Tržište. Novac. Grad. Dvorana. Navijači. Poznate face. Velika imena na dresovima. Knicksi imaju sve… Sve preduvjete da ostvaruju velike rezultate u NBA ligi, ali ti uporno izostaju već desetljećima U tom slučaju – nazovi Phila radi rezultata. Veliki Zen Master, Phil Jackson preuzeo je franšizu u svoje ruke i postao bog i batina na Manhattanu, bez obzira na žrtve spreman promijeniti gubitnički DNK franšize i osigurati im ono čega on na prstima ima na bacanje.
Knicksi su se raspali poput Beatlesa lani. Od sezone 2012/13, trećeg najboljeg napada lige predvođenog najboljim strijelcem lige Carmelom Anthonyjem, i omjerom 54-28 u regularnoj sezoni uspjeli su u 2013/14 sezoni doći do tek 11. napada lige i jedne od najgorih obrana. Dokopavši se i svoje Yoko Ono, Andree Bargnanija, za kojega su u Kanadu poslali 3 draft picka (!!!) i doduše tri neupotrebljiva košarkaša uspjeli su srušiti i upropastiti ono malo identiteta što su u prethodnoj sezoni sa small-ball postavama izgradili. Uz oproštaj od bogomdanog veterana kakvog su imali u svlačionici Jasona Kidda rekli su zbogom i spacingu, i kruženju lopte po perimetru, i Melu okruženom s četiri šutera, i timskoj kemiji i u konačnici rezultatima. Dobrodošlicu su poželjeli manje opasnim postavama s Talijanom na četvorci, šutevima preko ruke, J.R. Smithovim vratolomijama, velikoj boli u predjelu genitalija po pitanju obrane, i Woodsonovom specijalu – napadačkim izolacijama. Kada su se pred kraj sezone odlučili vratiti korijenima bilo je kasno. Playoff voz je prošao.
Da ne bi dodatno posijedio ili izgubio kosu Jackson, čelni čovjek svih košarkaških operacija u franšizi, koji će za taj posao u potencijalnih 5 godina dobiti 60 milja mrtvih predsjednika, odlučio je stati na kraj… Hmm! Čemu… Nenormalnim potezima koje franšiza iz New Yorka povlači već godinama. Za početak je najurio Woodsona na drugu stranu države, kod Doca Riversa u Clipperse. Odmah je krenuo s čišćenjem rostera. Još uvijek zahvalnog, ali skupog centra Tysona Chandlera koji se nije uklapao u njegove planove trejdao je u Dallas za draft pick, Josea Calderona, Samuela Dalemberta i Shanea Larkina koji su ostali na rosteru.
Treća ključna stvar koju je Jackson napravio bio je angažman omiljenog igrača Scotta Brooksa i najveće pojačanje Oklahome u zadnje dvije sezone što se slobodnih igrača tiče Oklahome (prepoznaj sarkazam), Dereka Fishera, ali kao trenera, s jasnom intencijom da u momčad implementira triangle napad. Da bi proširio svoje skromno trenersko stablo (jako čudno za trenera koji ima 11 trenerskih naslova da nema svoje „potomke“ u ligi kao što imaju Popovich, Larry Brown i ostali), i budući da Tex Winter više nije sposoban biti operativac uz parket, u Knickse mu je za pomoćnike dopremio Kurta Rambisa i Johna Cleamonsa, svoje bivše pomoćnike iz Lakersa. Trokut napad mora postati identitet Knicksa, i očito Phil taoce ne uzima.
Clutch potez Jacksona, bivšeg igrača Knicksa, bio je potpis Anthonyja na novi dugoročni ugovor, praktički do kraja karijere, čime su Knicksi barem riješili pitanje lica franšize, nositelja igre i marketinga. Iako je imao manje unosne ponude od Houstona, Dallasa i Bullsa, koji su pak jamčili borbu za naslov sad i odmah, kompletni east coast guy, rođeni Njujorčanin odrastao u Baltimoreu odlučio je ostati u Knicksima. I kako kaže, to nije bilo zbog novca. Nego? Fenomenalnog hot-doga na križanju Avenije Madison i 26. ulice? Dobrog piva u Nacho Mama`s birtiji? Ili jesenskih sniženja u SoHou? Rekao bi mu Arnie.
