Redovni kolumnisti Okrugljaka su se pozabavili s momčadima koje su ih pozitivno i negativno iznenadili u sezoni. Kako smo odredili izbor, po ćejfu što je vjerojatno najbolji način, a imamo i bonus dodatak.
Toni Lazarušić
Iznenadili su: Atlanta Hawks
Atlanta je uvjerljivo najveće iznenađenje dosadašnjeg dijela sezone za mene. Prvo zato jer su to Hawksi, a od njih ne očekuješ nikad ništa osim možda solidne sredine tablice, a drugo zato jer su imali vrlo neuvjerljiv ljetni period kada se slagala momčad. Lov na velike kapitalce slobodne igrače poput Carmela Anthonyja, Paua Gasola ili Luola Denga pretvorila se u „pecanje“ Thabe Sefoloshe i Kenta Bazemorea, a kada tome dodaš činjenicu da su Loua Williamsa pustili za šaku dolara jasno je da ništa nisi mogao očekivati od njih, osim malo bolju momčad nego lani, čisto zbog povratka Ala Horforda na parket. Ali čekaj, to nije kraj. Potresi u upravi zbog kao rasističkog skandala jednog od vlasnika franšize Brucea Levensona i GM-a Dannyja Ferryja, kuloarske priče da će nepopularni Hawksi put Seattlea dodatno su trebali uzdrmati momčad.
Tako je nekako i počela sezona. Izgubili su od Toronta, tijesno od Spursa, Hornetsi su im presudili u zadnjoj sekundi drugog produžetka i činilo se da je ova momčad i dalje neuvjerljiva za proći prvu rundu playoffa.
A onda se stroj pokrenuo. Precizni stroj koji na auto-otpadu melje automobile. Nanizali su 9 uzastopnih pobjeda. Ali onda su im rekli da je to zbog laganog rasporeda. Da bi skinuli ikakvu sumnju s njihove kvalitete Atlanta je od tada pobijedila u 16 od 18 utakmica, ukupno 25 pobjeda u zadnjih 27 susreta, a trenutno su na nizu od 12 pobjeda zaredom. Pobijedili su gotovo sve momčadi u ligi. Pali su Bullsi, Wizardsi, Raptorsi, Cavsi i u gostima i kod kuće, na turneji Zapadom pobijedili su Clipperse, Dallas, Houston, Portland.
Trenutno imaju 5. najbolji napad i 5. najbolju obranu lige. Nemaju klasnog superstar igrača ali imaju igrače koji se savršeno uklapaju u sustav Mikea Budenholzera. Napad im se bazira na pick and rollu ili igri 2 na 2 te na drive&kick igri bekova. Vrlo su neugodni za braniti jer svih 5 igrača šutira, na parketu su uvijek četvorica koja znaju driblati. Nitko ne guši loptu već je ona uvijek u pokretu, igraju nesebično i s jako puno kretnji. Obrana im je vrlo pokretljiva, paze prvenstveno na reket, puno pomažu i udvajaju jer su niski i nemaju prave obrambene 1 na 1 igrače, a rotacije su im precizne i točne prilikom izlaska prema perimetru.
Teško je reći tko je glavni igrač ove momčadi jer se praktički radi o 10 jednakih igrača. Al Horford je nesumnjivo lider momčadi, možda i najbolji all-round visoki igrač u ligi koji igra fantastično zadnjih nekoliko utakmica. Kyle Korver je ključni napadač: iz igre šutira 51%, za tricu 53%, a njegove serije trica nekoliko puta su riješile utakmicu u korist Atlante, dok je njegova igra bez lopte najbolja u ligi i otvara drugim suigračima jako puno prostora. Jeff Teague izrasta u pravog playmakera zadužen je za izmišljanje poena i konstantno je opasan zato jer je odličan slasher i 2 na 2 igrač. Paul Millsap je drugi sjajan all-round visoki igrač, odličan strijelac, stretch opcija, skakač, a njegova obrana je vrlo podcijenjena. DeMarre Carroll postaje pravi 3&D igrač, Sefolosha i Bazemore koji ulaze s klupe mogu udaviti bilo koga na perimetru dok je Dennis Schroeder ponajbolji backup play u ligi.
