Svaki mudar trener koji sjedne na klupu kluba koji ima visoke ambicije, drži se jedne poznate reèenice. Obrana donosi pobjede. Da, u veæini sluèajeva obrambene ekipe odu do kraja, no svake godine zbog toga klub izgubi nekoliko fanova, ali se gubi i èar košarke, te je svake godine sve manje istinskih ljubitelja sporta pod obruèima koji su nekad sa žarom pratili (NBA) košarku.
No, to nisu mudri treneri, to su kukavice, kojima fali kreativnost, volja za nadigravanjem, žar za košarkom. Jednom je ako se ne varam u jednom od intervjua objavljenih u superkošarci Mirko Nosovel izjavio: “Danas igraèi igraju po šablonama, nema tu više kreativnosti”. U prijevodu, nema tu više ispruženog jezika u zraku kada nadigraš 2 igraèa sa prelijepim crossoverom, nema tu više košarkaških prljavština, guranja lopti meðu noge, nema tu više onog žara u oèima da svom protivnikom kažeš tko je tu gazda.
I da želiš ne možeš, jer je trener rekao, da moraš tu akciju stajati u kutu, nakon 12 sekundi protrèati kroz dva bloka, i pogoditi otvoren šut. Pogodio si šut, zabio, veseliš se, ali èemu veselje? Što si uèinio, šutnuo si kao što šutneš na treningu, obrane nije bilo, koga možeš provocirati. Možeš se samo pitati tko sam ja da se veselim? Kako æeš pogledati protivniku u oèi koji ti u slijedeæem napadu uzme loptu. Sram? Ma ne, bit æe opet otvorenih šuteva, možda i neki jaki blok, pa lagani prodor.
Malo je takvih trenera koji se danas javno pokušaju držati taktike, moramo postiæi koš više od protivnika, pobijediti ih muški i pokazati da smo nedodirljivi. To su treneri koji su èesto bili odlièni igraèi, treneri koji su razumjeli kakav je èar, kada sa nekom košarkaškom èarolijom izbaciš dosadnjakoviæa koji ti rukama maše po koljenima. To su treneri koji žele pobijediti, a ne napraviti taktiku da protivnik izgubi.
Prije 20 godina cilj ekipe je bilo pobijediti, danas je cilj ne izgubiti. Èini se glupo? Niti malo, bacio sam se u nešto dublje istraživanje, usporedio sam ovu sezonu koju je iza nas, koju su osvojili košarkaši Lakersa i sezonu 1990-91 kada je Jordan osvojio svoj prvi naslov i u finalu nadigrao upravo spomenuti klub.
U prosjeku se minule sezone ubacivalo 100,45 poena, a primalo toèno poen manje, a prije 20 godina, se u prosjeku ubacivalo 106,27 poena, a primalo nešto više 106,3. Ubacivalo se 6 poena više, primalo èak 7. Samo za informaciju i ove sezone i prije 20 godina je zapad bio puno efikasniji. Istok je prošle sezone ubacivao 98,67, a zapad 104,23. Prije 20 godine je istok ubacivao 105,28, a zapad 107,25.
Zanimljivo? Ima tu puno faktora zašto je tako, no onaj, da je sada bolja obrana sigurno otpada. Ne govorimo o vremenima Georga Mikana, govorimo o vremenima Bad Boysa, govorimo o vremena kada je napadaè bio junak, a ne kao sada, kada je junak onaj tko zaustavi Kobea. No, zašto, zašto je tako?
Možda zato, jer danas napadaè, uz to ako se još zove LeBron, Kobe, Dwyane, u prodoru malo vikne – onaj maneken u NBA sa zviždaljkom oko vrata nema druge nego da svirne prekršaj. U vremenima Magica, Birda, Jordana nije bilo tako, onda si morao pretrpjeli faul, nadigrati protivnika i zabiti koš. I uz to nije bile zonske obrane, nije bilo laganih otvorenih šuteva za tri, bilo je puno više presinga, tuènjave, prljavštine.
Èinjenica je, da košarka gubi svoj draž, gubi nadigravanje, gubi ono što bi morao biti smisao košarke. Zabiti više. A ne ovo što je sada. Primiti manje. Prije 20 godina su Bullsi ubacivali èak 9 poena više od Lakersa, u prosjeku su ubacivali 110 poena, a tada su najbolji strijelci lige znali biti i na prosjeku od 35 poena. I to oni najbolji, koje se iz noæi u noæ pokrivalo kao da je rijeè o napadu za naslov prvaka.
Zato svaki mudrac koji kaže da æe nauèiti svoju ekipu kako zaustaviti protivnièku ekipu bi morao odmah u startu biti pod poveæalom, odmah èim primi 100 poena dobiti otkaz. Neka oni osvajaju naslove, ali sigurno pravom ljubitelju košarke, pogotovo ljubitelju koji je pratio košarku u 90-ima neæe nikada osvojiti srce, pa makar njihova ekipa godinama bude osvajala naslove. Zato budite sigurni, obrana ne osvaja sve.