Kora momčadi je ostala praktički ista kao lani, samo bez Chandlera, ali ono što bi se u potpunosti trebalo promijeniti kod Knicksa je filozofija igre kojoj ću posvetiti najviše pozornosti u sljedećim redovima. I zato umjesto klasične najave na kakve ste navikli…
Skromni doprinos Triangle raspravi
Što je trokut?
Trokut je geometrijski lik s tri stranice, tri kuta i tri vrha. Imamo jednakostranične, pravokutne, raznostranične… Ima ih još, ali je meni matematika uvijek bila 2, geometrija -2, pa posljedično zato sada i pišem ovaj tekst jer sam završio na humanistici.
Triangle offense, tisuću puta izgovorena riječ u kontekstu Knicksa ovoga ljeta, je vrsta pokretnog napada, a njegov tvorac i tata je spomenuti Morice Fredrick „Tex“ Winter (Tex zbog Teksasa gdje se rodio). Winter je u povijesti Kansas sveučilišta zapisan kao jedan od najuspješniji trener u povijesti Wildcatsa, a punu afirmaciju doživio je dolaskom u Bullse 1985. godine na temelju poznanstva s tadašnjim generalnim menadžerom Chicaga Jerryjem Krausom. Winter 1989. godine postaje pomoćnik i mentor Philu Jacksonu i s njim uči Michaela Jordana kako da iskoristi igranje u trokutu kao svoju prednost. Phil i Tex zajedno osvajaju naslove s Bullsima 1991., 1992., 1993., 1996., 1997., i 1998. godine, a onoga trenutka kada Jackson preuzima Lakerse za sobom povlači i svog duhovnog učitelja, i u Lakersima sa Shaqom, Kobejem, Medvedenkom, Odomom, Gasolom, D.J. Mbengom i društvom osvajaju naslove 2000., 2001., 2002., 2009. godine.
Ako je suditi po anegdotama vezanim uz Jacksonovog učitelja Wintera, i ako se Phil ugledao na Texa, popusta prema nikome i ničemu neće biti. Prva u nizu je vezana uz sukob Wintera s nikim drugim doli Jordanom. Mike je u jednom napadu Bullsa zaboravio na glavnu mantru trokuta – dijeljenje lopte i dodavanje, te je previše solirao i driblao. Winter je potpuno poludio i počeo vikati prema Jacksonu: „Vadi ga iz igre! Vadi ga iz igre! (Steve) Kerr mora u igru.“ Sjeća se toga i Kerr i kaže: „Bilo mi je jako neugodno. Zbog nekoliko loših akcija najboljeg igrača ikada Tex je htio mene ubaciti u igru.“ Jordan ipak nije bio povučen na klupu ali ovo dovoljno govori koliko je Winter bio predan trokutu vjerujući u njegove principe.
Drugu anegdotu je otkrio sam Jackson koji kaže kako je Winter bio uvjeren da se triangle mora vrtjeti u napadu svih 48 minuta, bez iznimke. Jordan je bio nešto drugačijeg mišljenja smatrajući da je triangle dovoljno dobar za tri četvrtine, a nakon toga ako rezultat nije povoljan lopta mora ići u njegove ruke i momčad improvizira. Zbog toga su se Winter i Jordan često verbalno sukobljavali, uvijek s istim rečenicama. Tex bi započeo s lekcijom: „Listen to me Mike, there`s no „I“ in the word „team““, (prijevod: Slušaj me Mike, ne postoji slovo „I“ u riječi „momčad“) na što bi Jordan uvijek vješto odgovorio: „But there is in the word „win““, (prijevod: Ali postoji u riječi pobjeda). Na kraju je veliki psiholog, motivator Jackson ipak uspio godinama dobro balansirati između dvije suprotstavljene filozofije.
Kako sam za sebe kaže, Winter u Lakersima više nije bio konzultant (savjetnik) već insultant, netko tko vrijeđa, prigovara, Takve metode ponašanja doživio je i sam Phil Jackson prilikom prve utakmice playoff finala Lakersa i Sixersa predvođenih Allanom Iversonom i trenerom Larryjem Brownom. Lakersi su tu utakmicu izgubili, a odmah po isteku zadnje sekunde utakmice, Winter koji je sjedio iza klupe Lakersa, i iza Jacksona, ustao je i počeo urlati na Phila: „Nemaš pojma! Brown te razbio, nadigrao te kao trenera.“
„Takav je bio Tex, pravi motivator“ , kaže Jackson, a Lakersi su u nastavku serije razbili Sixerse s četiri pobjede u nizu.
