Da ste me prije koji mjesec pitali koje bi euroligaške igrače volio gledati u NBA ligi kao iz topa bih vam ispalio: Hezonja–Weems–Bjelica–Koponen. Dobro je, nisam loš, 3 od 4 ove godine. Da ste me onda pitali zbog kojeg bi kupio ulaznicu da ga gledam odgovor bi bio Bjelica. Hezonja je cool ali nema još košarkaški repertoar po mom ukusu. Weems se i okušao u NBA ligi, ima izvrsne atletsko-fizičke karakteristike ali isto nije „moj tip“ da sam do kraja “zagriženi” fan. Nemanja je taj! Zbog Bjelice bih posegnuo duboko u džep da ga gledam, a onda na tribini trpio generaciju iz pedeset i šeste i njihova zapomaganja kako bi Kićanović ono pospremio u koš, Gjergja ne bi izgubio loptu, a Toni i Dino bi ih i danas dobili. Ali ni takvi ne mogu naći prigovor Bjelici. S njim na parketu igra dobiva neku prekrasnu geometriju. Nema tu priče, samo sjedi, spremi smartphone u džep i gledaj prvoklasnu zabavu.
Nemanja je onaj tip igrača zbog kojeg ćeš reći „Ma da, je, Michael i Scottie, ali Kukoč…“. Ok, da, Timmy i Kawhi ali Boris… LaMarcus i Damian su (bili) fantastični ali Nicolas… Noah i Gasol su svaki carevi na svoj način ali Mirotić je šmeker. Imaju to Europljani u sebi, imaju. Igrači su to koji nikada neće biti prve opcije u napadu, nema oko njih previše buke, ali na parketu ekipi daju posebnu dimenziju. Brojke neće biti „boli glava“, ali često ćeš vidjeti 12-7-5 u box scoreu i nešto tome slično. Na teren donose all-round igru, visoki košarkaški IQ i razumijevanje igre, igraju po nekoliko rola ili ono što treba, s njima radiš missmatcheve, ali su učestalo i obrambeno problematični. Razlog zašto ih se cijeni je i ponašanje. Nisu karakterno problematični na terenu ni van njega, dobro, osim Borisa Diawa i njegove prehrane. Ali nema divljanja, nema provokacije suparnika i publike, busanja u prsa i sličnih zdravoseljačkih manira. Samo kist i platno.
Od Bloka do Istanbula
Za preživjeti i ostati pametan u beogradskom Bloku 70 gdje je Nemanja odrastao bilo je važno maknuti se od „ulice“ i naći potrebnu zanimaciju. Blokovi su inače novobeogradsko naselje, u devedesetima poznato po raznoraznim protuzakonitim radnjama, a neki od prvoklasnih uradaka srbijanske kinematografije tematiziraju to razdoblje (Rane npr.). Bjelica, već kao klinjo dominantan visinom usmjerio se prema pikanju basketa. Prvu pak organiziranu utakmicu Bjelica je u mlađim uzrastima odigrao za Partizan, klub koji je „izbacio“ tisuće kvalitetnih igrača, ali koji u Bjelici nije vidio potencijal. I ne samo to, Partizan se zahvalio cijeloj generaciji iz 88., proglasivši je neperspektivnom i svim igračima dao ispisnicu. Događa se.
Zainteresiranost za basket i snaga volje bili su ipak jači. Bjelica ipak ne prati Pinkija i Švabu nego nastavlja trenirati s KK Superfund iz Beograda. A onda se 2007. godine odlučuje za sljedeći korak ka` profesionalizmu. Pravac u košarkaški egzotičnu i opskurnu Austriju. U kojoj valjda svi skijaju i igraju hokej, a samo gastarbajteri s ovih prostora igraju 5 na 5 u dvorani. Klub lako pamtljivog imena zvao se Arkadia Traiskirchen Lions. Tu Bjelica zarađuje svoj prvi „dinar“ od čega je prema vlastitom priznanju prvo kupio dva para traperica i majicu kratkih rukava.
