Ne želim biti patetičan i započinjati košarkaški tekst naslovom pjesme Radojke Šverko, ali ne mogu smisliti bolji i precizniji naslov za ovu priliku. To je pitanje koje si ne postavljaju samo navijači i simpatizeri 76ersa u Philadelphiji i šire, nego i svi drugi – konkurenti, protivnički navijači, površni pratitelji NBA lige i sporta općenito. Što to Philadelphia radi? Zašto su neki njeni navijači toliko naklonjeni Samu Hinkieju, čovjeku koji je ekipu sveo na glavnu sprdnju u ligi? Koliko će uopće trajati to stvaranje nove velike momčadi u Philadelphiji? Hoće li to biti za godinu, dvije, pet ili deset? Nemoguće je precizno odgovoriti na sva ova pitanja, možda čak ni na jedno, ali barem možemo približiti čitateljima okolnosti koje su dovele do ove situacije.
Razdoblje prije Sama Hinkieja
Sixersi su kroz povijest počastili NBA ligu mnogim velikim igračima, od Wilta Chamberlaina, preko Mosesa Malonea i Charlesa Barkleya do Allena Iversona. Upravo ovaj posljednji, Iverson, zaslužan je za posljednji odlazak u veliko finale već davne 2001. godine. Od tada, svjesni da su blagoslovljeni nevjerojatnim talentom koji ne dolazi svaki dan, Sixersi su se silom trudili biti važni. Pokušavali su oko Iversona složiti momčad za velike stvari što je na kraju urodilo neuspjehom, djelomično zbog krivih poteza uprave kluba, a dijelom zbog Iversonova teškog karaktera. 2006. godine Sixersi su odlučili okrenuti novi list i pokušati složiti momčad oko svježe draftiranog super atlete Andrea Iguodale. Sljedećih godina momčad se pomalo popunjavala solidnim igračima poput Thaddeusa Younga, na jedvite jade se provlačila u doigravanje i očekivano ispadala od jačih momčadi. Pokušali su se izdići iz prosjeka bacanjem 80 milijuna dolara pred noge Eltona Branda, koji je nažalost u trenutku dolaska u Sixerse već bio prošao vrhunac karijere. Nakon što smo sljedećih nekoliko godina proživljavali već viđene scenarije osrednje igre, ulaska u doigravanje i brzog odlaska na odmor, skraćena sezona 2011./2012. počela je snažnom serijom 20-9 i borbom za vrh istoka, da bi završila poznatim popuštanjem, osmim mjestom i susretom protiv tada moćnog Chicaga u prvom krugu doigravanja.
Međutim, Bullse su te sezone uništile ozljede-u izostanku Derricka Rosea i Joakima Noaha treći najbolji igrač ekipe Luol Deng nije mogao sve sam, pa su Sixersi ubilježili svoju prvu pobjedu u doigravanju od 2003. Na kraju su izgubili od velikog Bostona nakon velike borbe u sedam iscrpljujućih utakmica. Sjajan nastup u doigravanju te godine, odnosno sjajno iskorištena nesreća inače puno jačih Bullsa stvorila je u menadžmentu Sixersa dojam lažne snage. Vodećim ljudima na čelu s trenerom Dougom Collinsom činilo se kako Sixersima treba samo jedan igrač, samo jedna zvijezda koja će odvesti momčad u visine. Procjenjujući kako je za vrh NBA lige nužno potreban vrhunski centar, zavrtili su zamjenu s Orlandom, Denverom i Lakersima u kojoj su dali prvi izbor drafta i tri igrača, među njima i prvu zvijezdu Iguodalu, za Jasona Richardsona i Andrewa Bynuma.
Nažalost, ubrzo se pokazalo kako od Richardsona neće biti prevelike koristi zbog teške ozljede koljena, a i Bynum je došao ozlijeđen, pa je potom obnovio ozljedu na kuglanju (?!) i na kraju nije odigrao niti jednu minutu za Sixerse. Jedina dva igrača te sezone koji su odigrali sve utakmice bili su Spencer Hawes i Evan Turner, pa ne treba čuditi što su Sixersi propustili doigravanje, zabilježivši slabašan omjer 34-48. Nakon sezone Collins je dao ostavku, a ubrzo je otišao i glavni menadžer momčadi Tony DiLeo. Mjesec dana kasnije, vlasnik momčadi Josh Harris odlučuje angažirati tadašnjeg pomoćnog glavnog menadžera Houston Rocketsa Sama Hinkieja, cijenjenog među kolegama zbog oštrog uma i analitičkog pristupa košarci kao igri i kao biznisu.
Pristup kugle za rušenje
Hinkie i Harris sjedaju za stol i dolaze do zaključka kako je sezona 2011./2012. bila anomalija koja nije potvrda snage Sixersa nego upravo suprotno, potvrda činjenice da su na najgorem mjestu u NBA ligi: predobri za visok izbor na draftu i pronalazak superzvijezde tipa Iversona, a istovremeno preloši za bilo što više od spariranja jačima od sebe u doigravanju. Harris daje Hinkieju slobodne ruke, a ovaj ne sjedi skrštenih ruku, nego već mjesec dana kasnije šalje darovitog playa i novopečenog All Stara Jruea Holidaya u New Orleans za draft prava na mršavog, ali obrambeno nadarenog Nerlensa Noela. Taj je potez iznenadio sve, pogotovo stoga što je iza Holidaya bila sjajna sezona i očekivala se njegova eksplozija u narednim godinama. Da stvari budu gore, Noel se teško ozlijedio tijekom NCAA sezone i već se znalo da će propustiti svoju prvu NBA sezonu-zato je, uostalom, i pao na šesto mjesto drafta. Hinkie je izazvao još više bijesa i napada nakon što su svjetlo dana ugledale glasine kako su Sixersi navodno zatajili New Orleansu sve činjenice o Holidayevoj ozljedi, što bi onda utjecalo na kompletan trade. Nakon istrage očekivao se linč, a Sixersi su završili s packom po prstima (financijska kazna), što posredno sugerira da nisu jedini krivac u cijeloj priči.