Tex Winter danas ima 92 godine, kronične probleme s ramenom, leđima i živcima a zbog moždanog udara lijeva strana tijela mu je potpuno oduzeta. Ali to ga ni dalje ne sprečava da po cijeli dan kako sam kaže gleda NBA TV. Njegov učenik Jackson, kao što sam rekao, poznat po fleksibilnosti kada su u pitanju međuljudski odnosi, i ne bez razloga nazvan zen majstorom, u triangle napadu kada su u pitanju Knicksi vidi promjenu koja je franšizi prijeko potrebna. Vidi zaokret, kopernikanski obrat. To za Phila nije samo sistem, samo set akcija ili napad, to je životna filozofija: zajedništvo, suradnja, dijeljenje, timski rad, jednakost. Osobine koje New Yorku kao franšizi zvuče kao atomska fizika.
Ako nisi die hard fan košarke, tekstova, dubioza i beskrajnog blebetanja s ciljem da se ispadne pametan, a to je sve ono što će uslijediti u sljedećim pasusima, ovdje se rastajemo. Pozz.
Ostali, za mnom!
Postavke, kritika i obrana Triangle napada
Ja o triangle napadu ne znam previše (ali i dalje više od Vinnyja Del Negra ili Joke Vrankovića. It`s a joke Joke, relax), ali osnovne postavke su svakome tko se ikada malo više zainteresirao za njega poznate. Ali prije njihovih predstavljanja pokušajmo razriješiti misterij zašto nitko nikada osim Jacksona nije koristio trokut napad. Najrazorniji napad u bilo kojem sportu od 1990. godine, pa do 2010. godine i terceta Milito-Eto`o-Pandev. Kažete nije najrazorniji? OK, pronađite napadačku filozofiju koja je osvojila 11 titula u 19 godina. Sretno.
Nije da nisu pokušali, i to nitko drugi nego sadašnji Fisherovi asistenti koji će u cijeloj priči biti i važniji od neiskusnog Fishera koji će uglavnom samo na papiru biti trener. Jim Cleamons vodio je Maverickse od 96. do 98. godine, i u pokušaju da uvede osnove trokut napada doživio je fijasko kao Dinamo svake godine u Europi, ostvarivši omjer 26-70 nakon čega je bio otpušten. Kurt Rambis je u Minnesoti bio trener dvije i pol godine i pokušao je istu stvar kao Cleamons. Rezultat: omjer 56-145. I danas ima nadobudnih trenera, dvojica koja su bili Philovi igrači: Brian Shaw je pokušao prošle godine Denveru usaditi filozofiju trokut napada, ali je brzo shvatio da od bacanja lopte u post Hicksonu i McGeeju nema koristi, a Steve Kerr je najavio da će u svojim Warriorsima također uvesti nekakve osnove trokut napada. U čemu je problem i kakve to nadljudske moći imaju Winter i Jackson a ostali nemaju?
Pa prva stvar koja običnom pratitelju NBA košarke padne na pamet je prihvatljivi odgovor: nitko više nema Michaela Jordana i Kobeja Bryanta, dva (možda) najdominantnija strijelca u povijesti košarke, i dva igrača koja možeš ubaciti u bilo koji napad kada su na vrhuncu i ostvarit ćeš 50-ak pobjeda. Na tom tragu je i Shaq koji je godinama igrao za Jacksona u triangle sistemu: „Trokut napad ne možeš koristiti ako nemaš nekoliko superstar igrača u ekipi. Phil je u Bullsima imao Jordana i Pippena, u Lakersima smo bili ja i Kobe, a kasnije Kobe i Gasol.“ Nisam pratio je li Phil replicirao svom bivšem centru, ali ovakva pomalo podcjenjivačka izjava za Jacksona, jer kao on bez zvijezda ne bi mogao osvojiti titule, ipak ima smisla. Na papiru možeš imati briljantne napadačke akcije i zamišljen sistem ali ako nemaš igrače koji će to pokretati onda opet nemaš ništa, imaš samo ideju. I doista, u Bullsima je pored Scottieja i Michaela Phil imao i idealne „trokut igrače“ poput Kukoča, Rodmana, Kerra, u Lakersima su bili Fisher, Horry, Shaw, Fox, kasnije Kukočev blizanac Odom, Bynum, Ariza itd.