Srećom po njegovu karijeru u Austriji se zadržava samo jednu sezonu, a onda mu je njegov agent Bojan Tanjević sredio angažman ni više ni manje već u Crvenoj Zvezdi i kod priznatog europskog trenera Svetislava Pešića. Vidio je Pešić nešto posebno u visokom i mršavom tada već dvadesetogodišnjaku, a Bjelica tvrdi da bi i dan danas igrao u Austriji da nije bilo srbijanskog trenera. I ne samo to, Pešić je imao ludu ideju. Od Bjelice je htio napraviti playmakera. Ne sekundarnog razigravača, već doista primarnog playa. Play od 208 cm, stvarno? Da, stvarno, Bjelica je već tada imao nešto kukočevsko u sebi, i dvije godine u Zvezdi je doista igrao poziciju razigravača, zbog čega danas djelomično i jest poseban sa svojim košarkaškim vještinama.
U Zvezdi ostaje do 2010. godine, a na draftu ga iste godine biraju Wizardsi kao peti pick druge runde, da bi uskoro prava na njega poslali Timberwolvesima. Bjelica svejedno ostaje u Europi, a između nekoliko ponuda kvalitetnih europskih klubova odlučio se za onu španjolske Laboral Kutxe (nekadašnja Tau Ceramica, pa Caja Laboral, danas Saski Baskonia – „ima li kraja ovom ludilu Paunoviću?“) koju je tada trenirao nekadašnji as jugoslavenske košarke Duško Ivanović. Duškovo ime se među košarkašima izgovara u pola glasa, sa strahom u očima, a navodno prema urbanoj legendi igrači radije biraju odlazak u rudnik, vojsku ili mladež HDZ-a/SDP-a nego Ivanovićeve treninge u 6 sati ujutro gdje već u 6 i 30 izbacuješ dušu iz sebe. Bjelica se nije bojao toga, vidio je priliku da napreduje.
U prvoj sezoni Bjelica se nije uspio nametnuti, a sljedeće 3 sezone u Laboralu u igra oko 20 minuta u prosjeku utakmice Eurolige i španjolskog prvenstva i bilježi solidne all-round brojke. Kod Ivanovića se Bjelica etablirao kao igrač igrajući obje krilne pozicije, ali punu slavu i NBA ugovor zaradio je kod Željka Obradovića u Fenerbahče Ulkeru gdje dolazi 2013. godine i odmah s ekipom osvaja prvenstvo i turski kup. Dakako, i ovaj put je Nemanja pažljivo birao trenera s kojim želi raditi. Slijede dvije fantastične sezone s Fenerom okrunjene euroligaškom MVP nagradom 2015. u kojoj Nemanja igra košarku života i bilježi fine brojke, ali turski klub se u zadnjoj sezoni nije domogao nijednog trofeja.
Sve ovo pratili su i sve bolji nastupi za reprezentaciju Srbije, gdje je iz godine u godinu Bjelica izrastao u sve važnijeg igrača, a s reprezentacijom ima europsko i svjetsko srebro.
Minneapolis
Iako nisam pristalica da europski igrači, top pickovi na NBA draftu ostaju sekunde u Europi, Nemanjin potez šaranja po europskim destinacijama je bio dobar potez, čisto zato što je bio izabran u drugoj rundi, zbog čega bi vjerojatno tavorio na klupi u Wolvesima. Ovako je ipak u Europi stekao nekakvo iskustvo, radio s 3 dobra trenera, osvajao trofeje, iako bi NBA za njega u razvoju na individualnom planu napravila više nego što je Europa.
Nakon MVP trofeja u Euroligi uslijedio je poziv Flipa Saundersa, nedavno preminulog trenera i GM-a Wolvesa kojeg će kao head coach naslijediti njegov asistent Sam Mitchell, da se priključi njegovom projektu u Minneapolisu i pomogne Wolvesima u procesu rebuildinga. Tako nešto se ne odbija, pa je Bjelica na početku ljeta potpisao na 3 godine ugovor vrijedan 12 milijuna dolara. Prije glavnog jela i nove NBA sezone Bjelica je predigru odradio na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Prvo je “razvalio” u uvodnoj utakmici Španjolce i Nikolu Mirotića, igrača sličnih karakteristika, s 24 poena, 10 skokova i 4 asistencije. Nije imao milosti ni prema Dirku Nowitzkom u sljedećoj utakmici, 12 poena, 3 skoka i asistencije te šut za pobjedu u zadnjoj sekundi. Talijanima je ubacio 19 uz 8 skokova i 4 dodavanja, Fince je ispratio s 19-14-2, Česi su dobili 14-10-2, dok je važnije utakmice protiv Litve (polufinale) i Francuske (za broncu) odigrao solidno, ali ipak ispod njegove razine i razine prethodnih dvoboja što se osjetilo i na rezultatu jer je Srbija poražena u obje utakmice.
