Tuesday, April 16, 2024

ZADNJE OBJAVE

NBA i problem donje dobne granice

Godina je 1950. Tadašnje dvije lige, BAA i NBL odlučile su se spojiti u jednu kako bi nastao NBA – košarkaška liga koju danas toliko pratimo i volimo. Tada 22-godišnji Bob Cousy upravo je završio svoje četverogodišnje školovanje na sveučilištu Holy Cross nedaleko od Bostona i zapeo za oko nekolicini NBA momčadi, ali i navijačima. Cousy je bio ambidekster i samim time jedan od rijetkih igrača koji je znao igrati s obje ruke, a dodavanja koja je izvodio dizala su publiku na noge.

Celticsi su imali drugi pick i očekivalo se da će uzeti već svima poznatog Cousyja, ali trebao im je centar i odlučili su se ipak za Chucka Sharea. Cousyja su zabrali Tri-Cities Blackhawksi i trejdali ga u Chicago Stagse, koji su se raspali prije početka sezone. Tri najbolja igrača Stagsa, među kojima je bio i Cousy, morala su biti raspodijeljena drugim momčadima. Vlasnici tri najlošije momčadi u to vrijeme – Boston Celticsa, New York Knicksa i Philadelphia Warriorsa – bili su pozvani u hotelsku sobu gdje je svatko iz šešira izvlačio jednog igrača. Svi su željeli Maxa Zaslofskyja, najboljeg strijelca lige, ali nitko omalenog rookieja iz Holy Crossa. Prvi je izvlačio vlasnik Celticsa Walter Brown i izvukao upravo Couseyja, nakon čega se, prema njegovim riječima, skoro srušio od razočaranja. Cousy je tražio plaću od 10 000 dolara, ali nakon nagodbe Brown je jedva pristao dati mu 9 000, nadajući se da ga nije preplatio. Cousy je zatim postao jedna od najvećih sportskih legendi grada Bostona.

Godina je 2017. 19-godišnji Lonzo Ball završio je samo jednu godinu na sveučilištu UCLA i već se prijavio na NBA draft. Brojne su momčadi bile zainteresirane za talentiranog playmakera koji u svakom svom nastupu dobiva ovacije publike, ali on odbija vježbati za bilo koju ekipu osim Los Angeles Lakersa. Hrpa igrača potpisuje sponzorske ugovore kako bi zaradili milijune prije nego što odigraju ijednu NBA utakmicu, a Ball ide korak dalje i na nagovor svog oca ne potpisuje niti jedan, već odlučuje promovirati obiteljsku sportsku marku u nadi da će Ballovi zaraditi koji milijun više. Biraju ga upravo Lakersi, a osim njegova oca oduševljenje nije mogao sakriti ni legendarni Magic Johnson, koji ga u šali moli da mu ne sruši sve rekorde u Lakersima. Ball će tek odigrati svoju prvu utakmicu u NBA ligi.

Što se to dogodilo između draftanja Cousyja i draftanja Balla?

Puno toga.

U vrijeme kada je Cousy dolazio u ligu, bilo je obavezno, ali i sasvim normalno da svi igrači prvo završe svoje školovanje prije nego se počnu baviti profesionalnim sportom. Igrači su tako u ligu dolazili uglavnom s 22 godine starosti, što je čak i za ono vrijeme bilo relativno mlado. Kao što se vidi na primjeru Couseyja, igrači su i tada od košarke mogli živjeti, ali uglavnom samo za vrijeme igračke karijere, nakon čega su se morali okrenuti nekom drugom „zanatu“. Luksuza, u ovom sportu, baš i nije bilo.

U 60-im godinama došlo je do velikog preokreta. Utakmice se počinju prenositi na televiziji, a umjesto tisuća ljudi u dvorani sada ih mogu gledati milijuni diljem zemlje. Počeli su profitirati apsolutno svi, od televizijskih kuća i klubova pa sve do igrača i sada su svi mogli od košarke živjeti dugo nakon što su prestali igrati. Košarka kao sport rapidno se počela penjati na ljestvici popularnosti u Americi, a samim time klubovi su sve više tražili i nove mlade talente koji će dugi niz godina privlačiti gledatelje. U 70-im godinama počelo se dozvoljavati da se za NBA draft mogu prijaviti i igrači koji nisu završili koledž, pa je tako u ligu mogao doći netko i izravno iz srednje škole. Moto je bio: ako je dečko talentiran i može igrati, zašto čekati?

Kako je vrijeme prolazilo, postavljeno pitanje više se nije gledalo kao retoričko. 2005. godine NBA i NBPA (Udruga NBA igrača) dolaze do zaključka da igrači koji premladi uđu u NBA ne znaju osnove igranja na profesionalnoj razini te da mentalno nisu dovoljno zreli za pritisak igranja u NBA ligi. Osim toga, problem je bio i što je sve više mladih odlučilo ići „lakšim putem“ i svu svoju energiju preusmjeriti u sport umjesto u obrazovanje, pa je dosta momaka znalo izvisiti u oba smjera. Iako je bilo dosta igrača koji su uspjeli u NBA-u odmah nakon srednje škole (npr. Kobe Bryant, Karl Malone, LeBron James, Kevin Garnett, a ranije recimo i Shawn Kemp te Moses Malone), dojam je bio da je ipak bilo više onih kojima su NBA karijere otišle u drugom pravcu (npr. James Lang, Kwame Brown, Sebastian Telfair, Eddy Curry, Robert Swift, Anthony Bennett…). Tako je uvedeno pravilo da se na NBA draft smiju prijaviti igrači od 19 godina starosti nadalje, odnosno da se smiju prijaviti u kalendarskoj godini u kojoj će napuniti 19 godina te da mora proći najmanje godina dana od završetka srednje škole. Isto je pravilo za broj godina vrijedilo i za igrače izvan SAD-a, a sva pravila vrijede i danas.

