Današnji Okrugljak posvećen je filozofiranju naše trojice autora o svim važnijim razmjenama igrača koji su se dogodili unutar lige u zadnjih mjesec dana. Rondo u Dallasu, Smith u Rocketsima, Mozgov u Cavaliersima, Mitchell u Sunsima. Ne, to zadnje ipak ne.
Toni Lazarušić
Josh Smith u Rocketsima:
GM Rocketsa Daryl Morey proglašen je ultimativnim gubitnikom prošlog ljeta kada su mu iz ispred nosa pobjegli slobodni igrači, kapitalci, prvo Carmelo Anthony pa onda Chris Bosh, obojica označeni kao ključna treća puzzla u slagalici potencijalnih contendera iz Teksasa. Matematički i statistički genije s MIT-a (prestižno američko sveučilište op.a) Morey očito je ozbiljno pogriješio u računici, po prvi put otkad upravlja igračkim i trenerskim personalom Raketa, a novi, prosinački i siječanjski prijelazni rok idealno mu je došao za popravni ispit. Prvo je putem tradea iz Minnesote doveo vrlo zahvalnog i idealnog role playera Coreyja Brewera, a onda se odlučio kockati s crnom ovcom NBA lige, Joshom Smithom, friško otpuštenim od strane Detroita. U Smihovom dolasku u Rocketse krije se jedan zanimljiv paradoks. Morey je ljubitelj napredne statistike, napredna statistika je ljubitelj trice kao najefikasnijeg šuta u košarci i najveći kritičar šuta s poludistance u kojemu vidi samu reinkarnaciju Lucifera. Problem je što je Smith zaljubljenik u šut za 3, ali je brutalno neefikasan (prošle sezone 26%, ove sezone 21%), a njeguje i posebnu platonsku ljubav prema poludistanci s koje je također kronično neefikasan. Jedan detalj iz Smithove karijere nikada neću zaboraviti. Prva runda playoffa, treća utakmica serije domaćih Hawksa protiv Pacersa. Smith se po 10. put valjda diže na skok šut a pola dvorane urla „NOOOO!“. Veće ruganje od strane navijača valjda je doživio samo Quincy Acy jučer protiv Hornetsa kada su mu navijači dok je izvodio slobodna bacanja dobacivali: „MVP, MVP!“
Razlika je u tome što je Quincy Acy razumno biće svjesno svojih limita. On zna da nije MVP i da je tek 12. Igrač u rotaciji ozbiljne momčadi. Smith i dalje vjeruje da je direktni potomak Larryja Birda. Ne zanima ga ni što kaže statistika: „Nikada ne gledam u brojeve i statistiku“, kaže J-SMoove. Znamo da ne gledaš.
Usprkos svemu ovome, lošem stilu igre, i dosta teškom karakteru, Smith je i dalje vrlo solidan igrač. Zato ga je Morey i potpisao za mizernu plaćicu za NBA prilike (i dalje će imati od Pistonsa 13,5 milijuna dolara ove godine, a do kraja 2019. godine će mu Detroit isplaćivati 5,4 milijuna) i svjesno prihvatio sve rizike koje Smith nosi sa sobom, pa čak je prešao i preko svojih ideoloških uvjerenja i potpisao neefikasnog strijelca.
Nema potrebe da pretpostavljam kako će se Smith uklopiti u Rocketse kada je već sve viđeno u ovih 10 utakmica koje je on odigrao za njih. Prvo i najvažnije, Rocketsi nemaju nikakav napadački sistem igre. Kevin McHale je povjerio Jamesu Hardenu loptu u ruke, on kreira za druge i za sebe. Igra se svodi na Hardenov slash&kick i 3 šutera koji čekaju loptu na perimetru, 2 na 2 igru Harden-Howard, ili treća opcija je baciti loptu Dwightu u post. Smith je doista smanjio broj pokušaja s poludistance, više napada obruč, doduše i povećao je broj šuteva za tricu što nije dobro, donekle je popravio šuterske postotke ali i dalje je to vrlo neuvjerljivo. Neefikasno točnije. Smith nije bio jedini problem u Pistonsima, i tamo je imao problem s fix idejama trenera i GM-a koji su ga seljakali s pozicije na poziciju, igrao je na poziciji niskog krila i bio praktički prisiljen na uzimanje loših šuteva. U Rocketsima također ima probleme. McHale ga je u početku instalirao u startnu petorku ali onda je shvatio da ne može raspodijeliti napadačke posjede na 3 igrača pa ga je posjeo na klupu i sada je Smith šesti igrač. Dok je s Howardom na parketu zatvaraju si prostor pa ni jedan ni drugi imaju problem s napadanjem obruča jer njihovi čuvari stoje blizu, i Howarda mogu udvajati a riskirati na Smithovom šutu, a kada Smith napada obruč, u blizini je uvijek Howardov čuvar.
