisuje i bilježi. Od pećinskih crteža sa sjevera Španjolske i hijeroglifa iz staroegipatskih građevina, pa sve do milijardi linija binarnog koda ispisanih na tvrdim diskovima suvremenih računala; ljudi su uvijek imali potrebu svoja opažanja i razmišljanja ovjekovječiti mastilom.
Sport, dakako, nije iznimka. Još od antičkih Olimpijskih igara je netko morao voditi rezultat kako bi se, eto, na kraju znalo tko je pobijedio. U usporedbi s grčko-rimskim hrvanjem, košarka je vrlo mlad sport i već u vrijeme njenog rođenja sredinom 20. stoljeća, statistika se bila etablirala kao važna matematička disciplina. Puko evidentiranje rezultata se konstantno širilo u pokušaju da se događanja na terenu što vjernije prikažu i objasne određenim brojevima.
Vrlo brzo je oformljen tradicionalni box score koji je sadržavao sve osnovne veličine koje su tada bile prebrojive: poeni, skokovi, asistencije, itd. Prolaskom vremena, usljed napretka tehnologije i maštovitosti statističara, box score je sve više rastao, a potpunu revoluciju je doživio kada su u NBA dvorane instalirane super-kamere kompanije SportVU. Odjednom je svaki pokret igrača postao event kojeg je trebalo zabilježiti, kvantificirati i analizirati.
Rezultat toga je nepregledno more podataka kroz koje je prosječnom ljubitelju ovog prelijepog sporta teško navigirati. Stoga su pera NBACro portala odlučila svojim čitateljima pobliže objasniti što neke od tih brojki znače; a meni osobno je pripala podgrupa koja se najčešće naziva Advanced Box Score (u daljnjem tekstu ABS).
Što je to Advanced Box Score? Kao što mu ime donekle sugerira, on se bavi tradicionalnim statistikama poput skokova i blokada, ali umjesto prostog ispisivanja njihovog ukupnog zbroja, ABS ih prilagođava tempu kojim se utakmica igra i količini posjeda koje dati igrač potroši pa ćete često naići na pojmove pace-adjusted ili volume-adjusted stats. Prije nego što se bacimo na pojedinačne veličine koje ABS obuhvata, objasnit ćemo što točno znače ovi pojmovi.
Tempo (pace) je zapravo procjena broja posjeda jedne ekipe u utakmici od 48 minuta, uz napomenu da se jedan posjed računa kada momčad uputi šut prema košu (koji potom može rezultirati pogotkom ili promašajem koji, pak, rezultira obrambenim ili napadačkim skokom), izgubi loptu ili napravi/pretrpi prekršaj. Ova brojka se uzima kao referenca kada se za neku ekipu kaže da igra brzo ili sporo. Najbrži ove sezone su, ako ćete mi vjerovati, Brooklyn Netsi koji u prosjeku bilježe 103,74 posjeda na 48 minuta, dok su najsporiji, očekivano, Jazzeri s 93,47. Ligaški prosjek iznosi 96,5 što ovu sezonu stavlja na 21. mjesto u povijesti NBA – na prvom mjestu je sezona 1973/74 s nevjerojatnih 107,8 posjeda na 48 minuta[1].
Pogledajmo kako se pace kretao kroz povijest lige:
Ovaj graf je potvrda floskule koja kaže da se u sedamdesetim igrala vratolomna košarka, a s njega se vidi se i da je brzina praktički konstantno opadala do sezone 1998/99. kada je dosegla najnižu točku nakon koje je ponovo počela rasti. Ako pretpostavimo da je sličan obrazac vrijedio i za godine prije nego što se pace počeo računati, tj. da se i u šezdesetim igralo munjevitim brzinama, postaje lakše objasniti kako je, recimo, Oscar Robertson ostvario mitsku triple-double sezonu 1961/62.
Volumen je izravna posljedica brzine kojom neka momčad igra, a predstavlja zapravo broj prilika za ostvarivanje neke statističke stavke. Logično je da će Netsi, koji imaju cijelih deset posjeda po utakmici više, imati više teoretskih šansi za uputiti šut prema košu od Jazzera. Kažem „teoretskih“ jer tih deset posjeda viška neće nužno rezultirati šutevima – ali će neminovno rezultirati nečim, što još više naglašava važnost uzimanja u obzir pacea kao temelja kod mjerenja efikasnosti.
Vrijeme je da pređem na konkretne parametre, a to su: skokovi, asistencije, blokade, te ukradene i izgubljene lopte. Neću vas zamarati analizom složenih matematičkih formula koje se koriste, nego ću pokušati predočiti koja je zapravo njihova svrha.
