Vjerojatno se svi sjećate nesavršene poezije kasnih godina prošlog desetljeća iz Colorada. Momčad Denvera predvođena mlađahnim Carmelom Anthonyjem i veteranom Chaunceyjem Billupsom 2009. stigla je u konferencijsko finale gdje su ih nadvladali Lakersi. To jest, gdje ih je nadvladao Kobe Bryant. Ako je košarka umjetnost, ova ekipa je Iskupljenje u Shawshanku, jer kao što ovom klasiku fale samo Oscari, Nuggetsima je falio samo prsten. Kroz to razdoblje franšiza iz Rockiesa bila je ono što te tjeralo da se zaljubiš u košarku, i ako si imao iznimnu želju da se iživiš na prijatelju na NBA Live 09, oni su bili ta ekipa. Ta ekipa s kojom češ možda i uzeti prsten. Iako oni nikad nisu.
Kao što se to u sportu uvijek događa, kod vrhunskih natjecatelja konstantan neuspjeh izaziva nezadovoljstvo. Nedostatak satisfakcije redovito dovodi do želje za promjenom, a nakon što uz jedan izlet u konferencijsko finale godinama ispadate u prvoj rundi, jasno je da nešto ne štima. Kroz godine momčad se počela raspadati, sve dok na kraju nije postalo jasno da Kenyon Martin i J.R. Smith neće ubrzo opet zajedno uništavati karijere protivničkim igračima. Bar ne u Pepsi Centeru (kasnije su se sreli u Knicksima). Mijenjala se uprava, pokoji All-Star je još prošao kroz momčad i palio tračke nade u gradu koji se sve više prebacivao na svoje druge sportske momčadi, naročito onu pojačanom jednim od najboljih quarterbackova svih vremena. Ali odlaskom generalnog menadžera Masaija Ujiria i trenera Georgea Karla, svaki plamen se ugasio i krenula je agonija.
U svlačionici se 2014. više osjećao smrad poraza nego znoja, a najviše je po njemu vonjao trener. Brian Shaw je stvorio gubitničku kulturu usporedivu jedino s procesom koji već godinama gledamo u Gradu bratske ljubavi. Bio je poput nemarnog oca koji gotovo da potiče neuspjehe svog djeteta, a igračima su nabijanje statistika i pijane vožnje bile zanimljivije od ikakve pobjede. Sve u svemu, takav cirkus nije bio daleko od povlačenja paraleli s Dnevnikom košarkaša, ali kako je tamo na svakog Jima Carrolla došao jedan Neutron, tako je i ovdje na Shawa došao Tim Connelly.
Sa svojim tihim pristupom i sjedenjem u sjeni koje je ionako bilo glavna karakteristika njegovog prijašnjeg posla (video-analitičar), mlađahni dopredsjednik košarkaških operacija povlačio je suptilne poteze, Douga McDermotta je pretvorio u Jusufa Nurkića i Garyja Harrisa, a najzagriženiji su se ponovno počeli nadati. I to s pravom.
Malo kasnije, Shaw je otpušten, Ty Lawson je nakon još jednog incidenta s vožnjom pod utjecajem razmijenjen, a došao je novi trener s jednim ligaškim novakom koji je trebao predstavljati budućnost franšize. Emmanuel Mudiay je bio smatran možda i najboljim razigravačem draft klase, a dohvaćanje njega sa sedmim pickom smatralo se krađom. Umjesto sveučilišne košarke mladi Kongoanac odigrao je sezonu u Kini, a tada su već njegove glavne mane izašle na vidjelo – šut i izgubljene lopte. Kreacija i prodor su bili na razini, pojačani njegovim fizikalijama i atleticizmom koji mu dopuštaju da vidi iznad nižih protivničkih razigravača te da lako stvara višak u reketu. Odmah je bilo jasno, ili će postati John Wall ili lošija verzija Michaela Cartera-Williamsa, koji sam po sebi ionako nije neki igrač. I dok je atletski razigravač nažalost kroz prvu sezonu više podsjećao na potonjeg, budućnost je izišla od nikuda.
Kao što Kelly više nikada nije očekivala vidjeti Toma Hanksa u Cast Awayu, tako gotovo niti jedan skaut nije očekivao da će 16-godišnji buco nekoliko godina kasnije postati najkorisniji igrač ABA lige, a tako niti jedan navijač Nuggetsa nije očekivao da će taj isti 41. izbor drafta postati osnovica franšizne budućnosti. Konstantnom odsutnošću Bosnian Beasta, Nikola Jokić je zagrabio šansu i odlučio je ne pustiti. Iz utakmice u utakmicu prezentirao je svoj fenomenalan pregled igre, a nije zakazao ni sa šutom, s obzirom na to da je bio jedan od boljih šutera u toj ekipi gdje su startni razigravač i krilni centar jedva sposobni pogoditi konstrukciju s bilo koje udaljenosti veće od 6 metara.
