Kada su novinari upitali velikog Gregga Popovicha što je razlog nestanku old school bekova šutera Pop je u svom stilu odgovorio: “Ne znam”. Isto pitanje bilo je jednom postavljeno i današnjem treneru Warriorsa Steveu Kerru a on je odgovorio: “Volio bih i ja znati”. Na kraju ugledni američki NBA analitičari zbog nedostatka odgovora na ovaj fenomen nisu imali izbora nego se javiti kolumnistima NBACro portala s istim pitanjem. I naravno da oni znaju.
Toni Lazarušić
Tricky question, ili pitanje za milijun kuna u mojoj fikciji popularnom kvizu Tvoje znanje zvuči nenormalno: “Tko je i koje godine bio zadnji bek šuter izabran na draftu kao 1. pick a da se ne zove Allen Iverson?“ Napetost je u zraku, ti sloviš za fana NBA lige čime si se pohvalio u emisiji i ne smije se dogoditi da je najteže biti prorok u svom selu. Meškoljiš se u stolici. Vrtiš filmove i draft runde u glavi. Ne ide. Gledaš u niskog ćelavog i neduhovitog voditelja kako bi nešto iščitao s njegovog lica ali uzalud. Poker face. Godine i godine iskustva loših uloga i loše glume u hrvatskim lošim sitcomima i filmovima učinile su svoje. Kamen stijena. Odustaješ. I uopće ti nije žao što si odustao. Odgovor je David Thompson, a godina je 1975.
Od 1975. pa do Iversonove 1996. prošla je 21 godina, a do 2014. i posljednjeg drafta prošlo je još 18 godina. To je ukupno 39 godina (koje možemo zaokružiti na 40 jer ni na draftu 2015. godine neće biti izabran bek šuter kao prvi pick). Trideset i devet godina i samo dva beka šutera kao prvi pickovi. Kada kažemo bek šuter onda mislimo na scorera, shooting guarda, dvojku od 196-198-200 cm, rasnog strijelca, tricaša, frajera kojemu ide zadnja lopta 5 sekundi prije kraja utakmice. Slashera i mid-range bombardera. Onoga kojemu je primarni zadatak na parketu ostvariti cilj ove divne igre – postići koš.
Povijest im očito nije bila naklonjena. A nije da nisu dominirali ovom ligom iako o njima sada pričamo kao o dinosaurima. Najveći igrač košarke, jedini koga se smatra većim i od same igre je bio upravo bek šuter – Michael Jordan. Odmah iza njega godinama je u ligi dominirao Kobe Bryant. Na pamet nam pada i Dwyane Wade. Pa onda i hrpa dobrih bekova šutera koji su obilježili period moderne košarke na koju ću se koncentrirati: Reggie Miller, spomenuti Iverson, Ray Allen, Tracy McGrady, Vince Carter, Mitch Richmond, Allan Houston i brojni drugi.
Danas ne možemo nabrojiti ovoliko imena. Ako se pomirimo s činjenicom da su Kobe, Wade i Joe Johnson na zalasku, štafetu bi trebao preuzeti James Harden kao najbolja dvojka u ligi. Tko je iza njega? Klay Thompson, Monta Ellis, DeMar DeRozan i? Možda Bradley Beal za nekoliko godina. Kažete Jimmy Butler, Kyle Korver, J.J. Redick, Wesley Matthews? Ja kažem ne. Nijedan se ne uklapa u old school kalup startnih dvojki. Prvih napadačkih opcija i igrača koji su sebi u stanju kreirati šut i tako napraviti distinkciju između običnih smrtnika ili šuterskih specijalista kao Korver i klase sposobne nositi napad kakav je npr. bio T-Mac.
