NBACro nagrade

Kako je prošla All-Star pauza, vrijeme je da se lagano okrećemo većim stvarima koje dolaze, a one su naravno All-NBA timovi, NBA nagrade, doigravanje i veliko finale. Kako ovaj zadnji dvojac možemo djelomično i pretpostaviti po trenutnim snagama ekipa, u ovom tekstu ću reći tko je, po meni, zaslužio da ponese titule igrača koji je najviše napredovao, najboljeg defanzivca, i mnoge druge. Krećemo od nagrade o kojoj se obično najmanje diskutuje, a trebalo bi da je mnogo bitnija nego što jeste.

Operativac godine

Kandidati su Bob Myers iz Golden Statea, David Griffin iz Clevelanda i Daryl Morey iz Houstona. Myers je kandidat iz očiglednog razloga, a to je dovođenje Kevina Duranta ovo ljeto, i s tim se zaista teško natjecati. Golden State se jednim potezom učvrstio na samom vrhu NBA lige, i izgleda da će tako ostati jedan duži period, s obzirom na ekipu koju je sastavio tim iz Oaklanda. Naravno, Myers nije jedini koji je to uradio, s obzirom da tim još čine neki operativci (primarno Jerry West), ali kako je on ipak generalni menadžer, pokupiti će sve zasluge za ono što se radi u Warriorsima. Nije sve do jednog igrača, pa makar on bio Kevin Durant, već je i do drugih poteza, primarno dovođenja sasvim dobre pomoći svojim superzvijezdama. Recimo, kockao se sa JaValeom McGeejem koji je postao sasvim dobar igrač u sistemu Golden Statea, a još je ovo ljeto doveo veterane Zazu Pachuliu i Davida Westa, te draftirao par jako perspektivnih mladih igrača (npr. Patrick McCaw koji je pokazao djelomično do sada da se na njega može računati u NBA ligi). Ova nagrada se ipak dodjeljuje prije playoffa, mada bi ideja o Myersu kao osvajaču ove nagrade po drugi put u karijeri bila jača kada bi Dubsi uspjeli da osvoje titulu.

Griffin je poprilično dobro odgovorio na sve poteze koje su Dubsi radili ovo ljeto, te je polako spremao svoj roster za obranu naslova. Istina, imao je tiho ljeto, gdje je primarno imao zadatke da potpiše LeBrona Jamesa i JR Smitha, pa mu nije ostavljeno mnogo prostora pod capom da manevrira, ali uz samo jedan veći gubitak (onaj Matthewa Dellavedove koji nije opravdao svoja finansijska potraživanja ove sezone), on je sastavio dosta duboku ekipu oko svoje velike trojke. Najviše treba pohvaliti “vađenje iz mrtvih” Derricka Williamsa (nekadašnji drugi izbor NBA drafta), razmjenu za Kylea Korvera te dovođenje dvojca Andrew Bogut-Deron Williams. Istina, nije najbrže reagirao na “molbe” Jamesa o rezervnom razigravaču, ali uspio je zadržati Imana Shumperta kao bitnog člana rotacije i svejedno dovesti Derona Williamsa, koji je vjerojatno najbolji rezervni razigravač u ligi, i tako je pokazao da se čekanje isplati. Kao i kod Myersa, moguća titula Clevelanda bi cementirala status Griffina kao operativca godine.

Ah Daryl Morey, stari statističar. Napokon su mu se planovi počeli ostvarivati i sada u Houstonu više nemamo problem, barem nemamo mi koji volimo brzu i atraktivnu igru. Njemu se kao jedan od najboljih poteza treba priznati dovođenje odličnog trenera u Mikeu D’Antoniju, koji je sistemu igre i igračima u Houstonu legao kao ajvar uz ćevape. Najviše je profitirao James Harden koji sada vodi show u Raketama, a u rijetkim situacijama kada ne može sam da završi napad, okružen je šuterima pa ima u prosjeku najviše asistencija u ligi. Naravno, za te šutere najviše može zahvaliti D’Antoniju, koji se opet za svoj uspjeh najviše može zahvaliti Moreyu koji ih je dovukao u Houston. Eric Gordon i Ryan Anderson prije početka sezone, te Louis Williams u sredini sezone (doveden skoro za ništa) su ključni za ovaj uspjeh Houstona koji bi mogao da pomrsi račune bilo kojoj ekipi u bilo kojem trenutku, čak i Warriorsima. Bitno je da su šuterski raspoloženi i onda se mogu nadigravati s bilo kim. Morey zaslužuje pohvale za odrađen posao ovog ljeta, a treba još spomenuti potpis solidnog veteranskog prisustva na rosteru u liku Nene Hilaria, koji može završiti oko obruča i pošteno odrađuje svoje minute na parketu. Moreyu i Rocketsima je vjerojatno uspjeh ne ispasti u prvoj rundi playoffa, a plafon im je vjerojatno častan poraz u finalu konferencije.

