Postoji u principu tri načina na koje možete izgraditi konkurentnu momčad u NBA ligi: preko drafta, dovođenjem slobodnih igrača ili kombinacijom prva dva načina. Ako ćemo detaljnije, možete izgraditi momčad tako da ju prvo rasturite na proste faktore i krenete od nule, možete pokušavati dodati pomoć dokazanoj jezgri momčadi, ili možete pokušati složiti nešto oko nekoliko veterana pametnim draftiranjem, skautingom i organskim razvojem igrača uz dovođenje par igrača sa strane koji čine razliku (najbolji primjer za to su San Antonio Spursi). San Antonio se nametnuo kao zlatni standard NBA lige, a koliko dobro ljudi u Teksasu rade svoj posao dovoljno govori laskava titula najboljeg sportskog kolektiva u Americi u posljednjih dvadeset godina. Spursi su to uspjeli pomoću malo sreće (prvi izbor Tima Duncana na draftu 1997. godine) i jako puno krvavog rada koji je iznjedrio franšizne igrače koji su iznenađujuće nisko odabrani na draftu (Tony Parker bio je 28. izbor 2001. godine, Kawhi Leonard biran je petnaesti 2011. godine, a Manu Ginobili odabran je 57. 1999. godine). Upravo San Antonio pokazuje kako ne morate imati visoke lotteryizbore na draftu kako bi došli do sjajnih igrača – treba vam samo puno znanja i rada i mrvica sreće. Svi igrači o kojima ćemo nešto više reći ovom prilikom nemaju puno toga zajedničkog, osim jedne stvari: svi su postali puno bolji igrači nego što je itko očekivao na dan drafta.
Emanuel „Manu“ Ginobili
Argentinsku jegulju iz Bahia Blance danas smatraju jednom od najvećih draft krađa u povijesti, no lako je primijetiti kako je jedan takav talent potonuo toliko nisko. Kasnih devedesetih argentinska košarka nije uživala ugled kakav uživa danas; najveći argentinski košarkaški uspjesi događali su se između tridesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, a tek poslije drafta 1999. svoj talent je natuknula velika generacija argentinskih košarkaša predvođena Ginobilijem, Scolom, Nocionijem i Prigionijem (koji još uvijek igraju), osvojivši broncu na prvenstvu Amerike u Portoriku. Te 1999. godine Ginobili je bio član talijanskog drugoligaša Reggio Calabrije i s obzirom na to, ne bi se smatralo ogromnim iznenađenjem i da nije izabran, iako su američki skauti vrlo dobro znali o kakvom se potencijalu radi – bez obzira što mu nisu znali pravilno izgovoriti ime.
Nakon što se s Reggio Calabrijom plasirao u prvu talijansku ligu, njegov talent prepoznao je bolonjski velikan Virtus, tada pod sponzorskim imenom Kinder. U Kinderu je eksplodirao, pokorivši Italiju i Europu – osvojio je talijansko prvenstvo, dva kupa i Euroligu, postavši MVP Eurolige 2001. godine, te MVP talijanskog prvenstva dva puta (2001. i 2002. godine). U posljedjnoj godini u Bologni Ginobili je pokazao ogromnu kvalitetu i još veći potencijal – zabijao je, asistirao, igrao je obranu, šutirao trice i gromovito zakucavao. Bio je u tim godinama uvjerljivo najbolji igrač Europe, ali u San Antonio je otišao tek nakon fantastičnih predstava na Svjetskom prvenstvu u Indianapolisu 2002. godine, gdje je Argentina poražena u finalu od Jugoslavije, što joj je bio jedini poraz na turniru. Ginobili se potvrdio kao dostojan NBA lige u pobjedi Argentinaca protiv domaćina SAD-a 87-80, gdje je s 15 koševa bio najbolji strijelac svoje momčadi.
Došavši u NBA, Ginobili je čekao priliku s klupe iza veterana Stevea Smitha, pri čemu nije pomogla dosadna ozljeda koja ga je mučila većinu regularne sezone. Ipak je osvojio nagradu za najboljeg rookieja u ožujku, a San Antonio se komotno plasirao u doigravanje omjerom 60-22. Upravo tada, konačno potpuno zdrav, Ginobili je zaigrao kako zna i umije i potpuno je šokirao sve protivnike Spursa, nametnuvši se kao napadačka iskra s klupe kakvu nitko od konkurencije nije imao. Dok su se protivnici snašli, već je sve bilo gotovo – Spursi su redom porazili Phoenix, Lakerse, Dallas i New Jersey po 4-2 i osvojili svoj drugi naslov prvaka u povijesti, a prvi za Ginobilija – i to u rookie sezoni.