Atlanta očito ima kvalitetu za igru u oba smjera, a što je također važno imaju sjajnu timsku kemiju i zajedništvo, sjajno su vođeni i igraju košarku koju je jako teško i braniti i napadati.
Iznenadili su: Milwaukee Bucks
Oni su trebali biti u lutriji zar ne? Oni nisu trebali biti peti na Istoku s omjerom 21-19 zar ne? Jason Kidd radi sjajnu stvar, a ozljede ili psihičke bolesti koje su ih napale praktički se ni ne vide. S rostera su im otpali Jabari Parker i Kendall Marshall zbog stradanja desnog koljena i out su za sezonu, Ersan Ilyasova je konstantno ozlijeđen, Larry Sanders je psihički nestabilan, a Natea Woltersa su otpustili. Pa kako onda guraju kroz sezonu? Zahvaljujući upravo treneru Kiddu. Lani je od Netsa izvukao maksimum, small-ballom im ubrizgao identitet i dobro gurao kroz sezonu. Ove sezone je upao u potpuno drugačiju situaciju gdje je morao razvijati mlade NBA potencijale, šteta što je ostao bez Sandersa i Parkera pa je opet prisiljen oslanjati se na veterane ali u svakom slučaju Kidd sve jako uspješno kombinira.
Izmiksao je tonu različitih startnih postava, što zbog ozljeda, što zbog njegovih ideja. Nije trener koji robuje šablonama, standardnim rotacijama i uigranim kombinacijama. Odlično prepoznaje razvoj događaja na parketu i na osnovu viđenog povlači poteze. Ima nešto i u slabašnom Istoku zbog čega je Milwaukee trenutno 5. ali nema dileme kako je Kidd ključni faktor.
Dužina i atleticizam su im omogućili da trenutno imaju 4. obranu lige, igraju jaki press na perimetru (samo 33% trice dopuštaju protivnicima), igrači im ispred svakoga mogu ostati 1 na 1, i sve to bez nominalno najboljeg obrambenog igrača Sandersa i sa Zazom Pachulijom na centru. Napad im je pak ispodprosječan, imaju dobre spot up šutere u O.J. Mayou i Khrisu Middletoneu ali premalo driblera i post igrača koji mogu i znaju napadati iz reketa.
Kao i Atlanta za mene su ugodno iznenađenje jer ih nikako prije sezone nisam vidio ovdje gdje jesu, a nije zanemarivo i to što su zabavni za gledanje. Usprkos slabašnom napadu i manjku zvijezda dužina Antetokounmpoa, Johna Hensona i Middletonea, 1 na 5 igra Brandona Knighta i srčanost gruzijskog junaka Zaze Pachulije uvijek su odlična pozivnica da h upalim na League Passu.
Razočarali su: New Orleans Pelicans
Nisam puno očekivao od njih ove sezone i vjerovao sam da će u playoff osam ekipa koje su trenutno u njemu prema ljestvici s izuzetkom Sunsa umjesto kojih će vrlo vjerojatno u doigravanje ipak Oklahoma. Svaka čast Anthonyju Davisu, ima prekrasne brojke i dominirati će ovom ligom dugi niz godina ali kada gledam Pelicanse nemam osjećaj da baš toliko dominira utakmicom ili da joj određuje tijek. Durant, Harden ii James kada dominiraju utakmicom dominiraju na način da njihova momčad pobjeđuje, Davis to još uvijek nije u stanju napraviti zato jer je mlad, nema idealnu momčad i ima užasnog trenera.
