U današnjoj rundi našeg Okrugljaka donosimo vam izuzetno subjektivna mišljenja naše petorke o tome koje se momčadi isplati gledati ove sezone u NBA ligi, a koje treba pošto-poto izbjegavati.
Filip Bekavac
Love
San Antonio Spurs: zato što su aktualni prvaci i zato što su igrali prošle godine najbolju košarku na svijetu. Osim toga, ovo nam je svima možda zadnja prilika uživo pogledati majstorije Tima Duncana, ponajbolje četvorke u povijesti košarke.
Charlotte Hornets: građani Charlottea nisu nikad prihvatili Risove kao svoje i objeručke su prihvatili povratak Buzz Cityja na NBA kartu. Intrigantna momčad u usponu sa sjajnim obrambenim umom Steveom Cliffordom na klupi uz zanimljiv bekovski par Kemba Walker-Lance Stephenson. Gledat ću ih i zato što su momčad gdje je moguće da igrač (Al Jefferson)ima prosjek od preko 20 koševa i 10 skokova, ali da to nitko izvan Sjeverne Karoline ne primijeti.
Minnesota Timberwolves: zato što me zanima hoće li konačno Ricky Rubio pokazati da je spreman voditi momčad sad kad je s 24 godine jedan od starijih igrača u momčadi, i zato što će biti vraški zabavno gledati kontranapade s Rubiom, Andrewom Wigginsom i Thadom Youngom. Skoro sam zaboravio – Anthony Bennett konačno izgleda kao solidan NBA potencijal.
Dallas Mavericks: jer sam znatiželjan vidjeti koliko još ima snage u starom majstoru Nowitzkom i zato što mi je Mark Cuban simpatičan. Uz to, zanima me može li Chandler Parsons opravdati ogroman ugovor koji je dobio ovog ljeta, kao i izjavu da je spreman biti jedna od zvijezda momčadi.
Philadelphia 76ers – jer navijam za njih i jer su „moja“ momčad. Točka.
Hate
Detroit Pistons: ako vidim Josha Smitha kako ispaljuje još jednu tricu 14 sekundi prije kraja napada, pucat ću si u koljeno.
Los Angeles Lakers: iz poštovanja prema košarci kao igri i povijesti NBA lige, želim se sjećati Kobea i Nasha iz neuništive faze kad su bili jedni od 5 najboljih igrača u ligi. Više to nisu.
Houston Rockets: uz svo poštovanje prema Kevinu McHaleu i Darylu Moreyu, zvijezde Houstona su mi tijekom zadnje dvije godine postale izuzetno antipatične. Dok sam Howarda prestao cijeniti zbog načina na koji je otišao iz Orlanda, kao i zbog stalne plačljivosti za vrijeme životarenja u sjeni Kobea u Lakersima, Jamesu Hardenu ne mogu oprostiti bahate izjave i isto takvo ponašanje prema suigračima, i to od čovjeka koji, prema vlastitom priznanju, igra lošu obranu zbog manjka koncentracije i truda. Svaki daljnji komentar je suvišan.
Toni Lazarušić
Zbog kojih momčadi ostajem budan do ranih jutarnjih sati? Zbog onih za koje navijam, onih koje mi imaju drage igrače na rosteru i zbog onih koje igraju napadački u fino posloženom sustavu. Od kojih bježim glavom bez obzira i koje će se na mom League Passu ove godine naći onoliko puta koliko i Monica Bellucci u mom krevetu? „Lutrijaške“ momčadi, „razbijačke“ defense first ekipe i timovi bez identiteta ili značajnog talenta na rosteru.
Love
Atlanta Hawks: budući da sam jedan od četvorice navijača Atlante s ove strane Atlantika dopustite da se pohvalim. Prošle godine sam pogledao 88 utakmica Hawksa. 81 u regularnoj sezoni i 7 u playoffu. Gdje sam zastranio? U zadnjem kolu regularne sezone protiv Bucksa. Ove godine znam samo da ću gledati barem 20-ak utakmica playoffa. Međutim, nije samo navijački sentiment bio zaslužan za gubljenje vida uz League Pass. Atlanta je veći dio sezone igrala lijepu košarku, onu koja je sad u modi, i koja je zapravo lošija kopija košarke Spursa ali i dalje dovoljno zanimljiva da uživaš u kretanju igrača i lopte, šutiranju trica i ekstra pasovima. Ma zapravo, ekipa koja ima Kylea Korvera i Ala Horforda ne može biti nezanimljiva.