Ostatak priče je poznat: Ginobili je sljedećih godina podjednako nervirao protivničke braniče i svog trenera Popovicha, nametnuvši se kao priznata kvaliteta s klupe, iako je svima bilo jasno kako bi u bilo kojoj drugoj momčadi bio u prvoj petorci. Ginobiliju je ipak bilo draže ulaziti s klupe, gdje je stvarao nerješive probleme slabijim igračima protivnika, s obzirom da je bio puno kvalitetniji od gotovo svih. U NBA karijeri ima četiri naslova, dva All Star nastupa, dva izbora u treću najbolju momčad lige i jedan naslov najboljeg šestog igrača. Ukupno je do danas odigrao 1095 utakmica za Spurse, od toga 401 u prvoj petorci. Najbolje brojke je imao u sezoni 2007./2008. kad je bilježio 19,5 koševa, 5 skokova i 4,5 asistencije za 31 minutu.
Nije loše za 57. pick.
John Stockton
Jeste li ikada na basketu susreli tipa bebastog lica, u štreberskoj polo majici i kaki hlačama koji izgleda poput ministranta u obližnjoj crkvi? Naravno, izgleda smiješno, ne može nešto posebno skočiti ni zabiti, nema šanse protiv vas. Podcijenite ga. Mali se onda skine u dres, rasturi vas, obriše noge o vaš poniženi ego i s osmijehom ode kući.
Takav je igrač bio John Stockton.
Stockton je studirao na malenom sveučilištu Gonzaga u rodnom Spokaneu u saveznoj državi Washington. Kao tek 16. izbor uzeo ga je Utah Jazz na super jakom draftu 1984. kad su odabrani velikani poput Olajuwona, Jordana i Barkleya. Njegov prvi trener u Jazzu, Frank Layden, poslije je rekao: „Nitko nije mislio da će biti ovako dobar. Nitko. Ali, stvar je u tome kako niste mogli izmjeriti njegovo srce“. Stockton je prve sezone u Utahu postigao rookie rekorde za najviše asistencija (415) i ukradenih lopti (109) i odabran je u najbolju momčad novajlija.
Naredne, 1985. godine pridružio mu se Karl Malone i tada je stvoren ponajbolji duo u NBA povijesti. 1988. godine Stocktonovog bekovskog partnera Rickeya Greena odabrali su Charlotte Hornetsi na ekspanzijskom draftu, čime je mladić s Gonzage postao prvi razigravač momčadi. Stockton je ukazano povjerenje vratio s kamatama – udvostručio je broj postignutih koševa (14,7) i po prvi put je bio najbolji dodavač lige s 13,8 u prosjeku. Uslijedit će još osam uzastopnih naslova najboljeg dodavača, čime će nadmašiti legendu Boston Celticsa Boba Cousyja. Najkompletniju sezonu karijere odigrao je 1989. godine kad je bio najbolji dodavač (13,6) i kradljivac (3,2) u ligi, pridodavši tome još 17 koševa.
Utah Jazz sa Stocktonom i Maloneom bio je na vrhuncu krajem devedesetih godina, no ostali su poraženi u dva uzastopna finala protiv nezaustavljivog Jordana (1997. i 1998.). Umirovio se 2003. godine kao najbolji asistent (15,806) i kradljivac lopti (3265). Deset puta igrao je All Star susret, jednom (1993.) postavši MVP, bio je jedanaest puta u jednoj od tri najbolje NBA momčadi i odabran je među 50 najvećih NBA igrača ikad. Rođeni pobjednik, sudjelovao je u doigravanju u svakoj od 19 sezona koliko je odigrao u momčadi iz Salt Lake Cityja.
O kakvom se igraču radi dovoljno govori podatak kako se nije bojao postaviti blok puno većim i jačim igračima od sebe, a njegovo naizgled krhko tijelo (185 cm, 78 kg) je zapravo bilo čvrsto poput čelika – Stockton je u karijeri propustio svega 23 utakmice, a odigrao je ukupno 1504, gotovo sve u prvoj petorci. Njegov suigrač Karl Malone, inače drugi strijelac u NBA povijesti što je sigurno i Stocktonova zasluga, izjavio je: Apsolutno sam sto posto siguran da više nikad neće biti novog Johna Stocktona. Nikad.“ Veliki John Wooden, legendarni trener sveučilišta UCLA, za Stocktona je rekao: „On je prototip čistog razigravača. Jedini je igrač za kojeg bih platio ulaznicu.“
Apsolutna NBA legenda, jedan od 50 najvećih u povijesti i član Kuće slavnih – odabran nakon 15 drugih igrača na draftu.