Upravo je Monty Wiliams razlog zašto sam Pelicanse i prije početka sezone otpisao iz doigravanja. Zato što je poput balkona ograničen trenerskim umijećem stručnjak. Napad im još donekle i funkcionira trenutno je na devetom mjestu ali obrana je katastrofalna i tek 23. po defenzivnom rejtingu. Dopuštaju 108,3 poena na 100 posjeda, pa su recimo ispred njih Boston i Dallas, ili su 76ersi bolji po obrambenom rejtingu od njih.
Kako je to moguće? Kako je moguće da ekipa koja u reketu ima dugačku i atletičnu zvijer poput Davisa i dokazanog specijalistu Omera Ašika, koja na jedinici ima Jruea Holidaya vrlo dobrog obrambenog igrača, bude tako loša? Kako?
Pa ni taj napad koji je iznadprosječan za ligaške prilike nije do kraja iskorišten čisto iz razloga jer igraju presporo a u Davisu, Tyrekeu Evansu, Holidayu imaju sjajne atlete, u Ericu Gordonu i Ryanu Andersonu šutere adekvatne tom stilu igre a Pelicansi opet igraju sporijim tempom čak i od jednih Pacersa koji su sinonim konzervativnog stila igre, igre na postavljene napade.
Pa čekaj. Ako se ne može obraniti, a očito ne možeš, jer da možeš ne bi ti obrana bila među 7 najgorih u ligi, zašto ne ubrzaš tempo, dopustiš igračima da trče i postižu barem lagane poene na nepostavljene napade? Ako ne možeš maksimizirati potencijal u jednom pravcu napravi o barem u drugom.
Teško. Previše je nesposoban Monty Williams za to. Što on uopće radi još u ovoj momčadi? Tko još vjeruje u njega? Što je pokazao u ovoj i prošloj sezoni s ovom istom ekipom jačom za Ašika? Koji identitet je izgradio? Zar će uz njega odrastati Davis?
Fun fact za kraj. Pelicansi nemaju više od dvije uzastopne pobjede u sezoni. Dakle, još se nije dogodilo da pobjede tri puta zaredom, a dva puta uzastopno su pobijedili 4 puta ove sezone. Preskroman učinak za momčad koja ima talenta na rosteru da bude konkurentnija iz večeri u večer nego je to trenutno.
Ivan Kuštra
Iznenadili su: Golden State Warriors
Većina je znala da će biti među boljim ekipama u ligi, ali baš da će dominirati i imati najbolji omjer u sada već skoro pola sezone, e to je već najpozitivniji šok sezone o kojem je kolega Toni već pisao. Znali smo da su dobri, dapače, odlični. Znali smo da su šuterski nevjerojatni. Znali smo da im je Andrew Bogut srce obrane. U sezonu su krenuli s kompletno novim stručnim štabom kojeg predvode Steve Kerr kao glavni trener, Alvin Gentry kao guru za napad, dok je za obranu zadužen “doktor” Ron Adams na čijim temeljima danas počiva obrana Celticsa i Bullsa. Bilo je pitanja kako će igrači prihvatiti “jaču disciplinu” jer su navikli na ležerniji stil rada kod Marca Jacksona, te hoće li Kerr moći implementirati se svoje zamisli koje danas vidimo. U biti sve nam se samo kazalo, imaju najbolju obranu lige i četvrti napad po advance ratingu. Međutim, osobno najveće iznenađenje je igra bez Boguta koji je odigrao samo 25 utakmica i nešto više od 600 minuta (osmi u ekipi po minutaži), David Lee se tek nedavno vratio u rotaciju, a Warriorsima se obrana bez njih (prvenstveno Boguta) drži na razini top 5 ekipa u tom segmentu s defenzivnim ratingom od 102,3 (s Bogutom to ide u nevjerojatne razmjere s ratingom od 95,4 što je razina Pistonsa s početka stoljeća).