Trener godine

Kandidati su Mike D’Antoni iz Houstona, Quin Snyder iz Utaha i Gregg Popovich iz San Antonia. Iako sam u Moreyevom “slučaju” već pojasnio koliko je dobar Houston, trebao bih dodati neke stvari koje su bitne za D’Antonija i njegov napad na ovu nagradu. Najpametnija odluka koju je uradio D’Antoni je promjena Jamesa Hardena u pointguarda sa njegove prirodne pozicije beka šutera. Tako je u suštini dao ključeve napada jednom od najboljih ofanzivaca u NBA ligi, te ga vratio na one dane kada se pričalo o Hardenu kao MVP-u (doći ćemo i do toga, naravno). D’Antoni nas vraća u svoje najbolje Phoenix dane, s tim da je vanjski šut sada malo više rasprostranjen i uključen u osnovne strategije skoro svakog NBA trenera. Njegova ekipa igra agresivno u napadu, šutira najviše trica i najviše slobodnih bacanja, dok su skoro totalno eliminirali duge dvojke, koje su odavno proglasili “neprofitabilnim”. Istina, obrana i nije jača strana D’Antonijevim ekipama, i to bi moglo da košta Pringlesa (nekada je izgledao kao Pringles lik, ne mogu preći preko činjenice da je obrijao brkove) ove titule, ali nije sporno koliko je utjecao (pozitivno) na ekipu Houstona.

Quin Snyder je po meni možda i favorit za ovu nagradu, čisto jer je ovo čovjek koji je od fringe playoff ekipe napravio potencijalnu nagaznu minu u doigravanju. Vjerujem da nijedna ekipa ne želi da se sretne s defanzivnim genijalcima koji stanuju u Salt Lakeu, a koje predvodi genijalni Snyder koji kao da krpi svu svoju snagu iz silnog gela kojeg stavlja prije svake utakmice. Sastavio je svoju igru totalno protiv svih strategija koje se trenutno koriste u NBA ligi, igra nevjerojatno sporu košarku sastavljenu oko fantastične obrane i sasvim dovoljno dobre napadačke igre. Također, Snyder je izvukao najbolje iz solidnog defanzivca Georgea Hilla koji je doveden razmjenom ovo ljeto, a ovako dobro u napadu Hill nije igrao još od sezone kada je Paul George bio ozlijeđen pa nije igrao skoro čitavu sezonu. Isto tako, Snyder je od Rudy Goberta napravio odličnog defanzivca protiv kojeg nijednom beku nije lako napasti koš. U napadu kolo vodi njihov All-Star Gordon Hayward koji koristi nekih 28% svih napada Utaha, te šutira respektabilnih 46,8% iz igre te 39% za tri poena. Kao što sam već spomenuo, Snyder ima svoju filozofiju spore igre bazirane na čvrstoj obrani, i nje se drži čak i u ovoj eri brze košarke. Pokušava da ne gradi igru na silu, već on dugo vremena radi s ovom ekipom i čini se kako su zajedno rasli, te izrasli u odličnu kombinaciju fantastične ekipe i još boljeg trenera. 37 pobjeda do sada, te čvrsto mjesto među ekipama koje vode u doigravanje, po meni sasvim dovoljno da Snyder dobije glasove u ovoj kategoriji.