Dallas Mavericks: oduvijek sam cijenio Montu Ellisa, pa čak i onda kada je bio bolno neefikasan. Hawksi pa Monta, to je mazohizam inače, kažu. Ne postoji valjda čovjek na svijetu koji ne voli Dirka Nowitzkog, kao ni onaj koji se ne voli rugati izgledu Raya Feltona, baš kao ni onaj koji neće htjeti pogledati kako se Ivan Johnson i Charlie Villanueva međusobno gađaju Gatoradeom na klupi. Dobro, ima nešto i u košarci. Dallas Ricka Carlislea igra zabavnu košarku, a i Rick je zabavan tip sa 200 rotacija po utakmici i odijelima kupljenima u muzeju. Visoki pick Monte i Dirka pa bacanje alley-oopa Brandanu Wrightu ne želim često puta ove sezone propuštati.
Portland Trail Blazers: previše igrača na jednom mjestu koje volim gledati. Prvi među jednakima je Nicolas Batum, krakati Francuz koji zna sve o košarci i nije samo krakat. Volim i LaMarcusa Aldridgea zato što se svake godine ruga sa analitičarima i uspješno opovrgne onu: „poludistanca je najgori šut.“ Njegovim predstavama Josh Smith maše kada ima večeri 3/14 s lakta i urla da će doći i njegovo vrijeme samo kada namjesti ruku. Nema veze što je već travanj. Wes Matthews je jedan od najpodcijenjenijih igrača u ligi uopće, i jedan od najboljih šutera uopće. Damian Lillard je hladnokrvna ubojica, već sada, a tek je dvije sezone u ligi. Volim i frizuru Robina Lopeza.
Hate
Boston Celtics: znači ovo je roster krcat role playerima i igračima zbog kojih zastaneš i kažeš: „Danas svatko može igrati u NBA ligi.“ Uopće me ne zanima i ne želim gledati kako Evan Turner u mjestu dribla 20 sekundi, onda napravi spin move dok mu se salo njiše, da bi na kraju šutnuo fadeaway jumper. Ne želim to gledati. Kao ni „ciglarenje“ Averyja Bradleyja i Marcusa Smarta, ni elegantno popunjenog Jareda Sullingera kako roka trice, kao ni člana nekadašnjeg glazbenog sastava Kelly Family, Kellyja Olynyka. Nisam fan ni Rajona Ronda koji će ponekad između ozljeda ovu momčad barem donekle učiniti gledljivom.
Miami Heat: toliko sam ih se nagledao zadnjih godina i toliko sam morao čitati o njima da me nova pomisao da ću ih morati gledati dovodi do ludila. Baš me briga hoće li Chris Bosh opravdati ugovor i koliko će lopti sada trošiti, ne zanima me ni kako će se Luol Deng uklopiti, niti pogled Erika Spoelstre koji izražava „votafakovanje“ dok mu Norris Cole i treću uzastopnu loptu baca u bunar. Ili da ne bih možda gledao Justina Hamiltona koji pored Andrije Žižića nije mogao igrati u Ciboni?? Oni ne postoje za mene, i tamo jedino s vremena na vrijeme želim vidjeti šmekerski izgled Pata Rileyja po uzoru na najveće bossove Camore.
Philadelphia 76ers: čime su zaslužili da ih se gleda? Imaju lutrijske pickove od koji su dva trenutno polomljena (Embiid i Carter-Williams), treći je toliko tanak da svakog trenutka čekamo ponovni njegov lom (Noel), dok se četvrti (Šarić) u Europi uči igrati košarku. Ako mi je do košarke u 1 sat iza ponoći, a samo je utakmice Phile na rasporedu, neka hvala, radije palim reprizu Khimkija i Žalgirisa koji bi se vjerojatno poigrali s ovakvom Philadelphijom.
