NBA je kao organizam koji se nikada neće prestati razvijati. Stadiji prolaze, ali organizam (nadamo se) neće umrijeti. Svaki stadij ima neke svoje stvari koje su za njega specifične i one obično nestanu vremenom, dok organizam kao takav ostaje. Te stvari u NBA obično su povezane s onime na parketu (trenutno, to je šut za tri poena i small-ball košarka), ali trenutno su u fokusu stvari van parketa. Primarno, u fokusu su supertimovi, i to ona dva koja su vladala svojim konferencijama zadnje dvije godine. S jedne strane imate LeBrona, Kyriea i Kevina te njihov „supporting cast“, a u Oaklandu imamo nove antiheroje u Stephu, Durantu, Klayu i Draymondu. Međutim, iako ove dvije ekipe u potpunosti zaslužuju to ime, to ime se daje još jednoj franšizi zbog koje se samo upitam: super-šta?!
Možda malo zbog toga što navijam za Netse, ali reći da su New York Knicksi supertim je nevjerojatna uvreda za Golden State i Cleveland. Nadam se da se slažete, a ako se ne slažete, ili navijate za Knickse, ili ćete promijeniti mišljenje na kraju ovog teksta.
Krenuti ćemo od glavnog dijela ekipe, a to je „velika četvorka“. Prvi i osnovni dio je Carmelo Anthony, višestruki all-star i jedan od najboljih scorera u ligi. Međutim, to je samo početak priče o Melu. Carmelo je, prvenstveno, igrač koji je na kraju svog vrhunca, i pitanje je koliko on može ovako. Brojevi su mu u opadanju od zadnje dobre sezone New York Knicksa (sezona 12/13, tada je bio All-Star i najbolji strijelac lige), igra sve manje utakmica i ima sve gore procente šuta. Ovo će mu biti 14. sezona u ligi, a već je preko prošlih 13 odigrao skoro 33 tisuće minuta. Zajedno sa svim svojim ozljedama, pitanje je koliko će ove sezone moći Carmelo. Prošle sezone je imao najmanje poena još od sophemore sezone u Denveru, imao je 34% šuta za tri i 43,4% šuta iz igre ukupno (najgori procenti šuta u zadnjih par godina).
Jedna dobra stvar je skok u asistencijama, te je nekako kroz ovu zadnju sezonu skinuo etiketu sebičnog igrača, barem djelomično. Vjerojatno je svjestan da mu ofanzivne kvalitete (primarno šut) polako odlaze, i navikava se da bude kakav-takav kreator, a ne samo potrošač lopti koji je prestao doprinositi svojem timu. Što se tiče psihološkog aspekta, oko Carmela već dugo kulaju priče da je loš lider na parketu (a to će i sa svim ovim dodatcima rosteru New Yorka morati obnašati), da je u New Yorku samo zbog novca i slično, te vjerojatno to barem malo utječe na psihu igrača. Sve u svemu, Melo će po meni imati godinu gdje će maksimalno odigrati 75 utakmica, imati će manje poena i, u najboljem scenariju, iste procente šuta. Nažalost po ovog nekada top 3 igrača u ligi, ne vjerujem da je to više taj nivo, i svakako neće imati nekog većeg uspjeha u ovoj ligi dok ne izađe iz ovog ugovora i, ili dopusti više capa Knicksima da dovedu pomoć, ili za neki manji ugovor dođe kod prijatelja LeBrona i prihvati manju ulogu (možda sa klupe), te tako „ganja“ prsten pri kraju karijere.
Drugi član ove četvorke i budućnost New Yorka je Kristaps Porzingis, a o njemu imam pomalo kontroverzno mišljenje koje se neće svidjeti svakome (to jeste njegovim hyperima i fanovima Knicksa koji nisu otvoreni drugim pogledima na stvari). Naime, prije nego što počnem o Kristapsu u dresu Knicksa, zapitajmo se – koliko bi hypea bilo oko Porzingisa da je ime na dresu, recimo, 76ers ili Bucks ili Jazz? Koliko bi pregleda imali videi kucanja preko Kevina Lovea i sličnih? Ja mislim da bi bilo dosta, dosta manje, i hypea i pregleda. To na stranu, ne kažem da je Kristaps imao lošu prvu godinu. Ali, daleko je to od onoga što su vidjeli neki fanovi Knicksa. Kada realno sagledamo stvari, igrao je okej na obje strane parketa sa par kratkih ekspanzija u nešto što bi, ako bude radio na sebi i ako bude sreće s ozljedama, Kristaps mogao da postane u budućnosti.