Gregg Popovich nastavlja da dominira ligom, bez obzira na to kakav mu roster R.C. Buford dovede u Texas. Spursi su na drugom mjestu Zapada, igraju fantastično u oba pravca (prvi u defanzivnom, šesti u ofanzivnom rejtingu) i sada već ovo postaje standardno za Popovichevu ekipu. Ono što je čudno, ili barem malo drugačije od očekivanog, je to da je održao fantastičnu igru u obrani iako je izgubio jednog od najboljih obrambenih igrača ikada u Timu Duncanu, legendi franšize koja je ipak i u zadnjoj sezoni igrala značajnu ulogu u obrambenim sistemima trenera Popovicha. Međutim, da ne idem u povijest previše, Popovich je zaslužio titulu trenera godine jer stvarno izvlači sve što može iz svoje ekipe, i to radi već godinama. Ako želite primjere, ne tražite dalje od Dewaynea Dedmona koji je proglašen viškom u Golden Stateu, pa onda i u Philadelphiji, dok je u Orlandu vrlo lako pušten ovo ljeto. Popovich sjedi kući i gleda samo koga će izvući i “dati mu novi život”, u košaraškom smislu, a Dedmon je samo još jedan primjer, vjerujem ne zadnji. Odličan defanzivac i sasvim dobar atleta koji se fino snašao kao velika fizička pojava pod košem Spursa. Da ne dužim o Dedmonu više, ne može se ne spomenuti ono što je izvukao Popovich iz Kawhi Leonarda, o kojem ću više u drugoj kategoriji. U svakom slučaju, Spursi će najvjerojatnije ponovo do 50+ pobjeda, a Popovich će možda do četvrte titule trenera godine.

Igrač koji je najviše napredovao (dalje u tekstu – MIP)

Iskreno, za ovu nagradu sam teško našao tri kandidata, ali evo ih. Kandidati su Giannis Antetokoumnpo iz Milwaukeeja, Nikola Jokić iz Denvera i Isaiah Thomas iz Bostona. Kao što sam rekao, ova nagrada je bila dosta teška za dodijeliti, čisto jer postoji mnogo parametara koji se nekad zanemaruju u diskusijama za ovu čast. Recimo, može se desiti da netko ima lošu sezonu iza sebe i onda totalno eksplodira u sezoni, ili može tu biti neka ozljeda koja ga spriječi da sezonu prije svojih odličnih nastupa pokaže sve što zna, ili se netko možda kasno “uključi” u svoje najbolje moguće izdanje, bilo zbog privatnih problema ili nekog trećeg razloga. U svakom slučaju, da ne dužim previše, mislim da ova tri kandidata izbjegavaju ove glavne kritike koje ja imam kod prijašnjih izbora za ovu nagradu.

Giannis, kojeg ću radi očiglednih razloga, u daljem tekstu zvati samo imenom, igra fantastičnu sezonu. Predvodi svoju ekipu u svih pet statističkih parametara (poeni, asistencije, skokovi, blokade i ukradene lopte) i opravdao je ulogu koju mu je namijenio Jason Kidd, trener Bucksa, prije sezone. U sezoni gdje su Bucksi izgubili Jabari Parkera zbog koljena potrganog na treningu, te u sezoni gdje su dva bitna potpisa značajno podbacila (Matthew Dellavedova i Mirza Teletović), Milwaukee se oslanja čisto na svoju najveću zvijezdu i nekako su još uvijek u igri za playoff, i to u dobroj poziciji, s obzirom na to koliko nisu imali sreće u ovoj sezoni. Giannis igra sezonu za pamćenje, i u potpunosti su mu predati “ključevi” franšize, na što je on odgovorio uzimajući ogroman teret na leđa, posebno kada shvatimo da mu je ovo tek četvrta sezona u ligi, da ima jedva 22 godine i da je izvučen iz druge grčke lige od strane uprave Bucksa. Treba još samo dodati da ove godine zabija šest više poena, uzima jedan skok više, dijeli jednu asistenciju više u samo 0,2 minute više po utakmici. Zaista impresivno za mladića iz Nigerije (da, igra za Grčku, ali vuče korijene iz ogromne afričke države), i mislim da je on najbolji kandidat za ovu nagradu.

Nikola Jokić je iznenadio američku javnost, kao malo bucmastiji centar koji ne može ništa da obrani, ali dijeli pasove kao Jason Williams u najboljim godinama. Neka dodavanja koja Jokić izvodi ne mogu se shvatiti ni u slow motionu, a igrom više liči na beka nego na centra. Najbolji argument za ovu nagradu Jokiću vjerojatno je to da je Denver čitavu budućnost predao Somborcu, oko kojeg će se u budućnosti graditi ova franšiza. Dakle, Jokeru je ovo druga godina u ligi, a posebno je impresivno da mu je broj šuteva porastao, a s njim i procent šuta. Ove godine na 3,5 šuta više šutira 6% bolje nego prošle sezone, a s poenima su skočile i asistencije (2,4 na 4,6), skokovi (7,0 na 9,1) te procent šuta za tri poena (33,3% na 37%). Sve to na oko pet minuta više na parketu, i tako dobijate odličan argument da srpski košarkaš uzme ovu nagradu “pred nosom” svog europskog kolege. Istina, malo zabrinjava to što pored Jokića i bandera može zabiti koš, ali njegova skoro pa savršena igra u napadu može natjerati ljude da zanemare to što igra loše u obrani.