Drugi problem je višak izolacija koji od napadača traži McHaleov „sustav“ (na temelju čega je McHale dobio novi ugovor ostaje mi misterij). To znači da se od Smitha traži dosta driblinga i ulaza iz kojih kreira sebi ili baca povratne na perimetar pa onda Smith gubi i 19% lopti na 100 posjeda, rekord karijere. Treći problem je Smithova sirovost. Čak i kada se uspije probiti do obruča lotu nekim poluhorogom baci kao vrući krumpir i odvaja obruč od table. Uz to je povezan i gubitak atleticizma koji se odlično očituje u zakucavanjima. U zadnjoj sezoni s Hawksima Smith je imao ukupno 123 zakucavanja u 73 utakmice. U prošloj i ovoj sezoni, u kojoj je odigrao 114 utakmica Smith ima samo 89 zakucavanja. Konačni problem je što su Smithu dane prevelike ovlasti u roli šestog igrača, s velikim ovlastima dolazi i velika odgovornost a tu Josh pada na ispitu. Prosječno igra 24 minute a troši 25% posjeda dok je na parketu. Ne čudi da mu je TS% (kategorija koja u obzir uzima i slobodna bacanja pored šuta za 2 i 3) samo 45% što je za 8% lošija brojka od prosjeka lige.
U idealnim uvjetima Josh je vrlo dobar košarkaš. Odličan obrambeni igrač koji može braniti reket, predvoditi tranziciju, razigravati s lakta i igrati pravu all-round rolu. U ovom trenutku malo toga vidimo do njega. Nekakav napredak je pokazao u odnosu na zadnju sezonu i period u Detroitu ali sve je to gotovo beznačajno. Za nešto više trebao bi smanjiti svoju napadačku potrošnju i više gristi u obrani što će biti ključ u playoffu kada se bude morao boriti protiv Griffina, Aldridgea ili Nowitzkog. Pomogao bi i nekakav precizniji napadački sustav koji neće previše ovisiti o Hardenu, i koji će igrače manje stavljati u izolacije (Houston ima ispodprosječan napad na razini lige).
Na kraju, imate se pravo pitati, kakav je to igrač kojemu ne odgovara nijedan sustav u kojem je igrao, i tko je zapravo problem, sustav ili Josh?
Brandan Wright u Sunsima:
Sunsi su si stvorili prostor na capu beznačajnim tradeom s Detroitom kojim su dobili Tonyja Mitchella, a riješili se Anthonyja Tollivera, a onda su u Boston poslali pick prve runde (koji će se zbog zaštita pretvoriti u 2 picka druge runde) za Brandana Wrighta. Wrightu je to treći klub ove sezone, počeo je u Dallasu, onda je za Rajona Ronda razmijenjen u Boston, a sada je u Phoenixu. Jeff Hornacek ove sezone najčešće igra s klasičnim visokim igračima i kombinira Alexa Lena i Markieffa Morrisa, Milesa Plumleeja i Morrisa, Lena i Morrisa i te kombinacije visokih su dobile najviše minuta. Nijedan od njih nema napadačke kvalitete kao Wright koji je vrlo efikasan strijelac oko obruča i prvenstveno opasan strijelac kao roller iz pick and rolla. Njegova igra s Goranom Dragićem i Ericom Bledsoeom mogla bi biti vrlo zabavna ali i ubojita jer se Wright može „odmotati“ iz picka s loptom u rukama prema obruču ali i kao vrlo impozantna atleta bez problema hvata lopte koje idu na alley-oop. To znači da ga čeka praktički identična napadačka rola kao u Mavericksima gdje je bio sjajan igrač i strijelac s klupe a u obrani će biti od pomoći zbog svoje dužine i atleticizma. Dobar posao Sunsa, ali teško da su zbog ovog poteza favoriti za osmu poziciju pored Oklahome.