Drugi problem, ili prigovor, zbog kojeg Jackson urla: „It`s not true!“, odnosi se na kompleksnost trokut napada. Kompliciran je. Ili naizgled nije, i kada ja ovako napišem a vi pročitate zvučat će sasvim intuitivno i prihvatljivo. Najvažnije karakteristike trokuta su: kretanje igrača i lopte, bez driblanja, malo trica, brza dodavanja, nesebičnost, timska igra, petorica jednakih igrača na parketu, nebitna podjela po pozicijama. Zvuči idealno. Zvuči… Košarka?
Međutim, problem se javlja kada to treba prenijeti u praksu. Naime, triangle offense nije set uobičajenih akcija koje 80% NBA trenera vrti na isti način, triangle je poseban sistem, nešto nalik Popovichevom motion napadu po smislu i cilju. Dok većina napadačkih setova u NBA ligi jasno precizira tvoj položaj na parketu, kao i to tko je egzekutor, i tko se kada i gdje kreće po parketu to u trokutu nije slučaj. U trokut napadu igrači moraju prepoznati ponašanje obrane, vrstu obrane i onda reagirati te je kazniti. Read and react rekao bi Adelman. Prepušteni su sami sebi. Dakako, šablone i naputci postoje i u triangleu, ali uglavnom samo kao ulaz u akciju, začetak akcije što ću objasniti poslije. E sad, problem je za igrače što su oni od malih nogu naučeni na jedne te iste akcije: u srednjoj školi, sveučilištu, profi košarci. Izolacije, 2 na 2, osnove flexa, itd., pa kada jednom moraju prihvatiti postavke trokut napada doživljavaju epileptične napadaje, atake panike i dijareju. Ne bih rekao da nemaju visoki košarkaški ili onaj drugi Mensin IQ što se često u kontekstu Knicksa pokušava potencirati, već jednostavno nisu naučeni igrati u takvim sistemima i od najranije dobi ih se odgaja da budu predatori, da budu šerifi, da se natječu i budu uglavnom me first igrači.
Današnji analitički pristup košarci stvara treći problem triangle napadu i jedan je od uzroka zašto je on praktički izumro. Specijalne karakteristike trokuta danas su izumrle. Sve manje se igra kroz post upove što je jedna od osnova ovog napada, a problemi su i s drugim osnovama: mid range šut je proglašen štetnim, toliko štetnim da su gledatelji u dvorani i ispred televizora dobili striktne naputke od analitičara, statističara i matematičara (koji se s košarkaškom loptom nisu nikada spojili, a ne šutnuli s poludistance) da prilikom šuta s te udaljenosti malu djecu ako gledaju utakmicu skrivaju u naručje. Dajte molim vas. Slažem se da je bolje šutnuti tricu nego poludistancu (3>2, ipak nisam bio toliko loš račundžija) ali prestanimo demonizirati šut koji osvaja naslove. Kobe je s poludistancom donosio titule Lakersima, Dirk Dallasu, Parker i Duncan je šutiraju, šutirao ju je i Rip Hamilton, Dwyane Wade i Chris Bosh, sve frajeri koji su osvajali nakit i redovito koristili taj šut u finalima i doigravanju.
Treći problem, pored post upova i poludistance za triangle je skok u napadu. Većina današnjih momčadi u NBA ligi izbjegava loviti skok u napadu nakon promašenog šuta, radije biraju povratak u obranu i zatvaranje protivničke tranzicije jer primati lagane poene je u današnjoj košarci postao veći grijeh od nošenja uber-kratkih hlačica ala John Stockton. Triangle za razliku od te filozofije podupire ostanak dvojice visokih u reketu i hvatanje skoka u napadu.