NBA liga danas je liga jedinica, playmakera. Pogledajte samo koliko se imena na mjestu razigravača profiliralo zadnjih godina. Prava inflacija. Gotovo da nema momčadi koja nema dominantnog razigravača i njih je danas najlakše pronaći na tržištu (Miami se ne bi složio). Romantici će reći da ni oni više nisu što su bili, i nisu. Danas se od njih više traži scoring igra, a biljke poput Rajona Ronda i Chrisa Paula lagano nestaju. I krila također danas dominiraju. LeBron James, Kevin Durant, Carmelo Anthony, LaMarcus Aldridge, Blake Grffin, Anthony Davis, Kevin Love. Danas svi oni isporučuju 20-25 poena na dnevnoj bazi, a bekovi šuteri čame u korneru na trici čekajući da im se netko smiluje i doda loptu za šut. I ne zovu se više bekovi šuteri, danas su to combo bekovi (Eric Bledsoe) ili 3&D igrači (Wes Matthews). Pa što se dovraga dogodilo s njima preko noći?
Prvi pravi problem za bekove šutere počeo je 2001/02 godine kada je vodstvo lige iz ilegale povuklo zonsku obranu i „ozakonilo“ je. Do tada se zonska obrana u ligi nije smjela igrati. Cilj je bio dodatno igru učiniti zanimljivom i smanjiti broj izolacija (čitaj trebalo je smanjiti broj današnjih Oklahoma City Thundera). Cilj zonske obrane je prebaciti težište protivničke napadačke igre na perimetar i zatvoriti prilaze reketu. Bekovi šuteri, majstori izolacija više nisu mogli tako jednostavno pozivati akcije u kojima bi se četvorica suigrača i njihove pratnje premjestile na drugu stranu parketa kako bi se oslobodio prostor za igru 1 na 1. Iako je istovremeno zabranjen i hand-checking što je trebalo olakšati posao bekovima šuterima, kreatorima, a otežati njihovim čuvarima, zbog novih pravila i evolucije igre došlo je do potpuno novih trendova u NBA ligi. San Antonio Spursi su kao i obično bili nositelji tih trendova. Prvo sa svojom box-and-1 obranom (tip zonske obrane u kojemu se na igrača s loptom igra „čovjeka“ a svi ostali u obrani igraju zonu), a zatim zadnjih godina i s pokretnim napadom koji je u potpunosti ukinuo izolacije, najjače oružje svih rasnih bekova šutera.
Izolacije i dalje postoje, ako imaš nekoga u momčadi tko ih može igrati, ali dobar dio NBA momčadi, posebno u Zapadnoj konferenciji oslanja se na pokretne napade, na kontrolu lopte i dijeljenje lopte, ponekad dodavanje u besvijest dok se ne pronađe igrač u najboljoj poziciji. Nove obrane i novi košarkaški trendovi tako su dvojkama izbili iz ruku vrlo snažno oružje, ono koje ih je najčešće razlikovalo od ostalih igrača na parketu.
Ako već ne igraš izolacije onda ti nešto drugo mora biti osnova napada a to je u današnjoj košarci postao pick and roll ili varijacije pick igre, ili screen igre. Pokušavam zamisliti Jordana i Bryanta u tim ulogama ali mi ne ide. Ali bez problema danas gledam u ligi Hardena i Ellisa kako igraju tu igru. Od bekova šutera danas se traži da budu sekundarni playmakeri, netko tko će zavrtjeti akciju ako ona prva između primarnog razigravača i visokog igrača ne prođe. Zato čak i ona Korverova ili Redickova off-ball igra izumire. Šuteri sve manje šutiraju, a sve više su zaduženi za neke sporedne akcije na parketu.
I da se vratim na nekadašnje razlike između beka šutera i ostalih igrača na parketu. Osim izolacija to je bio šut općenito. Šut za tricu ili šut s poludistance. Ne samo da su danas i razigravači sposobni šutirati na visokoj razini, već i visoki igrači. Nemoguće je više pronaći visokog igrača koji se ne izvlači prema perimetru, ili na perimetar (posebno četvorke) na tricu, i od tu završava akcije šutom. Šut više ne razlikuje dvojku od petice. Egzekutorska uloga koja je ranije pripadala uglavnom bekovima šuterima sada je podijeljena ravnopravno. I opet zbog obrambenih trendova i predatorskog ponašanja protivnika koji je u stanju iskoristiti tvoju i najmanju slabost, i na temelju samo jednog igrača koji ne šutira dobro u ekipi izgraditi cijelu obranu i uspješnu taktiku protiv tebe.