Međutim, tadašnji povjerenik NBA lige David Stern i dalje nije bio zadovoljan rješenjem. Želio je podići dobnu granicu za još godinu dana jer je smatrao da mladi Amerikanci NBA gledaju samo kao siguran put ka slavi i financijskoj sigurnosti. Taj je stav prihvatio i njegov zamjenik te aktualni povjerenik Adam Silver. Njegovo je mišljenje da bi igrači trebali provesti najmanje dvije godine na koledžu, što zbog životnog i igračkog iskustva, što zbog stjecanja nekog obrazovanja, ali i poboljšanja kvalitete NCAA košarke. Želi da u NBA dolaze igrači koji mogu praktički odmah pomoći svojim momčadima, a ne da provode godinu-dvije na klupi i u teretani jer još nisu u potpunosti fizički spremni igrati na NBA razini.

Nažalost, NBA i NBPA se ipak i dalje dosta razilaze u svojim stavovima. Trećina igrača na ovogodišnjem draftu primijenila je tzv. one-and-done pristup i pretpostavka je da će se broj samo povećavati, pa se NBA liga i dalje zalaže da dobna granica bude 20 godina. NBPA to pak gleda s financijske strane. Njihov je stav sličan onome u 70-ima: ako je srednjoškolac spreman igrati u NBA-u ne bi ga smjelo ništa sputavati u namjeri da počne zarađivati za život – pogotovo dok mu tržišna vrijednost prelazi sedam znamenki. Uostalom, zašto bi svi morali ići na koledž? NBPA želi dobnu granicu pomaknuti na 18 godina, tako da su obje strane i dalje nezadovoljne trenutačnim rješenjem.

Da stvar ne fukncionira baš najbolje, pokazatelj su i neki igrači koji su u NBA došli zaobilaznim putem. Recimo, Brandon Jennings i Emanuel Mudiay nisu željeli ići na koledž, ali nisu zadovoljavali kriterije da se odmah prijave za draft, stoga su odlučili provesti godinu dana igrajući u inozemstvu kako bi ipak nešto zaradili u međuvremenu. Slično je napravio i Thon Maker, koji je umjesto koledža i igranja u inozemstvu godinu dana proveo na Institutu za sportaše u Kanadi.

Koje je najbolje rješenje?

Pogledajmo za usporedbu kako je ovaj problem riješen u nekim drugim velikim ligama u Americi. Recimo, u NFL-u se za draft igrači smiju prijaviti tri godine nakon završetka srednje škole, dakle s 21 godinom. Zbog tog pravila igrači obično provedu te tri godine na nekom od koledža radi dodatnog iskustva, ali i da ih se može bolje skautirati. U MLB-u pak dozvoljavaju igračima da se za draft prijave odmah nakon srednje škole, ali ako odu na koledž onda također moraju čekati najmanje tri godine da bi ostvarili to pravo. Oba pravila imaju smisla za sportove u kojima postoje: američki nogomet je izuzetno grub sport i srednjoškolac se ne bi mogao nadmetati sa starijima i daleko jačima, dok je bejzbol potpuna suprotnost i igrač već s 18 godina može bez problema jednako dobro bacati, udarati lopticu i trčati. Ako ode na koledž i dođe tri godine kasnije nije puno izgubio jer je to također sport koji se može igrati u većoj starosti.

Ali kako napraviti optimalno rješenje za NBA?

NBPA se zalaže da se prisvoji slično pravilo kao u MLB ligi – da igrači mogu u ligu odmah nakon srednje škole, ali ako odu na koledž da tamo moraju provesti najmanje dvije godine (naspram tri godine u slučaju MLB-a). Dakle, žele da umjesto one-and-done nastupi zero-and-two pristup. Zbog ranije navedenih razloga NBA se i dalje ne slaže s NBPA-om i nudi svoje rješenje: pomicanje dobne granice na 20 godina, ali za igrače poput Jenningsa i Mudiaya koji ne žele ići na koledž nude pravo igranja u Razvojnoj ligi (po novom G-ligi) s povećanim plaćama kako ne bi morali odlaziti u Europu ili Kinu. Time bi igrač ujedno mogao živjeti od igranja košarke bez da napušta SAD (usput bi se i razvijao kao igrač), a kada mu dođe vrijeme mogao bi se prijaviti na NBA draft. Iako nije savršeno, to potonje rješenje bi možda bilo i najrazumnije za obje strane: mladi igrači bi dobili priliku odmah zarađivati za život, a liga bi profitirala time što bi u NBA igrači dolazili spremniji – što fizički što mentalno – s dodatnim igračkim i životnim iskustvom, čime bi prilagodba na NBA bila daleko lakša.

Ipak, danas novac pokreće svijet, a u sportu se vrte cifre veće nego ikad prije. Vjerojatno ćemo i dalje više vidjeti primjera poput Balla nego poput Couseyja, ali valjda će se ovakvim ili sličnim pristupima ipak stvoriti veća ravnoteža između onih koji žele živjeti samo i jedino od sporta i onih koji će, uz sport, ipak težiti i za obrazovanjem.

Latest Posts

NE PROPUSTITE