Steve Nash
Dolazimo do 1996. godine. Draft se održava u East Rutherfordu, a svima je jasno koga će Philadelphia 76ersi odabrati kao prvi izbor – Allena Iversona. Nakon njega ide serija kvalitetnih igrača s jako dobrim karijerama: Marcus Camby, Shareef Abdur-Rahim, Stephon Marbury, Ray Allen i Antoine Walker. Malo-pomalo dolazimo do 13. picka i Kobe Bryanta koji preko Charlotte Hornetsa odlazi u Lakerse i 14. Predraga Stojakovića kojeg biraju Sacramento Kingsi. I njih dvojica slobodno mogu ući u ovu kategoriju draft krađa, ali nakon njih, kao 15. te godine, Phoenix Sunsi odabrali su kanadskog razigravača Stevea Nasha. Bez obzira na to što je ovaj draft stvarno iznjedrio nekoliko potencijalnih Hall of Fame igrača, mislim da je Nash zaslužio minimalno top 3., a u ovoj “rupi” između 6. izbora Walkera i Kobe Bryanta izabrani su između ostalog Samaki Walker, Todd Fuller i Vitaly Potapenko. Ozbiljno!?
Vlasnik tri državljanstva – Britanac po roditeljima i Južnoafrikanac po mjestu rođenja koji je s dvije godine s roditeljima otišao živjeti u Kanadu, kao dijete je pokazivao interes za nogomet, a njegove vještine mogli smo vidjeti i na ovogodišnjem All-Staru kada je nogama asistirao Andreu Drummondu za zakucavanje. No, ipak se odlučio za košarku i prije dolaska u NBA proveo je četiri godine na sveučilištu Santa Clara. koji kasnije umirovljuje njegov broj 11.
Dolaskom u Phoenix Sunse znao je što ga čeka, “grijanje” klupe velikim dečkima – Kevinu Johnsonu i Jasonu Kiddu. Već sam gore naveo Englishevo iskustvo s Donom Nelsonom, dok je kod Nasha malo drugačija stvar. Na nagovor sina Donnieja, tadašnji trener Dallas Mavericksa šalje u Phoenix prava na Pata Garrityja i pick prve runde za 1999. (Sunsi će kasnije odabrati Shawna Mariona) za Nasha, Martina Muurseppa i Bubbu Wellsa. U Dallasu se skupila fina ekipa s mladim Nashom i Dirkom Nowitzkim, te Michaelom Finleyem koji je tada bio na vrhuncu svoje karijere. Nash je odmah počeo pokazivati svoje razigravačke sposobnosti, kao i svoj šut za tri poena, ali u prve dvije sezone nije uspio uvesti Maverickse u doigravanje. Iz godine u godinu rastao je s ekipom, a najbolji rezultat zabilježili su u sezoni 2002./2003. kada Nowitzki, Finley, Nash i društvo ispadaju u finalu Zapada od kasnijih prvaka San Antonio Spursa. Ta godina bila je i individualno plodna za Stevea, koji je odigrao svoju prvu All-Star utakmicu i bio uvršten u treću All-NBA momčad. S Dallasom se oprostio 2004. godine, nakon 6 sezona u kojima je prosječno zabijao 14.6 koševa i imao 7.2 dodavanja. Iako je nakon isteka ugovora htio produljiti suradnju s Dallasom, predsjednik Mark Cuban nije htio jednom 30-godišnjaku dati maksimalan ugovor te je tako Steve ponovno otišao u Phoenix, što se ispostavilo kao pun pogodak.
Već u prvoj sezoni run’n’gun košarka Mikea D’Antonija predvođena Nashom pokazuje svoj potencijal, ispred sjajne konkurencije osvajaju prvo mjesto na Zapadu s omjerom 62-20. Steve Nash je ponovno na All-Star utakmici, na kraju sezone predvodi ligu sa 11.5 asistencija po susretu i odnosi nagradu za najkorisnijeg igrača sezone – MVP. Nažalost, kao i u 2003. s Dallasom, Nash dolazi do finala Zapadne konferencije i gubi od Spursa. Godinu nakon, slična situacija u regularnom dijelu, ovaj puta su Sunsi drugi iza Spursa, a Nash je ponovno vodeći asistent i MVP lige. Ponovno dolaze do finala Zapada i ovaj puta gube od Dallasa. Ostaje žal za Amar’eom Stoudemireom, čovjekom koji je tada s Nashom podigao pick’n’roll igru na jednu novu razinu, koji je na vrhuncu karijere ozlijedio koljeno te propustio skoro cijelu sezonu, a iako su liječnici prognozirali da će se vratiti do doigravanja, nažalost nije uspio.