Antonio Rogulj
Love
Charlotte Hornets: ekipa koju ću gledati samo zbog promjene imena koja je došla 10 godina prekasno (koliko samo bolje zvuče Hornetsi od Bobcatsa) i zbog promjene parketa. Charlotte je čak 14 godina (1989-2002) živila pod starim/novim imenom; kroz 90-e, kada je Charlotte Coliseum svaku utakmicu bio pun kao šipak (Hornetsi su ranih 90-ih bili daleko najposjećenija momčad lige) su bili izuzetno atraktivna ekipa s luđacima poput Larryja Johnsona, centar Alonzo Mourning je baš u Horentsima započeo karijeru, a mrežice je parao otac Stephena Currya, klasni šuter Dell Curry i legenda Glen Rice. Nadolazeće sezone će ih biti užitak gledati jer imaju gotovo sve; u reketu će vladati preporođeni Al Jefferson kojeg obožavam gledati jer igra svoju poziciju na ”old-school” način, bekovski par Kemba Walker–Lance Stephenson bi trebao predivno funkcionirati, dok će biti zanimljivo gledati i obranu Michaela Kidda-Gilchrista i letačke sposobnosti Geralda Hendersona. Naravno, pokoji isječak ”najvećeg” Michaela Jordana kako bodri mlade igrače s klupe je uvijek poželjan.
Phoenix Suns: trka, trka, trka i samo trka. Novopečeni trener Jeff Hornacek je odlučio u Phoenix na velika vrata vratiti ”run’n’gun” košarku koja tradicionalno živi u Arizoni. Još od vremena Kevina Johnsona i Charlesa Barkleya, pa sve do danas kada su tu Goran i Zoran Dragić, Isaiah Thomas, Eric Bledsoe, braća blizanci Markieff i Marcus Morris te najbolji zakucavač lige Gerald Green. Sunsi gotovo sigurno neće uhvatiti doigravanje niti će imati uspješnu sezonu kao prošle godine, ali svakog jutra nakon njihove utakmice ćemo imati minimalno 3-4 akcije u deset najboljih poteza; ako se zbog ičega isplati ostati budan do sedam ujutro, onda je to ova ekipa.
Golden State Warriors: kada bi mogao gledati trening neke ekipe, onda bi to bili Golden State Warriorsi. Trener Steve Kerr i zvijezda momčadi Stephen Curry već su započeli sa šuterskim natjecanjima što je samo po sebi dovoljno da ne mičem pogled. Takva dva šuterska majstora na poziciji ”trener-igrač” su prava rijetkost. Warriorsi u zadnjih 30 godina nikada nisu imali momčad zbog koje se ne isplati ostati budan. Od vremena legendarnog trojca ”Run TMC-a” sve do danas, Warriorsi uvijek skupe rotaciju koja mami publiku u Oracle Arenu i uvijek igraju košarku na više poena. Uz Portland TrailBlazerse daleko najbolja publika NBA lige će i ove sezone gledati atraktivnu, napadačku košarku u kojoj će dominirati najbolji šuterski duo lige Curry-Klay Thompson koje je užitak gledati kako ”rokaju” trice u serijama. Curryjeve serije trica su mi u današnjoj košarci daleko najdraži prizor; ako ga krene šut (najbolji primjer treća četvrtina u doigravanju protiv Denver Nuggetsa i 54 poena Knicksima u ”mecci”), u vanjskom svijetu ne postoji apsolutno ništa što bi me maklo od ekrana. Još jedna atraktivna ekipa Zapadne konferencije kojoj domaće utakmice počinju u rano-jutarnjim satima, ali podočnjaci do poda zbog takvih družina nikada nisu bile problem.
