„Privately, Dražen is an angel, but on the court, he is a devil.“ Ovo je izjavio jedan psiholog u Madridu, a predmet analize bio je igrač kojeg ja obožavam a rođen sam prekasno da uživam u njegovoj magiji. Mozart košarke, Petro, zovite ga kako želite, ali gledati njega kako igra, pa makar i preko vrlo loših VHS snimaka, bilo je kao gledati film napravljen od svih najvećih redatelja na svijetu. Rođen sam 1997. a svoj nevjerojatni život Dražen je završio 1993., što mene nije spriječilo da o svome idolu saznam sve što mogu, barem preko interneta. Rijetko koga možete naći da ima nešto loše da kaže za ovog genija, a i što naći? Čovjek je jednostavno bio savršena kombinacija bolesno kompetitivnog, nevjerojatno skromnog, savršeno genijalnog i jednostavno kompletnog košarkaša, a znate li što je najbolje od svega? Kakav god da je bio kao košarkaš, bio je još bolja osoba. Ovo je Oda najboljem, osobi koja me inspirirala da počnem pratiti košarku, osobi koja je inspirirala mnoge da počnu igrati košarku te osobi koja me navela da volim Netse, što mu malo zamjeram zbog situacije franšize.
Dražen Petrović rođen je u Šibeniku 22. listopada u jednoj normalnoj obitelji. Imao je starijeg brata Aleksandra koji je sa rođenjem Dražena već krenuo košarkaškim koracima, a čitava Petrović obitelj bila je u rodu (drugo koljeno) sa obitelji Bodiroga, pa su tako Aco i Dražen bili rođaci Dejanu Bodirogi, poznatom srpskom košarkašu i trostrukom osvajaču Eurolige. Majka mu je bila bibliotekarka a otac policajac. Od malih nogu, Petro je živio sa tom loptom, bio je nevjerojatno talentiran i sa 13 godina počeo je da igra u lokalnoj Šibenki, koja je ekspresno na pogon Petrovića došla u prvu jugoslovensku diviziju, te je došla do dva finala kupa Radivoja Koraća, ali su oba izgubili. Finale playoffa jugoslovenskog prvenstva 1983. i dan danas vuče mnoge kontroverze. Petrović je pogodio dva ključna slobodna bacanja za pobjedu Šibenke nad sarajevskom Bosnom, ali je titula naknadno oduzeta zbog grešaka u suđenju koje su utvrđene dan poslije. Šibenka se nije željela pojaviti na naknadnoj utakmici, pa je Bosna odnijela naslov. Petrovićeva karijera je njega odvela u glavni grad SR Hrvatske, u Cibonu. Tu je potpuno poludio. U prvoj sezoni je stigla titula Jugoslavije, kao i kup, pa i pobjeda nad Real Madridom u finalu Europskog kupa, današnje Eurolige. Sljedeća godina je donijela nacionalni kup i pobjedu u Euroligi nad Arvydasom Sabonisom i Žalgirisom iz Kaunasa. Četiri godine u Ciboni su obilježili sami uspjesi – dvije Eurolige, tri jugoslovenska kupa i jedna titula u nacionalnoj ligi. Također, imao je rekorde kakve nitko nikada neće skinuti – 37.7 poena po utakmici u prvenstvu, 33.8 u Europi, imao je utakmicu sa 112 poena (40/60 iz igre, 10/20 za tri, 22/22 sa linije za slobodna bacanja) te bezbroj utakmica sa 40, 50 ili 60 poena. Očigledno, Draženu je bio potreban novi izazov…
Došao je u Madrid kao možda i najbolji igrač na svijetu, ali bilo je problema. Naime, po zakonu Jugoslavije, nijedan sportaš nije smio napustiti državu prije 28. godine, ali Madriđani kada nešto žele, oni to i dobiju. Najbolje je to rekao Jose Antonio Arizaga, čovjek ključan za ovaj transfer: „Pričao sam sa tadašnjim trenerom Cibone, Mirkom Novoselom, koji mi je rekao dvije stvari: prvo, u Jugoslaviji se sve da srediti ako imate dovoljno novca, a drugo, svaki igrač ispod 28 godina će isto tražiti transfer i nastati će kaos. Sada probajte zamisliti koliko sam morao ljudi podmititi samo da dobijemo Dražena.“
