Ljeto, ukoliko nije olimpijsko, poput ovog, ljubiteljima košarke ne donosi mnogo uzbuðenja. Tu je ljetna NBA liga, slaganje momèadi za novu sezonu, razne razmjene meðu momèadima, kao i trakavice odnosno razmjene koje nikako da se dogode, pokoje javljanje od igraèa koji su prošlu sezonu završili ozlijeðeni i sad naporno treniraju da bi dostigli prijašnju formu ili ju èak i nadišli.
Svake prijestupne, ma èak i rjeðe, u ovim sparnim i vruæim danima, nekom se umirovljenom NBA igraèu vrati želja za ponovnim igranjem košarke na najvišem nivou i meðu najboljima na svijetu. Igraèi se umirovljuju zbog 3 razloga: zbog zasiæenja košarkom, bolesti (tu možemo svrstati i ozljede) i starosti.
Povratnici su skoro pa ravnomjerno rasporeðeni u ovim kategorijama, no kako ih dosad nije bilo mnogo, prevagu bi na stranu druge kategorije mogli donijeti Brandon Roy i Greg Oden, oba bivši igraèi Portland Trailblazersa, veoma obeæavajuæi, završili karijeru zbog problema s koljenima i najavili povratak, Roy ga je ostvario, potpisavši prije nekoliko dana ugovor s Timberwolvesima, dok je kod Odena zasad sve na rekla-kazala. Treba napomenuti i da je Royeva želja bila ponovno zaigrati za Trail Blazerse, no buduæi da su ga oni amnestirali, po novome kolektivnom ugovoru, to nije bilo moguæe.
O ostalim povratnicima više u daljnjem tekstu, a poèinjemo s onim za kojeg mnogi tvrde da je najveæi.
Michael Jordan
Najpoznatiji je zasigurno Michael Jordan, koji se iz mirovine nije u NBA vratio jednom nego dva puta. O pripremama za mirovinu poèeo je razmišljati u ljeto 1992., dakle nakon Barcelone i zlata s Dream Teamom. Odradio je još tu jednu sezonu, osvojio treæe prvenstvo zaredom s Bullsima (three-peat) pobijedivši Sunse u šest utakmica, s u prosjeku èetrdeset i jednim zabijenim košem u tih šest utakmica. Naravno, dobio je i nagradu kao najkorisniji igraè NBA finala, treæu zaredom, a poraženi Sun, Charles Barkley morao se zadovoljiti osvajanjem iste nagrade, samo za regularni dio sezone.
Tko zna o èemu je Jordan razmišljao i èime se bavio u ljeto 1993., možda bi se predomislio i nastavio karijeru, a šira javnost nikada ne bi saznala o planovima za ranu mirovinu.
Onda je stigao 5. kolovoz 1993. godine. Èuvari zakona u Sjevernoj Karolini našli su Lexus Jamesa Jordana, Michaelova oca, s kojim obitelj nije imala kontakta od 22. srpnja. Tijelo je veæ bilo raspadnuto, ali su ga identificirali pomoæu zubnog kartona i istražitelji su kasnije utvrdili da je ubijen u noæi 23. srpnja, a za ubojstvo su optužena dvojica tinejdžera i osuðena na doživotnu robiju.
Skoro puna dva mjeseca nakon straviènog otkriæa, 6. listopada, Michael je objavio da prekida košarkašku karijeru. Otac mu je bio uzor i veliki utjecaj, njegov najveæi navijaè i potpora, a na oproštaju je rekao kako mu nije bilo žao što odlazi jer je otac vidio njegovu najbolju utakmicu. Uz smrt oca, oèito dominantne figure u njegovom životu, odlasku je vjerojatno pridonijela i istraga unutar lige èiji bi rezultati bili objavljeni 9. listopada da je Jordan ostao.
Poèetkom veljaèe 1994., nakon što je par mjeseci trenirao nekoliko puta tjedno, Michael potpisuje za baseball momèad Chicago White Soxe, no ne za prvu koja igra u MLB-u nego jednu koja je igrala u nižoj ligi. Ovakav potez objašnjava time što slijedi san svog oca koji ga je vidio kao profesionalnog bejzbolaša. Zamijenivši košarkašku loptu palicom, zanimljivo, nije promijenio i primanja, buduæi da mu je Jerry Reinsdorf, vlasnik Bullsa i White Soxa nastavio isplaæivati plaæu temeljenu na ugovoru s košarkaškom momèadi, kao da se nikad nije ni umirovio. Igrao je za dvije baseball momèadi, bio je prosjeèan kao udaraè, iskazao po broju ukradenih baza, gdje su mu oèito pomogli izvanredni refleksi i brzina, zasluženo nasljeðe godina pametnog i bespoštednog treniranja.