San Antonio Spurs: uz Blazerse iz 1977-e (Bill Walton) i Celticse iz 1986-e (Larry Bird), Spursi igraju daleko najčišći oblik košarke. Simfonija košarkaških pokreta i akcija je pokazala svu genijalnost Gregga Popovicha i njegovih glavnih igrača koji se već dugo bore s godinama. Gledati Tima Duncana kako se bliži četrdesetima i još uvijek uči igrati košarku mladu generaciju centara i visokih krila je nešto posebno. Tony Parker je već dugo razigravačka klasa lige koji se savršeno uklapa u Popovichev sistem gdje je svaka kretnja igrača unaprijed određena. Manu Ginobili osim abnormalno visoke košarkaške inteligencije ima i u ovim godinama brzinu i dozu atleticizma koja ga je krasila u mladosti (to je prošle godine najbolje osjetio Chris Bosh u velikom finalu). Biti će zanimljivo gledati MVP-a finale serije Kawhia Leonarda i njegov napredak u novoj sezoni. Spursi nikada u svojoj povijesti nisu igrali ljepšu košarku, nadam se da će ova sportska romantična priča potrajati što dulje.
Cleveland Cavaliers: iako nisam ljubitelj stvaranja super-momčadi u sportu, ova ekipa se mora gledati, htjeli mi to priznati ili ne. Kyrieu Irvingu pridružiti LeBrona Jamesa i Kevina Lovea jednostavno nije fer, a njima još pridodati i trenerskog majstora kao što je David Blatt; napadački stroj je stvoren. Ako Cavaliersi uhvate sve sheme Blattovog napadačkog sistema, samo je nebo granica. Naravno, postoji veliki rizik da će jedna lopta biti premalo kada u momčadi imate tri igrača koji su navikli šutnuti svoju dozu. Međutim, vođa ekipe je James koji je dokazano timski orijentiran igrač i takve stvari ne bi trebale biti problem.
Hate
Houston Rockets: gledati Jamesa Hardena kako šutira 15 slobodnih bacanja po utakmici i ne igra obranu te gledati Dwighta Howarda kako svako drugi napad radi korake u postu mi definitvno nije poželjno. Kevin McHale napad Rocketsa nije unaprijedio jer je gotovo svaka akcija izolacija Hardena, dok Howard većinom zabija iz pick’n’roll situacija koje nakon nekog vremena postanu ubitačno dosadne. Rookie Nick Johnson je po letačkim sposobnostima u rangu mladog Vincea Cartera, dok je Patricka Beverlyja samo takav gušt gledati kako igra obranu. No, zbog dva igrača koji nisu toliko bitan faktor se ne isplati gledati ovakve Rocketse.
Philadelphia 76ers: ekipa koja je zadnjih godina prvak u ”tankiranju” i ove godine će tražiti zadnje mjesto na Istoku. Momčad koja bi trebala imati dobru budućnost, ali dok se takve nade ne ostvare, 76ersi će se pogledati možda 20-ak puta u novoj sezoni, i to samo zbog Nerlensa Noela i njegove obrane. Da je tu prisutan centar Joel Embiid kojeg nema zbog ozljede leđa (samo da se ne dogodi novi Greg Oden), onda bi 76ersi bili gledljivi, ovako su mlada i simpatična skupina koja će biti kanta za napucavanje.
New York Knicks: gledati Carmela Anthonyja i Knickse kako se muče s novim sistemom i trokut napadom neće biti ugodno za gledati. Derek Fisher će doživjeti apsolutni debakl u prvoj sezoni, čak niti veliki Phil Jackson i njegovo pojedino ukazanje neće odmah okrenuti stvari na bolje. Iako je veliki gušt gledati košarku u Madison Square Gardenu (čak i preko TV ekrana) i Carmela Anthonyja kako uništava protivničke obrane, svaka nerezonska trica J.R. Smitha i neuspješni pokušaj zakucavanja Andrea Bargnania će me natjerati da prebacim program na drugu utakmicu. Amare Stoudemire je previše pokošen ozljedama da napravi povratak vrijedan spomena (igra mu se u prevelikom djelu oslanja na brzinu i atletičnost da bi ikada više bio bitan faktor). Naravno, Amare će i dogodine dobiti 23 milijuna dolara za poneki bljesak koji će nas posjetiti na slavne dane u Sunsima i prvu sezonu u Knicksima kada je bio legitimni MVP kandidat.