Ivan Kuštra
Danny Ainge rebuilding Boston:
Prvo detalji, Boston je dobio Brandana Wrighta, Jaea Crowdera, Jameera Nelsona, trade exception u visini od 13 mil dolara, izbor prve runde 2015. godine, te izbor druge runde 2016. godine, dok je uz Ronda put Dallasa krenuo Dwight Powell. Ovim potezom se Danny Ainge okrenuo 100% rebuildingu i građenju ekipe putem drafta što je poprilično dugotrajan i mukotrpan posao. Njegovi potezi zadnjih godina su navijačima Bostona poprilično digli živce, a sada im daje kao i kolega Sam Hinkie iz 76ersa nadu u bolje sutra jer trenutni povrat Crowder i Nelson nisu igrači koji bi mogli preokrenuti ekipu u pozitivnom smjeru. Nelson je razigravač veteran, u stanju je još uvijek pogađati trice, ali obrambeno nema nikakav faktor (Dallas je s njim tavorio u donjoj trećini lige po obrambenom ratingu). S druge strane, Crowder je mali projekt igrač. On je u Dallasu proveo dvije i pol godine, te se u tom periodu istaknuo kao vrlo dobar obrambeni igrač na bočnim pozicijama, ali ga je njegova šuterska moć uvijek ograničavala u minutaži. Najveća vrijednost po Aingeu u ovoj razmjeni je pick koji će biti sigurno iza broja 20, a u tom dijelu drafta se rijetko kada nađu vrhunski igrači koji vam mogu odmah pomoći, te se tu najčešće radi o igračima s kojima treba jako puno raditi.
Mavericksi su tako za igrače rotacije dobili vrhunskog asistenta i vrlo dobrog obrambenog igrača na bekovskim pozicijama, Rajona Ronda. Njegova uloga u momčadi je da poboljša obrambeni dio, što je debelo napravio za prvih 350 minuta koliko je odigrao za Mavse (obrambeni rating s njim na terenu je 99,7, dok bez njega je 108,2). Najveći problem je što se njegova igra preklapa s Montom Ellisom jer su obojica najkorisniji s loptom u rukama, te obojica nisu ozbiljna prijetnja iza linije za tri poena, pa se obrane vrlo lako skupljaju u reket i zatvaraju pick and roll igru za Tysona Chandlera. Da to nije sve, Chandler Parsons se isto najbolje snalazi kada ima loptu u rukama, pa dolazi do jednostavnog zaključka da im nedostaje lopti na terenu, te kako se puno igrača mora prilagođavati za neki viši cilj.
Realno, Mavsi nisu imali prevelike šanse da budu izazivača za naslov, ali ovim potezom su bar navijačima dali nadu kako možda bi mogli nešto ozbiljno napraviti u ovoj godini jer u Zapadnoj konferenciji nemaš što raditi ako nisu u stanju stajati ispred protivničkog beka jer iz večeri u večer dolaze Chris Paul, Russell Westbrook, Splash Brothers, Damian Lillard, Ty Lawson, Tony Parker, itd…. Ovdje bi trebala biti najveća vrijednost Rajona koji je u stanju se s njima boriti svaku večer i na razini jedne serije u doigravanju bi uklanjao taj problem, ali bi se zato u napadačkom dijelu sve trebalo prilagođavati. Glavni potez bi trebao napraviti trener Rick Carlisle s odlukom kome će vjerovati, te tko će se brže i lakše prilagoditi, Rondu Ellisu ili Eliss Rondu, jer ovakav trenutni način, malo ja i malo ti igra nikome neće koristiti. Sreća po Ricka da još ima više od pola sezone za rad.
Jeff Green u Memphis:
Nedugo nakon Ronda, Ainge je odlučio odbaciti sve što mu može pomoći da dobije neku utakmice do kraja sezone, pa je Jeff Green isto morao spakirati kofere na put za Memphis koji su ga objeručke prihvatili. Grizzliesi su u smjeru Bostana poslali pokojnog Tayshauna Princea i izbor prve runde, dok su se u razmjenu uključili Pelicansi i dobili su Quincyja Pondextera plus izbor druge runde 2015. godine, a poslali su Austina Riversa u Boston (špekulira se da ga tata Doc želi vidjeti u Clippersima i sada pokušavaju naći načina da ga dovede), te Memphis je dobio olupinu Johna Salmonsa.
Znam, već ste se umorili i izgubili čitajući, zato ću samo one najvažnije igrače proći. Boston je kao što smo rekli u misiji “ulovimo 76erse i Knickse” u čemu će im Prince uvelike pomoći, a isto tako će Gerald Wallace imati priliku razgovarati s nekim na klupi uz Nelsona o tome kako je bilo dok su oni harali ligom. Pelicansi su “upali” u priču jer imaju rupu na boku, pa im Pondexter u teoriji može puno pomoći kao 3&D igrač koji će izbiti minutažu iz raznih Babbitta i Riversa momčadi. Quincy ove sezone igra katastrofalno, ali će mu možda promjena scenarija i momčadi dobro doći da se vrati na razinu prije povrede koljene kada je iz kuta redovno pogađao trice kao na traci.