U Minnesotu dolazi u dobrom trenutku jer je oko kluba trenutno vrlo uzbudljivo i smiješi im se lijepa budućnost. Dvije uzastopne godine su birali kao prvi na draftu zbog čega imaju mlade prospecte u Andrewu Wigginsu i Karlu Townsu, u klubu je i mladi Tyus Jones koji bi trebao biti spona lokalne zajednice i Wolvesa jer je rođen u blizini Minneapolisa. Na više razina u pomoć franšizi je stigla i legenda Minnesote Kevin Garnett, a listajući malo američke NBA portale može se pročitati kako se dosta očekuje i od MVP-a Eurolige. Oduševljenje nakon treninga i kampa dijelio je i Saunders, koji je izjavio: „Kod Nemanje najviše cijenim to što druge oko sebe čini boljim. Fantastičan je asistent, to je nešto što većina europskih igrača posjeduje i što im pomaže kada dođu u NBA. Ne želim ga ograničavati na to je li nisko ili visoko krilo, on je NBA igrač. NBA igrač drugačiji od svih drugih koje imamo, a razlog zašto smo ga doveli je njegova svestranost. On može šutirati, kreirati, dodavati. Nemamo igrača njegove visine koji može sve to“.
Zbog ovih riječi, iako Saunders nažalost neće trenirati Wolvese, ali i zbog stila igre ne možemo Bjelicu označiti samo kao stretch four igrača jer to bi bilo ograničavanje njegovih vještina. Na neki način Damjan Rudež bi bio stretch četvorka, kao što je i Mirza Teletović, Bjelica je ipak puno bolji all-rounder od obojice. Iako, i Mirza je bio u Europi pa to nije uspio prenijeti na višu razinu, ostaje da vidimo može li u tome Bjelica uspjeti, kao što je Mirotić.
S 208 cm i vrlo dobrim rasponom ruku Bjelica može šutnuti preko bilo koga, premda je teško očekivati da puno akcija kreira jer sudeći prema predsezoni, Wolvesi ga ne vide puno u tom konceptu jer ima važnijih opcija (Wiggins i LaVine se natječu tko će uzeti gori šut). Za sad, Bjelica će više poslužiti kao catch and shoot i spot up opcija i igrač koji s weak sidea može napasti driblingom kada su obrane već natjerane na rotaciju i zatvaranje perimetra. Izolacija po utakmici neće imati puno ili uopće jer unatoč odličnoj igri s loptom na NBA razini Bjelica ipak nema eksplozivnost za tu igru, a igrač od niskog bloka i igre leđima nikada nije ni bio osim u slučaju missmatcha. Tu su također i drugi načini za postizanje poena, od cutova, tranzicije pa sve do napadačkih skokova.
Bjelica fenomenalno čita igru u napadu, nije najbrži igrač na nogama ali dobro bira mjesta na parketu s kojih može napasti. Pogledao sam nekoliko utakmica Minnesote u predsezoni i napadački je imao dva problema. Prvo, često je ulazom znao uletjeti u gužvu pod košem i tu će morati imati bolji plan kada napada obruč, posebno zato jer su NBA čuvari brži i spretniji od europske konkurencije na koju je naviknuo. Kada u tome uspije, njegove, za četvorku dobre driblerske kvalitete i prepoznatljiv šut sa zadrškom u zraku oko obruča će doći do izražaja. Drugo, čovjek je izvrstan asistent kroz cijelu karijeru, zna pronaći suigrača u idealnoj poziciji, ali to ga često dovodi do toga da oklijeva na šutu, kao da nema samopouzdanja, pa se čisti ziceri s trice pretvaraju u dodavačke avanture i oklijevanje.