Nakon što su u sezoni 2008./09. propustili doigravanje, sezonu nakon ponovo dolaze do finala Zapada, gdje gube od Lakersa. Steve ostaje u Phoenixu do 2012. godine kada potpisuje ugovor s Los Angeles Lakersima, u nadi da će pomoći Kobeu Bryantu da dođe do još jednog NBA prstena. Steve Nash uvijek će ostati u lijepom sjećanju navijačima Phoenixa kao jedan od najboljih igrača u povijesti kluba, za koji je, uključujući i one dvije sezone na početku karijere, odigrao preko 800 utakmica i zabijao prosječno 14.4 poena uz 9.4 asistencija. Činio je sa Shawnom Marionom i Amar’eom Stoudemireom jednu od najboljih ekipa u novom mileniju, koja nažalost nikada nije uspjela doći do NBA naslova.
- godine Steve se oprostio od košarke u dresu Lakersa, a u vitrinu je “pospremio” dvije gore navedene MVP nagrade, odigrao je 8 AllStar utakmica, 7 puta je izabran u različite All-NBAmomčadi, dvaput je osvojio NBA Skills Challengete je i on osvojio nagradu J. Walter Kennedy Citizenship Award 2007. godine. 5 je puta predvodio ligu u asistencijama, jedan je od rijetkih igrača u klubu 50-40-90 (i to u čak četiri navrata), a 2005. i 2006. godine proglašen je najboljim kanadskim sportašem. I na kraju svega, valja napomenuti i da je njegov broj 13 umirovljen u redovima Phoenix Sunsa. Sasvim impresivna biografija za jednog igrača koji je izabran kao 15. izbor na draftu.
Toni Kukoč
Toni je rođen 18. rujna 1968. godine u Splitu. Kao dječak je naglo izrastao te ga je zanimala košarka. Karijeru je započeo u jednom od najtrofejnijih europskih klubova, KK Jugoplastici. Upravo je on splitskom klubu uz suigrače Dina Rađu, Velimira Perasovića i dr. dao epitet „najtrofejniji“ pošto su na svojim leđima nosili Split do tri uzastopna naslova europskog prvaka (88./89., 89./90.,90./91.). Za to vrijeme (1990.) Pink Panther se prijavio na draft. Liga nije bila blagonaklona u to vrijeme prema Europljanima jer ih se smatralo premalo atletičnima te je kao 29. izbor 2. runde bio izabran od strane Chicago Bullsa, no ostao je u Europi do 93.’ pošto se nakon 3. uzastopne europske krune priključio talijanskom Benettonu. Vrlo je vjerojatno žalio za propuštenom prilikom u te 3 sezone pošto je Michael Jordan nosio Bullse do three-peata, a taman dok se Kukoč priključio Bikovima, Jordan se umirovio. U svojoj rookie sezoni bilježio je solidnih 10,9 poena, 4 skoka i 3,4 asistencije što je bilo dovoljno da ga se uvrsti u drugu najbolju rookie petorku lige. Toni je već od samog početka uživao veliki respekt Phila Jacksona, a najbolji primjer je 3. utakmica polufinala Istoka protiv New York Knicksa kada je baš njemu nacrtao šut za pobjedu što je jako naljutilo superstara Scottija Pippena. Kukoč je pogodio buzzer-beater ali Bullsi su izgubili tu seriju u 7 utakmica.
Sljedeće sezone, nakon odlaska Horacea Granta, postaje standardni član prve petorke i biva 2. najbolji strijelac, skakač i asistent poslije Pippena te tako već nadmašuje sva očekivanja lige. Naredne sezone se vraća Jordan, a u Chicago je sletio i najbolji skakač lige Dennis Rodman. Kukoč je preselio na klupu, Bullsi osvojili naslov prvaka, a Toni nagradu za najboljeg igrača s klupe u ligi. Te je sezone bio 3. strijelac u momčadi. Sljedeće dvije sezone Bullsi su također uzeli naslov prvaka, a 99.’ je ostao jedini od šampionske generacije pošto su Rodman, Pippen i Jordan napustili Chicago. Ta je sezona bila najbolja po brojkama za Kukoča bilježeći 18,8 poena, 7 skokova i 5,3 asistencija. Nakon te sezone zamijenjen je u Philadelphiju no tamo se nije dugo zadržao pa seli u Atlanta Hawkse iz kojih napokon dolazi do Milwaukee Bucksa u kojima igra solidno sve do 2006. godine i svog umirovljenja. Usprkos malim očekivanjima, White Magic je napravio zavidnu karijeru ponajprije jer je košarku igrao glavom i srcem te ga se i danas smatra jednim od najboljih igrača iz Europe koji su zaigrali u najjačoj ligi svijeta.