Friday, March 29, 2024

ZADNJE OBJAVE

NBA polusezonske nagrade

Polako smo ušli u veljaču, mjesec koji obično podsjeća na ljubav (jebiga, Valentinovo), ali za nas zaljubljenike u NBA ligu podsjeća nas na All-Star, trade deadline te na polovinu sezone. Kada je polovina sezone, onda se rade mid-season nagrade, to jeste analiza tko to na polovici sezone ima najveće šanse za osvajanje pojedinačnih nagrada. Kako su rookieji igrači prve godine, idemo prvo sa njima.

Rookie godine – Kristaps Porzingis

Data nam je odlična rookie klasa gdje čak i kasniji izbori poput Devina Bookera, Jeriana Granta ili Bobbya Portisa igraju odlično. Brojevi baš i nisu odlična reprezentacija toga, ali sa dosta pogledanih utakmica mogu reći kako je ova klasa bolja od prošle, a o onoj iz 2013. ne treba ni riječi trošiti. Ipak, u borbu za rookieja godine upadaju odabrani, vrlo visoki izbori a nekakav krug kandidata činili bi Karl-Anthony Towns (u daljem tekstu: KAT), Kristaps Porzingis, Jahlil Okafor te Devin Booker. Prvo bih prokomentirao dvojac Okafor-Booker koje sam dodao čisto kao neke igrače koji će sigurno pokupiti bar nekoliko glasova. Okafor zbog svojih brojeva, koji su ipak malo napumpani, sigurno će pokupiti koji glas i završiti vjerojatno u prvoj ekipi rookieja ali samo ću reći ovo – Philina dobra igra ove sezone, mada je nema toliko, nije nimalo uzrokovana Okaforom, već više Ishom Smithom. Drugim riječima, mislim da on nema ogroman utjecaj na igru svoje ekipe (ne poboljšava je dovoljno) da bi se uzeo u neko ozbiljnije razmatranje. Kod Bookera je slična situacija, on je od nove godine počeo jaku kandidaturu za rookieja godine ali to sve ide uz vrlo, vrlo lošu igru njegovih Phoenix Sunsa koji će ići na novi lottery izbor, mada dosta veći nego 13. sa kojim su uzeli ovog sjajnog šutera. Idemo lagano na dva teškaša (i figurativno, i doslovno), a to su KAT i Porzingis. Prvo ću o KATu koji je za mene najodrasliji igrač ove draft klase. Jednostavno, kada ga gledate, kao da gledate nekoga tko je već dugo u ligi, ne baš sada kao veteran ali neko tko je pet ili šest godina kontinuirano igrač NBA ekipe. Jedan svestran centar koji ima djelimično pouzdan šut za tri poena, ima sasvim prihvatljivu igru u napadu i dobru igru u obrani. Dio je odličnog nukleusa Minnesote koji bi kroz vrijeme trebao da bude sve bolji, ali on za mene nije glavni favorit za nagradu iz vrlo jednostavnog razloga – Minnesota nije ni blizu playoffa. Jednostavno, brojevi Porzingisa i KAT-a su preslični da samo na brojevima temeljim odluku, pa bi kvalitet ekipe trebao ući u obzir. Knicksi su na 23 pobjede (u doba pisanja ovog teksta, 3.2.2016.) i u puno su boljoj poziciji nego Wolvesi koji bi ponovno mogli da dobiju relativno visok izbor na draftu. Ispod ćete naći usporedbu dva rookieja a na njoj ćete vidjeti da stvarno u brojevima nema ogromne razlike.

Istina, KAT šutira bolji procenat i ima malo bolje brojeve, ali mislim da, ako New York uspije ući u playoff, titulu odnijeti Kristaps. Također, dvije pomalo nevažne ali moguće relevantne stvari su medijska pompa i očekivanja. Naime, Kris igra u New Yorku a KAT u Minnesoti, pa bi dio o medijskoj ispraćenosti i pompi trebao biti jasan. Očekivanja su bila dosta drugačija za ova dva igrača – KAT je u ligu ušao kao vrlo sposoban i NBA-spreman (loš prevod od američkog NBA-ready termina) igrač i ovi brojevi su se od njega očekivali. Međutim, da ste nekome rekli da će Porzingis ovako dobro igrati, rekao bi vam da sanjate mnogo. Priča nam je prodana kako je on još uvijek nespreman, nedovoljno težine, ne može da se bori sa „mrcinama“ iz NBA lige,.. Ipak, ubrzo nas je sve razuvjerio, i ta neka iznenađujuća i sigurno neočekivana dobra igra mogla bi da presudi u korist mladog Letonca. Ne pamtim ovako tijesnu rookie borbu, mada me ovo djelimično podsjeća na borbu Wigginsa i Parkera prošle godine, dok se ovaj drugi nije ozlijedio.

