Novi Spursi, isti rezultat

Istorijski start Warriorsa učinio je da prvih 25 utakmica sezone San Antonio Spursa prođe nekako ispod radara. Ipak, Spursi nakon odličnog posla u free agency periodu nastavljaju da blistaju i sa 20 pobjeda iz 25 utakmica čvrsto drže drugu poziciju na tabeli Zapadne konferencije. Međutim, ono što se izdvaja u odnosu na nekoliko prethodnih sezona je način na koji Spursi dobijaju utakmice.

Kad je LaMarcus Aldridge izabrao San Antonio a David West odlučio da odbije garantovanih 12 miliona dolara iz ugovora sa Pacersima da bi igrao za minimalac u Spursima, posljedica je bila odlazak Tiago Splittera u Atlanta Hawkse da bi se otvorio prostor u salary capu potreban za maksimalan ugovor predviđen za Aldridgea. Splitter se smatrao najmobilnijim i, uz Tim Duncana, najboljim defanzivcem Spursa, pa su mnogi smatrali da će Gregg Popovich imati više posla u izgradnji ozbiljne odbrane nego napada. Ipak, to nije slučaj. Spursi ove sezone igraju bolju odbranu nego prošle godine i ubjedljivo su najbolja defanzivna ekipa lige sa 91.9 primljenih poena na 100 posjeda, čak 4.5 manje od drugoplasirane ekipe u ovoj kategoriji, Miami Heata. Koliko su Spursi dominantni u odbrani govori podatak da je veća razlika u defanzivnom rejtingu Spursa i Heata nego što je razlika između Heata i 13. odbrane lige Atlanta Hawksa[1].

Nije novitet da su Spursi dobra defanzivna ekipa – prethodne tri sezone su završili u top 4 ekipe u ovoj kategoriji. Od ekipe koja u svom sastavu ima najboljeg defanzivca svijeta Kawhi Leonarda, agresivnog Danny Greena i jednog od najboljih defanzivnih centara svih vremena Tim Duncana se očekuje da bude moćna u odbrani, ali ove godine je odbrana podignuta na veći nivo. Spursi su samo 5 puta u 25 utakmica ove sezone primili 100 ili više poena. Istina, Spursi su ekipa koja igra sporijim tempom, pa je i logično da utakmice ne završavaju velikim brojem poena. Međutim, tempo je isti kao i prošle sezone (oko 95 posjeda po meču) u kojoj su Spursi 26 puta primili 100 ili više poena. Što je onda razlog tolike dominacije u odbrani, ako su jednog od najboljih defanzivaca ekipe (Spliter) zamijenili igračem koji je svoju reputaciju stekao kao prevashodno ubitačan ofanzivac (Aldridge)? Jednostavno, Spursi tačno znaju kako žele da igraju u odbrani i koje šuteve žele da oduzmu protivniku. Pop je svjestan da ima vrlo pokretljivu spoljnu liniju i dva „teškaša“ u reketu[2] i prilagodio je svoju šemu takvoj situaciji. Osnovni zadatak Spursa u odbrani je da otjeraju protivnika sa linije za tri poena i da ga natjeraju na šuteve sa distance. To ne izgleda previše revolucionarno – svaka ekipa želi da eliminiše protivničke šuteve koji donose veću vrijednost i preusmjeri ih na manje efikasne šuteve. Ipak, prisustvo Leonarda, Greena i preporođenog Tony Parkera čini San Antonio vrlo uspješnim u ovoj zamisli – Spursi dozvoljavaju 19.3 šuta za tri poena po utakmici protivničkim ekipama, što je najmanji broj u ligi. To međutim nije dovoljno da bi neka odbrana bila efikasna. Potrebno je braniti reket, limitirati slobodna bacanja protivničke ekipe i preusmjeriti protivnika na šuteve sa distance. Spursi to rade fenomenalno. Duncan i Aldridge su daleko od najeksplozivnijih defanzivaca u ligi, ali šema San Antonija uspijeva maksimizirati njihove kvalitete. Skoro nikada ne jure blokade i ukradene lopte čime bi ispali iz pozicije, već koriste svoju dužinu da contestuju odnosno brane i smetaju šuteve. Tako nešto nije nimalo lako –  potreban je visok košarkaški IQ i veliko znanje i disciplina da bi se ovakva odbrana kvalitetno sprovela u djelo. I dok je besmrtnost i defanzivna genijalnost Tim Duncana odavno prestala da čudi, Aldridge predstavlja prijatno iznenađenje na tom dijelu terena. Ispunjava svoje zadatke, ne iskače iz šeme i pokazuje dovoljnu pokretljivost da po potrebi ostane uz protivničkog playmakera kada dođe do preuzimanja. U potpunosti se uklopio u ono što Popovich želi u odbrani – manje trojki i slobodnih bacanja, više šuteva sa distance i visok procenat uhvaćenih lopti u odbrani.[3] Odbrana je na iznenađujuće visokom nivou i kada se na centarskim pozicijama nađu Boris Diaw i David West, što omogućava Popovichu relaksiraniji pristup u odmaranju Duncana  Aldridgea.