Isto tako, u trećoj rundi NBA drafta biraju ga Portland Trail Blazersi (treća runda, ukupno 60. izbor) ali odlučuje da pomjeri odlazak “preko bare” na neko vrijeme. U Madridu nastavak dominacije – a što drugo očekivati od njega? U jednoj sezoni osvojio je za Kraljeve kup Kralja i to pobjedom nad Barcelonom, najvećim rivalima madridskog giganta. Ipak, ACB liga je pobjegla gubitkom u odlučujućoj, petoj utakmici finala, a titula je otišla u glavni grad Katalonije. I do dana današnjeg, on drži rekorde ACB lige sa 42 poena u jednoj utakmici i osam postignutih trica u utakmici velikog finala španjolske lige. Vrijeme je bilo za korak dug skoro osam tisuća kilometara, iz Europe u Ameriku…
Malo tko je vjerovao Europljanima u NBA ligi, pričalo se u scout reportima da ne igraju obranu i da nisu dovoljno dobre atlete. Ali ono što je Dražen imao, slabo tko je u NBA ligi ikada imao – nevjerojatno visoku košarkašku inteligenciju i tendenciju da košarku gleda kao svoju ljubav, svoju zabavu a ne kao posao. To, nažalost po talent kakav je Petrović bio, nisu prepoznali u Portlandu. Rick Adelman nije davao mnogo minuta Petru zbog rotacije bekova koja je vodila Portland do finala NBA lige, gdje su ih pobijedili Bad Boysi iz Detroita. Clyde Drexler i Terry Porter su drugima ostavljali mrvice minuta pa je Petrović bio izuzetno nesretan. U drugoj sezoni, u Blazerse je došao Danny Ainge koji je označio dalje smanjenje minuta za, tada već, hrvatskog reprezentativca te je uslijedio ključni momenat u karijeri Petrovića – trade u Netse. U New Jerseyu napokon dobija minutažu i to vraća – u dvije i pol sezone u Netsima, imao je All-Star brojke od 19.5 poena, čak 51.1% šuta iz igre te 43.7% za tri poena. Iskreno, nekako sam jedva čekao da završim ovaj formalni dio retrospekcije jedne legende, kako bi prešao na ovaj zanimljiviji dio – sve ono što se o Petroviću može vidjeti, a da nije u brojkama.
Kada ste osoba takve osobnosti kao Dražen, onda vas ljudi pamte. Pamte vas po dobrom, pamte vas kao velikog igrača i kao velikog čovjeka. Prva neka njegova odlika uvijek je bio neprestani rad. Njegova majka, Biserka, često je izjavljivala kako bi on u Šibeniku od domara uzimao ključeve od dvorane i radio. Ustajao bi u šest ujutro, stavljao stolice i driblao oko njih, ispaljivao šuteve, odrađivao timski trening pa ostajao poslije da još radi. To je neka paralela njega i jednog Kobe Bryanta ili Raya Allena, igrača poznatih po svojoj etici rada. Za prijatelje je uvijek imao vremena, i oni su ga radi toga i voljeli, ali košarka je bila Draženova ljubav. Toliko je to bilo dostiglo neku razinu opsesije, da kada je došao u trening kamp jugoslovenske reprezentacije, nije želio ni o čemu pričati osim o košarci. Igrači poput Vlade Divca, Dine Rađe ili Tonija Kukoča, koji su dijelili nacionalnu svlačionicu s njim, gledali su ga kao idola i kao savršenog suigrača, nekoga tko nije bio sekunde sebičan. On je njih učio košarci, a oni su kroz zezanciju i prijateljstvo, neraskidivo bratstvo, naučili život koji je on zbog svoje ljubavi prema igri pomalo i propuštao. Svoje navike je prenio i preko bare, pa je izlaz iz sve većih problema u Portlandu tražio u neprestanom radu.