Isaiah Thomas je još jedan igrač koji je imao odličnu sezonu prije ove, ali kvalitet igara ove godine je jednostavno fantastičan. Mnogo ljudi ga stavlja u priču za MVP-a, ali, iako ne bih išao tako daleko, rekao bih da je on definitivno tu negdje. Najimpresivnije kod Thomasa je njegova igra u četvrtim četvrtinama, gdje je poznat kao najbolji strijelac lige, što mu je donijelo nadimak King of the Fourth. Odličan u clutch situacijama, Isaiah Thomas je natjerao trenera Brada Stevensa da mu totalno preda ključeve napada i, generalno rečeno, čitave franšize. Što se tiče samih brojeva, Thomas je povećao broj poena (22,2 na 29,6), procent šuta (42,8% na 46%, i to na točno tri šuta više ove godine), procent šuta za tri (35,9% na 38,2%, na oko tri pokušaja više) te procent slobodnih bacanja (87,1% na 90,7%, na oko dva pokušaja više). Isaiah, koji je prije Bostona bio poznat kao šesti igrač koji je prenizak da bi napravio veću karijeru u NBA ligi, ove i prošle sezone je dokazao što može, i sasvim fino se “ugurao” u priču za ovu nagradu, a nekim većim optimistima i za nagradu najboljeg igrača ove sezone. Kao što sam već rekao, nisam mišljenja da je on još uvijek tu među najboljima, ali svakako da je na momente ove godine pokazao koliko je velik igrač.

Šesti igrač godine

Kandidati su Lou Williams iz Houstona, Eric Gordon također iz Houstona, te Patty Mills iz San Antonia. Sweet Lou je ovu nagradu osvojio pretprošle godine dok je igrao u Torontu, zbog čega je zaradio ugovor od Lakersa koji su ga razmijenili u Houston u veljači. Williams je u Rocketsima legao odlično kao podrška klupi, te mu je uloga jednostavna – uđi sa klupe i šutiraj sve što dobiješ u ruke. U dosadašnje četiri utakmice za Rakete, zabija 19,3 poena uz 42,9% šuta za tri poena na čak 8,8 pokušaja, što je odlično. Već unazad par sezona Williams se isprofilirao u klasičnog topnika sa klupe, i to je bila dobra odluka za njegovu karijeru, s obzirom da će ovim tempom moći da igra u ovoj ligi duže nego da se oslanjao na neke druge aspekte svoje igre. Možda je najsličniji višestrukom osvajaču ove nagrade, Jamalu Crawfordu, koji i kasnim 30-tim pošteno odrađuje već izgrađenu ulogu strijelca s klupe.

Williamsov suigrač je po mnogima vjerojatno favorit za ovu nagradu, a to je Eric Gordon. Bivši član Pelicansa i Clippersa uživa u zdravoj sezoni, za promjenu od onoga što smo inače gledali kada je Gordon u pitanju. Kao što uživa u zdravoj sezoni, tako uživa i u D’Antonijevom napadu koji koristi njegove ofanzivne mogućnosti do maksimuma. Istina, u obrani je u najmanju ruku ispodprosječan, ali više smo puta vidjeli da to nije ni bitno u ovoj kategoriji, s obzirom da obično najbolji strijelac s klupe dobije ovu nagradu. Jedini igrač koji ima više poena od Gordona s klupe je njegov suigrač Lou WIlliams, a jedina dva igrača s više trojki od Gordona su Stephen Curry i James Harden. Izgleda da je sedmi izbor drafta 2008. shvatio da neće nigdje dospjeti kao startni bek šuter, i odlično se snašao u svojoj novoj ulozi. Ako uspije da ostane zdrav i kroz kraj sezone, te kroz doigravanje, Houston bi mogao daleko. Već se priča kako u Texasu stanuju glavni protivnici povijesno jakim Warriorsima, te se čini da problema u Houstonu više nema.