Ako ga gledamo manje kao rookieja, a više kao NBA igrača kao takvog, onda je on imao klasičnu Rudy Gay sezonu – puno šuteva, loši procenti, ekipa bez playoffa. Opraštamo Porzingodu ispodprosječnih 42.1% šuta i 33% trice jer je ipak ovo rookie sezona, ali ako bude ponovio ove brojeve (dakle ako ne bude nekog napretka), onda možemo malo legitimnije pričati o overhypeanju igrača. Razvikivanje igrača može da ima pozitivan, ali može i da ima jako negativan utjecaj na psihu. Na kraju krajeva, ovdje se radi od 21-godišnjaku koji ima još mnogo da radi na svojem tijelu, a po socijalnim medijima često gledam neke predikcije nekih fanova Knicksa, koji govore kako bi Porzingis trebao da dominira u drugoj sezoni svoje karijere. Skok na 16-17 poena, malo bolji procenti i više skokova (zbog toga što je dodao još težine ovo ljeto) je realno očekivanje za Kristapsa ove sezone. Sve više od toga je meni iznanađenje, a manje je razočarenje. Ono što bi moglo da mu, eventualno, spusti brojeve je to da više nije čista druga opcija ekipe. Sada su tu i Joakim Noah i Derrick Rose (oni dolaze sljedeći u ovoj analizi), te je pitanje kako će trener Jeff Hornacek (i njega ću se dotaći kasnije) to sve uklopiti, jer je tu mnogo ega u igri. Ako padne na neku treću, na trenutke četvrtu opciju u napadu, „oprostiti“ ću mu manje brojeve od mojih predikcija.
Joakim ‘I hate Cleveland’ Noah je zanimljiva osoba za analize. 2014. je osvojio nagradu za najboljeg defanzivca lige, i to je ono što Knicksi u vakumu trebaju od njega. Međutim, ovo nije vakum, i sa ovim ugovorom kojeg je Noah dobio, itekako se očekuje puni povratak na sezonu 2013-14 i brojeve poput ovih: 12,6 poena, 11,3 skoka, 1,2 ukradena lopta, 1,5 blokada. Koliko je to realno za 31-godišnjaka koji je upravo izašao iz, vjerojatno, njemu najfrustrirajuće sezone u karijeri, gdje je morao da počinje sa klupe i gdje je odigrao samo 29 utakmica, sa brojevima koje je bolje samo zaboraviti? Jako nerealno. Dati ovaj novac Noahu je okej samo zato što su svi bili masno plaćeni ovo ljeto, i samo zbog toga. Svaki drugi aspekt ne treba gledati jer će na svakom drugom koraku samo moći da pročita – preplaćen.
Da sada ne ulazim u finansije, što je realno od Noaha? Pa, dvije stvari koje su ustvari potrebne New Yorku – defanzivni lider i odličan mentor (također defanzivni) Kristapsu. Što se tiče prve stvari, Noah bi mogao da bude sidro u sredini koje bi čistilo reket od protivničkog smeća, da kontroliše skok i da odbija (ili barem mijenja) sve šuteve oko reketa. Apsolutno se može očekivati više od dvije blokade po utakmici, više od deset skokova i dosta deranja da se publika nabrije. U napadu mislim da više nije to to. I ono što je imao atleticizma izgubio je mnogim ozljedama, tako da je realno očekivati par putback zakucavanja ili tip-in koševa, te eventualno pokoji midrange skok-šut. Dati ovakve pare čovjeku koji je odigrao 29 utakmica prošlu sezonu i koji ti u napadu može ponuditi jako malo? Opraštam samo zato što je i jedan Bismack Biyombo dobio slično tome, i samo ako Noah zagospodari reketom.
Šećer na kraju je Derrick Rose. Prije svega, moram reći kako mi je nevjerojatno žao što nismo vidjeli u šta bi se pretvorio onaj Rose. Znate, onaj Rose kojeg Goran Dragić i dan danas vjerojatno sanja. Ovaj Rose mi je nešto potpuno drugo, igrač koji mi je definicija riječi „razvikan“, i igrač za kojeg se radi sada ista ona greška koja je rađena zadnje dvije sezone u Chicagu – malo po malo, diže se hype. Što je najgore od svega, Rose bi tokom sezone (u zavisosti od njegove igre naravno) mogao da završi i na klupi, jer je na rosteru i jedan Brandon Jennings, koji želi svijetu dokazati da je on razigravač startne kvalitete.
