I wanna wake up in a city that doesn’t sleep, and find i’m king of the hill, top of the heap. Svima kojima je poznat opus Franka Sinatre ne treba posebno objašnjavati ove stihove i njihovo podrijetlo. Sinatra je odrastao u samom susjedstvu New Yorka, odmah preko rijeke Hudson u gradiću zvanom Hoboken. Stoga, mislim da ni posebno ne treba objašnjavati i njegovu povezanost s Velikom jabukom koja je i rezultirala pjesmom snimljenom sada već davne 1979. godine.
Grad je 60-ih i 70-ih dotaknuo samo dno. Velika stopa kriminala, prostitutke i svodnici kao glavna lica na Times Squareu, beskućnici i dileri na ulicama i u napuštenim objektima. Mjesto koje kako vam se vjerojatno i čini, nije bilo u užem izboru mnogih Amerikanaca i došljaka.
No, postojala je grupa ljudi koja je u tom užasu djelovala kao svjetlo u mraku, kao svjetionik svim onim izgubljenim ˝brodovima˝ kojima je odjednom pružena nada. To su bili momci iz Madison Square Gardena, iz vremena kada su u Vrtu cvjetale ruže i rasle lovorike. Bili su to Knicksi, New York Knicksi.
Priča počinje davno, davno prije našeg vremena, u svijetu u kojem je poštovanje prema autoritetu bilo na rekordno niskoj razini, socijalne i ekonomske promjene su ubrzano određivale svijet, a rasne segregacije su i iznjedrile ljude poput Martina Luthera Kinga. Košarka je tada, u usporedbi s ovim što je danas, bila tek djelić ljudskih života, jednako kao što je to bio posao, odlazak u kazalište ili kino, izlazak, uobičajena stvar koja nije bila ništa više i ništa manje od onog što je – igra, samo igra. S tom igrom dolazimo u New York i ulazimo u 1964. godinu. Momčad je ostala bez doigravanja petu godinu zaredom, a u tom periodu najveći broj ostvarenih pobjeda bio je u sezoni 1961-1962, i iznosio je samo 29. Sezona 1964-1965 donosi 31 pobjedu i još jedno propušteno doigravanje. No, ta sezona predstavlja i točku promjene koja će zauvijek odrediti budućnost organizacije. Na draftu 1964. Knicksi odabiru Willisa Reeda, centra koji postaje temelj onoga što tek slijedi. Willis osvaja nagradu rookieja godine i predstavlja srce i dušu momčadi koja polako poprima svoje obrise. 1965-1966 i još jedno propušteno doigravanje, promjena trenera u vidu Dicka McGuirea i vrijeme da vam spomenem ime Reda Holzmana, scouta momčadi.
Govoreći o ljudima iz sjene koji su glavni ˝krivci˝ za uspjehe momčadi, Red i njegov scouting napravili su fenomenalan posao u odabiru odgovarajućih igrača, naravno, uz dozu sreće i upleta sudbine. 1965. je bila zadnja godina u kojoj je vrijedilo pravilo teritorijalnog picka. Pravilo je glasilo da profesionalne momčadi imaju pravo prvog odabira onih igrača koji su sveučilišnu košarku igrali ne dalje od 50 milja od same momčadi. Na takav su način i izabrali Billa Bradleyja čije je sveučilište Princeton bilo samo jednu milju bliže New Yorku nego Philly i njihovim 76ersima. A vjerujte da bi ga oni izabrali. Bill je bio intelektualac na terenu. Odrastao je u bogatoj obitelji i na sveučilištu je prozvan bijelim Oscarom Robertsonom. Utakmice od 40-ak poena nisu mu bile strane, trpao je svima i karijeru na Princetonu je završio s preko 30 poena po utakmici. Za sobom je ostavio mnoge rekorde Ivy League koji vrijede i danas. Nakon sveučilišta u Americi, usprkos izboru od strane Knicksa, odlazi na Oxford gdje nastavlja svoju akademsku karijeru i provodi godinu dana u Italiji i igra za Olimpiju Milano i s njima osvaja Euroligu. 1967. se napokon vraća u Knickse. Iste godine momčad 5. i 17. pickom bira Walta Fraizera i Phila Jacksona.