Patty Mills je jedan od valjda 100 tisuća dokaza kako Popovich vidi ono što ne vidi nitko drugi na svijetu. Nekada 55. izbor na draftu, a sada nevjerojatno bitan kotačić u sistemu koji pretendira na naslov skoro svake godine. Gledajući brojeve, i Williams i Gordon su bolji kandidati, ali eye test je još uvijek, barem po meni, bitniji, a Mills onda itekako ima šanse. Već je četiri sezone puni član rotacije za San Antonio, uklopio se u ulogu prvog beka s klupe, te radi ono što očekujemo od ovakvih Popovich-made igrača – ne radi gluposti, ne prestaje da se trudi u obrani, a u napadu ne izlazi iz svoje uloge, te nije sebičan. Ponovno moram reći, brojevi su mu sasvim prosječni, na nekih je devet poena, oko tri asistencije i dva skoka, ali šutira tricu 41,9%, dok je iz igre na 44,9%, što je odlično za beka (i bolje od oba druga kandidata). Problem, kao i uvijek, je što je Mills ipak dio sistema koji prvo stavlja tim, pa je malo teže da se netko toliko istakne u ovim nagradama, osim ako u pitanju nije Kawhi Leonard za nagradu defanzivca godine. Kad smo kod toga…

Defanzivac godine

Kandidati su Kawhi Leonard iz San Antonia, Draymond Green iz Golden Statea te Rudy Gobert iz Utaha. Kawhi bi mogao treći puta uzeti ovu titulu, a kao i uvijek, argumenti za njega i Greena su skoro pa isti. Leonard se, od dolaska u ligu, isprofilirao u fantastičnog 1-5 obrambenog igrača koji može da preuzima sve, može da zaključa i najbolje igrače na svijetu, bili oni bekovi ili krila. Teško je naći manu u njegovoj defanzivnoj igri, a još impresivnije zvuči da je paralelno sa usavršavanjem svoje obrambene igre, uspio postati i fantastičan strijelac te na oba kraja parketa igrati skoro elitno (u napadu mu je igra skoro elitna, o obrani nema priče). On bi mogao biti prvi trostruki osvajač ove nagrade od Dwighta Howarda koji je osvajao 2009., 2010. i 2011., a ako Kawhi titulu osvoji ove godine, skočiti će na diobu trećeg mjesta po osvojenim DPOY nagradama, čime bi stigao baš Howarda. Međutim, ove godine ima dva opasna natjecatelja pored sebe.

Prvi je i možda najveći rival Leonarda, a to je Draymond Green iz Golden State Warriorsa. Ovo je doslovno coin flip (da pojasnim – američki izraz za situaciju koja je doslovno jednaka odluci između glave ili pisma prije bacanja novčića) između Greena i Leonarda (iako i Gobert ima nešto za reći), s obzirom na to koliko su ova dva igrača dominantna u obrani. Kada pričamo o Draymondu, što god mislili o ovom momku, morate biti svjesni da se radi o jednom od najsvestranijih igrača u košarci trenutno. Istina, ne koristi se uvijek najboljim ili najpametnijim taktikama, ali All-Star sa Michigan Statea obavlja posao – i obavlja ga elitno. Ako vas zanima koliko točno elitno, evo vam par brojki – Green je najbolji “kradljivac” lige, 15. najbolji bloker, treći najbolji po STL% (ako vas zanima što su STL% i BLK%, referirajte se na tekst kolege Tojage o naprednim statistikama) te 20. najbolji po BLK%. Kod još par naprednih statistika (treći u defensive ratingu, treći u defensive win shares, te prvi u defensive box +/-) je u samom vrhu, i gledajući same brojeve, argument naginje Draymondu. Eh sada, eye test će uvijek biti do subjektivnog mišljenja osobe koja ima pravo glasa, a to subjektivno mišljenje će ove godine biti nevjerojatno bitno jer se radi o tako kompleksnom problemu gdje obojica igrača imaju odlična argumente na svojoj strani.