Prvu sezonu bez Michaela Bullsi su odradili vrlo dobro, završivši regularnu sezonu omjerom 55-27 i ispali u drugoj rundi doigravanja od New York Knicksa. Sezonu nakon toga veæ su se pojavile teškoæe i sredinom ožujka, s omjerom 31 – 31, bio je upitan odlazak u doigravanje, a onda još jedna bomba. 18. ožujka, Jordan se opet oglasio lakonskim priopæenjem za medije. U dopisu 18. ožujka 1995., bile su dvije rijeèi: “I’m back” (vratio sam se). To je bilo dovoljno da Jordanova prva povratnièka utakmica ima najveæu gledanost za neku NBA utakmicu od 1975. Bila je to i prva utakmica u dresu s brojem 45, koji je nosio u Birmingham Baronsima, baseball momèadi za koju je jedno vrijeme nastupao. Broj 23 nije mogao imati jer je umirovljen nakon što je Michael prvi put otišao iz košarke.
Povratnièku sezonu završio je u doigravanju, porazom u 6 utakmica od Magica, a nakon komentara kako nije više onaj stari, žestoko je trenirao cijelo ljeto i iduæe sezone opet poèeo nositi broj 23. Uslijedio je drugi three-peat, ali i druga mirovina. Nakon osvojenog šestog naslova, ekipa se poèela raspadati. Treneru Philu Jacksonu isticao je ugovor, Scottie Pippen želio je biti mijenjan u drugu momèad, a sedmerostruki uzastopni najbolji skakaè lige, Dennis Rodman, kao slobodan igraè, potpisao je ugovor s Los Angeles Lakersima.
Michael se po drugi put umirovio 13. sijeènja 1999., a veæ šest dana poslije u NBA se vraæa kao djelomièni vlasnik i predsjednik košarkaških operacija Washington Wizardsa. Mišljenja o njegovom uspjehu u obavljanju te pozicije su podijeljena, iako prevladavaju negativna, uglavnom zbog izbora Kwamea Browna s prvim izborom na draftu 2001. kao i nekih nepopularnih i preplaæenih igraèa.
Kao igraè se ponovno vraæa u sezoni 2001./02., u kojoj je zbog ozljede odigrao 60 utakmica, no uspio je biti najbolji igraè svoje momèadi. U svojoj posljednjoj sezoni, 2002./03., kako i prilièi igraèu njegova kalibru, primio je mnoge poèasti i ovacije na gotovo svim gostovanjima, odigrao 14. All-Star utakmicu te posljednju NBA utakmicu, protiv Philadelphia 76ersa. U svojoj posljednjoj NBA sezoni, s 39 godina, prosjeèno je postizao 20 poena, 6,1 skok i 3,8 asistencija po utakmici.
Earvin “Magic” Johnson
Još jedan košarkaš kojeg mirne savjesti i bez mnogo suvišnih rasprava i komentara možemo svrstati u pet najboljih koji su trèali košarkaškim terenima, po mnogima i u tri, a neki ga znalci i štovatelji, svrstavaju na najvišu stepenicu, tron košarkaških bogova.
Nakon 13 sezona s Los Angeles Lakersima, 5 osvojenih NBA prvenstava, u jesen 1991., na redovnom lijeènièkom sistematskom pregled pred nadolazeæu sezonu, Magic Johnson je bio pozitivan na virus HIV-a. To je i objavio na novinarskoj konferenciji poèetkom studenog 1991. i naravno, povukao se iz košarke te je obeæao da æe život posvetiti borbi protiv te smrtonosne bolesti, što je i izvršio. Unatoè umirovljenju, izabran je na All-Star utakmicu, koju je odigrao odlièno te je proglašen najkorisnijim igraèem. Unatoè tome, neki su igraèi izjavili da ne bi trebao igrati kako ne bi zarazio druge. Na žalost, oni su bili ti koji su zarazili druge svojom needuciranošæu o bolesti, prvo igraèe unutar lige, a onda i javnost te Magicu onemoguæili planirani povratak naredne sezone, iako je isto ljeto nastupao za Dream Team u Barceloni i pružio najbolje što je mogao s obzirom na ozljedu koljena koju je “vukao” veæ neko vrijeme.
U prvoj mirovini, Magic je imao svoju kampanju educiranja o sidi, sigurnijem seksu, a putovao je i s košarkaškom momèadi u kojoj su igrali bivši NBA i sveuèilišni igraèi te radio kao komentator na NBC-u.