Jennings je već u predsezoni postao miljenik fanova Knicksa, a i vidi se žar u njegovim očima da se ponovno dokaže ljudima. Da budem fer prema Derricku, njegovi brojevi nakon all-star pauze prošle godine su moguća najava neke bolje igre. On je naime na kraju sezone imao 16,4 poena, 4,7 asistencije uz 42,7% šuta iz igre i tužnih 29,3% za tri, ali ako gledamo samo brojeve nakon all-star vikenda, vidimo bitnu razliku – 17,4 poena, 47% šuta i 38% za tri. Međutim, kada gledam već spomenute predikcije ljudi unutar fanbasea Knicksa, pitam se da li bi njima post-all star brojevi Rosea bili dovoljni? Za mene bi, nakon praktično tri uništene sezone u karijeri ovog igrača, ovo bilo sasvim dovoljno.
Međutim, Rose ima još jedan problem, a to su optužbe za silovanje koje ga trenutno drže van trenažnog procesa. Da se odmah razumijemo, zbog nekih pojedinosti koje su nedavno izašle u javnost, čvrsto vjerujem da Rose nije kriv, a slučajevi gdje neke djevojke rade ovo zbog novca ili slave su već odavno dokumentovani. To što ja vjerujem naravno ništa ne pomaže Roseu koji mora da se bori na sudu za svoju nevinost, i ta će borba sigurno, barem na neki manji način, utjecati na njega. To me nekako još više rastužuje jer je ovo još jedna stvar na koju on (po mom mišljenju) nije mogao da utječe, koja mu pomalo izjeda karijeru. Što se tiče nekih predikcija, rekao sam i stojim iza toga – ako ponovi spomenute brojeve nakon all-star pauze, D-Rose je ponovno tu, i ponovno je relevantan.
Realno, pored ova četiri igrača, slabo što je i vrijedno spomena. Tu je spomenuti Jennings, te startni bek šuter Courtney Lee. Osim Rosea, ostala četvorica startera nemaju dovoljno dobru zamjenu i dok bi Porzingis lako mogao igrati više minuta, sumnjam da je isti slučaj sa Carmelom i Noahom. Također, i Leeju je gornji limit vjerojatno 30, što mu je svakako prosjek u NBA karijeri. Pogledajte klupu Knicksa – raspali Saša Vujačić, zatim Lance Thomas, Lou Amundson (kojeg, otkada je ošišao specifični rep, ne bi vjerojatno ni na ulici prepoznao), rookie Willy Hernangomez…Puno je tu igrača, ali ne puno kvalitete. Kao trener, Jeff Hornacek će morati raditi čuda da ova ekipa uradi išta ozbiljno. Iako je „propao“ u Phoenixu, mora se reći kako je dosta toga na dušu Sarveru i McDonoughu (vlasnik i GM Sunsa respektivno) koji su imali odluke na rangu „legendi“ GM posla u NBA ligi, Isiaha Thomasa, Billy Kinga i Sama Hinkieja. Hornacek je realno dosta prosječan trener, a mislim da će on na kraju ispasti malo bolja verzija Dereka Fishera, odnosno tzv. yes-man generalnom menadžeru Knicksa, Philu Jacksonu.
Glavni problem Knicksa je, po meni, to što očekuju nešto od ove ekipe. Pod ‘nešto’, neki će vam reći playoff, neki možda tajni napad na top-4 Istoka, a neki (neki na drogama) i ozbiljne stvari u playoffu. Realno je možda samo, od svega toga, očekivati postsezonu i „herojsko“ ispadanje u prvoj rundi. Druga runda bi bila iznanađenje, finale konferencije san, a veliko finale vjerojatno korištenje steroida da se od igrača naprave neke 125 puta mlađe, brže i bolje verzije istih. Šalu na stranu (čak ni u šali ne spominjem titulu, naravno), vjerojatno će se boriti za šesto do osmog mjesta na Istoku, gdje će ih sačekati ili Cavsi, ili Kelti, ili Pacersi. Sve te ekipe su miljama bolje i ne bi smjele imati problema da riješe New York u pet, maksimalno šest utakmica. Naravno, sve to pod premisom da su svi maksimalno moguće zdravi.