Indiana Pacers: koliko god volio i cijenio radničke ekipe u bilo kojem timskom sportu, Indiana Pacersi ipak ove godine neće biti na repertoaru kao gledljiva skupina. I s Paulom Georgeom su prošle sezone bili tek 24. napad lige, a iduće sezone bi trebali uhvatiti možda i zadnja tri mjesta u napadačkom segmentu te se pridružiti Celticsima, 76ersima, Orlandu i ostalim kantama. Naravno, nema više ni Lancea Stepehnsona koji je pružao barem malo atraktivnosti ovoj ekipi. Larry Bird mi uvjerljivo najdraža figura NBA svijeta (kao igrač, trener i vlasnik ekipe), ali nažalost sreća mu nije naklonjena; zbog jedne ozljede je ekipa Pacersa i budućnost franšize stavljena pod veliki upitnik. Nadam se da će bar Damjan Rudež dobiti šansu da se dokaže u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu.
Ivan Kuštra
Love
Detroit Pistons: da nisam njihov navijač opet bi mi bili u glavnom izboru. Tu ima previše talenta od prošle sezone kada su bili zabavni za gledanje, lupanje Josha Smitha po košu s trice i redovna zakucavanja Andrea Drummonda (ovakvu silu prirode još nismo vidjeli od Shaqa), no bili su bez mozga na terenu i van njega. Sad ovom cirkusu dodajte kvalitetnog trenera, Stana Van Gundyja s hrpom vrhunskih tricaša i imate cjelovečernju zabavu. Uz to imaju jako zgodne plesačice.
Charlotte Hornets: vratili su ime, složili najljepši parket, Al Jefferson je još na lijevom laktu, Lance Stephenson dirigira napadom, kud ćeš veće zabave za uvod u NBA večeri i malo školovanja o centarskoj poziciji u napadačkom dijelu od Big Ala. Ja ovo ne propuštam, a dodajmo tome njihovu konkurentnost na pretrpanom Istoku i gledanje razvoja Michaela Kidda-Gilchrista mislim da će ovo zadovoljiti sve ljubitelje košarke.
Brooklyn Nets: ovdje bi bilo dovoljno spomenuti samo Bojana Bogdanovića za redovno praćenje ekipe, ali povratak uz Jeffersona najboljeg napadačkog centra lige, Brooka Lopeza i njegovi sati u postu postaju moja preokupacija. Dodajmo obrambeno orijentiranog trenera Lionela Hollinsa i obrambeno neorijentiranu momčad onda imamo veliki razlog za gledanje kako će se ova situacija razvijat. U momčadi još stoluju brbljavac Kevin Garnett i njegovo iritantno podbadanje protivnika, Joe “Tigar” Johnson sa svojim clutch performansima i mid range igrom, te super ružna frizura Andreija Kirilenka, sigurno sam Vas navukao na gledanje ove ergele.
San Antonio Spurs: pruži vam se prilika gledati igrača generacije, poslje perioda Air Mikea vjerojatno najboljeg igrača lige, Tima Duncana, da, nema šanse da redovno ne gledam doktora obrane u 38 godini pa makar na 27-28 minuta po večeri. Također, vrhunski napad gdje su nekoliko sekundi mijenjaju dvije potpuno različite akcije do individualnih ludorija Tonyja Parkera i Manua Ginobilija, jednostavno spektakl. Naravno, razvoj Kawhija Leonarda će biti jako zanimljivo pratiti.
Momčadi koje su ispale iz vrha, a zasigurno će biti pogledane u jako puno navrata su Knicksi i njihova implementacija trokut napada s J.R. Smithom u nekoj ulozi unutar tog sustava, te Warriorse s Kerrom na čelu i njegovom pokušaju da smanji izolacijske napade i post pokušaje Klaya Thompsona za efikasnije opcije kao off ball Stephen Curry dio gdje će visoki igrači i prvenstveno Andre Iguodala ga tražiti na otvorenim situacijama.
Hate
Momčadi koje će dobiti najmanje mog vremena, sve ekipe u ligi moram pogledati bar pet – šest puta su većinom lutrijske ekipe.