U cijeloj prièi, najzanimljivija je nažalost razina neinformiranosti o utjecaju side na tijelo zaraženog (odnosno manjku istog, barem kod Magica) te o naèinu prijenosa bolesti. Magic je zadržao visoku razinu igre i nakon što je obznanjeno da je bolestan, no 1991. imati sidu bilo je ravno smrtnoj kazni.
Mnogi su se sportski komentatori i analitièari bojali da neæe preživjeti do Olimpijskih igara, dakle 10 mjeseci, a iako je dio javnosti znao da nitko nije riskirao dobivanje side igrajuæi košarku s ili protiv njega te se umirovljenje nametalo kao jedina ispravna opcija. Magic je popustio i otišao potišten i pognute glave, sramotno za nekog tko je toliko uèinio na promicanju i podizanju popularnosti NBA lige u osamdesetima i zapravo ju spasio kroz svoje rivalstvo s Larryjem Birdom.
U intervjuu kojeg je dao prije otprilike godinu dana, Magic je rekao da zasigurno ne bi otišao da je onda znao ono što zna danas. Sreæom, imao je hrabrosti i vratio se 1994. godine, prvo kao trener Lakersa na kraju sezone, a onda je kupio udio u momèadi (5%), te u sezoni 1994/95 ponovno zaigrao, s 36 godina, ovaj put na poziciji krilnog centra i bilježio 14,6 koševa, 6,9 asistencija i 7,5 skokova po susretu u zadnje 32 utakmice sezone.
Lakersi su ispali u prvoj rundi doigravanja od Rocketsa, a Magic se trajno umirovio, za kraj rekavši: “Odlazim pod svojim uvjetima, a to je nešto što nisam mogao reæi kad mi je propao povratak 1992.”
Kevin Johnson
Danas se njegovo ime najèešæe spominje u kontekstu gradnje nove dvorane za Sacramento Kingse, buduæi da je ove godine ponovno izabran kao gradonaèelnik Sacramenta, prvi Afroamerikanac kojemu je to pošlo za rukom. Teško da bi to uspio ostvariti bez izuzetno uspješne igraèke karijere koju je cijelu, osim dijela prve sezone, proveo u dresu jednih od nažalost gubitnièkih momèadi NBA-a, Phoenix Sunsa. Karijeru je poèeo 1987. u dresu Cleveland Cavaliersa, no ubrzo je mijenjan u Sunse gdje je ostao do kraja, a onda se vratio po još malo.
Veæ u svojoj prvoj sezoni je pokazao kakav æe igraè biti, ulaskom u elitno društvo Isiaha Thomasa i Magica Johnsona, uz njega jedine dvojice u NBA povijesti koji su u sezoni imali prosjek od najmanje 20 koševa i 12 asistencija. Godine 1990. su u polufinalu Zapada njegovi Sunsi u 5 utakmica pobijedili najbolju momèad regularnog dijela sezone, Magicove Lakerse koji su ostvarili 63 pobjede, a sam Johnson je potpuno nadigrao Magica.
Najbliže je naslovu ipak došao 1993. kad se zajedno s Charlesom Barkleyem, MVP-em regularnog dijela sezone pokušao suprotstaviti Jordanu i Bullsima, no potonji su ih pobijedili u 6 utakmica.
Koliko je Johnson bio vitalan dio Sunsa govori podatak da je u tom finalu, toènije u treæoj utakmici koja je otišla u trostruki produžetak i završila 129:121 za goste iz Arizone, Kevin Johnson zabio 25 koševa, odigrao 62 minute od moguæe 63 i tako postavio rekord za broj odigranih minuta u utakmici finala.
Iako im nije donio naslov, doveo je uzbuðenje, nadu u naslov i naravno napetost i intenzitet playoff košarke u Phoenix u svakoj osim svoje rookie sezone. Nažalost, nakon finala 1993., imao je problema s ozljedama, bio na dvije operacije i do 1996. propustio 109 utakmica regularne sezone, a samo jednu utakmicu doigravanja.
Umirovio se nakon završetka sezone 1997./98., a vratio se šest utakmica prije doigravanja sezone 1999./2000. kao zamjena za ozlijeðenog Jasona Kidda i pomogao Sunsima pobijediti u prvoj playoff seriji nakon 5 godina. Ispali su u drugoj rundi od Lakersa i nakon toga se Johnson umirovio drugi i posljednji put. Njegov povratak nije bio toliko uspješan te je u 9 utakmica doigravanja, ujedno i njegovih 9 posljednjih utakmica karijere, prosjeèno postizao 3,2 poena te 2,6 asistencije.
Brandon Roy
Šesti izbor drafta 2006., Brandon Roy je zajedno s LaMarcusom Aldridgeom trebao biti kamen temeljac novih Portland Trail Blazersa.
