Na ovo pitanje je stvarno teško odgovoriti jer mnogi igrači dolaze u obzir, no htio sam se usredotočiti na igrače o kojima su skauti pričali bajke ili koji su trebali biti fizički nadljudi koji će dominirati nad konkurencijom, a ispali su više primjer sljepila onih koji su ih birali.
Filip Bekavac
1. LaRue Martin
Martina su na draftu 1972. godine kao prvi izbor odabrali Portland Trail Blazersi, impresionirani njegovom igrom protiv razvikanog sveučilišta UCLA kad je nadigrao prvu zvijezdu Bruinsa Billa Waltona. U Blazersima je netko propustio primijetiti da je Martin, iako dovoljno visok (211 cm), s manje od 100 kila bio je „malo“ prelagan za NBA ligu u kojoj su tada dominirali teški centri (Wes Unseld, Kareem Abdul – Jabbar, Willis Reed). No, kile su bile puno manji problem od činjenice da Martin jednostavno nije znao igrati – najbolja sezona u životu mu je bila 1974./1975. kad je zabilježio prosječno 7 koševa uz 45% šuta iz igre. U međuvremenu su Blazersi ipak ispravili grešku i pokupili Waltona na draftu dvije godine kasnije, osvojivši s njim jedini naslov u povijesti franšize (1977.). Martin već tada nije bio dio momčadi – umirovio se nakon četiri neprimjetne sezone s prosjekom karijere od 5,3 koša i 4,3 skoka. Inače, na draftu 1972. su nakon Martina odabrana dva prilično solidna igrača, članovi Kuće slavnih Bob McAdoo i Julius Dr. J. Erving.
2. Adam Morrison
Iskreno, Morrison uopće nije izgledao kao previsok pick 2006. godine, gdje su ga na trećem mjestu ugrabili Charlotte Bobcatsi. Mladoj franšizi je trebala zvijezda koja zna zabiti koš, a konsenzus među skautima je bio da je Morrison taj – najbolji strijelac sveučilišne košarke s 28 koševa u prosjeku, 13 utakmica preko 30 koševa i pet preko 40. Slavu mu nije potamnio ni slom na kraju utakmice protiv UCLA, gdje je briznuo u neutješan plač zbog poraza – dok je njegova momčad još imala šanse za preokret. (Ovdje možete pogledati video – za Morrisonov plač pogledati od 1:58). Bobcatsi se nisu previše usrećili Morrisonom koji se usprkos pojedinim bljeskovima (30 koševa protiv Indiane) pokazao kao vrlo loš obrambeni igrač, a ni šut ga nije slušao (37% u sezoni). Da stvari budu gore, u predsezoni 2007. godine je pokidao ligamente koljena dok je branio Lukea Waltona. Ta ozljeda mu je potpuno uništila karijeru i zapravo se nikad nije vratio ozbiljnoj košarci (osim nakratko u dresu Crvene Zvezde), iako ima dva puta više naslova prvaka nego Charles Barkley, Karl Malone i Gary Payton zajedno (s Lakersima 2009. i 2010.). Na kraju treba biti pošten i reći da je i ovakva Morrisonova karijera (7,5 koševa u 4 sezone) možda ponajbolja za jednog dijabetičara – naime, Morrison boluje od ove bolesti od svoje trinaeste godine. Ako ćemo i zaboraviti njegove malobrojne koševe, kosu i brkove sigurno nećemo. Treba li spomenuti da su poslije Morrisona odabrani Rudy Gay (8.), Rajon Rondo (21.) i Paul Millsap (47.)?
3. Shawn Bradley
Ako je netko visok 229 cm, sigurno mora biti barem koristan košarkaš. Mislim, ako već ne zna zabiti koš, trčati ili asistirati, mora barem moći skakati i igrati obranu, zar ne?
Zar ne???