Philadelphia 76ers: degutantno ih je prošle godine bilo gledati s nekim NBA talentima na rosteru, ali ova sezona bi mogla biti još veća patnja za njihove navijače. Previše je ovo trke za mene (gotovo 100 posjeda po utakmici će imati) i premalo talenta sada, a i u budućnosti ne vidim nekog pretjeranog ozbiljnog igrača (ovdje mislim na all-star potencijal) da bi dobili moje dragocijeno vrijeme. Priliku će dobiti ponajviše zahvaljujući Michaelu Carteru-Williamsu jer momak je nešto nalik kvalitetnom igraču, dok su ostali hrpa igrača za pravac Njemačku ligu, recimo klub Ratiopharm Ulm.
Utah Jazz: bolja verzija 76ersa, ali opet skupina nečega što moje oči ne podnose. Ne znam što bi Quin Snyder trebao izvesti s rotacijama i igrom u napadu ili obrani da zadobiju moju ozbiljnu pozornost. Gledati Derricka Favorsa u napadu (dosta mi je Drummond), izgubljenog Dantea Exuma ili još jedan pokušaj Gordona Haywarda u jedan na jedan igri bi bilo previše nakon prošlogodišnjih desetak utakmica što sam odgledao. Jednostavno ovdje ne vidim niti jedan zabavni element koji bi me držao prikovanim za krevet u pola pet ujutro i krvavih očiju na radnom mjestu.
Minnesota Timberwolves: mogu oni imati ne znam koliko potencijala, ali gledati Rickyja Rubija i njegovo razbijanje table već gotovo deset godina u kontinuitetu si ne mogu dozvoliti. Predvodit će ih Flip Saunders koji je sam sebe imenovao za trenera ekipe (rekli bi ”Mamić style”), te hrpu balavaca kao se uče igrati košarku u porno terminu mi definitivno neće biti izbor. Svaka čast Wigginsu i Zachu LaVineu na potencijalu, ali puno mi je tu veterana za neke ozbiljnije uloge i premalo talenta u njima da bih se ustao i pogledao Nikolu Pekoviću kako ne zna što će s loptom na 4 metra od koša ili starog Kevina Martina kako ima trzavicu glave (nije to Hardenov potez, njega je Kevin gotovo patentirao) prilikom ulaza, ako još bude bio u stanju voditi loptu pokraj mladih terijera.
Mogu još nadodati Pacerse (sorry Rudež), Buckse, Rocketse, Thunder i Clipperse kao ekipe kojima neću pridavati preveliku pozornost zbog različitih problema koje imaju. Slučaj Pacersa je Rodney Stuckey zbog kojeg sam izgubio gomilu živaca dok je bio u Detroitu, tako da sretno navijačima Pacersa s njim i njegovim ludorijama. Također, tu su i Bucksi jer imaju Brandona Knighta koji uopće ne razumije gdje se treba kretati s loptom kada ima loptu u rukama. Rocketsi su ovdje jer im utakmice traju preeeeeeeeeeedugo, Hardenovi konstantni izlasci na slobodna i “hack-a- Dwight” taktika će me dotući u pet i kusur ako ih mislim kontinuirano gledati, dok kod Thundera i Clippersa mislim da nemam nešto novo vidjeti.
Mihael Cvetnić
Love
Cleveland Cavaliers: za početak jedan očiti izbor – Cavsi su se ljetnim akvizicijama LeBrona Jamesa i Kevina Lovea instantno pretvorili u kandidata za naslov i potencijalno najzabavniju družinu lige. Postoji niz zanimljivih narativa koje se ovdje isplati pratiti: hijerarhija tri udarne opcije (Irving, Love, James), napadački sustav koji će uigrati rookie trener David Blatt, kako će učiniti obranu manje propusnom od onoga kako izgleda na papiru, kako će Dion Waiters reagirati na činjenicu da više ne može ispaljivati šuteve van razuma kad god mu se prohtije, kako sastaviti rotaciju pod košem i mnoge druge.
Love level: prvih deset utakmica se jednostavno mora pogledati.