Ljudi u New Yorku smo, medijskom središtu svijeta, zar mislite da će stvari proći tiho i nezapamćeno, bez imalo showmanshipa. Walt Fraizer je bio the man, faca, prozvan ˝Clyde˝ zbog toga što je nosio šešire slične onom kojeg je imao Warren Beatty u filmu Bonnie and Clyde. Čovjek je pokrenuo modni trend sa svojim odijevnim kombinacijama. Poznajemo Valentine svijeta, Versaceje svijeta i puste druge, a zaboravlja se čovjek koji uopće nije bio dizajner, a imao je takav utjecaj na stil i modu. Veći od košarke. Pogledajte ga i danas dok komentira utakmice Knicksa, vidjet ćete o čemu pričam. Phil Jackson – prije megauspješne trenerske karijere, Phil je bio važan kotačić ove momčadi. Od njega niste znali što možete očekivati. Par ukradenih lopti ili par osobnih zaredom, bio je košarkaška enigma, ali instant energetsko pojačanje s klupe.
1967-1968 i 1968-1969 donose doigravanje, ali i poraze od 76ersa i Celticsa. Uz Reeda, Fraizera, Jacksona i Bradleyja, grijeh je ne spomenuti Dicka Barnetta i Cazzieja Russella, dvojicu vrhunskih šutera i dokaz da su Knicksi uistinu bili spremni za nešto veliko. Dvije stvari tada su se poklopile u jako kratkom periodu. Prva stvar, Knicksi rade trade s Pistonsima i u New York stiže Dave DeBusschere, riječima kolege Kulušića – Last piece of a puzzle. I druga stvar, Bill Russell se krajem sezone 1968-1969 umirovio i dao priliku svima, uključujući i Knickse, za napokon fer i poštenu borbu za NBA naslov. Ekipa, momčad i tim, sinonimi koji znače i predstavljaju isto – skupinu ljudi koja radi u istom smjeru i prema istom cilju, pisana definicija za ove ljude koji su predstavljali tim u pravom smislu te riječi – zajedništvo, bratstvo, ˝mi˝ ispred ˝ja˝. Takav identitet promijenio je okolinu i okruženje unutar same dvorane. Gledatelje u MSG-u uglavnom su činili okorjeli kladioničari koji su na utakmice dolazili isključivo zbog svojih oklada. Žene i djeca bi bili rado, ali gotovo nikada viđeni gosti. Phil je u svojoj rookie sezoni iskusio bijes vlastitih navijača koji su ga gađali raznim predmetima zbog toga što im nije prošao ˝hendikep˝. Oprostite ako se osjećate kao da ste u samoj kladionici, ali ne budite osjetljivi, što bi tek Knicksi trebali reći. S uspjehom se ubrzo promijenila i ta slika, te mnoštvo ljudi u sivim odijelima i oblake dima iz cigareta, sada su zamijenili žene, djeca i slavni. Jedna od prvih košarkaških momčadi u kojoj su slavne osobe bile redovni gosti i istinski navijači.
1969-1970 sezona. U međuvremenu, Red Holzman od scouta postaje trener i dirigira momčadi koju je i sam stvorio. 18 uzastopnih pobjeda – tadašnji NBA rekord, 60 pobjeda u sezoni, Willis Reed kao lice lige s osvojenom MVP nagradom, a nekadašnji scout postaje trener godine. U doigravanju padaju Baltimore Bulletsi i Kareemovi Bucksi (tada još uvijek poznat kao Lew Alcindor). Veliko finale i Los Angeles Lakersi. Originalni Big three – Elgin Baylor, Wilt Chamberlain i The Logo, Jerry West, u epskoj seriji (iskreno, čini mi se kao da je svaka takva) sa tisuću zapleta. Pri rezultatu 1:1, treća utakmica se igra u LA-u i Knicksi su pred pobjedom kada Jerry West u zadnjoj sekundi utakmice pogađa sa centra za produžetak. Mnoge momčadi bi se nakon toga raspale, ali ne i Knicksi koji dokazuju i pokazuju vlastiti duh i odnose pobjedu. Samo uvod za ono što tek slijedi. 2:2 i peta utakmica se odigrava u MSG-u kada loptu dobija Willis Reed i pada ispod koša. Pokazalo se da je Reed ozlijedio bedro i da mu je pukao mišić. Ne ulazi do kraja utakmice, a Knicksi se oporavljaju od prvotnog šoka, pobjeđuju i odlaze u LA s vodstvom 3:2. Bez Reeda, Knicksi nisu imali šanse i uz odličnu Chamberlainovu partiju, serija se ponovo seli u New York na odlučujuću sedmu utakmicu. 19500 ljudi u dvorani i još osam miliona van nje nestrpljivo iščekuju hoće li Willis zaigrati. Momčadi su izašle na zagrijavanje bez njega, i kad su svi pomislili da ipak neće moći, na iznenađenje svih fanova, praćen brojnim uzvicima izlazi Willis Reed. Šepajući zabija prva četiri koša za Knickse, dvorana je eksplodirala i na krilima te energije Knicksi pobjeđuju i osvajaju svoj prvi NBA naslov. Teško je pronaći riječi kojima bi se opisala nevjerojatna hrabrost i želja čovjeka koji je s tim potezom kupio besmrtnost.