Tako su barem mislili Philadelphia 76ersi kad su svojim drugim izborom 1993. uzeli krakatog bijelca sa sveučilišta Brigham Young. Iako je oborio dotadašnji sveučilišni rekord u blokadama (5 u prosjeku) koji je držao David Robinson, oprezniji skauti su upozoravali da je Bradley premršav (jedva stotinjak kg) i prenespretan za značajniju ulogu u NBA ligi. I bili su (donekle) u pravu.
Bradleya se danas više pamti kao predmet nebrojenih zakucavanja tadašnjih NBA zvijezda nego kao solidnog centra čija je karijera trajala 12 godina i koji je rekorder Dallas Mavericksa po broju blokada u jednoj sezoni. Bez obzira na to, činjenica je da se od drugog izbora drafta visokog gotovo 230 cm očekivalo više od 8 koševa i 6 skokova u prosjeku. Iako je cijelu karijeru bio dobar bloker i zabilježio je lijep broj sjajnih utakmica (po 20 poena i skokova, dvaput po 11 blokada), ostat će upisan kao vjerojatno najviši igrač u NBA povijesti koji je završio utakmicu bez ijednog skoka u porazu Dallasa od Orlanda 1998. godine. Još kad pogledamo koga je Philadelphia mogla odabrati umjesto Bradleya (napamet padaju Penny Hardaway, Jamal Mashburn, Allan Houston, Sam Cassell i Nick Van Exel), postaje jasno da je Bradley ipak ostao dosta toga dužan u karijeri.
Pave Britvić
1. Michael Olowokandi
Kandi Man je bio 1. pick drafta iz 1998. godine, odabran je od strane Los Angeles Clippersa. U NBA ligi je proveo 10 sezona i dojam je da talent koji je pokazivao na sveučilištu UOP nikad nije uspio prenijeti u najbolju ligu svijeta. 213 centimetara visoki centar je u svojoj juniorskoj sezoni vodio svoju momčad do finalnog turnira NCAA lige s prosjecima od 22 poena, 11 skokova i 3 blokade po utakmici. Godinu kasnije izašao je na draft. Sezona 1998.-99. je bila pod lockoutom te je tu sezonu igrao u Kinder Bologni. Karijera mu je kao i većini ostalih bustova bila prošarana ozljedama. Nakon tri sezone u ligi ozlijedio je koljeno a kasnije morao mirovati zbog kile. Tijekom devetogodišnje NBA karijere igrao je za Los Angeles Clipperse, Minnesota Timberwolvese i Boston Celticse. U 500 utakmica koliko je odigrao tijekom svoje karijere u ligi prosječno je zabijao 8,3 poena, hvatao 6,8 skokova i imao 1,4 blokada po utakmici. Nedugo nakon što se umirovio Olowokandi je postao poznatiji po razvodu i sukobima sa ženom nego po svome učinku u ligi što dovoljno govori o njegovoj karijeri. I da, Vince Carter, Dirk Nowitzki, Paul Pierce su samo neki od igrača koji su birani poslije njega.
2. Darko Miličić
Ovaj igrač je vrlo poznat u košarkaškim krugovima i javnost i mediji nikad nisu oprostili Detroit Pistonsima što nisu uzeli Carmela Anthonyja, Chrisa Bosha ili Dwaynea Wadea. NBA draft 2003. godine bio je pun potencijala i vjerojatno je jedan od najboljih u povijesti. Darko Miličić biran je kao 2. izbor od strane spomenutih Pistonsa. Detroit je tada već imao jaku momčad i bili su pri vrhu Istočne konferencije. Miličić se nikako nije uspijevao nametnuti pored Bena Wallacea te je dobivao malu minutažu na uglavnom kad bi utakmice već bile riješene. Iako je 2004. bio najmlađi igrač koji je nastupio u NBA finalu i osvojio isti to mu nije puno pomoglo u nastavku karijere. Iako visok 213 centimetara, odličnih fizičkih predispozicija i mogućnosti napredovanja u ligi nikad nije dosegao svoj potencijal. Nakon tri sezone u Pistonsima razmijenjen je u Orlando Magic. Tamo je odigrao najbolje minute svoje NBA karijere. U 110 utakmica odigranih u dvije sezone bio je na prosjeku od 7,9 poena, 5,1 skokova i 1,6 blokada. Ostatak karijere je proveo u četiri različita kluba i više je vremena proveo na trade blocku nego u igri. Redom je igrao za Memphis Grizzliese, New York Knickse, Minnesota Timberwolvese i Boston Celticse. Odigrao je 468 utakmica u kojima je u prosjeku za 18,5 minuta zabijao 6 poena uz 4,2 skoka.