Los Angeles Clippers: lanjski najbolji napad lige vraća se u novom i poboljšanom izdanju. Ekipa s Chrisom Paulom i Blakeom Griffinom svakako je must-watch samo prema vrijednosti zabave koju njih dvojica pružaju, a kad uzmemo u obzir da se radi o momčadi koja se sprema za najveće dosege na proljeće, dolazimo do zaključka da će najmanje pola utakmica Clippersa biti praktično obavezna lektira.
Love level: navijam budilicu za 4:30.
Los Angeles Lakers: da, ovo je vrhunac navijačke subjektivnosti. Svjestan sam da su Lakersi odavno na putu prema dolje ili da su toliko nisko da više dolje ne ide, ali svejedno se donekle veselim novoj sezoni. Velik razlog za to je to što će ona obilježiti posljednje poglavlje karijere Kobeja Bryanta, ali i rookie nastupi Juliusa Randlea, potencijalni Linsanity 2.0 te to što je ove sezone na raspolaganju nešto pomlađena i malo kvalitetnija momčad u odnosu na lani. Po mom mišljenju dovoljno pomlađena i poboljšana da može pružiti zabavnu košarku. Kao što rekoh, vrhunac navijačke subjektivnosti.
Love level: Kobe ”ćaća”.
Oklahoma City Thunder: vječito neuspješni favoriti za naslov u sezonu ulaze kao – favoriti za naslov. U redu, barem jedni od favorita. Ponovno se nisu riješili Perkinsa, ponovno im je najveće pojačanje trećerazredni NBA igrač (Anthony Morrow), ponovno su zadržali Scotta Brooksa na mjestu trenera, no ipak… Talentirani su u oba smjera, jedna su od najboljih momčadi i time po definiciji izrazito gledljivi. Uz to, postoji i zanimljiva priča sloj ispod površine koja govori kako je ovo možda must-win godina za Thunder ako žele zadržati Kevina Duranta 2016. No najvažnije od svega, tu je Russell Westbrook – jedan od najzabavnijih i, u neku ruku, najosporavanijih igrača lige ponovno će unijeti, poput NBA verzije Jokera Heatha Ledgera, malo anarhije u živote NBA fanova i igrača, djelomično nešto skraćujući životni vijek svojih suigrača i trenera. Pokretat će modne trendove i niz nepotrebnih rasprava o svojoj igračkoj kvaliteti, ali u velikom broju utakmica bit će najbolji igrač na terenu, makar igrao s Durantom.
Love level: Point GODZILLA
New Orleans Pelicans: jedan čovjek i jedna obrva razlog su zašto će Pelicansi biti vrijedni gledanja – Anthony Davis. I njegova obrva, naravno. Nakon dvije sezone u ligi, Davis je nadmašio svačija očekivanja i u novu sezonu ulazi kao kandidat da je završi u prvoj all-NBA petorci i potencijalno postane treći igrač lige (a možda i više). Da, tehnički postoji mogućnost da Tyreke Evans i Eric Gordon ne budu užasni u novoj sezoni, da se Omer Asik odlično uklopi, da Ryan Anderson bude zdrav i da Monty Williams doživi prosvijetljenje, ali sve to nije toliko bitno za ovu raspravu jer Pelicansi će biti zabavni zbog samo jednog čovjeka.
Love level: show me THE BROW.
NBA: možda je klišej ovako završiti, ali to ne čini stvari išta manje istinitima. Još 16 dana do nove NBA sezone, do novih prizora nevjerojatnog atleticizma, do novih dramatičnih završnica, do novih suludih odjevnih kombinacija i izjava novinarima, do novih rasprava, kvazianaliza i do novih neprospavanih noći. Još samo 16 dana. Jedva čekam.
Love level: kao što je veliki filozof jednom rekao: “Ajmooooooo!”