Međutim, imamo i Goberta kao reinkarnaciju klasičnog centra koji su ove nagrade osvajali bez mnogo problema u prijašnjim godinama. Gobert je inače jedan od igrača koji je sigurno najviše napredovao od svog dolaska u NBA ligu, te je pokazao mnogo više nego što se očekivalo od 27. izbora na draftu 2013. Popularni Gobzilla je ove godine lider treće najbolje defanzivne ekipe (po obrambenom rejtingu) te ekipe koja ima najmanji broj primljenih poena po utakmici. Osim toga, Jazz dopušta najmanji procenat šuta (47%), te peti najmanji procenat šuta na udaljenosti od tri stope (malo manje od jedan metar) u ligi. Istina, to su sve stvari koje Utah kao ekipa radi, ali Gobert je centar svega toga, jer je on ubjedljivo najbolji obrambeni igrač svoje ekipe. Recimo, on je lider lige u defanzivnom rejtingu, u BLK%, sedmi u DRB%, lider lige u blokadama, i u drugim, malo naprednijim, defanzivnim parametrima. Nažalost po Goberta, protiv sebe ima dva nevjerojatna krilna obrambena igrača koja su jednostavno svestranija od njega, dva igrača koji su malo duže na ovom defanzivnom nivou, pa baš i ne vjerujem u njegovu pobjedu. Ipak, zaslužio je pasus u ovom segmentu.

Rookie godine 

Ovo je kategorija koju su svi, vjerujem, čekali. Kandidati su Joel Embiid i Dario Šarić iz Philadelphije, te Malcolm Brogdon iz Milwaukeeja. Znam da su svi, ili barem većina koja ovo čita, za to da Šarić uzme ovu nagradu bez ikakve konkurencije, ali treba se napraviti argument za svakog igrača, kao i do sada. Embiid je prvi na listi, i moram reći sljedeće – jedna od najvećih krađa, uz posljednje dvije Damiana Lillarda, na All-Star vikendu je ne biranje ovog fantastičnog Kamerunca i karizmatičnog centra za ekipu Istoka. Manje je bitno to što on ne bi igrao zbog ozljede, ali tko god je upalio Philu ove godine sa Embiidom na parketu će znati o čemu ja pričam. Nakon dvije, po karijere nekih centara fatalne, ozljede stopala, Embiid je izašao na parket u ovoj sezoni i imao neke fantastične utakmice. Lider svih rookieja u poenima, odličan bloker i šuter, te generalno čovjek koji pokazuje dosta liderskih sposobnosti , Embiid je stvarno bio moj favorit da ovu titulu uzme bez ijednog argumenta za druge igrače. Međutim, ozljeda meniskusa lijevog koljena ga je udaljila sa parketa do kraja godine sa samo 31. odigranom utakmicom, tako da vjerojatno neće moći ozbiljno konkurirati za ovu nagradu. Ipak, 20,2 poena, 7,8 skokova, 2,5 blokade te ogroman (u kontekstu Phile i njenih igara prijašnjih godina) skok u pobjedama uzrokovan velikim dijelom upravo The Processom…To je za mene recept kojem je falila jedna stvar, jedan sastojak da pobijedi na lokalnom kulinarskom natjecanju – vrijeme “u šerpi” (šerpa kao košarkaški parket, ako ne razumijete).

Moj sadašnji favorit, kada je Embiid out za ostatak sezone, je sigurno Dario Šarić. Šarić je meni ogromno iznenađenje, jer sam gledao dosta njegove igre u Europi i činilo mi se kako se neće odmah snaći u NBA ligi, ali mi je drago da sam bio u krivu. Ne samo zato što je Hrvat, već i zato što stvarno izgleda fantastično na parketu, nosi se sa mnogim igračima s kojima sam mislio da se neće nositi, te je (zajedno s Embiidom) unaprijedio jednu od najpoznatijih franšiza u NBA ligi, izvukavši je tako sa dna Istoka. Homie me najviše iznenadio u obrani, gdje je pokazao da neće biti jednostavan match-up bilo kojem čovjeku, bez obzira koliko on dominantan bio. U napadu se još mora raditi, čega je vjerojatno svjestan i Dario, a prva stvar koju mora popraviti je konstantnost u šutu. Ima relativno loše procente šuta (40% iz igre, 31% za tri), te mora praviti bolje odluke sa loptom. Najbolja stvar oko Daria je možda to da se čini kako još nije udario rookie zid, zid koji udari svaki novak gdje se čini kako je ostao bez benzina (jer NBA sezona traje dosta duže i od sveučilišne i od europske), pa tako prestane da bude učinkovit na parketu. Šarić je u dijelu sezone kada većina novaka opadne u igri ustvari povećao svoju produkciju i uvezao 12 utakmica sa 10+ poena, od čega je njih šest sa 20+ (i još tri utakmice sa 19). Uz to, pokazao je da ima odličan osjećaj za igru (osam asistencija protiv DET, sedam protiv GSW, šest protiv MIL), te da je solidan skakač (8,2 skoka u zadnjih 12 utakmica). Dario će vjerojatno uzeti ovu nagradu jer je dokazao da je odličan u stvarima koje ne dolaze sa iskustvom, u stvarima koje se tiču čisto njegovih mogućnosti na NBA parketu. Sve ostalo će doći kada Phila bude imala bolji roster, te kada Dario skupi malo NBA iskustva.