Najveći dobitnik u cijeloj priči su Grizzliesi. Samo zamislite situaciju u kojoj dvojicu najneefikasnijih igrača rotacije zamijenite za novo mlado i zdravo tijelo koje je u stanju zabijati redovno preko 10 poena i igrati obranu na obje krilne pozicije, predivan potez. Green možda neće upasti u startnu petorku već će najvjerojatnije činiti ubojiti tandem s Vinceom Carterom kada krenu s klupe, te sav teret napada u niti jednom trenutku neće biti na njegovim leđima što je bio slučaj u Bostonu. Automatski bi mu u manjoj roli i slabijoj konkurenciji drugih postava njegova efikasnost trebala biti veća, te bi se mogao lijepo snaći kao šuter iz kuta, ali i kreator s lakta gdje je bio vrlo koristan na sveučilišnoj razini i vremenu dok je bio u Thunderu. Jeff bi se trebao odlično uklopiti sa svim bočnim igračima Grizzliesa, s Tonyjem Allenom će činiti jednu od najboljih obrambenih bočnih kombinacija lige, a s ostalima, Carter i Courtney Lee bi balans bio najbolji jer su potonja dvojica vrhunski šuteri. Trener Joerger više se neće morati oslanjati na Jona Leuera ili rookieja Jarnella Stokesa u vremenu kada će Zach Randolph sjesti na klupu već će imati dokazani NBA talent i nekadašnji lutrijski pick da im pomogne u napadu na finale Zapadne konferencije, a small ball petorke bi trebale biti još ubojitije s Greenom na visokom krilu.
Filip Bekavac
Nesumnjivo je točno kako su Cleveland Cavaliersi jedno od najgorih iznenađenja ovogodišnje NBA lige. Navodna „princeza“, momčad koja se trebala prošetati Istočnom konferencijom i koju su gotovo svi (priznajem, i ja) digli na pijedestal prije negoli je odigrana ijedna utakmica, stalno se muči. Ta rezultatska muka je natjerala glavnog menadžera momčadi Davida Griffina na dvije velike zamjene, iako on sam više voli da se te zamjene gledaju kao jedna. Ponovimo što se točno dogodilo, ako ste slučajno nešto propustili.
Dakle, prvo su Cavsi poslali Diona Waitersa u Oklahomu, a Alexa Kirka, Loua Amundsona i izbor druge runde 2019. godine u New York za J.R. Smitha i Imana Shumperta iz Knicksa, kao i zaštićeni izbor prve runde 2015. od Oklahome. Zatim su taj izbor drafta od Oklahome i još jedan izbor prve runde 2015. što imaju od ranije od Memphisa poslali u Denver za ruskog centra Timofeja Mozgova. Na kraju, jesu li Cavsi bolji nego prije zamjene? Teško je reći, no osobno mislim kako su dali previše i možda ugrozili budućnost kako bi se možda (s velikim M) dovukli do finala Istoka.
Bilo je jasno da četverokut LeBron James – Kevin Love – Kyrie Irving – Waiters ne funkcionira na terenu, i bilo je još jasnije da je u toj četvorci višak Dion Waiters. Bivši projekt Clevelanda predodređen za velike stvari ove sezone se potpuno izgubio: oscilacije u igri su nevjerojatne, od sasvim solidnih partija i korisne iskre s klupe do izolacijskih iživljavanja s poludistance uz šut 5-17. Posebno dobar u obrani nikad nije ni bio, a nakon što je izjavio da ne misli mijenjati svoje igračke navike za dobro ekipe, sudbina mu je postala zapečaćena. Odlazak Waitersa je dakle bio neminovnost, no teško da će stvari krenuti nabolje po Cavse, barem ne kratkoročno. Naime, Cavsi u Smithu imaju stariju verziju Waitersa s ukorijenjenim lošim navikama u igri koji može biti koristan ako ga trener pravilno upotrebljava, no za bivšeg najboljeg šestog igrača lige ta sezona prije dvije godine više izgleda kao statistička anomalija nego realna mogućnost u budućnosti. J.R. Smith je ono što jest – revolveraš čija igra živi i umire (nažalost, češće ovo drugo) od šuta, prestar da bi se mijenjao (izjavio je nedavno: „Trokut napad mi je prekompliciran. Moja igra je jednostavna. Ako ne znam što bih s loptom, pucam.“) i ako Cavsi dobiju Smitha iz zadnje dvije njujorške godine, ova zamjena bit će promašaj. Srećom, tu je Shumpert, vrlo koristan „3&D“ igrač, kakvi su danas na visokoj cijeni u NBA. Dok se odgovorni u Cavsima nadaju da su dobili sirovu verziju Jimmyja Butlera čija je eksplozija samo pitanje vremena, osobno nisam toliko optimističan. Iako neupitno koristan i dobar igrač, Shumpert je ove sezone na prosjeku od ispod 10 koševa u 24 utakmice, a i trenutno je ozlijeđen. Sa zdravim Shumpertom Cleveland dobija sigurnog startera na poziciji beka-šutera koji će donijeti solidnu obranu i nesebičnost – nešto što Dion Waiters nikada nije bio u stanju.