Rekao sam da ga ne možemo ukalupiti u jednodimenzionalnu „Anthony Tolliver“ četvorku, ali trica, kojoj NBA momčadi pridaju ogromnu pažnju i važnost, je must have napadački repertoar Bjelice. U zadnje dvije sezone u Europi je s perimetra šutirao 41 i 37%, što bi u NBA okvirima bilo jako dobro, ali treba vidjeti koliko će Bjelici trebati vremena da se navikne na dva ključna NBA uvjeta: udaljeniju tricu i brže obrane na izlasku prema perimetru (Bojan Bogdanović se „žalio“ i na drugačiju loptu). Ako je suditi prema predsezoni aklimatizacija na nove uvjete ne bi trebala potrajati. U 7 predsezonskih utakmica za Timberwolvese Bjelica je u prosjeku šutirao izvrsnih 45,8% za tricu, a uzimao je 3,4 pokušaja a imao 1,8 pogođenih lopti. NBA parket je veći od europskog pa se čini da bi obrane trebale biti sporije na izlasku iz reketa prema perimetru u obrani, ali tome nije tako jer NBA igrači atleticizmom nadoknađuju činjenicu da brane veći prostor. Jedino u slučaju totalnog obrambenog kolapsa netko ti neće visjeti na ruci prilikom šuta, u svakom drugom slučaju očekuj smetnju i ruku na licu s čim se Bjelica odlično nosio u predsezoni (u obzir ipak treba uzeti da je to predsezone, a obrane nisu na top levelu). Uostalom, gledajući njegove europske utakmice bilo je vidljivo da čovjek može pogađati tricu i s većih udaljenosti, odnosno s NBA „crte“.
Šut za tri nije važan samo zbog utjecaja na protivničke obrane ili dobrih brojki u golom box score učinku već i zbog napadačkih koncepcija svoje ekipe. Dok bude igrao četvorku i ako zadrži pouzdan šut za tri Bjelica će moći komotno igrati s najboljim napadačkim postavama i postavama koje mu odgovaraju. One uglavnom uključuju Rickyja Rubija na jedinici, Wigginsa na small forwardu, i Pekovića ili Townsa na centru. O šutu prvospomenutog znamo sve, ali zato Rubio zna s loptom i mogao bi Bjelicu kao sporednu napadačku opciju hraniti loptama na trici dok npr. vrti pick and roll s Pekovićem. Wiggins je prošle sezone šutirao skromnih 31% za tricu (u predsezoni je pak šutira 50%) i više je igrač za napasti obranu ulazom ili iz posta što znači da i njemu treba prostora koji Nemanja svojim šutom za tricu donosi. Tu je konačno Peković, igrač za 2 na 2 igru ili za izolacije u postu s kojim je Bjelica kompatibilan jer igra na perimetru. Towns bi barem prema prikazanom trebao biti bolji šuter s poludistance od Pekovića, pa čak i trice, ali u prvoj sezoni za očekivati je da zadrži igru sa sveučilišta a ona uključuje uglavnom igru u low postu i napadanje čuvara licem prema košu. Čudno kako sam momčad s 3 nepouzdana šutera i europskim rookiejem proglasio napadački potentnom ali s dobrim planom igre i Kevinom Martinom koji bi zaokružio ovu petorku Wolvesi bi u ovoj postavi mogli biti opasni.
Obrambeno, Bjelica bi mogao imati neke probleme na obje pozicije koje bude popunjavao. Svi koji prate europsku košarku Bjelicu, usprkos činjenici što je u mladosti igrao i kao play i kao nisko krilo, četvorka, poznaju kao power forwarda. U toj ulozi i ni jednoj drugoj ga ja vidim u NBA ligi jer upravo na četvorci njegove vještine dolaze do izražaja. Zbog stila igre i gore spomenutih vještina u napadu Bjelica je ipak tweener (pojam koji se uglavnom koristi za igrače koji mogu igrati pozicije 3 i 4, tipa Millsap ili Mirotić). Ako je nešto suditi prema predsezonskim utakmica onda ćemo Bjelicu ponekad gledati i kao nisko krilo što nije dobro za Wolvese. Nemanja nema atleticizam i eksplozivnost prvo da bi branio agilne wingove, trčao za njima po perimetru, hvatao ih kroz blokove i igrao obranu u izolacijama na perimetru. Drugo, iako visinom može biti dominantan u odnosu na NBA small forwarde opet nije dovoljno snažan, brz i dobar dribler da bi ih probijao na perimetru, što znači da bi bio osuđen na „ćoškarenje“ u napadu i uglavnom na sramoćenje u obrani. Ne očekujem čuda od njega i na četvorci u napadu, ali tu ipak igraju sporiji igrači na kakve je Bjelica naviknuo pa će svakako biti momenata kada neće samo stajati u korneru i čekati loptu, a s takvim igračima se zna nositi i u obrani. Kad sam već spomenuo Millsapa i Mirotića, obojicu sam u predsezonskim utakmicama gledao u small forward rolama.