Skužili ste na ovim trima primjerima. Triangle offense je u današnjoj modernoj košarci retrogradan pristup. Star kao Kurt Thomas. Dakako, gospodin Jackson se ne bi složio ni s tim, i on kaže: „Previše se okrećemo prema Europi i preuzimamo njihov stil igre. Trokut je nevjerojatno jednostavan, samo trebaš imati energiju da ga igraš i volju da ga naučiš i usvojiš automatizme. Kod njega se radi o osnovama. Rad nogu, dodavanje, kretnje. Danas se igra pretvara u natjecanje u šutiranju trica. Ne možeš osvojiti naslov s europskim stilom napada. Danas svi pričaju o Miamiju a znate koja je moja prva misao vezana uz Miami? Tko će zabijati iz low posta? Unutrašnja igra je i dalje ključ čak i ako nemaš dominantnog centra.“ Malo sam bezobrazan jer sam postavljanjem ovoga citata „razotkrio“ trenera koji je o košarci više zaboravio nego što sam ja ikada naučio, ali ovu Philovu izjavu od prije tri godine su demantirali upravo Europljani i europski stil igre u slučaju Spursa, odustajanje od low post napada, i oslanjanje na perimetar igru. Spursi su europskim stilom igre, i Duncanom koji više nije usidren na bloku osvojili titulu i igrali finale. Miami je sa svojim small-ballom u kojem trica ima presudnu važnost za funkcioniranje sistema također osvojili dva naslova i igrali u dva finala, a Dirk je bez dominantnog centra u napadu također uzeo titulu.
Možete o Mikeu D`Antoniju misliti što želite, ali za mene je on jedan od najboljih stručnjaka za posložiti napad jedne momčadi u ligi. A ako mu sudite zbog lanjske sezone u Lakersima onda se možemo kladiti da ni Phil Jackson ne bi izvukao više pobjeda od one momčadi lani. NFL rječnikom rečeno D`Antoni bi bio elitni ofenzivni koordinator, i šteta je što nikako da pored sebe zaposli jednog odličnog obrambenog asistenta, npr. Scotta Brooksa. Eh, da, simpatični brko je među prvima vidio da od low post napada nema previše koristi, osim ako nemaš dominantne zvijeri poput Shaqa, ili danas manje zvjerke poput Howarda ili u budućnosti Drummonda. Igra kroz centre u low postu ubija dinamiku napada i tempo, sporo je, isključuje ostale igrače, lako je za braniti udvajanjem i centri često gube lopte. Kraj priče.
I konačno smo došli do posljednjeg dijela ovog poglavlja, do funkcioniranja trokuta na parketu. To bi sada trebalo prikazati i pojasniti. A budući da ja nemam toliku moć da me se shvati, preporučit ću vam nekoliko video materijala da bi ste dohvatili bit ovog napada.
Popularna emisija Sports Science se bavila triangle napadom i jako dobro već u prvim sekundama objašnjavaju ulazak u akciju i kako trokut izgleda na parketu i zašto se baš zove trokut. Pogledajte.
Jedna od najvažnijih akcija triangle napada je takozvana igra na pinch post, odnosno brzo premještanje igre na slabu stranu (strana parketa bez lopte) gdje nije uspostavljen trokut, i igra 2 na 2. A ovako su to radili Knicksi na Ljetnoj ligi.
I treća stvar, pogledajte kako popularni Coach Nick objašnjava triangle na živim primjerima na treningu i uz pomoć video materijala.
Knicksi i triangle
Mogu li Knicksi usvojiti triangle? Naravno da da. Mogu li ostvarivati rezultate s njim? Ako budu dovoljno strpljivi i ustrajni u njegovom korištenju kao temeljnoj filozofiji napada onda svakako. Iako sam rekao da se radi o pomalo staromodnoj taktici nije isključeno da bi jedna dobra sezone Knicksa proizvela neke nove trendove. Tako to ide u NBA ligi. Stan Van Gundy je nakon odlične dvije sezone u Orlandu uveo trend stretch četvorke koja je danas must have. Spoelstra je s Miamijem uspio isto u pogledu small-ball košarke. Uostalom, retro je uvijek in.
Mogu li Knicksi ove godine napraviti rezultat s triangle napadom? Apsolutno ne.