Pretposljednji uzrok koji je doveo do nestanka bekova šutera scorera je fluidnija podjela po pozicijama. Ranije u NBA prošlosti, odnosno košarkaškoj prošlosti uopće, lakoćom si mogao prema fizikalijama i ponašanju na parketu reći: „Ovo je četvorka, ono je jedinica, ovaj je šuter.“ Da povučem paralelu: to nije samo slučaj s košarkom, ista stvar se događa i u nogometu gdje jedan igrač mora biti eklektik, raznovrsna radilica koja može obavljati različite uloge i igrati više pozicija, a nestalo je (ili polako nestaje) i klasične nogometne podjele prema linijama na 4-4-2, 3-5-2 itd. Ista stvar je i s košarkom. Bek šuter mora biti sposoban igrati jedinicu, dvojku i tricu i imati alate i vještine za to. Visoko krilo mora znati razigravati s lakta i šutirati s poludistance. Centar mora također šutirati iz vani. Niska krila se moraju i u obrani i u napadu spuštati u reket ili post. Umjesto klasične košarkaške podjele po pozicijama na jedan, dva, tri, četiri, pet danas imamo posebne nazive: combo bek (netko sposoban i razigravati i šutirati, ali primarno šutirati), swingman (igrač za pozicije 2-3), point forward (visoki razigravač, četvorka), stretch četvorka (četvorka koja šutira trice), power forward-center (igrač koji može igrati i 4 i 5).
Konačno, igranje na koledžu i koledž košarka ne pomažu bekovima šuterima, koji ako kojim slučajem imaju 2 metra visine odmah sele u frontcourt, uz malo sreće na trojku, uz malo manje sreće pod obruč gdje ih se priuči nekim drugim vještinama, ali se često izbrišu i one vještine koje su imali. Nije zgorega za takve igrače naučiti kako npr. braniti nekoga u postu, ali problem nastaje s tranzicijom u NBA ligu kada ih se opet vraća na prirodnu poziciju za koju na koledžu nisu mogli razvijati vještine jer su igrali van pozicije. Pa umjesto da je bek šuter naučio kako se kretati bez lopte ili kako igrati pick and roll igru on je bio zadužen za postavljanje blokova ili neki drugi zadatak koji neće raditi u NBA ligi. I da, napad od 35 sekundi ne pomaže nijednoj poziciji. Igrači stječu iskustvo kroz veći broj posjeda, a ne kroz tapkanje u mjestu barem 15 sekundi.
Hajmo iskreno za kraj. Nestali su pravi bekovi šuteri. Nestali su i old school centri. Žalim li i nedostaju li ligi? Svakako da. Hoću li zbog toga očajavati i jecati kroz suze govoreći kako je prije bilo bolje? Dakako da ne. Pa nisu nestali u nekom apokaliptičnom scenariju poput udara asteroida kao naši dinosauri. Svaka epoha nosi svoje trendove i zakonitosti. Ono što je vrijedilo danas, ne vrijedi sutra, u tome je i čar ove igre. A oni koji danas negoduju i nostalgično jecaju ionako će opet za 15 godina s mišlju na današnje vrijeme imati istu mantru – „prije je bilo bolje“.
Ivan Kuštra
Prije mnogo godina liga je bila krcata vrhunskim strijelcima na poziciji beka šutera, a danas je u velikim problemima. Posljednjih pet sezona (ne računajući ovu sezonu) ovi igrači su imali više od 20 poena u prosjeku – Kobe Bryant, James Harden, Dwyane Wade, Kevin Martin, Eric Gordon, DeMar DeRozan, Brandon Roy i Joe Johnson (obojicu su u sezoni 2009/10). Pogledajte samo koliko imena ima u malo starijem periodu od pet godina uz dvojac Bryant – Wade, a to su: Michael Redd, Ray Allen, Vince Carter, Jason Richardson, Larry Hughes, Ben Gordon, Jamal Crawford, spomenuti Johnson i Martin, te Richard „Rip“ Hamilton. Neka imena su izostavljena jer su se vodili kao scoring razigravači, a velikane pozicije ćemo nekom drugom prilikom, a ovdje je kompletan popis strijelaca od sezone 2009/10 do 2013/14.