Kako? Zašto? Fokusirali su se na ono što imaju, a to je mogućnost igranja switch obrane gdje Klay Thompson – Harrison Barnes – Draymond Green preuzimaju sve što mogu i igraju maksimalnom snagom ako se slučajno nađu u mismatch poziciji, te ostali igrači znaju pomoći s udvajanjem ako se dogodi da Barnes ostane na LaMarcusu Aldridgeu (ovo je samo primjer). Najveći napredak je što Stephen Curry sada igra obranu na “svom” igraču, te ga se više ne skriva po raznim “Barnesima” lige već se trsi protiv Damiana Lillarda – Russella Westbrooka – itd, a on uzvraća s najboljom obrambenom predstavom u karijeri i u prosjeku bilježi 2,2 ukradene lopte po utakmici. Njima kada se pridoda suvereni vladar reketa Bogut dobijemo uvjerljivo najbolju obranu jer Bogut dozvoljava realizaciju protivnicima od svega 43% oko obruča (nije najbolji jer Roy Hibbert i Serge Ibaka drže protivnike na 40% realizacije).
Najveća promjena je napravljena u napadačkom dijelu gdje više nema suludih post akcija za Klaya ili Barnesa, a Kerr je odlučio teret razigravanja momčadi malo ravnomjernije raspodijeliti, te Curry nije više jedini zadužen za to. Uključen je Thompson u hand off akcijama, Bogut kao glavno oružje s lakta prebacuje strane i traži cutere, a Curry je sve više u off ball igri gdje mu se otvara prostor za lagane šuteve iz kuteva za tri poena što mu je samo povećalo efikasnost na suludih 63% i smanjilo postotak izgubljenih lopti, dok su asistencije ostale na istoj razini, te ga sve ovo čini najvećim kandidatom za titulu MVP-a sezone. Također, Kerr je maksimalno ubrzao igru i momčad mu igra s paceom od 98,4 (broj posjeda) za što je najzaslužniji Gentry koji je bio pomoćnik Mikeu D’Antoniju u 7 second or less napadu Sunsa, te iz svake moguće pozitivne obrambene reakcije loptu guraju što brže prema naprijed i redovno se odlučuju za šut za tri poena. Ovdje veliku stavku igra Draymond Green kao moderno jako pokretno visoko krilo koje se oslanja na šut i ne moraju ga čekati u napadačkom dijelu kao što bi bio u slučaju da Lee igra. Green im na half court napadima daje dodatnu prijetnju iz vana i otvara koridore za ulaze Curryja, dok druga postava se sada okreće oko igre Leeja kao centra i njegovog scoringa iz low posta u kojem je među efikasnijim u ligi.
Rezervne petorke najčešće uključuju jednog beka iz startne postave, Klay ili Steph, te se napad uz pomoću Leeja okreće preko njih gdje Shaun Livingston i Andre Iguodala su glavni kreatori i obrambene zvijeri, te s njima na terenu je obrambeni rating i dalje na najvišoj mogućoj razini. Za kraj smo ostavili drugo ime (ako je vjerovati PER učinku) momčadi, Speights koji briljira u šutu s poludistance odakle upućuje u prosjeku 37% svojih šuteva i ima realizaciju od 48% što su brojke jednog Aldridgea ili Dirka Nowitzkog iz najboljih dana.
Razočarali su: Cleveland Cavaliers
Očekivanja za njih su bili u rangu Showtime Lakersa, napad će biti pjesma, a obrana će se već nekako skupusat jer ipak je tu LeBron James. Kad tamo, da izvinite, govno, dobili smo momčad po želji Jamesa u kojoj on igra što god želi u napadu ili ne igra ništa u obrani, popularno, glumi Hardena ili ladi jaja, a usput se stigne posvađati s trenerom i glumiti GM-a momčadi u vrijeme kada se liječi od povrede. Uglavnom, svestran momak, bilježi on napadački i dalje sulude brojke u realizaciji – potrošnji – omjeru asistencija i izgubljenih lopti samo momčad nikako na zelenu granu.