Rebound Percentage (REB%) – postotak ukupnih skokova
REB% se dobije tako što se ukupan broj skokova koje jedan igrač ostvari podijeli s brojem potencijalnih skokova i potom pomnoži sa 100. Pod pojmom potencijalni skok (eng. available rebound) se podrazumijeva svaki promašen šut iz igre, te svako promašeno slobodno bacanje ukoliko je zadnje u nizu. Jednostavnije rečeno, svaki put kad se lopta odbije od obruč ili tablu, aktiviran je potencijalni skok kojeg netko mora uhvatiti[2]. Dakle, očito je da će momčadi koje tjeraju protivnike na mnogo promašaja imati više potencijalnih obrambenih skokova, dok će one koje, usljed loše obrane ili spore igre, dopuštaju više pogodaka imati manje, pa će tako i njihov REB% biti manji.
Ova slika zorno prikazuje ulogu statistike kao što je REB%. Po suhom prosjeku skokova po utakmici, Anthony Davis je daleko ispred Grega Monroea, ali bi bilo pogrešno reći da je Obrva bolji skakač od Moosea. On je u svom New Orleansu alfa i omega, što se očitava i u njegovoj minutaži, a kad tome dodate i razliku u brzini igre između Pelicansa i Bucksa, zaključak je upravo suprotan – Monroe je taj koji se bolje snalazi u skok-igri. E to je ono što ispliva kada koristimo REB%. Što se tiče Monroea, njegova skakačka moć nije samo u domenu teorije nego je on to godinama praktično dokazivao dok je imao značajne minute u Pistonsima. Sjetimo se samo da je u svojoj posljednjoj sezoni u Detroitu bilježio 10,2 skoka po utakmici iako je frontcourt dijelio s Andreom Drummondom.
Zanimljivo je da je upravo Drummond prvi u ligi ove sezone po postotku uhvaćenih skokova s 25,2%; Monroe je na 21. mjestu, a Davis deset mjesta iza njega[3].
Assist Percentage (AST%) – postotak asistencija
AST% je postotak pogođenih šuteva jedne momčadi za koje je dati igrač asistirao za vrijeme koje je proveo na parketu. Ideja je da se pokuša procijeniti utjecaj koji jedan igrač ima na napad svoje ekipe dok je dio aktivne petorke.
Nazire se zaključak da visok AST% imaju dominantni playmakeri koji igraju mnogo minuta i glavni su kreatori svojih momčadi. Lako ćete pogoditi koja dva igrača su na vrhu ove ljestvice – prvi je Russell Westbrook (56,3%), a drugi James Harden (50,6%). Ako se ovi postotci održe do kraja sezone, njh dvojica će postati tek peti i šesti igrač u povijesti lige koji su premašili 50%. Prije njih to su uspjeli John Stockton (ukupno sedam puta u karijeri, s tim da je najviši (57,48%) imao u sezoni 1990/91, što je i dan-danas apsolutni rekord), Steve Nash (četiri puta), Chris Paul (tri puta) i Rajon Rondo (jednom).
Možda se na prvi pogled ova metrika čini suvišnom pored tradicionalnog računanja prosjeka, ali je zgodna kada želite ustanoviti da li neki igrač gomila asistencije zbog velikog broja posjeda koje njegova momčad prakticira, ili je doista kreatorska sila i u postavljenim napadima. Zanimljiv je slučaj Draymonda Greena: on je sa svojih 7,3 asistencije po utakmici deveti u ligi i miljama daleko ispred svih ostalih visokih igrača. No, njegov AST% iznosi svega 27,9% što ga stavlja na tek 34. mjesto. To je zato što Warriorsi redovno igraju na oko 103 posjeda, i to s jako puno tranzicije gdje je Green naprosto maestralan dodavač.
Steal Percentage (STL%) – postotak ukradenih lopti
STL% predstavlja procjenu postotka protivničkih posjeda koji su rezultirali ukradenom loptom od strane jednog igrača u vrijeme koje je on proveo na parketu.
Objasnit ću plastično: zamislite, hipotetski, da gledate utakmicu između San Antonio Spursa i Memphis Grizzliesa u kojoj Kawhi Leonard odigra 35 minuta i zabilježi tri ukradene lopte. Tada je potrebno izbrojati posjede koje su Grizzliesi imali u tih 35 minuta – pretpostavimo da ih je bilo 75. Ako 3 podijelimo sa 75 i potom pomnožimo sa 100, dobit ćemo Leonardov STL% koji bi za ovu imaginarnu utakmicu iznosio 4%[4].
Po čemu je to ova kategorija mjerodavnija od klasične steals-per-game metode? Za početak, mnogo je preciznija jer izolira vanjske faktore koji utječu na igračev učinak i donosi broj preko kojega je mnogo lakše komparirati igrače u različitim momčadima ili na različitim pozicijama. Formula uzima u obzir broj posjeda protivničke ekipe i minute koje igrač provodi na parketu pa tako ne nagrađuje igrače koji naprave upadljiv broj ukradenih lopti protiv brzih momčadi koje su sklone prosipanju posjeda, ali isto tako omogućava sporednim igračima koji u svojim marginaliziranim rolama naprave neprimjetno dobar posao u defanzivi da dođu do izražaja.