Sljedeće sezone gube od Baltimorea sedmu utakmicu konferencijskog finala. 1971. je obilježena dolaskom Jerryja Lucasa i Earla ˝The Pearl˝ Monroea. Njihovim dolaskom Knicksi postaju jedna od najtalentiranijh košarkaških momčadi koja je ikada hodala sportskim terenima. Jerry Lucas – čovjek fascinantnog mozga, gostujući u televizijskim emisijama zapamtio bi imena i prezimena svih ljudi u publici, ili prvih 100-ak strana telefonskog imenika (pa tko to radi). Izmislio je jezik kojim je, zajedno s Bradleyjem, pričao tijekom košarkaških utakmica. Komične su reakcije Johna Havliceka koji ih je u nevjerici promatrao. Earl Monroe – Crni Isus, taj nikad nije radio iste stvari dvaput, zbog toga je i bio nezaustavljiv. Zajedno sa Fraizerom, njih dvojica su postala poznata kao Rolls Royce Backcourt, možda i najbolji svih vremena. Napunjena talentom, momčad je opet spremna za velike stvari. No, Reed 1971-1972 zbog ozljede odigrava samo 11 utakmica regularne sezone i propušta cijeli playoff. Ipak stižu sve do velikog finala gdje gube od Lakersa i nezaustavljivog Chamberlaina. Te godine draftiraju Deana Memingera, malenog razigravača koji će imati veliku ulogu u pohodu na još jedan naslov.
1972-1973 i pobjeda protiv Baltimorea u prvoj rundi. U konferencijskom finalu protiv Celticsa vode 3:1 i svi misle da je gotovo. Celticsi izjednačavaju rezultat i dovode sedmu utakmicu u Boston, mjesto gdje je nikada do tada nisu izgubili. Utakmicu svoje karijere odigrava Dean The Dream Meminger i osigurava pobjedu i novi okršaj i revanš s Lakersima u finalu. Kao godinu prije, isti rezultat, ali drugi pobjednici. 4:1 za Knickse koji u penziju šalju Chamberlaina, a sami po drugi, i za sada posljednji put, postaju prvaci NBA lige. Sljedeće sezone u konferencijskom finalu gube od budućih šampiona Celticsa, i tako, zajedno s Reedovim povlačenjem, dolazi kraj jedne velike, lijepe priče.
Nakon košarkaških karijera njihov život nije stao. Dean Maminger je prije smrti radio kao košarkaški trener. Dick Barnett je doktorirao i predavao sportski management na sveučilištu. Willis Reed je kao GM Netsa, među ostalim, doveo Dražena Petrovića, a kao potpredsjednik košarkaških operacija, odveo je Netse do back to back NBA finala 2002. i 2003. Dave DeBusschere je radio kao komesar ABA lige i kasnije je kao predsjednik košarkaških operacija New York Knicksa draftirao Patricka Ewinga. Jerry Lucas postao je svjetski poznat kao autor knjige o memoriji koja je prodana u više milionskoj nakladi. Bill Bradley je radio kao senator i postao je kandidat za predsjednika SAD- a. Walt Fraizer još uvijek radi kao komentator na utakmicama Knicksa. Earl Monroe sudjeluje u mnogim projektima, od diskografske kuće do dućana slatkiša. Phil Jackson postao je najuspješniji trener u povijesti NBA lige s osvojenih 11 naslova. Svi su oni dokaz da je New York bio dom velikim ljudima, kako na terenu tako i van njega. Ili, kako bi dobri, stari Sinatra rekao…If I can make it there, I’ll make it anywhere…