Trener godine – Rick Carlisle

Kao i za rookie igrače, i ovdje imamo par kandidata koji bi do kraja godine vrlo lako mogli uzeti ovu nagradu. Prije svega otpisao bi Stevea Kerra koji, iako je creditovan sa svim pobjedama Warriorsa, nije bio tu dosta godine. Kada otpišemo Kerra, u ukupnu grupu kandidata stavio bih četiri trenera – Dwayne Casey, Gregg Popovich, Brad Stevens i Rick Carslile. Početi ću od Caseya koji je kandidat za ovu nagradu na osnovu odlične igre njegovih Raptorsa, ali ono što ne ohrabruje jeste to kako obično stvari idu u jedinoj kanadskoj franšizi NBA lige. Caseyeva ekipa obično opadne u drugom dijelu prvenstva, a ako ne opadnu ove godine, vidim iz možda čak i iznad Cavaliersa koji im ipak bježe samo dvije utakmice. Stevens je trener koji je za mene budućnost NBA lige i netko tko bi mogao ove nagrade da kupi kao blesav. Trenutnim omjerom 28-22 on drži četvrto mjesto (tačnije, dijeli ga sa Hawksima) a od ekipe bez neke veće zvijezde (no dissrespect za Isaiaha Thomasa) on izvlači najviše. Od Jae Crowdera (o čijoj ste dobroj igri mogli nedavno čitati na portalu) pa sve do Kellya Olynyka, pod Stevensom igrači igraju do svog punog potencijala. Kada bi imao neku veću zvijezdu, Boston bi sa Stevensom bio vrlo vjerojatno contender za NBA titulu. Popovich i Carslile su za mene dva najbolja trenera lige i ljudi o kojima se nema šta loše reći. Ipak, jedna stvar za mene ovdje pravi razliku – kvalitet rostera. Kada imate Aldridgea, Parkera, „poludjelog“ Leonarda kojima pomažu prekaljeni i još uvijek vrlo iskoristivi veterani Duncan, Ginobili i West, vrlo je teško ne-imati omjer kakav imaju Spursi. Možda nas je sve iznenadio kvalitet igre Popovichevih pulena, ali teško da nas je iznenadio toliko, koliko dobra igra Mavsa. Sjetimo se malo ovog ljeta i miliona tekstova po raznoraznim, većim ili manjim NBA sajtovima, gdje se pričalo o Mavsima čistačima dna Zapada. Evo nas na početku veljače, a Mavsi su šesti (odličan rezultat s obzirom na kvalitet ekipe) sa 28-23 omjerom. Carslile je oduvijek bio odličan trener, ali ovo je za mene nova razina kvalitete. Prva napadačka opcija je prastari Dirk Nowitzki a druga propali Deron Williams. Iz rostera koji je pun veterana i vrlo lomljivih igrača, Carslile izvlači 120% i odbija da tanka, kao što bi to neko drugi možda i radio. Iako bi vjerojatno bio presedan da čovjek koji će držati šesto ili sedmo mjesto uzme ovu prestižnu titulu, dati je Carslileu ne bi bila greška.