No, da se vratimo na temu: Hinkie je svjestan kako rezultat pada u drugi plan, i odlučuje se na izgradnju momčadi pune sirovih atleta, otpadnika iz drugih momčadi, neobičnih igrača koji vjerojatno ne bi mogli biti na rosteru neke druge NBA momčadi, a kamoli u petorci (vidjeti pod Sampson, JaKarr) i raznih prosječnih igrača koji samo popunjavaju broj dok ne dođe netko bolji. Tu i tamo se pogodi u sridu s relativno niskim izborom (Michael Carter-Williams je bio najbolji rookie prije dvije godine, a odabran je tek 11.), koji se onda opet zamijeni za „nešto bolje“ (konkretno, izbor prvog kruga drafta od Lakersa) i tako u krug. Neutralne navijače i novinare ljuti hladnokrvnost Hinkieja koji je u izjavama često škrt na riječima, kriptičan i neodređen. Kad je neki igrač dio Sixersa, on je „uzbuđen što je s nama“, „oduševljen njegovim potencijalom i radnom etikom“, da bi ga – ako njegova cost-benefit analiza pokaže da je to dobro-zamijenio za nekog drugog, talentiranijeg, ili za običnu šansu da možda dođe netko talentiraniji (tj. za izbor na draftu). Kad ga izravno pitate koliko će sve to trajati, nadugo i naširoko ćete slušati o tome kako „proces (odnosno Proces) nije nužno linearan“ i kako „više izbora na draftu nudi veće šanse za dovođenje sljedeće zvijezde ili više zvijezda“. Kad ga pitate zašto ne dovede nekog slobodnog igrača i tako ubrza proces, reći će „kako ta opcija nije isključena i proučit ćemo ju ako do nje dođe, ali načelno gradimo kroz draft“, a na otvoreno pitanje kad ćemo znati da je proces gotov, šeretski će se nasmiješiti i reći: „O, znat ćete. Svi ćemo znati.“ Što to konkretno znači, od Hinkieja nećete čuti.
Ipak, iako mogu razumjeti antipatiju, pa čak i prijezir koji neki osjećaju prema Hinkieju, ne može se reći kako Philadelphia nije na boljem mjestu danas nego što je bila 2013. Realno, složio bih se kako Philadelphia nije ništa bliže naslovu prvaka danas nego što je to bila prije dvije i pol godine, ali nije ni ništa dalje. Ne vjerujete? Pa misli li itko iskreno da bi petorka Jrue Holiday-Nick Young-Evan Turner-Thaddeus Young-Spencer Hawes išta napravila u doigravanju? Nakon fijaska s Bynumom, Sixersi nisu imali izbora na draftu, nisu imali superzvijezdu, imali su par dobrih igrača (Holiday, Young) i hrpu igrača koji do danas nigdje nisu ostavili dubok trag poput Arnetta Moultrieja, Lavoya Allena ili Jeremyja Parga. Dovraga, pa u toj momčadi je Kwame Brown bio rezervni centar! Istina, ni danas Philadelphia realno nema igrača na koga se sa sigurnošću može osloniti na duže staze. Embiid još nije odigrao ni sekunde, a kako vrijeme odmiče, sve više liči na Grega Odena, što je stvarno velika šteta. Noel je koristan igrač, ali trenutno ništa više. Postoji nekoliko nebrušenih dijamanata (Covington, Jerami Grant) kojima je sigurno mjesto u NBA ligi, a koji su bili na rubu ispadanja iz nje prije samo godinu dana. Ima tu igrača koji su zbog spleta nepovoljnih okolnosti u prijašnjoj momčadi odigrali loše i možda im samo treba prava šansa da pokažu što znaju (Nik Stauskas). Možda je Jahlil Okafor ta zvijezda, sigurno najkompletniji post igrač na ovogodišnjem draftu. Ako i nije, Sixersi nisu založili budućnost kako bi doveli jedno ili dva imena, nego će imati čak 23 izbora na draftu u idućih pet godina. Možda će jedan od tih izbora postati novi Iverson, Malone, Dr. J ili Barkley. Možda i neće, ali bit će zabavno doznati. Philadelphia je do danas svoj identitet gradila na obrani, kontri i puno trčanja, što je donekle funkcioniralo (12. obrana lige lani), ali napad je bio očajan. To bi trebalo biti bolje ove godine uz Isaiaha Canaana, Stauskasa i već dokazano korisne Covingtona i Hollisa Thompsona. Noel je potvrđeno sjajan obrambeni igrač, ali ove sezone se očekuje napredak u napadu, dok se od Okafora očekuje da u bliskoj budućnosti nosi cijeli napad Sixersa. Philadelphia ulazi tako u još jednu sezonu rezultatske muke, učenja i igračkog napretka, dna istoka i potencijalne nagrade na draftu. Kad će sve to završiti i kad će Sixersi postati NBA sila kakva su nekoć davno bili?
Navodno, svi ćemo znati kad se to dogodi.