Odbrana zauzima veliki dio zasluga za odličan start Spursa ali to ne znači da su Spursi postali grit and grind ekipa poput Memphisa, iako su promijenili svoj napadački stil. Dolazak Aldridgea je značio da se Spursi moraju n određenoj mjeri prilagoditi stilu igre koji njemu odgovara da bi iz njega izvukli maksimum. To ne znači da ove godine nećete vidjeti  prepoznatljivi protok lopte i kretnje igrača bez lopte kao posljednjih nekoliko godina. Ne, to je i dalje veliki dio onoga što San Antonio radi u napadu. Međutim, promjena u stilu igre je vidljiva. Popovich je dao slobodu Aldridgeu, Duncanu i Leonardu da igraju leđima ka košu i Spursi dosta svojih napada rješavaju post upom – Samo New York i Memphis imaju više post up napada u ligi. To nije najefikasniji način da se igra u napadu, ali su Spursi poprilično dobri u tome. Aldridge godinama kombinuje igru leđima i šut sa distance kao glavni sastojak igre u napadu a Kawhi je vrlo uspješan u kažnjavanju nižih defanzivaca na ovaj način. Doduše, malo je stvari koje Leonard ne radi na vrhunskom nivou. Da Steph Curry nema sezonu kakvu ima, Leonard bi bio jedan od glavnih MVP kandidata. Nevjerovatna je napadačka evolucija koju je Leonard doživio u prethodnih par godina. Uspio je postane prva napadačka opcija a da pritom ni najmanje ne popusti na drugom dijelu terena. Da je vrhunski defanzivac znaju i površni simpatizeri NBA košarke, ali njegov napredak u napadu je zaista nevjerovatan. Šut mu je svake godine sve bolji i Chip Engelland, pomoćni trener Spursa zadužen za rad na šutu, ima velike zasluge za to. Kawhi je od igrača koji je na koledžu pogađao svaki četvrtu trojku postao jedan od najboljih catch and shoot trojkaša u ligi i pogađa čak 50.7% catch and shoot trojki. Međutim, svom repertoaru je dodao i napadanje iz driblinga – popravio je kontrolu lopte i sada vrlo često napadne protivnika driblingom, napravi malo odvajanje i to kazni šutom sa poludistance ili ulazom. Pop je još prošle sezone odlučio mu da veću slobodu, znajući da put od spot up opcije do opcije br. 1 u napadu neće biti lak i da je neminovno da usput bude lekcija koje je potrebno naučiti. Leonard ih je sve prošao i sada je jedan od najboljih 2-way igrača na svijetu.

Nije Leonard jedini razlog zašto Spursi trenutno imaju 4. najbolji napad lige, i pored toga što je jasno da period prilagođavanja na Aldridgea i dalje traje. Tony Parker se probudio nakon loše prošle sezone i vrlo lošeg Evropskog prvenstva i sada igra kao preporođen. Agresivan je, napada koš efikasnije nego prošle godine i „ubija“ sa poludistance. Jedna interesantna stvar – Parker gotovo da više ne šutira trojke, samo 10 puta je šutnuo za tri poena u 24 utakmice. Ne doživljava samo Parker novu mladost – Manu Ginobili je jedan od glavnih kandidata za najboljeg šestog igrača lige. Pogađa trojke u visokom procentu, svojim trikovima i dalje uspijeva da nadmudri protivničke defanzivce i čini klupu Spursa jednom od najefikasnijih u ligi. Kada su rezervisti na parketu, San Antonio postaje drive and kick mašinerija u kojoj Patty Mills, Ginobili i Diaw prodorima i loptama za otvorene šutere sijeku protivničke odbrane. Popovich već godinama uspijeva da uspješno limitira minute glavnim igračima pripremajući ih za borbe u playoffu a tako nešto ne bi bilo moguće da Spursi imaju slabiju klupu. Aldridge se i dalje navikava na stil igre koji forsira San Antonio, ali se čini da mu je sada mnogo lakše nego na startu sezone. Još uvijek traži idealan balans između šutiranja, dodavanja i igre bez lopte, ali to je proces za koji je potrebno određeno vrijeme. Aldridge je snažan igrač, odlično tehnički potkovan za svoju poziciju kojeg nije lako čuvati zahvaljujući post up vještinama i dobrom šutu sa distance. Više ne može imati brojke koje je imao Portlandu ali je to cijena koja se mora platiti da bi se jurio prsten.

I dok je odbrana na tako visokom nivou da je pitanje može li biti bolja, napad bi mogao dodatno da se popravi. Jedan od najboljih šutera Spursa i igrač od velikoj značaja za igru San Antonija Danny Green je u šuterskoj krizi od starta sezone. Pogađa 30.4% šuteva za tri poena i malo preko 31% šuteva sa distance. Kako Green nije igrač koji kreira za sebe iz driblinga, jasno je da loši procenti u velikoj mjeri utiču na njegovu efikasnost. Zbog odlične odbrane Green će uvijek imati solidnu minutažu ali bi eventualni oporavak od loše šuterske serije doprinio poboljšanju ionako odličnog ofanzivnog rejtinga Spursa.

Spursi, drugačiji nego prethodnih sezona, su odlično startovali i vrlo su dobro pozicionirani za nastavak sezone. Istina, raspored nije bio težak i postaće sve teži ali su Spursi to odlično iskoristili, i sa net ratingom od +12.7 poena je teško naći argument da je neka ekipa pružila više od Popovichevih momaka, izuzev Warriorsa. Na međusobni okršaj prve i druge ekipe Zapada ćemo čekati do 25.januara, međutim, ako i jedni  i drugi nastave ovako, treba očekivati da pravu borbu ova dva tima gledamo krajem maja, u poodmakloj fazi playoffa.

[1] www.nba.com

[2] Aldridge i Duncan u prvoj petorci, West i Diaw na klupi

[3] Prema nba.com, Spursi pokupe 80.5% skokova u odbrani, što je najveći procenat u ligi