Gdje je nastao problem? Mislim da je tu prvi problem forsiranje „momčadske“ igre zbog prevelikog upliva medija u sve sfere sporta, pa se onda znaju lijepiti različite etikete sportašima, kao što su bile da je Carter prvoklasni choker koji uvijek zakaže u glavnim situacijama (ne bi vjerovali ali nije to „izmišljeno“ na LeBronu Jamesu), do zanemarivanja suigrača u slučaju Jamala „Crossover“ Crawforda, a ne trebam govoriti o najboljim primjerima, Allenu Iversonu. Trenutno je fazon (kako bi rekli naši susjedi) da kompletna momčad sudjeluje u igri, da lopta kruži i praktički da je svaki igrač dotakne bar jednom u napadu, te je to mantra gotovo svih ekipa. Ovdje isplivaju različiti „Korveri“ za koje je potreban poseban sustav s puno blokova da bi oni mogli doći do svojih pozicija, a tu danas prednjači Klay Thompson koji je doveo takvu igru na vrhunac.
Vjerojatno je ovo sve problem u manjku obrazovanih bekova i općenito talenta što mi zvuči gotovo nevjerojatno. Stvaraju se različiti oblici combo bekova s prosječnom visinom razigravača, te se prema njihovoj mogućnosti slaže ostatak ekipe, pa im je najčešće potrebno na ostalim pozicijama da imaju dobre obrambene igrače i specijalce za tri poena što je danas najčešće pozicija šutera koja stvara popularne 3&D igrače kao što su Wesley Matthews, Danny Green, itd. Veliki upliv u ovo sve imaju analitičari koji su pazite sada ovo, shvatili da trica vrijedi više od dvojke te su se momčadi sve više fokusirale na smanjenje mid range igre i šuteva s po njima zakonom zabranjenog mjesta, poludistance. Pitajte samo Rocketse i njihov stručni štab, praktički novčano kažnjavaju svoje igrače ako upute šut s 5 – 6 metara i predvode ligu po najmanjem broju pokušaja, trenutno su na manje od 100 upućenih šuteva. Međutim, strijelci su bili baš najubojiti s tih pozicija gdje su mogli lomiti svog protivnika jedan na jedan igrom, a danas to možemo samo vidjeti kod dinosaura lige, Bryanta i ponekad Wadea.
Drugi problem je sve veće korištenje različitih oblika zonske obrane koja do prije nekoliko godina je bila potpuno zabranjena u ligi. Momčadi su se potpuno fokusirale na glavne napadačke prijetnje protivnika, te bi uvijek prema njemu usmjerili svoju obrane, dok bi centar pokrivao prostor iza bekova kao nekada libero u nogometu kada su ekipe igrale s tri obrambena igrača. Tako se put prema obruču maksimalno otežao strijelcima jer su prvo morali razviti minimalno šut s poludistance da bi mogli egzistirati ili su trebali biti fizička i atletska čuda prirode.
Možda je sve u biti najlakše objasniti kao trenutni nedostatak talenta i puno nesreće s povredama jer smo zbog njih izgubili dva vrlo vjerojatna +20 igrača, a to su Roy i Eric Gordon. Osobno mi jako smeta jer nema ni naznake da dolazi netko novi, te me sve strah što će biti kada iz lige ode Bryant, a Wade je već na putu da se više posveti ostalim segmentima igre ao što su razigravanje. Sretno nam bilo jer budućnost nije svijetla, imamo samo Thompsona – Hardena – DeRozana – Bradleyja Beala. Zato, pokoj duši scorerima i dobrodošli scoring razigravači.