NBACro nagrade se nastavljaju. Na redu je nagrada za igrača koji je zabilježio najveći napredak. Sezona je bila izuzetno zanimljiva, a naša lista kandidata donosi imena koja bi malo tko predvidio u listopadu. Većina je smatrala prije sezone da bi igrači poput Andrea Drummonda ili Bradleyja Beala mogli zablistati ove sezone, ali nekoliko prošlosezonskih igrača s klupe, centarkoji je do prije par mjeseci bio potpuno zaboravljen i novopečeni All-Star nisu dijelili takvo mišljenje.
5. Khris Middleton (Milwaukee Bucks)
Ovdje sam se dvoumio između Khrisa Middletona i njegovog suigrača Giannisa Antetokounmpa. Obojica su neizostavni kotačići mlade i talentirane momčadi iz Wisconsina pred kojom je svjetla budućnost. Razlog zbog kojeg sam odabrao Middletona jest draft. Bio je deveti izbor druge runde 2012. godine, dok je Giannis bio izabran na 15. mjestu 2013. godine. Od igrača izabranih u sredini prve runde očekuje se napredak svake godine i barem da postanu korisni igrači u rotaciji, tako da s te strane Khris ima prednost. Njegove brojke nisu značajno narasle u odnosu na prošlu sezonu, ali bilježi napredak u gotovo svakoj statističkoj kategoriji. U prosjeku zabija 13,4 poena po susretu, uz 4,4 skoka i 2,3 asista u 30 minuta provedenih na terenu. Ima odlične postotke šuta: 41% s trice i 47% za dva. U veljači i početkom ožujka igrao je najbolju košarku u karijeri bilježivši 20 poena po susretu uz 6 skokova. Ali napredovao je i u obrambenom dijelu, i ne budite iznenađeni ako u skoroj budućnosti budemo pričali o njemu kao jednom od najboljih igrača u oba smjera. Primjerice, pogledajte tko je deveti na +/- listi. Ispred njega su samo najveće zvijezde lige. Middleton je u svojoj trećoj godini postao “mokri san” svakog ljubitelja analitke, a najveći od njih, Daryl Morey, opisao ga je kao „sljedećeg Shanea Battiera.“
4. Draymond Green (Golden State Warriors)
Smjena trenera donijela je fantastične stvari Golden State Warriorsima. Neke su nastale namjerno, neke ne, ali sreću treba zaslužiti. U ovom slučaju, kad je Davidu Leeju smrknulo, Draymondu Greenu svanulo je. Kako je Lee propustio prvih mjesec i pol sezone, Steve Kerr unio je nekoliko izmjena. Green je uvršten u startnu petorku, a umjesto A. Iguodale koji završava na klupi, novi starter postaje Harrison Barnes. I Warriorsi su poletjeli. Green je priliku objeručke prihvatio i pokazao svu raskoš svojeg talenta u napadu i obrani. Neizostavan je dio posebice obrambenih shema Warriorsa jer im njegova raznovrsnost u defanzivi pruža neizmjerne mogućnosti. Može preuzimati gotovo sve pozicije. Snažna konstitucija i odlična pokretljivost stvaraju velike probleme protivničkim igračima. Odlično čita igru i ima izvrsne reflekse (1,6 ukradenih lopti, 1,3 blokada po susretu). U napadu opet do izražaja dolaze njegove fizičke predispozicije, a naročito kad Warriorsi odluče zaigrati s Greenom na centru. Iako ima „samo“ 201 cm, njegova dužina ruku, inteligencija i snaga omogućuju mu igranje centarske pozicije. Sezonu je završio s prosjekom od 11,7 koševa, 8,2 skokova i 3,7 asista. Briljantan all-around učinak igrača sa solidnim šutom (33% trica i 52% za dva). Uzima čak dvostruko više trica nego prošle sezone, ali učinkovitost ne pati. Štoviše, zabilježio je pozitivan pomak. Također, izbor šuta mu se popravio u usporedbi s prošlim sezonama. Ne uzima više šuteve s distance, te je postao mnogo bolji u kretanjima bez lopte. Kod njega je slična priča kao i kod Middletona. Izabran je početkom druge runde drafta iz 2012., a nakon nekoliko godina provedenih kao igrač s klupe, sada je jedan od najvažnijih igrača svoje momčadi i na ljeto postaje zaštićen slobodan igrač.
3. Hassan Whiteside (Miami Heat)
U NBA krugovima vodila se debata trebala li Hassan Whiteside uopće biti razmatran za ovu nagradu pošto je prije ove sezone posljednju NBA utakmicu odigrao u dresu Sacramento Kingsa u sezoni 2011/2012. Ispravno su odlučili da može, iako bi za njega možda više odgovarala nagrada Comeback Player of the Year (Povratnik godine) kakvu imaju u NFL-u. Definitivno je jedno od najvećih iznenađenja posljednjih nekoliko godina, i nadamo se, održivija verzija insanityja kakav je donio Jeremy Lin dok je igrao u Knicksima. U svojoj prvoj NBA sezoni, Whiteside je odigrao jednu jedinu utakmicu te je proveo na terenu jadne dvije minute. Uspio je pokupiti dvije osobne i impresivan niz nula u sezonskim statističkim kategorijama. Sljedeće sezone nastupa u 18 utakmica, zabija 1,6 poena po susretu i Kingsi ga otpuštaju bez trunke premišljanja. Posljednju godinu igra u D-ligi, Libanonu i Kini. Da ponovim: Libanonu. Miami Heat ga je pokupio ove godine nakon odličnih igara za Iowu Energy u D-ligi, ali tek upada u rotaciju u drugoj polovici prosinca i to nakon ozljeda Chrisa Andersena, Udonisa Haslema i Josha McRobertsa. I nova nada je otkrivena. U siječnju prosječno zabija 13 poena, uz 10,6 skokova i 3,4 blokade. U veljači ubacuje u brzinu više te postiže 14,5 poena, hvata 13,2 skoka i blokira 2,5 šuta po susretu. U to vrijeme konačno postaje startni centar Heata, status koji bi trebao još dugo zadržati. Po PER-u, a njegov iznosi 26,26, šestoplasirani je u NBA-u, a iza njega se nalaze čak Chris Paul i LeBron James. Sezonu je završio s 11,8 koševa po susretu, uz 10 skokova i 2,6 blokade. Jednom je prilikom izjavio da je njegov igrački rast posljedica strpljenja u napadu, jer je „preko bare“ često bio udvajan pa je naučio kako ostati smiren i pravilo reagirati. Jedini eventualni nedostatak njegove kandidature jest relativno malen uzorak odigranih utakmica. Startao je u 32 utakmice, a ukupno odigrao 48.
2. Rudy Gobert (Utah Jazz)
Popularni Stifle Tower već je u drugoj sezoni počeo pokazivati svoj nevjerojatan potencijal. Njegove fizičke predispozicije nikada nisu bile upitne. Rudy Gobert je jedan od atletski najnadarenijih centara u NBA-u, ali njegova košarkaška vještina često je bila stavljana pod upitnik i pretpostavljalo se da će njegov napredak biti jedan dugačak projekt. E, pa Rudy je imao drukčiji plan. U samo godinu dana napravio je nevjerojatan skok i u kratko vrijeme postao jedan od glavnih igrača Utah Jazza. Od 2,3 koša i 3,4 skoka prošle godine, Gobert je dogurao do gotovo double-double učinka 8,4 koševa i 9,5 skokova prosječno odigraviši 26,3 minute u 82 utakmice (37 startao). Njegovi dojmljivi nastupi uvjerili su čelništvo Jazza kako im Enes Kanter ne treba te su ga poslali u Oklahomu. Otkad je postao startni centar Jazza, Gobert je postao jedan od najboljih obrambenih centara lige. Izuzetna skočnost i širok raspon ruku glavna su mu oružja zbog kojih znatno utječe na suparničke postotke šuta oko koša. Ako ne blokira šuteve, onda barem znatno otežava realizaciju, što je izuzetno cijenjena vještina u NBA-u. Uza sve to, napredovao je i na planu koncentracije. Prošle godine, radio je 4,7 osobnih grešaka kada bi se njegova minutaža proširila na prosječno odigranih 36 minuta po susretu, dok je ove sezone ta brojka pala na 2,9.
1. Jimmy Butler (Chicago Bulls)
Naš pobjednik je Jimmy Buckets koji je ove sezone u potpunosti zaslužio ovaj nadimak. Napravio je sličan skok kao i Paul George u sezoni 2012/2013 kada on je odnio ovu nagradu. U prvom dijelu sezonu ne samo da je najavio svoju kandidaturu već je razvalio vrata i suvereno predvodio ozljedama načetu momčad Bullsa te izborio svoj prvi nastup na All-Star utakmici. Najviše se primijetio njegov napredak u napadačkom segementu, gdje ne samo da su akcije Bullse išle preko Butlera, već je imao i solidan broj izolacija. Napredovao je u šutu iz driblinga, spot up šutevima, a možda i ponajviše u baratanju loptom. Izgleda samopuzdanije i odlučnije s loptom u ruci te su zato vrlo često ishodi njegovih probijanja koševi, asistencije ili slobodna bacanja. I prije je bio dobar u obrani, kretanju bez lopte i skokovima, ali svoju igru zaokružio je nečim što je jako teško dodati: kreiranjem šuta za sebe i druge. Njegov se učinak moglo vidjeti na obje strane terena. Ne zaboravimo, dok je Butler žario i palio ligom, Whiteside je “lijepio banane” u D-ligi, a Gobert je strpljivo čekao svoju priliku iza Enesa Kantera. Potom ga je ozljeda lakta unazadila, morao je propustiti nekoliko tjedana, a na scenu su stupila dva mlada centra i kao da je pučanstvo nakratko zaboravilo koliko je Butler zapravo bio dobar. No Butler se ubrzo vratio. Nije to bila potpuno ista forma kao prije ozljede, ali i dalje je igrao na visokoj razini što je bilo dovoljno da zadrži prednost. Tom Thibodeau ga je iscijedio koliko je mogao pa je Butler ove godine odigrao 65 utakmica, a u prosjeku je proveo 38,7 minuta na terenu. Za to vrijeme ostvarivao je fantastične brojke od 20 poena, 5,8 skokova, 3,3 asistencije i 1,8 ukradenih lopti. Iako mu je, zbog veće uključenosti u napad, usage rating (postotak potrošenih akcija momčadi) skočio s 16,8% na 21,6, šut mu je i dalje ostao vrlo dobar (38% za tri, 48% za dva). Protekle sezone bio je vodeći strijelac i kradljivac lopti Chicago Bullsa.