Razlog zašto je Joker, kako ga od milja zovu na društvenim mrežama, postao nova uzdanica, leži u raznolikom arsenalu napadačkih tehnika. Izvrstan je kreator i solidan scorer u reketu, ima iznimno visok košarkaški IQ što ponekad zna demonstrirati kroz svoje izvrsno pozicioniranje i cuteve u reket. Iz pick and rolla mu nije problem niti zabiti, niti poslati kickout dodavanje u kut, a pick and pop koji završava šutom s vrha kapice mu je samo šlag na tortu. Poludistance tako ove sezone zabija s 52,4% uspješnosti, a tu i tamo može zabiti i tricu, iako mu postotak ove sezone i nije baš krasan (31,4%). U rookie sezoni bio je treći u poretku za novaka godine, a pratio je samo stup Timberwolvesa, Karla-Anthonyja Townsa te latvijsko čudo Kristapsa Porzingisa.
Pred kraj te njegove prve sezone (prošla sezona) Mike Malone je također shvatio nešto što mnogi nisu i ne bi. Kenneth Faried je kao starter beskoristan. Usprkos brojnim potezima koji oduzimaju dah, ti potezi su više-manje jedino što 26-godišnji krilni centar ima. Post igra je nepostojeća, šuterski je malo iznad razine DeAndrea Jordana, a obrana mu je izuzev highlight blokada jedna velika ozonska rupa. Tada je krenuo eksperimentirati s balkanskim Twin Towersima Nurkić-Jokić, koji su u prošloj sezoni izgledali skroz solidno.
Onda je prošla još jedna godina bez doigravanja, došli su neki novi rookieji među kojima i jedan od najboljih sveučilišnih šutera u povijesti Jamal Murray, a u novu sezonu ušlo se kao što se prošla sezona završila – oponašanjem Rocketsa 80ih, odnosno Spursa na prijelazu stoljeća.
Nakon starta 3-5 sa startnom petorkom u kojoj su oba jugoistočna Europljanina, Malone je shvatio da tako dalje ne ide. I nakon brojnih pokušaja, izgleda kako je pronašao svoju petorku iz snova, Mudiay-Harris-Gallinari-Chandler-Jokić. Dok smo barem malo opisali igru startnog razigravača te otprilike dočarali magiju Johnsona, ovaj Joksona, trebali bi opisati i ostale igrače.
Na beku šuteru nalazi se jedan samozatajan igrač koji trenutačno malo podsjeća na lošiju verziju Averyja Bradleya. U današnjoj ligi gdje ballhog bek šuteri 2000-ih izumiru, 3&D igrač je ono čemu većina ekipa teži. Gary Harris je idealan član prosječne petorke, sposoban spot-up šuter (39% za tri) čija je obrana na razini iako postoji još priličan prostor do nadogradnje na razinu lockdown obrambenog igrača.
Krilne pozicije popunjuju Chandler i Gallinari, koji su ujedno i najbolji ovosezonski scoreri u momčadi. Imaju 16, odnosno 17 poena po utakmici. Chandler je atletičan igrač solidnog šuta koji je prošle godine itekako falio momčadi zbog pretrpljene ozljede kuka koja ga je izbacila na cijelu sezonu, a Italian Stallion napokon igra sezonu bez ozljeda i standardno život živi na liniji slobodnih bacanja što vidimo u tome da od prvih 15 lige po zabijenim bacanjima po utakmici, jedino njemu i Jimmyju Butleru (34,1%, Gallinari 33,7%) poeni s linije prelaze trećinu ukupno zabijenih koševa.
Rotaciju popunjavaju još neki kvalitetni igrači poput prošlogodišnjeg kandidata za šestog igrača godine Willa Bartona, veterana Jameera Nelsona i Darrella Arthura, te para rookieja Malika Beasleyja te Juana Hernangomeza.
Kao što je na svakom brodu naposljetku najbitniji kormilar, tako je i ovdje. Srećom, Coach Mike zna što radi. Usprkos tomu što mu mnogi predbacuju zabijanje Jusufa na klupu, momčad trenutačno funkcionira, te iako grizu dno u svim obrambenih statistikama, jedna su od najboljih skakačkih momčadi lige, a napad izgleda sasvim u redu. Mudiay je napokon barem djelomično posložio svoju igru, te je protekli mjesec digao šut na pristojnih 42%, a nema niti dvije izgubljene lopte po utakmici. Jokić kroz isti taj period ima čak 17 poena u utakmici na fenomenalnih 67,5%, a i Gary Harris igra još bolje na obje strane terena dok se Denver baca u koštac za osmo mjesto Zapada s Kingsima i Blazersima koji imaju barem po jednog superstara. Dok ga Denver nema.
A na kraju, rosteru Denvera često predbacuju da ga neće ni imati, dok Los Angeles i Timberwolvesi hoće. To je možda točno. Možda i nije. I dok svi spominju Minnesotu i Lakerse, koji i ne igraju bogznašto zasad, Denver će još neko kraće vrijeme plutati morem nerelevantnosti sve dok opet ne zalijepe za ekrane neke nove klince. Dok ih opet svi ne budu birali u 2K. Samo ovaj put neće biti ni Billupsa ni Anthonyja. Bit će samo Mudiay i Jokić te sidekick Harris. Možda Murray. Biti će neki novi klinci.