3. Hasheem Thabeet
2. izbor drafta iz 2009. godine od strane Memphis Grizzliesa, trenutni član Grand Rapids Drivea (razvojna liga). Hashim Thait Manka, punim imenom i prezimenom je porijeklom iz Tanzanije i po dosadašnjoj karijeri stvarno bi se moglo reći da je zalutao iz Tanzanije u Ameriku. Do sada je odigrao pet sezona u ligi za Memphis Grizzliese, Houston Rocketse, Portland Trail Blazerse i Oklahomu City Thunder. Kao i većina ostalih promašaja na draftovima i on je imao odličnu NCAA sezonu gdje je u zadnjoj sezoni u prosjeku zabijao 13,6 poena i hvatao 10 skokova po utakmici. Igrao je za poznato sveučilište UConn što je također pridonijelo tako visokom izboru. Nedugo nakon što je izabran na draftu poslan je u D-ligu gdje je igrao za Dakota Wizardse. Postao je najviše rangirani igrač na draftu koji je poslan u razvojnu ligu u svojoj prvoj sezoni. Najbolje igre pružao je rookie sezoni, da ista ona u kojoj je poslan u Dakota Wizardse i postavio taj neslavni rekord. Do sada je u karijeri odigrao 224 utakmice u kojima je za 10,5 minuta postizao 2,2 poena i hvatao 2,7 skoka. Loše brojke za nekoga tko je visok 221 centimetar i biran je ispred Jamesa Hardena, Stepha Curryja, DeMara DeRozana, itd.
Ivan Kuštra
Možemo još dodati dva zanimljiva imena koja nisu dobila svoju spomen ploču ovaj put, a to su Kwame Brown i Michael Beasley. Obojica su trebali pozitivno preokrenuti franšizu, ali su zbog različitih nedostataka, što fizičkih, što psihičkih, upropastili sebe i sve momčadi u kojima su igrali. Kwame je u Wizardse kao prvi izbor drafta došao izravno iz srednje škole gdje je dominirao nad djecom, dok u NBA ligi je samo jednom u 12 sezona zabio preko deset poena (2002/03 sezone s prosjekom od 10,9 poena i 7,4 skoka), a bio je čak u sedam različitih klubova. Problemi Browna su bili nedostatak igre licem prema košu, manjak eksplozinosti i općenito volje za košarkom su ga došli ozbiljne NBA karijere, ali svejedno je od ugovora zaradio 64 milijuna dolara. Nakon njega su izabrani prvaci, Pau Gasol, Tyson Chandler i Shane Battier ili odlični igrači, Jason Richardson, Joe Johnson, itd. Lijepo je biti NBA promašaja.
Beasley je dugo vremena slovio kao najbolji igrač svoje sveučilišne klase s prosjekom 26 poena i 12 skokova, te se do zadnjeg dana nije znalo tko će biti prvi izbor na draftu 2008 godine, on ili Derrick Rose, Bullsi su pogodili, dok Heat nije dobio partnera za Dwyanea Wadea koji bi činili fenomenalni inside – out duo. On je prve dvije godine odradio vrlo dobro i čak se nije govorilo o velikom promašaju, ali nakon toga je otkrio čari života, krenulo je ono najgore za čovjeka, a da ne govorimo za profesionalnog košarkaša, počeo je bančit u pravom američkom stilu, droga – alkohol – žene (red korištenja nebitan). Naravno, to se sve odrazilo na parketu gdje je bio ispod svake razine kritike, te danas s 25 godina (mlađi od Kevina Duranta) kada je trebao ući u prime karijere on je bez NBA kluba i igra se košarke u kineskoj ligi skupa.