Igrač koji je najviše napredovaoC.J. McCollum

Ovo je nagrada oko koje se da debatirati, mada se čini kako bi McCollum to lagano trebao odnijeti. Pokušati ću, kao i sa ostalim nagradama, prvo predstaviti kandidate i na kraju izbor suziti na dvojicu. Po meni, kandidati su Zaza Pachulia (da, dobro ste pročitali), Draymond Green, Stephen Curry i C.J. McCollum. Pachulia bi mogao dobiti par glasova na to što nas je sve iznenadila njegova odlična sezona, gdje je bio skoro All-Star starter. Ipak, ne vjerujem da je toliko dobar, iako ima double-double prosjek, da pokupi nešto mnogo. Steph Curry će skoro pa sigurno osvojiti jednu drugu nagradu pa ne vjerujem da će dobiti mnogo glasova za ovu nagradu. On je još uvijek najbolji igrač u najboljoj ekipi lige, te tu nema neke promjene. Njegov suigrač je za mene najveći konkurent McCollumu za ovaj prestižni trofej kojeg je prošle godine pokupio Jimmy Butler. O McCollumu uskoro, ali o Greenu se svašta da reći. Prošle sezone nas je dosta iznenadila njegova odlična igra, a još više ove godine, jer je on legitiman kandidat za najboljeg igrača na Warriorsima. Dok Curry kupi svu slavu, Greenov posao malo tko može vidjeti 100%, jer on radi ono što u pravilu nitko neće. Čovjek ima sve – ima range u šutu, elitan je obrambeni igrač, najbolji dodavač sa elbowa i timski igrač kakvog se samo poželjeti može. Prošla sezona mu je bila impresivna, ali čini mi se kako bi Golden State lakše podnio da nema Currya nego da nema njega. Ne bih rekao da ima mnogo skoka u brojevima, ali ako ste imalo gledali Warriorse (s obzirom na kvalitet Golden Statea, vjerujem da jeste), znate o čemu govorim. Ipak, mora se reći kako ovu nagradu zaslužuje McCollum. Green bi je dobio prošle godine, da nije Butler prerastao u prvu opciju u Chicago Bullsima, a ove godine izgleda da će mu je ukrasti two-guard sa sveučilišta LeHigh. McCollumove brojke imate priliku da vidite dole a teško se što može dodati na ovo.

Ono što se da dodati jeste kako C.J. najviše može biti zahvalan LaMarcusu Aldridgeu koji mu je oslobodio prostor da se skroz razvije. Sa sedam na 21 poen, sa 16 na 35 minuta, sa jedne na četiri asistencije, valjda je sve masovno skočilo osim njegovih procenata, kojima se oprašta i manji pad zbog veće uloge (čitaj: više šuteva) u napadu Portlanda. Najbolje od svega – Portland uopšte nije toliko loš. Skoro su na pozitivnom omjeru, vrlo dobro igraju te kada bi dobili jednog igrača da pomaže dvojcu McCollum-Lillard (možda nekoga iz frontcourta), moglo bi se pričati o sigurnom Portlandu u playoffu. Ovako, kakav im je roster i što se očekivalo, još je i dobro, a pored Lillarda mogu se sigurno zahvaliti McCollumu.

Operativac godine – R.C. Bufford

Kako ne bih da pričam o stvarima o kojima baš i ne znam mnogo, ovdje ću staviti i ukratko objasniti tko bi to mogao biti najbolji operativac (executive) godine u ligi. Ne vjerujem da ima mnogo konkurencije, najbolji je sigurno GM Spursa, koji je u San Antonio doveo LaMarcusa Aldridgea i vrlo dobrog veterana Davida Westa, potpisao Dannya Greena na ugovor zbog kojeg se pitam da li ga je prije prvo drogirao, te Kawhija Leonarda potpisao na pet godina kao franšiznog igrača. Osim toga, nagovorio je i dvojac Duncan-Ginobili da ostane još barem jednu godinu za odlične ugovore, a sav taj rad se sada vidi na parketu gdje Spursi igraju nevjerojatno dobro. Dodao bih još zasposlenje Becky Hammon kao prve žene u trenerskom timu NBA ekipe i kao prvom glavnom treneru na ljetnoj ligi. Inače, Hammon je ovo ljeto predvodila tim do titule ljetne lige u Las Vegasu. Konkurenciju za Bufforda stvarno ne vidim, a prije nego što nastavim, moram reći kako sljedeće sezone isto tako neće biti mnogo konkurencije – koji GM privuče Kevina Duranta, on osvaja ovu nagradu.