Najviše hvaljen zbog svoje svestranosti, zbog èega može komotno igrati razigravaèa, beka šutera pa i nisko krilo. Igraè je vrlo mekane ruke, iznimnih vještina s loptom, driblinga, lako si sam stvara prostor za šut, ima mekanu ruku, pokretljivost i brzinu, iako ga ne odlikuje neka superatletiènost kao kod nekih mladih igraèa, ima osjeæaj za loptu i prostor te pregled terena koji to i više nego nadoknaðuju. Nesebièan je i kreativan, zna zabiti na mnogo naèina, no najbolji je s poludistance, kad si stvori nešto prostora za šut rijetko promašuje. Lagano dolazi na liniju slobodnih bacanja, ne posjeduje eksplozivan prvi korak pa obrambene igraèe prolazi driblingom i fintama. Obrambeno je isto angažiran, ali ne toliko, dijelom i zbog ogromne minutaže koju je imao na sveuèilištu, a i zbog toga što nije bilo smisla da se “ubija” i troši u obrani što bi sputavalo njegovu ofenzivnu kreativnost i potentnost.
U svom NBA debiju, Supersonicsima je utrpao 20 koševa, u drugoj utakmici je zabio 19 koševa. Prvo je propustio 20 utakmica zbog problema s petom, nakon povratka postigao svoj prvi double-double te je nekoliko mjeseci bio najbolji rookie što je i kulminiralo izborom za rookieja godine. Iduæe sezone bio je All-Star rezerva, najbolji igraè Blazersa, imao je ozljedu ruke, no to i nije previše utjecalo na njegovu igru. U predsezoni 2008./09. je imao prvi medicinski zahvat na koljenu, no bio je spreman za sezonu. Zabio je rekordna 52 koša Sunsima te nastupio na All-Star utakmici.
U sezoni 2009./10. potpisao je maksimalni èetverogodišnji ugovor s opcijom za petu godinu, no pred doigravanje se ozlijedio i morao na operaciju koljena, vratio se kratko u doigravanju.
Poèetak kraja poèeo je krajem 2010. kad je postalo oèigledno da koljena neæe moæi izdržati te je u sijeènju 2011. obavio artroskopsku operaciju na oba koljena. Vratio se u prvoj rundi doigravanja protiv Mavericksa te je u èetvrtoj èetvrtini èetvrte utakmice zabio 18 koševa, podsjetio na najbolje dane i odveo Blazerse do pobjede 84:82 i izjednaèenja serije koju su na kraju izgubili u 6 utakmica.
Prije poèetka lockouta, objavio je da zbog manjka hrskavice na oba koljena neæe moæi nastaviti karijeru te se umirovio, a Blazersi su ga amnestirali.
U lipnju ove godine objavio je da se vraæa, nakon što je obavio isti zahvat na koljenu koji je imao i Kobe Bryant prethodne sezone. 31. srpnja, potpisao je ugovor s Minnesota Timberwolvesima, pridruživši se tako Kevinu Loveu i Rickyju Rubiju.
Jonathan Bender
Još je ostao Jonathan Bender koji se nakon 7 sezona provedenih u Pacersima umirovio 2006. godine, isto nakon višegodišnjih slabih sezona uzrokovanih ozljedama. U Pacersima nije ostvarivao znaèajniju minutažu te je nakon mirovine malo tko oèekivao da æe se imati razloga, ali i snage vratiti u NBA, no upravo to je uèinio 2009. kad su ga Knicksi potpisali na minimalan ugovor te je odigrao dvadeset i pet utakmica, no startao samo jednu, a prosjeèno je zabijao pet koševa po utakmici, otprilike kao i u prvom dijelu svoje karijere.
Za kraj, evo kratki off-topic. Wilt Chamberlain, najpoznatiji po tome što je zabio 100 koševa i što je u sezoni 1961./62. imao prosjek od 50,4 koša i 25,7 skokova, kao i po mnogim usporedbama s Billom Russellom, od kojeg je redovito gubio, nakon NBA karijere, okušao se i u odbojci gdje je zbog svoje visine (2,16 m) bio i relativno uspješan. Imao je svoju momèad, promovirao je taj sport, a povremeno je zaigrao i s profesionalcima te je èak uvršten u odbojkašku Dvoranu slavnih, postavši tako jedan od rijetkih sportaša koji se nalazi u više Hall of fameova.
Chamberlain se nakon završetka karijere nije zapustio, bio je u izvrsnoj kondiciji te je razmišljao o povratku u NBA; s 45 godina dobio je ponudu od Cleveland Cavaliersa, a s 50 od New York Knicksa, no obje je odbio i tako nas ostavio bez još jednog spektakularnog povratka u NBA ligu.