Problem za Bjelicu mogao bi biti u čuvanju fizički moćnih četvorki. Srbin nije perolaka kategorija, ima dobar raspon ruku i frame, ali morat će se naviknuti na intenzitet igre, a onda i na činjenicu da često u večeri neće biti fizički ravnopravan igračima koje će čuvati. To nije osobita mana, barem ne u regularnoj sezoni, jer tko osim nekolicine igrača u ligi može čuvati Anthonyja Davisa, LaMarcusa Aldridgea ili Blakea Griffina? Ako će Bjelica na jednoj stvari pak trebati individualno poraditi to je njegov rad nogu i lateralna brzina u obrani. Njegovo postavljanje i defanzivni stav tijelom često nisu idealni, ali to su sitnice koje će doraditi na treningu, dok lateralnu brzinu teško može značajnije popraviti jer jednostavno nije vrhunska atleta ni pod razno. To i dalje ne znači da ne može preuzimati niže igrače u pick and rollu, posebno s istekom napada, za to posjeduje dovoljno brzine i visine da smeta bekovima.
Bjelica će Minnesoti pomoći odmah u jednom dijelu igre, a to su skokovi. Lani su od Wolvesa skakački lošiji bili samo Mavsi, Knicksi, 76ersi i Hawksi. Wolvesi su hvatali 48,4% svih dostupnih skokova. Ipak, s Townsom i ako Peković ostane zdrav to bi se trebalo popraviti, a tu je dakako i Bjelica, iznadprosječno dobar skakač za europske prilike, posebno na obrambenom skoku.
Na kraju ostaje pogledati koliko bi minuta mogao Nemanja dobiti po utakmici i u kakvim postavama. Ne znam što je Mitchell zamislio ali za vjerovati je da će Bjelicu koristiti uglavnom kao četvorku. Na obje krilne pozicije je velika gužva. Na niskom krilu su spomenuti Wiggins, Muhammad, naš Rudež ali i Tayshaun Prince koji se počinjao u petorci u predsezoni dok nije bilo Wigginsa. Ne želim vjerovati da će to biti slučaj i u regularnoj sezoni jer to je uzalud bačenih 10 minuta po utakmici. Wiggins bi mogao popuniti poziciju drugog beka ali onda minute neće imati LaVine. Uglavnom, za Bjelicu, pored dva prospecta Timberwolvesa, na niskom krilu minuta nema.
Na četvorci je drugačija situacija, a dolazak Bjelice platio je Anthony Bennett kojeg je Minnesota otpustila jer je bio višak visoki igrač. Towns i Garnett bi trebali biti starteri, a druga dva visoka igrača s klupe su Senegalac Gorgui Dieng i Bjelica. Peti i šesti visoki igrači su Peković i Adreian Payne, sophomore i igrač koji može igrati 4/5 pozicije. Šest igrača konkurira za visoke pozicije, a jedan se nameće kao višak – Nikola Peković. Koji je uz Rubija i najskuplji igrač na rosteru. U fazi rebuildinga gdje Wolvesi imaju 3 mlada igrača na visokim pozicijama Peković se jednostavno generacijski ne uklapa u koncepciju, a s obzirom da igrača kojeg plaćaš nešto više od 12 milijuna dolara (i koji nažalost ima sve više problema s ozljedama) ne možeš držati na klupi, za očekivati je da će Peković biti razmijenjen. Ako znamo da će Garnett biti limitiran po večeri na 15-20 minuta, da će dobar dio utakmica i propustiti a back to back ni neće igrati za Bjelicu se otvara dobar prostor za minute. Ako Peković bude zdrav i (dok) Wolvesi ga ne razmijene minutaža će Bjelici vjerojatno biti nešto manja, jer opet treba namiriti Townsa i Garnetta, a Dieng se dokazao u rotaciji usprkos problemima s pick and roll obranom, što znači da bi onda Dieng bio konkurencija Bjelici koji može igrati i uz Townsa i uz Pekovića, iako je ovo drugo malo manje idealno jer ni jedan ni drugi nisu atlete i obrambeno bi bili problematični. Puno je kombinacija, ali jedva čekam vidjeti kako će to old school trener poput Mitchella posložiti i kako će se Bjelica uopće snaći u ligi.