Šesti igrač godineWill Barton

Moram biti iskren i reći kako sam se najviše mučio sa kandidatima za ovu nagradu, a pobjednika mi je bilo teško izabrati između dva vrlo, statistički, slična igrača. Kandidati su Jeremy Lin, Victor Oladipo, Ryan Anderson i Will Barton. Početi ćemo od meni realno najneizglednijeg dvojca, a to su Lin i Oladipo. Počinjemo od Oladipa koji je jedno veliko razočarenje, barem za mene. Govorilo se o Orlandu koji napada playoff te Oladipu koji nastavlja dobre igre, ali ja to ne vidim. Spao je, više manje, na svoje rookie brojeve i ispao jedno veliko razočarenje. Ipak, za kandidaturu za ovu nagradu može zahvaliti treneru Scottu Skilesu koji ga je poslao na klupu i stavio da igra protiv drugih petorki. Međutim, to nije previše pomoglo ali ipak Oladipo može još uvijek jako krenuti na ovu nagradu. Lin je našao jedan potencijalno stabilan dom u Charlotteu, gdje je prva zamjena zvijezdi Kembi Walkeru. On također ima solidne brojeve i par breakout utakmica, ali neku ozbiljnu kandidaturu mora dokazati sa malo konstantnijim utakmicama gdje bi imao 15+ poena. Kao što nas je Jamal Crawford naučio, malo što trebaš raditi osim scoringa da bi bio najbolji šesti igrač. Za mene dva glavna kandidata su Anderson iz New Orleans Pelicansa te Barton iz Nuggetsa. Obojica su skoro pa samo strijelci (zanimljvost – obojica imaju točno šest skokova po utakmici, iako je Barton bek a Anderson krilni centar), a početi ću od, za mene, drugog najboljeg šestog igrača – Andersona. Ryan je jedan od najboljih šutera u NBA ligi, posebno u kategoriji visokih igrača. On ima dosta rangea, pouzdan šut i meni stvarno nisu jasne dvije stvarii – što ga se Pelicansi žele riješiti te kako se čitava liga ne otima za pouzdanog bench strijelca koji ovako dobro širi parket?! Ali hajde, ja nisam nikakav GM, pa neću o tome, ali hoću o tome da iako je Anderson odličan, Barton je već sada stavio barem jedan prst na titulu za najboljeg igrača s klupe.

Ryan Anderson: 47 utakmica, startao 7, 31,5 minuta, 17 poena, 6 skokova, šut 44/40/86.

Will Barton: 50 utakmica, startao 1, 29 minuta, 15,5 poena, 6 skokova, 2 asistencije, šut 45/38/85.

Generalno mišljenje je da je Barton bliži tituli, mada će na kraju nijanse odlučiti. Barton je igrač koji je prošle godine uradio ogroman skok dolaskom u Denver, a ove godine se još i popravio. Ono u čemu zaostaje je šut za tri poena (procentualno mislim), ali generalno je stvarno sličan Andersonu. Bartonu je inače ovo prva puna sezona gdje baš briljira, dok smo od Andersona ipak navikli ovako dobre scorerske sezone. Na kraju će odlučiti nijanse, a zasada javnost naginje Bartonu.

Defanzivac godineDraymond Green

Ponovno teška odluka između dva igrača, ali i težak izbor za četiri finalna kandidata. Na kraju sam se odlučio za Hassana Whitesidea, DeAndrea Jordana, Kawhia Leonarda i Draymonda Greena. Početi ću od Whitesidea koji bi par glasova dobio samo na svoje brojeve. Teško je nekoga ko predvodi po blokadama ligu i još igra za defanzivno nevjerojatnu ekipu. Miami prima 96 poena po utakmici, po čemu su samo iza povijesno dobrih Spursa, ali treba reći kako je Whiteside ipak relativno prosječan defanzivac i dokaz kako brojevi znaju varati. Miami je bolja obrana bez njega i tipično je netko tko će zbog „ganjanja“ blokada možda dati protivniku jednostavniji prolaz ka košu. DeAndre Jordan je solidan pick za defanzivca godine i svakako ga vidim u prvom timu All-defense, ali ne vjerujem da se može nositi sa stvarno elitom obrambenih igrača u Kawhiu i Greenu. Dva ubjedljivo najbolja defanzivca, ljudi koji mogu sve u obrani, ljudi koji bez problema brane 1-4 pozicije (s tim da Green može i centra braniti) i jednsotavno elita elite. Ipak, pobjednik je jedan, a za mene je to Green.

Neke statistike idu ka Clawu Leonardu, poput recimo onoga da su Spursi vlasnici najboljeg defanzivnog rejtinga ove godine, a da kažem da su u zadnjih 10ak godina najbolja timska obrana, ne bih puno pogriješio. Ipak, mislim da sam Green ima veći utjecaj na timsku obranu Warriorsa koja drži respektabilno četvrto mjesto po defanzivnom rejtingu, nego što to ima Leonard na obranu Spursa, a to je do toga što smatram da je Leonard ipak okružen boljim defanzivcima nego Green. Ipak, kao i kod borbe za šestog igrača lige, imamo dva kandidata i na kraju će biti do toga čija se igra ljudima koji biraju više sviđa. Meni je to Green, iako Spurse i način igre Leonarda gotivim, ali nekako uz svu ovu povijesno dobru sezonu Warriorsa ide i ova nagrada za Greena.

MVP – Stephen Curry

Ovo je nagrada o kojoj je teško mnogo reći, ali pokušati ću nešto. Kao i do sada, imamo četiri kandidata, a oni su – Kevin Durant, LeBron James, Kawhi Leonard i Stephen Curry. Durant je igrač jednostavno MVP-kalibra, mada je umjesto njega mogao biti tu i suigrač Russell Westbrook koji je bolji all-around igrač od svog kolege iz Thundera. Obojica su odlični strijelci, najbolji par igrača u ligi bez baš previše konkurencije, te dvojac koji bi sa pravim suigračima lako dolaziti do barem finala svojeg Zapada. Međutim, nekako se uvijek netko ispriječi, neki Warriorsi ili Spursi da im oduzmu pravo da se nadaju za taj plasman u finale konferencije i moguće veliko NBA finale. Mislim, svakako da postoji šansa da se oni tu nađu, ali dok Warriorse ovako dobro ide šut i dok Spursi ovako dobro brane sve i svašta, teško ćemo Thunder gledati dalje od susreta s ove dvije spomenute ekipe. Tako nekako ćemo i teško gledati Duranta i Westbrooka na podiju za MVP-a ove godine. LeBron James je najbolji igrač na planeti i all-around mašinerija na dvije noge. Čovjek koji od svoje rookie sezone dominira NBA parketima je za mene čovjek koji bi do MVP nagrade mogao da želi, ali smatram da je on čovjek koji je individiualne nagrade prerastao, a i sada prati situaciju sa svojim podosta izmučenim tijelom, kojeg bi ozljede mogle dosta poremetiti. Ovako, on se pomalo poredio ekipi i ulozi lidera, kao i svome tijelu koje on ne želi preforsirati. Sada dolazimo do za mene dva glavna kandidata, mada su obojica svjesni (barem tako mislim) da je ovo nagrada na čiji trofej već lagano mogu kucati ime. Kawhi Leonard je izuzetno dobar all-around igrač koji je po meni najbolji two-way igrač na planeti – netko tko je u ligu ušao na tako mala vrata a sada gradi karijeru budućeg MVP-osvajača. Predvodi u svakom mogućem smislu drugi najbolji tim na planeti i čovjek je koji je napravio nevjerojatan napredak u poslijednji par godina. On je netko koga je malo tko mogao zamisliti kao ovako dobrog igrača, a to dokazuje i izjava R.C. Bufforda koji je rekao da mu je slanje Georgea Hilla u Indianu za 15. izbor Kawhija Leonarda „najteži potez u karijeri“. Ipak, isplatio se i sada Leonard isplaćuje svaki cent od $90 milijuna za pet godina koliko je dobio ovo ljeto. Ipak, suportstavlja mu se predvodnik prve najbolje ekipe na planeti koji je također ušao na djelimično mala vrata, kao sedmi pick za kojeg su se skauti brinuli kako se previše oslanja na svoj vanjski šut. Curry je nestvaran igrač i netko koga je užitak gledati. Vrsni ofanzivac, solidan razigravač, najbolji šuter možda ikada, MVP iz prošle godine, osvajač NBA prstena i možda čak dark horse kandidat za igrača koji je najviše napredovao (što sam i spomenuo u segmentu o kandidatima za tu nagradu).

Ubacio sam i Kralja Jamesa čisto radi usporedbe, ali razlog što je za mene, kao i za 99% NBA auditorija, Curry ispred dvojca je čisto ta neka ofanzivna igra koja je ipak prva stvar koja se gleda, uz uspjeh ekipe. Sva trojica imaju uspjeh ekipe, ali Curry ima najveći. Sva trojica igraju vrlo dobro u napadu, ali Curry najbolje. Jednostavno, ovo je sezona Stephena Currya i osim ako se ne desi baš neko čudo gdje LeBron do kraja sezone ima 40/10/8 po utakmici, ili gdje Warrirosi izgube deset zaredom, ne vjerujem da će se situacija promijeniti.

Sredina sezone je tu negdje, oko pola utakmica je odigrano, All-star se približava a ovo su moji kandidati za NBA nagrade. Ako se neki NBA igrač našao uvrijeđen zbog teksta, onda mu hvala što čita naš portal i moje tekstove.

Latest Posts

NE PROPUSTITE