Hate
Chicago Bulls: da, da, vraća se Derrick Rose. Po valjda šesnaesti put u zadnje dvije godine. U redu, pretjerujem, ali Rose je toliko dugo van pogona ili generalno loš u, znate, košarci da se svaki njegov povratak na terene u ovoj točki mora dočekati s velikom skepsom. Bez njega Bullsi se ponovno svode na onaj isti statični bezidejni napad koji vrti sve moguće akcije iz svih mogućih trenerskih bilježnica, ali se i dalje ne snalazi u, hm, zabijanju koševa. Kako je zabijanje koševa dosta povezano s košarkom, ali i s nivoom zabave koji ona pruža, ne mogu se veseliti Bullsima. Da, dodali su Pau Gasola, Nikolu Mirotića i druge i jesu nešto širi i talentiraniji nego lani, ali temelj ove ekipe ostaje Thibodeauova obrambena filozofija i borbenost koja je odozgo ograničena manjkom talenta i koja je osuđena isključivo na “dobar otpor” prije ispadanja u doigravanju.
Hate level: u zadnje dvije sezone vidjeli smo sve što smo mogli i trebali vidjeti.
The Tank Parade (Sixers, Magic, Celtics, Jazz): na ove ekipe ne treba trošiti mnogo riječi. Nijedna nije sastavila roster koji je spreman za nivo iole koherentne i funkcionalne NBA košarke. Usprkos tome što će i one ponuditi neke zanimljive priče, većinom vezane uz individualni razvoj mladih igrača, zašto trošiti vrijeme na njih ako ni na koji način neće utjecati na razvoj sezone i ako oni nisu uložili trud da budu zanimljivi i gledljivi ciljajući čisto prema samom dnu lige?
Hate level: mentalna bilješka: ne gledati ni ako mi nekim slučajem igraju dvorištu.
Indiana Pacers: jesu li Pacersi ikad “objektivno” bili zabavni? Naravno da ne; stil igre s usporenim napadom koji je za post-2010 košarku poprilično staromodan, predvidljiv i monoton s vrhunskom obranom, koja guši i drugu stranu, nikad nije bio recept za “vatromet”, ali barem su bili dobra momčad. Štoviše, bili su i odlična momčad dok prošle sezone nije sve krenulo niz vrlo strmo brdo. Slobodni pad nastavio se i ljetos odlaskom Lancea Stephensona i ozljedom Paula Georgea te dovođenjem slabih zamjena za obojicu. Ovo nije momčad za playoff, ovo nije momčad za tankiranje, previše je tu kvalitetnih veterana, ovo je momčad za ni za što. Sljedećih godinu dana Pacersi, nemaju svrhu, nemaju smisao i osuđeni su na lutanje međuprostorom između osrednjih i užasnih momčadi igrajući krajnje dosadnu košarku.
Hate level: bolje jaje snijeti nego s volom zanijeti.
Brooklyn Nets: oduvijek smo znali da su Netsi Mikhaila Prokhorova projekt s kratkim rokom trajanja, ali nismo znali s koliko kratkim dok se sve nije raspalo u prvim tjednima prošle sezone. Potencijalni izazivač za naslov pretvorio se u sasvim prosječnu momčad prije nego što je itko znao što točno misli o njima. Sada, godinu dana kasnije, budućnost Netsa, bez draft pickova u otprilike idućih 148 godina, toliko je svijetla da podsjeća na film Buried, a sadašnjost intrigira poput radnje Vatri ivanjskih. Ali hej, bar imaju novu dvoranu i lijep parket, a i Jay-Z i Beyonce povremeno navraćaju na utakmice.
Hate level: manje zabavni od kolonoskopije u srpnju.
Houston Rockets: ovdje na vidjelo izlazi moja osobna netrpljivost prema dvojici zvijezda Rocketsa. James Harden i Dwight Howard bez ikakve su sumnje fenomenalni igrači s dobro zasluženim statusom, ali njihov stil igre ubitačno je dosadan. Harden će simulirati i simulirati do nevjerojatnog broja slobodnih bacanja, a Dwight će tražiti lopte u post, neće znati što s njima napraviti i biti fauliran i fauliran i fauliran pod košem. Plus, ostatak momčadi Rocketsa lošiji je nego lani što ih, bez obzira na dvojicu all-stara, baca van kruga favorita za naslov. No ako volite gledati festival slobodnih bacanja, svakako navalite.
Hate level: say “free throws” one more time. I dare you, I double dare you…