Zadnjeg čovjeka u ovoj kategoriji ne znam baš najbolje, ali imam sreće da radim sa odličnim kolegama kojima ne promaknu stvari koje meni malo “pobjegnu”. Evo mog kolege Anesa Tojage sa caseom za Malcolma Brogdona:

“Kada dođete u ligu kao 36. pick na draftu, od vas se obično ne očekuje da budete u razgovorima za rookieja godine. No, „Predsjednik“ Brogdon je sve samo ne običan momak. U svojih pet godina na sveučilištu Virginia je stekao reputaciju mirnog, staloženog i skromnog vođe koji u svakom trenutku ima najrazumnije rješenje za svoju ekipu. To se – začudo – savršeno prenijelo i u njegovu profesionalnu karijeru, pa je tako već u svojoj prvoj sezoni s Bucksima postao smirujuće, „veteransko“ prisustvo na parketu. Iako mu je košarkaška inteligencija najveća vrlina, ima on i drugih poželjnih crta. Odličan je defanzivac (105,4 obrambeni rejting) koji može adekvatno pokriti sve tri vanjske pozicije, a u napadu često podsjeća na svog sadašnjeg trenera Jasona Kidda iz njegovih kasnijih dana: ima dobru kontrolu lopte i rijetko je gubi (omjer asistencija i izgubljenih lopti mu je 2,63), uvijek vidi otvorene suigrače i voljan ih je pravovremeno proigrati, a pouzdan je i kao spot-up šuter (41,7% uz 2,5 potegnute trice po utakmici). Uz sve to, možda bih mu kao najveći uspjeh pripisao stavljanje na poster LeBrona Jamesa i Kyrieja Irvinga u istoj utakmici. Teško da će Brogdon dobiti ROY nagradu pored Philadelphijinog dvojca, ali da postoji službena Steal of the Draft nagrada, sigurno bi je pokupio. Možda se na njegovom primjeru skauti i menadžeri nauče da sveučilišni seniori nisu nužno igrači sumnjive kvalitete na koje ne treba trošiti pickove prve runde. „Pick me 36th again!“ “

MVP

Ah, najbolji od najboljih. Kandidati su LeBron James iz Clevelanda, James Harden iz Houstona te Russell Westbrook iz Oklahome. Počinjemo sa igračem koji je ovo ljeto jednostavno zacementirao svoje mjesto na planini Rushmore NBA legendi. Povratak od deficita 3-1 u NBA finalu, ona blokada na Andreu Iguodali, te i sama činjenica da je Golden State doveo Kevina Duranta kako bi srušio Jamesov Cleveland, sve su to stvari koje su nam sasvim normalne kada pričamo o najboljem igraču današnjice i najboljem igraču 21. stoljeća u NBA ligi, bez puno debate. Međutim, nije toliko ni bitno što se dešavalo prošlo ljeto, puno je bitnije što to točno radi LeBron ove godine u dresu Cavaliersa. Prvenstveno, sa 8,2 skoka i 8,8 asistencija LeBron u ta dva segmenta ima najbolje sezone u karijeri. Dalje, Cavsi su čak i sa Kyrie Irvingom i Kevin Loveom još uvijek neprepoznatljiva ekipa koja možda ne bi ni u playoff ušla na Istoku, a nagrada se ipak zove most valuable player, to jeste igrač koji je najvrjedniji svojoj momčadi. Iako se naravno može isti argument povući za druga dva igrača, meni je ovo glavna razlika – Hardenove i Russellove ekipe sa Hardenom i Russellom još uvijek nisu šampionske ekipe, čak ni sa njima, dok je Jamesova ekipa sa Jamesom, kao što je dokazala prošlo ljeto, ipak šampionska. Van svih statistika, ovo je meni neki bottom line i glavni argument kada se priča o LeBronu kao MVP-u.