Postoji vrlo zanimljiva priča legende Celticsa i nakratko suigrača Dražena, Dannya Aingea. Naime, on kaže: „Tokom Portlandovog trening kampa, primjetio sam da Dražen uvijek prvi dođe na trening. Mi smo tako imali jutarnji trening, pa onda pauzu i mi, pošto smo bili cimeri, smo u tim pauzama bili zajedno. Ja sam uzeo nešto da pojedem te sam Draženu rekao da me probudi. On je sjeo na stacionarno biciklo, upalio televiziju te rekao kako će me probuditi. Kada sam se probudio da odem na popodnevni trening, Dražen je još bio na biciklu! Između dva treninga, on je i dalje trenirao.“ I to vam je bio Dražen, čovjek koji je bio lud za ovom igrom. Postoje miljuni priča koje vrijedi spomenuti ovdje – on je prvi od svih u Jugoslavenskom timu vozio Porsche, bio je popularan među djevojkama, privržen domovini, volio je svakoga i sve, bio je jednostavno odlična osoba i tu bih se vratio na početak ovog teksta, to jeste na citat kojim sam otvorio ovu Odu najboljem. Bio je đavo na parketu, izuzetno je bio natjecateljski nastrojen, bio je trash talker, ali van parketa? Ne postoji osoba koja njega nije voljela. Tražeći neke citate i izjave o Draženu za ovaj tekst, bilo mi je izuzetno teško da ih jednostavno ne stavim sve, jer svaki otkriva jedan mali dio mozaika izuzetne osobnosti Dražena Petrovića. Ipak, ovo su neki koje sam odabrao:
„Volio sam igrati protiv Dražena jer je mogao da trash-talka u četiri različita jezika!“ – Reggie Miller
„Moj sportski heroj je Dražen Petrović, NBA igrač, koji je poginuo u automobliskoj nesreći 1993. Bio je odličan prijatelj, nevjerojatan igrač i njemu posvećujem moju pobjedu na Wimbledonu.“ – Goran Ivanišević
„Uživao sam igrajući protiv Dražena. Veliki igrač. Nije se bojao, uvijek do kraja koncentriran. Borben i samouvjeren. Kad god bismo se sučelili, išao je snažno protiv mene, kao i ja protiv njega, jer se drugačije protiv njega nije moglo. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Imali smo nekoliko sjajnih dvoboj, ali su oni kratko trajali. Bez straha se uputio u NBA izazov i pokazao ostalim Europljanima kako treba uspjeti.“ – Michael Jordan.
„Jednog dana kad sam došla, to je bilo treći mjesec poslije tragedije, na Mirogoj, na počivalište, jedan gospodin je došao sa svojim malim unukom i zapalio svijeću i kazao: ‘Gospođo, nemojte biti tužni. Vi ste ga rodili, ali on je naš.“ – Biserka Petrović, Draženova majka.
„Teško je to zamisliti u Americi, jer vi imate toliko velikana, ali mi smo zemlja od četiri milijuna – bez njega, košarka se vraća tri koraka unazad.“ – Aleksandar Aco Petrović.
„Znate, postoji izreka za JFK-a u Americi, ‘Johnny, nikada te nismo upoznali.’ Tako nekako slično se ja osjećam u vezi Dražena. Kao da je ta čitava godina samo proletjela i nikada ga nisam upoznao kako sam stvarno želio.“ – Chuck Daly, trener New Jersey Netsa tokom Draženove druge godine u tom gradu.
„Portland griješi, ali je ovo nešto najbolje što ti se moglo dogoditi. Ovo je tvoja velika prilika. Svima ćeš dokazati koliko vrijediš. Koliko si velik. Vjeruj meni.“ – Clyde Drexler, obraćao se direktno Petroviću kada je ovaj, plačući, praznio svoj pretinac znajući kako napušta grad.
„Dražen mi je bio poput sina, svima nama kao član obitelji. Svi u Netsima smo se osjećali kao da smo izgubili nekoga svog. Među Hrvatima u New Yorku vidio sam koliko su ga voljeli. Putovao sam tisuće kilometara do Zagreba i tamo sam shvatio što je Dražen značio svojoj zemlji.“ – Willis Reed, legenda Knicksa i čovjek koji je Dražena doveo u Netse, govor pri primanju Petrovića u Hall of Fame.
„S jednim milijunom dolara ili pet, deset ili sto, opet možeš samo jednom dnevno ručati i večerati.“ – Dražen Petrović.
Njegov život je stao sedmog lipnja, negdje oko 17:20 na autocesti blizu njemačkog grada Ingolstadta. Imao je samo 28, a bio je četiri i pol mjeseca udaljen od svog 29-og rođendana. Izašao je iz svoje najbolje sezone ikada, u kojoj je ogromnom nepravdom uskraćen zasluženog All-star nastupa. I tako je ostao najbolji ikada koji nikada nije zaigrao na tom eventu. New Jersey je iste godine njegov broj 3 umirovio, a 2002. je primljen u Naismith Kuću Slavnih. U FIBA-inu Kuću Slavnih primljen je 2007. godine, a 2013. proglašen je najboljim europskim košarkašem ikada od strane igrača koji su učestvovali na Eurobasketu te godine. U ime svih nas koji smo zbog tebe počeli da pratimo ili igramo ovu igru, hvala ti. Zbog tebe pišem o košarci, red bi bio da ti se jednom odom, jednim tekstom odužim za to što sam zbog tebe upoznao ovu prelijepu igru. Dražene, nikada nećeš biti zaboravljen i nikada tvoja kontribucija košarci na ovim prostorima, koja nije stala zajedno sa tvojim životom, neće biti zaboravljena. Za kraj sam ostavio najbolji quote, a on nam dolazi od Spencera Rossa koji je, ovo što ću sada napisati, rekao 220 puta tokom Draženove dvije i pol godine u Netsima:
„Petro, for 3…Got it!“