Što se tiče druge zamjene, na prvi pogled ima smisla, međutim kad se gleda iz malo šireg kuta čak i to postaje upitno. Ponovimo, Cavsi su za Mozgova dali dva izbora druge runde na budućim draftovima. Taj potez je bio potreban jer Cavsi nemaju nikakvu zaštitu pod obručem – jedini igrač koji je to donekle dobro radio, Anderson Varejao, teško se ozlijedio i neće ga biti do kraja sezone. U napadu panike, Cavsi dovode iskusnog Rusa koji ima prosjek karijere od 6,5 koševa, 5 skokova i jedne blokade. Međutim, donosi im ono što nasušno trebaju: Mozgov je hrpa mesa od 216 cm i 115 kg koji ima bolji postotak obrane pod košem od dokazanih obrambenih specijalista DeAndrea Jordana iz Clippersa ili Tysona Chandlera iz Dallasa. Ipak, Cavsi su za trenutnu zakrpu (u igračkom smislu) žrtvovali budućnost. Dati za jednog dobrog, ali po ničemu posebnog igrača dva izbora prve runde velika je žrtva u današnjoj NBA ligi gdje se najviše cijene jeftini igrači u usponu na rookie ugovorima.
Da stvari budu gore, izbor Oklahome je zaštićen samo do 18. izbora, dakle Denver će najvjerojatnije imati pravo na njega s obzirom na kvalitetu Thundera. Ovaj izbor Memphisa još je gori: iduće dvije godine zaštićen je izborima 1-5 i 15-30, no u sezoni 2018. zaštićen je samo u top 5, a u 2019. nije uopće zaštićen. Imajući na umu da je Memphis vrlo iskusna momčad koja će biti na vrhuncu možda još godinu ili dvije nakon čega sigurno slijedi pad, ovi budući izbori mogu pasti u srednju ili visoku lutriju, možda i u top 10. Usprkos Mozgovljevoj kvaliteti, kao i bliskoj vezi s trenerom Clevelanda Blattom iz ruske reprezentacije, ovo mi se čini kao dosta skupa cijena.
Kaže se da je panika najgori saveznik. Nema sumnje da je neočekivano loš omjer Clevelanda (trenutno 19-18), kao i očito nesnalaženje Kevina Lovea natjeralo odgovorne u Ohiu na očajničke poteze. Ovi potezi se mogu gledati na dva ekstremna načina: Smith, Shumpert i Mozgov mogu kliknuti, LeBron će ozdraviti, Cavsi mogu povezati 5-6 pobjeda zaredom i krenut će bitno drukčija priča. Međutim, ako Cleveland implodira i rano ispadne iz doigravanja (osobno mislim da će se dogotiti upravo to), navijače Cavsa očekuje izuzetno stresno ljeto. Poznato je da LeBron ima priliku otići ovog ljeta, Kevin Love je također u posljednjoj godini ugovora i pitanje je što će odlučiti, a sloboda igrač bit će i Shumpert koji neće biti jeftin. Dakle, kad zbrojimo i oduzmemo sve, stvari su vrlo jednostavne. Cleveland je ljetos dao potencijalno blistavu budućnost (Wiggins i Bennett u Minnesotu) za Lovea u pokušaju udobrovoljavanja LeBrona, to je ponovio odustajanjem od preoblikovanja Waitersa, a zapečatio dovođenjem Mozgova založivši obiteljsko srebro (dva buduća izbora). Koliko je to sve bilo pametno, vidjet ćemo s vremenom, no iskustvo nas uči – panika je doista