Ipak, kao veći favoriti se nameću Harden i Westbrook. Prvo treba spomenuti Hardena, koji ima nevjerojatnu napadačku sezonu. Možda i najbolji igrač u ligi što se tiče čisto igre u napadu, Brada je ove godine odlučio da će razigravati svoje suigrače i za sada to radi fantastično, trenutno je na 11,3 asistencije po utakmici (lider NBA lige), a sve to uz 29 poena po utakmici, što je čak i bolje od sezone kada mu je Curry “maznuo” trofej MVP-a. Obrana je druga priča, ali tu već svi sve znamo. Harden je jako loš obrambeni igrač, ali ove sezone se dosta više trudi na tom dijelu parketa, pa još i ima solidnih 6,8 defanzivnih skokova te 1,5 ukradenu loptu. Nakon prošle sezone koja je bila jedan veliki neuspjeh za Hardena i Rocketse, ove sezone uz drugi napad (po ofanzivnom rejtingu i po poenima datim po utakmici) i treći najbolji omjer u čitavoj ligi Houston napada šampionat, iako će to biti skoro pa nemoguće (dok god su tu Spursi i Warriorsi, te Cavsi). Sve to pod vodstvom Hardena, koji je po mnogima napokon zaslužio tu MVP nagradu koja mu je jednom zamalo pobjegla.

Ako James ima argument da je najbolji igrač na svijetu, ako Harden ima to da vodi drugi najbolji napad i treću najbolju ekipu (po omjeru, naravno) lige, onda Russell ima nešto s čim se može samo veliki Oscar Robertson pohvaliti – triple double PROSJEK! Dovoljno je rijetko toliko napuniti svoju statistiku za jednu utakmicu, ovaj čovjek to radi u prosjeku preko čitave sezone. Statistika je na strani Westbrooka u ovom argumentu čisto jer ovo nismo vidjeli u modernoj NBA (Oscar je to radio kada se malo brže igralo, na više posjeda), i za osobu koja gleda statistiku mislim da će biti dosta da OKC dođe do nekih 45-48 pobjeda, što bi i trebali ostvariti. Istina, bio bi presedan da MVP ne dođe od jedne od prve dvije ekipe u konferencijama, ali kada gledate povijesni utjecaj ove sezone za Westbrooka, onda se to djelomično i može zanemariti. Osim toga, šutira najbolji procenat za tri u karijeri, ima sasvim solidnih 42% iz igre (posebno kad shvatite da se radi o čovjeku koji ima povijesno velikih 42,3% usage ratea). Asistira 56% poena svoje ekipe kada je na parketu, lider je po ofanzivnom box +/- segmentu, a uz to sve još je i imao par fantastičnih utakmica (takozvane statement utakmice, poput triple doublea protiv PHX-a sa 51 poena, 13 skokova i 10 asistencija, ili nevjerojatnih 18 skokova, 17 asistencija uz 17 poena protiv LAL-a, to su samo dvije od njih mnogo tokom sezone). Po mnogima, uključujući mene, MVP nagrada će biti odlučena samo time da li će se održati Westbrookov triple double prosjek do kraja sezone. Ako bude imao 9,99 asistencija po utakmici, mislim da neće dobiti dovoljno glasova.   

   

Kako su ovo ipak NBACro nagrade, odlučio sam da ne iznesem samo svoje mišljenje, već mišljenja svih mojih kolega. Nakon što je nas 19 glasalo, konsensus NBACro nagrade su dodijeljene.

Operativac godine je, sa 11 glasova, DARYL MOREY (Houston Rockets).

Trener godine je, sa sedam glasova, MIKE D’ANTONI (Houston Rockets).

Igrač koji je najviše napredovao je, sa 13 glasova, NIKOLA JOKIĆ (Denver Nuggets).

Šesti igrač godine je, sa 12 glasova, LOU WILLIAMS (Los Angeles Lakers, Houston Rockets).

Defanzivac godine je, sa sedam glasova, DRAYMOND GREEN (Golden State Warriors).

Rookie godine je, sa 14 glasova, DARIO ŠARIĆ (Philadelphia 76ers).

MVP je, odlukom tie breakera (kolege Srđana, koji se isprva nije mogao odlučiti između Westbrooka i Hardena), sa osam glasova, RUSSELL WESTBROOK (Oklahoma City Thunder).

Kako bi sve bilo transparentno, ovdje su i svi glasovi svih kolega za sve nagrade: