Ispovijest suputnice Dražena Petroviæa

Hilal Edebal zvala se treæa putnica u automobilu u kojem je sedmog lipnja 1993. godine smrtno stradao Dražen Petroviæ. Tek je nedavno postala svjesna te èinjenice.

Tada 23-godišnja talentirana košarkašica, danas 41-godišnja žena, nikad se nije oporavila od najteže posljedice nesreæe: gotovo potpunog gubitka pamæenja!

New York Daily News objavio je njezinu prièu jer je tek nedavno shvatila da je nesreæa u kojoj je ona izgubila pamæenje ista ona u kojoj je smrtno stradao Dražen Petroviæ. Detalja o nesreæi ne sjeæa se, veæ sve informacije koje ima crpi iz medijskih sadržaja i policijskih izvješæa.

Ozljeda mozga koja je proistekla iz nesreæe prouzroèila je amneziju zbog koje nesretna žena pati od golemih rupa u sjeæanju, psihièkih slomova i stalnih otkaza na poslu.

“Zašto je Petroviæ, èovjek takvog statusa i bogatstva, morao putovati iz Njemaèke za Zagreb baš automobilom a ne avionom? Zašto sam ja morala baš tada biti u Njemaèkoj umjesto u SAD-u, gdje sam studirala i igrala košarku? Zašto sam ja morala izgubiti karijeru a Dražen život, dok je vozaèica uskoro mogla nastaviti svoju košarkašku i karijeru modela? Na koncu, je li Dražen prošao bolje od mene? Odnosno, bi li za mene bilo bolje da nisam preživjela?”, sve su to pitanja koja si Turkinja roðena u Njemaèkoj svakodnevno postavlja.

“Jednostavno, to je prenepravedno. Sve je bilo savršeno u mom životu do tog dana i fatalne nesreæe”, rekla je Edebal iz svog istanbulskog doma za NYDaily News.

Edebal je bila treæa putnica u crvenome Volkswagenovu Golfu koji se zabio u kamion na njemaèkoj autocesti sedmog lipnja 1993. godine, odnosno druga Petroviæeva suputnica uz vozaèicu Klaru Szalantzy, ondašnju djevojku tada 28-godišnjega hrvatskog košarkaša.

Ondašnji su je novinarski izvještaji iz nepoznatog razloga pogrešno identificirali: navodili su je kao Hilal Haene, te pisali da je 53-godišnjakinja. Prema nekim od mnogobrojnih netoènih verzija, treæa je putnica u automobilu bila Klarina majka.

Na stražnjem je sjedalu, meðutim, sjedila tada 23-godišnja košarkašica Sveuèilišta Niagara, na kojem je završila svoju prvu sezonu. Ondje je ubrzo izgubila pravo na stipendiju, pošto je osam tjedana provela u komatoznom stanju u bolnici, sa slomljenim kostima ruke i kuka.

“Posljednjih je 18 godina bilo jako teško. Dražen je poginuo, i to je užasno, ali da je preživio pitam se kakav bi život mogao imati. Kad pogledate automobil, jasno vam je da ne bi mogao nastaviti karijeru. I pitam se kako bi podnio èinjenicu da više ne može igrati košarku.”

“Bilo mi je vrlo teško. Dugo sam vremena bila na terapijama. U potpunosti sam izgubila pamæenje. Nisam prepoznavala ništa u Münchenu, gradu u kojem sam odrasla. Kamo god da sam pošla, roditelji su me morali dovoditi natrag.”

Prije dvije godine Edebal je iskusila mali pomak u smislu samosvjesnosti svojih osjetila, ali sve skupa i dalje je jedan “frustrirajuæi i poražavajuæi proces”.

“Lijeènici su mi rekli da æe se moj mozak nakon šest do osam godina u potpunosti oporaviti, da æe biti kao što je bio prije nesreæe. Nažalost, nisam to doèekala. S vremenom sam odustala, zahvalna da sam preživjela, da mogu barem hodati i da mogu govoriti.”

Edebal se tijekom rehabilitacijskog procesa pokušala ubiti. Tako su barem njezin pokušaj bacanja s prozora stana njezinih roditelja, koji se nalazi na 17. katu zgrade, procijenili lijeènici. Spasio ju je 24-satni medicinski nadzor koji je imala.

“Nisam planirala skoèiti zato da se ubijem. Željela sam se probuditi iz sna. Mislila sam da æu, kad skoèim, prestati sanjati ovu moru.”

Toga kišnog predveèerja na autocesti kod Ingolstadta crveni se golf kojim je upravljala Klara Szalantzy, današnja supruga direktora njemaèke nogometne reprezentacije i bivšeg reprezentativca Olivera Bierhoffa, zabio u kamion koji je izletio sa suprotne trake, probio zaštitne ograde i preprijeèio se preko gotovo cijele širine ceste.

Edebal je putovala sa svojom prijateljicom pristavši joj uèiniti uslugu. Klara je željela društvo na autopoutu od Münchena do Frankfurta, gdje su zajedno pokupile Petroviæa na aerodromu. Onamo je hrvatska reprezentacija doputovala iz Poljske gdje je igrala kvalifikacije za Europsko prvenstvo iste godine. Umjesto da s ostatkom momèadi sjedne na zrakoplov za Zagreb, Petroviæ je, nošen èežnjom da vidi svoju ljubavnicu, odluèio putovati automobilom.

“Znala sam Dražena preko Klare. Èak sam i gledala neke njegove utakmice za New Jersey. Bio je vrlo drag èovjek.”

Oko 17.20 sati crveni se golf punom brzinom zabio u kamion-cisternu koji je bio posred ceste. Prema policijskom izvješæu, vozaè kamiona izašao je iz vozila i signalizirao vozaèima nadolazeæih vozila da uspore trèeæi im ususret. No, za crveni je golf bilo prekasno. Klara je pokušala skretanjem izbjeæi neizbježno, èime je Dražena na suvozaèkoj strani automobila ostavila posve ranjivim na udarac koji æe uslijediti. Dražen, koji je nevezan spavao, izletio je kroz prednje staklo, te je glavom udario u cisternu poginuvši na licu mjesta. Edebal, 188 centimetara visoka sportašica, koja takoðer nije bila vezana, udarila je glavom i tijelom o stražnje sjedalo.

“Roditelji su me svakodnevno dolazili posjeæivati premda im je za to trebalo dva sata vožnje. Lijeènici su im stalno govorili da bih mogla preživjeti. Nikad im nisu rekli da æu preživjeti.”

U cijelom sluèaju i dalje ostaje neisprièana prièa Klare Szalantzy, koja odbija svaki zahtjev za razgovor na bolnu temu. Udala se za Bierhoffa 2001. godine, nakon što je zakljuèila svoju košarkašku i karijeru modela.

Prema izvještaju Süddeutsche Zeitunga iz 1996. godine, Klara je nakon nesreæe provela tjedan dana na intenzivnoj njezi. Jedini fizièki trag nesreæe mali je ožiljak nad njezinim lijevim kapkom. Ubrzo nakon nesreæe ponovno je vozila bez problema, vratila se poslu fotomodela u Sjedinjenim Državama te nastavila profesionalnu košarkašku karijeru u Njemaèkoj.

Edebal je za NYDaily News rekla da je Szalantzy bila izložena golemome emotivnom stresu nakon nesreæe, ukljuèujuæi i prijetnje smræu Draženovih obožavatelja. No, takoðer je rekla da njezina nekadašnja prijateljica snosi najveæu krivnju za to što se dogodilo. Prema informacijama koje je izvukla iz policijskog oèevida, Klara je vozila prebrzo u trenutku nesreæe, èak je, za razliku od drugih vozaèa na prometnici, neposredno prije sudara ubrzavala. Iako na tom dijelu autoceste, baš kao i na veæini kvalitetnih njemaèkih autocesta, nije bilo ogranièenja brzine, drugi su vozaèi, samo zbog toga što su vozili sporije, svi odreda uspjeli izbjeæi preprijeèeni kamion zaobilazeæi ga krajnje sdesna, zaustavnom trakom.

“Naravno da nije namjeravala ubiti Petroviæa, ali definitivno je vozila prebrzo. I upropastila mi život.”

U magli je Edebal da ju je Klara posjeæivala u bolnici, a srele su se neposredno nakon nesreæe i nekoliko puta u minhenskim kavanama. No, Edebal je sve to u magli i sjeni. Ne sjeæa se, jer se ne može sjeæati, jesu li ikad razgovarale o nesreæi.

“Uistinu ne znam o èemu smo razgovarale. Ona je odjednom nestala iz mog života. Udala se. Nisam je vidjela odavno.”

Dok Draženovo ime danas živi u legendi, Edebal živi sama u Istanbulu. Ne može se riješiti zaborava koji je obavija. Pokušala je razviti sustav, kao što je èinio Guy Pearce alias Leonard Shelby u Nolanovu Mementu boreæi se s anterogradnom amnezijom. Kao i u filmu, svi su njezini pokušaji ostali neuspješni. Sjeæa se neko vrijeme pojediniih osoba i stvari koje èini, potom sve zaboravi. Koliko god da se koncentrira, ne uspijeva svladavati svoje psihièke padove. Neprestano traži i dobija poslove kao kvalificirana prevoditeljica koja u jeziku i pismu savršeno barata turskim, njemaèkim i engleskim jezikom. Pokušava živjeti normalno. No, otkazi slijede ubrzo nakon zaposlenja.

“Sve zbog mozga. Otpuštaju me jer ne mogu zapamtiti sadržaj telefonskih razgovora, niti osobe s kojima sam razgovarala. Zaboravljam na poruke koje bih trebala prenijeti.”

Novi je radni poèetak pokrenula prije dva tjedna u Istanbulu u jednoj turistièkoj agenciji. Nada se da æe joj Turska donijeti više sreæe od Njemaèke.

“Ne želim se predati jer želim raditi. Premlada sam za mirovinu.”

“Bijesna sam jer je ovo što mi se dogaða prokleto nepravedno. Nisam vozila automobil a ovako patim. Bila sam košarkaška reprezentativka. Od tog sam posla mogla živjeti.”

“Šteta. Petroviæ i ja bili smo puno, previše premladi. Sve je moglo biti drukèije”, zakljuèila je 41-godišnjakinja.

Autor teksta Stefan Bondy zakljuèio je pak da je tragièna nesreæa devastirala mnogo obeæavajuæih prilika: karijeru i život mlade košarkašice izravno, a posredno i dva potencijalno velika košarkaška projekta: momèadi New Jersey Netsa i hrvatske reprezentacije.