Nekada glavne napadačke opcije Kyrie Irving i Kevin Love su dobili mizerne uloge u napadu, Love najčešće služi kao Ryan Anderson i čeka povratne lopte, dok Irving se još nekako i priviknuo na Jamesa, ali on je bek i češće sudjeluje u kreaciji, pogotovo u dijelu igre kada je James na odmoru (igra 38 minuta u prosjeku) i onda si daje oduška u napadima na koš i brutalnim lomljenjem gležnjeva protivnicima. Sve to Love sa strane prati i misli si u glavi: “Joj kako ću na ljeto otići u Kaliforniju, igrati za Lakerse i cijeli napad će se vrtjeti preko mene i Kobea Bryanta.“. Tako njihova “svađa” i mizerna uloga Davida Blatta u napadu pojačana J. R. Smithom ih drži na top 10 napadačkom ratingu (109,1 što je dovoljno za sedmo mjesto), a pretpostavka je bila da će bez ikakvih problema biti u najbolja tri napada lige.
Obrambene brojke su nadmašila očekivanja, pogađate, negativno jer su u pet najgorih obrambenih ekipa lige, a ističu se s nemogućnošću branjenja reketa gdje prednjači Love i njegova inertnost, aljkavost ili što već, te već poznata bolest, “europski” rad nogu. Ova bolest najčešće napada bijelu populaciju koja se bavi košarkom, bolest dolazi iz Europe, a među prvim prijenosnicima su bili Peja Stojaković, Nowitzki, itd. Dodamo li tome spomenutog Kinga, undersize Tristana Thompsona, te ostalu bijelu braću s rečenim sindromom na vanjskim pozicijama, Mike Miller – Joe Harris (tko je Joe Harris?) – Matthew Dellavedova i dobijemo kuršlus ili 26. obranu lige. Jedina svijetla točka je Irving koji se trudi što manje blokova pogoditi, te Shawn Marion kao standardno solidan na tom dijelu terena. U biti, što se ja brinem oko njih, kupili su Timofeya Mozgova za rješenje problema tako da zime nema za njih.
Bonus: Detroit Pistons
Svakako su se morali naći u ovom popisu samo gdje ih točno staviti. Imamo za njih before koji je razočaranje sezone i after kao pozitivni dio. Jasno Vam je o čemu se radi i kako su nastali ovi periodi. Znate one podijele što su nas učili u školi, kameno doba – jura – itd., a ovdje je razdoblje Josh Smith ili cigla, te Tolliver efekt. U periodu cigle je score bio 5 – 23, nije se znalo na kojem dijelu terena su bili gori – negledljiviji. Obrana je curila na sve strane, napad je redao ciglu za ciglom, a onda odjednom uskrsnuće. Glavna zvijezda momčadi Stan Van Gundy vuče potez stoljeća o kojem ću pričati svojoj djeci, Smith je dobio “otkaz”, a momčad anđeoska krila na kojima su poletjeli do 11 pobjeda u posljednjih 13 utakmica.
Kako? Zašto? To valjda samo dragi Bog zna jer je Stan najavio nakon otpuštanja da će se okrenuti mladim snagama ekipe, a dobili smo eksploziju Brandona Jenningsa s All – Star nastupima, te Grega Monroea u prirodnoj ulozi kao druge napadačke opcije gdje propisno voza svoje protivnike s najljepšom leđnom tehnikom u ligi. Nadovezala se odlično posložena rotacija trenera gdje preko 50% utakmice se igra s jednim visokim, bilo Monroe ili Andre Drummond, te su okruženi s četiri vrlo dobra šutera za tri poena gdje prednjače Jonas Jerebko i Jodie Meeks ili M33ks, a vjerojatno najsretnija osoba je Drummonda za kojeg se sada pokreću pick and roll akcije što on iskorištava za zakucavanja s vrha dvorane.
Uglavnom, period cigle je završen, a sada svi možemo uživati u igri Pistonsa da više ne budem jedini na području “regiona” koji ustaje ujutro radi ove dugogodišnje gunitničke momčadi.