Kao što sam potencirao kroz tekst za uspješan triangle htio to Phil priznati ili ne trebaš imati ljudstvo. Scorera, nekoga donekle nalik na Jordana ili Bryanta imaju u Carmelu, ali nemaju pravu opasnost iz post situacija tipa Shaq, Bynum. Nemaju visokog igrača koji razumije igru, koji igra na osjećaj kao što je Gasol. Nemaju dominantnog skakača poput Rodmana. Nemaju glue guya, mozak operacija, kao što su bili Kukoč ili Odom. I naravno, nemaju trenera i nemaju ekipu za igrati obranu. Jer sve da i odigraju efikasno naprijed, a neće, obrana će biti propusna. Nemojte da vas zavara pobjeda nad Cavsima koji su sami sebe pobijedili jer su neuigrani. Posebno nemojte misliti da je pobjeda produkt trokuta kao napada jer nije. Knicksi su utakmicu dobili s četiri mala: Prigioni, Shumpert, JR Smith, Carmelo, Aldrich. Ta petorka je napravila razliku i igrala završnicu bez pravih trokut akcija, oslonjeni na 1 na 5 igru Carmela i Smitha. Gledajući ih protiv ozbiljne obrane Bullsa izgledali su smiješno jer su uspijevali odigrati klasični za trokut ulaz u akciju i sljedeća dva pasa možda, ali više ništa. Vrlo slično je bilo i protiv Cavsa.
Od budućih igrača koji bi mogli ostati na rosteru i koji bi u godinama koje dolaze mogli biti igrači za trokut su: Calderon, JR Smith, Jason Smith, Carmelo, Tim Hardaway. Da, i Anthony i JR Smith mogu igrati trokut, i oni imaju kao i ostali igrači koji se s takvim stilom igre nisu susretali problem jer nisu naučeni tako igrati. Smith je oduvijek bio neprilagođeni gunner, smrtonosna kombinacija za njega, trenera i momčad. Ali on za bolje ne zna jer ga nisu nikada učili. Od njega se uvijek tražili da dribla i šutira preko ruke. Od Carmela se tražilo da igra u izolacijama. Ali daj im akciju da vrte kroz pinch post u igri 2 na 2 i dobit ćeš kombinaciju od koje bi ubojitija u istom pinch postu bila samo ona Westbrooka i Duranta.
Od ostalih: Calderon je igrač visokog košarkaškog IQ-a i dobrih postotaka šuta te bi mogao opstati iako triangle ne trpi playmakere jer se u njemu ne dribla i nema slasherske igre, Jason Smith je visoki koji može igrati u obrani i šutirati poludistancu, a Hardaway je još jedan dobar šuter. Tu je i Shumpert kojega možemo uključiti, upitnog šuta i upitan kreator za druge ali mogao bi ostati na rosteru zbog obrambenih kvaliteta.
Tko bi pomogao Knicksima? Marc Gasol i igrač tipa Nicolas Batum bi riješili sve probleme.
Mene jedna stvar ipak puno više zanima, koja je važnija za Knickse od samog trokuta kao takvog. Iako Jackson izgleda kao nemilosrdni gad koji će pošto-poto isforsirati (zbog svog ugleda i legacyja) triangle napad, što će se dogoditi nakon 20 utakmica sezone u kojima će Knicksi možda imati 7-13? Hipotetski govorim, a nije nerealno. Hoće li pritisak okoline, javnosti, navijača, medija i vlasnika Dolana koji se voli struci miješati u posao, smekšati Phila koji će reći: „Jebiga, ionako nemamo igrače za trokut, vraćamo se small ballu.“ Ili će ostati tvrdokoran i nastaviti svoj trokutasti put.
Ne zaboravimo, radi se o Knicksima za koje je svako propuštanje playoffa veliki udarac za džep, posebno jer bi se radilo o drugoj takvoj uzastopnoj godini, a ekipa je bolno skupa i treba to poplaćati. U tom slučaju, napuštanje trokuta se čini realan izbor.
Međutim, za budućnost franšize, s košarkaškog aspekta gledano, filozofija za koju su zapeli ne bi smjela biti napuštena. U playoffu si ionako gotov u prvoj rundi,a godina dana igranja u sistemu već sljedeće godine će biti dragocjena za društvo koje ostane na rosteru. I pustimo Melove priče po strani da bi bio razočaran da ne uđe u playoff. Tko mu je kriv, sam je odabrao taj put potpisom novog ugovora.
Još važnije, vjernost zacrtanom putu značila bi i promjenu imidža franšize. Od bogate a ujedno i nenormalne ekipe u kojoj su uvijek igrala imena a ne igrači pretvorili bi se u pravu družinu, ekipu s identitetom i franšizu s jasnom strategijom, s planom kojeg već jako dugo nemaju.
Autor je prilikom pisanja teksta 56 puta ponovio riječ trokut, triangle, ili napisao neku drugu inačicu. Sada to ponovio još dva puta. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika
Toni Lazarušić ima i svoj blog koji možete čitati ovdje.