Naravno, postoje odstupanja koja su često i smiješna, ali takvih će uvijek biti kada pokušavate mjeriti tisuće međusobno isprepletenih događaja u kojima u svakom trenutku učestvuje deset različitih ljudi. Tako, na primjer, John Lucas III koji je ove sezone za Minnesotu odigrao cijelih sedam minuta ima STL% od 9,2% što je, dakako, apsurd. Krivac za ovu nerealnu brojku je ujedno i najveći neprijatelj napredne analitike – mali uzorak. Da bi krajnji rezultati bili što mjerodavniji i relevantniji, potrebno je što više sirovih podataka, a takvih nema baš puno za igrača koji se nije stigao ni oznojiti.
Stoga je, prilikom izučavanja ovakvih statistika, potrebno imati malo rezerve i biti sposoban razlučiti pravilo od odstupanja.
Odstupanje definitivno nije Chris Paul, kojeg i ova metrika potvrđuje kao jednog od najboljih defanzivaca na vanjskim pozicijama. Organizator igre Los Angeles Clippersa trenutno predvodi ligu i u STL% (3,6%), i u tradicionalno mjerenim ukradenim loptama (2,3), a sve to za samo 30 minuta po utakmici.
Block Percentage (BLK%) – postotak blokiranih šuteva
BLK% pokazuje koliki postotak protivničkih šuteva je određeni igrač blokirao. Ovdje ne bih duljio jer se radi o postupku analognom onom za ukradene lopte. Razlika je u tome što se ovdje iz računa izbace posjedi protivnika, a ubace šutevi.
Evo odličnog primjera – Utin Rudy Gobert i Philadelphijin Joel Embiid imaju identičan broj blokada po utakmici i u toj rubrici predvode cijelu ligu (skupa s Davisom). No, uvjeti u kojima ova dva vrhunska centra igraju su drastično različiti. Embiid je i dalje pod restrikcijom minuta od strane trenera Bretta Browna, a Gobert igra u pužolikom twin-towers sistemu Quina Snydera. Dakle, jedan ima hendikep u minutama, a drugi u posjedima, što znači da preciznu usporedbu ne možemo prikazati ni per-36 minutes, a ni per-100 possessions brojkama. Upravo zbog takvih stvari je stvoren BLK% koji uračunava oba ta faktora i govori nam da je, u vakuumu, Joel bolji bloker od Rudyja.
Turnover Percentage (TOV%) – postotak izgubljenih lopti
TOV% je procjena broja izgubljenih lopti koje jedan igrač napravi na 100 odigranih posjeda. Računa se vrlo jednostavno: igračev broj izgubljenih lopti podijelimo s brojem posjeda koje je potrošio i potom pomnožimo sa 100. Et voilà!
Ovim putem lako razlučujemo da li je neki igrač nehajan s loptom ili je jednostavno na njega stavljena velika odgovornost u napadu koja neminovno rezultira većim brojem pogrešaka. Intuitivno je jasno da što više čovjek ima loptu u rukama, veće su šanse da će je izgubiti. Dakle, da bi konačni podaci bili realni, treba u obzir uzeti igračevu potrošnju, što TOV% i radi.
Pet i pol lopti koje Westbrook izgubi svake utakmice je zaista mnogo, ali kontekst u kojem igra ga potpuno opravdava. Oklahoma City je ove godine njegov one-man-show, čemu svjedoči i najveći USG% u povijesti lige. Ne samo to, Thunder igra prilično brzim tempom pod vodstvom Billyja Donovana, dijelom i zato što je Westbrook najbolji kada je pušten s lanca na otvorenom parketu. U takvim okolnostima je red da mu se oprosti pokoja izgubljena lopta viška.
S druge strane, Rondu se nema šta praštati. Iako je sada već u nemilosti Freda Hoiberga, dok je igrao donosio je više štete nego koristi. Čak i u skromnoj plejmejkerskoj ulozi koju je imao pored Jimmyja Butlera i Dwyanea Wadea, nekadašnji NBA prvak je gomilao izgubljene lopte. Njegov TOV% je najveći među svim igračima koji su ove sezone odigrali barem tisuću minuta. Usporedbe radi, Westbrook je na 37. mjestu u istoj kategoriji.[5]
[1] Pace se evidentira od 1973. godine pa za ranije sezone nažalost nema podataka.
[2] Ne mora. Postoji i mogućnost da se lopta odbije van granica parketa i onda se taj odbijanac ne uračunava nikome. To su, međutim, zanemarivo male količine.
[3] Među igračima koji igraju barem 15 minuta po utakmici.
[4] Napomena: zbog čitljivosti i praktičnosti sam malo pojednostavio postupak, ali je ishod manje-više isti.
[5] Sve statistike su preuzete s basketball-reference.com i točne su u trenutku završavanja ovog teksta (21. veljače).