Playmaking današnjice

Jedna od najvažnijih činjenica što se košarke tiče je oduvijek bila da ako želiš imati pobjedničku momčad- moraš imati pravog razigravača. Kako je onda recimo moguće da ponajbolji i najraznovrsniji razigravač današnjice Chris Paul nije niti jednom doveo svoju ekipu do finala konferencije? A kada se tome pridoda da dvije momčadi čiji je bio glavni igrač (New Orleans Hornetsi i Clippersi) su zapravo jedine dvije momčadi na Zapadu koje nikako nisu igrale finale Zapada u 21.stoljeću, taj „paradoks“ dobije još više na težini. Imaš playa koji može šutirati, napasti obruč, igrati odličnu obranu te pronalaziti otvorene suigrače, a da ne govorimo kako mu je omjer asistencija i izgubljenih lopti nerealan. No opet, nikako preskočiti drugu rundu, uvijek bi se našao netko bolji.

E sad može se reći da je jednostavno igrao u razdoblju jednog Kobea Bryanta, Tima Duncana i sada rekordnih Warriorsa i da je taj put zaista težak. Ali, kako se ne zapitati da li je možda činjenica s početka teksta zapravo mit? Jer što ako nije sistem igre taj koji ovisi o razigravaču, već razigravač ovisi o sistemu igre? Što ako danas striktna podijeljena uloga na pozicije i više nije tako bitna? Često ćete pročitati kako Kyrie Irving nije pravi razigravač, kako Steph Curry nije pravi razigravač, ali oni imaju prsten. Paul nema. Zašto? Razlog broj jedan jest sistem igre, razlog broj dva jest okruženje. Ako uzmemo u obzir da u okruženju i nije tolika prednost Irvingu i Curryju (imaju bolju momčad, ali daleko od toga da Paul prijašnjih godina nije imao momčad za osvojiti naslov), koja je razlika? Paul jest sistem, a spomenuta dvojica su se prilagodila i postala dio sistema igre. I pazite, ne pričamo o velikom Finalu, već o finalu konferencije. Većina fanatika će se s guštom prisjetiti najboljih dana Rajona Ronda i Jasona Kidda koji su najpoznatiji old school razigravači.. Opet, Rondo i Kidd su kao dio sistema osvajali prstenje,Paul nije, te također nije prošao ni drugu rundu. Pa kakav je onda zapravo razigravački dio današnjice? Za to ćemo se trebati malo vratiti u prošlost.

Prije nego što krenem, pitat ću vas jedno pitanje. Koja je to „dominantnija“ ekipa koja je osvajala više od 2 naslova u zadnjih 25 godina imala „pravog i kompletnog“ razigravača kao glavnog kotačića u momčadi? Chicago Bullsi su osvajali 6 puta, u poznatom Triangle sistemu uloga razigravača je bila minimalna, većina će znati za Michaela Jordana, Scottieja Pippena, Denisa Rodmana i Tonija Kukoča, za Rona Harpera i Stevea Kerra također ste načuli, ali njihova uloga se svodila na igranje obrane i zabijanja otvorenih trica. Ništa razigravanje, ništa dirigiranje sustavom već čisto prilagođavanje jer kad imaš Jordana koji je glavni kreator i za sebe i za druge + odgovara mu sustav igre- razigravač ti ne treba osim čistog prilagođavanja.

San Antonio Spursi su osvojili 5 puta, predvođeni Duncanom 3 puta te jednom Tonijem Parkerom, kao i jednom Kawhijem Leonardom. Spursi su gotovo uvijek svoju filozofiju temeljili na igri kroz post (izuzevši posljednji naslov) te se također može zaključiti da je Parker najviše profitirao – imao je slobodu, znao je kreirati i za sebe i za druge, ali sumnjam da bez sustava koji se temeljio na Duncanu bi bio sposoban „sam“ voditi Spurse do naslova. Lakersi su osvajali 5 puta, također u Triangle sustavu predvođeni Shaquilleom O Nealom i Bryantom. Heat- 3 puta s Dwyane Wadeom i LeBronom Jamesom.

Ako još malo produbimo ono što tražimo, u posljednjih 25 godina jedini razigravači koji su osvojili MVP Finala su Parker i Chauncey Billups. Zatim, kad se spominju najbolji razigravači ikad, u kontekstu su uglavnom Oscar Robertson, Magic Johnson, John Stockton i Isiah Thomas (izdrži Roko Leni!!). Skupa imaju 7 naslova od čega je 5 od Magica. Uz to imaju 4 MVP Finala, 3 Magicova i jedan Thomasov. A vjerujem da nekih 20% ljudi koji čitaju ovo su gledali uživo eventualno dvojicu. Sve ostalo su mlađe generacije kao i ja sam.

E sad se vratimo izričito na temu. Ako su razigravači bili eventualno 2 puta glavni kotačići svojih momčadi u posljednjih 25 godina zašto se još uvijek forsira da je razigravač uz centra najvažnija pozicija? Idemo redom, što treba imati jedan „old school“  razigravač?  S obzirom na manjak visine mora to nadoknaditi brzinom, dobru kontrolu lopte, preglednost terena, osjećaj za dodavanje, ne treba nužno zabijati poene već samo pospremiti otvorene šuteve. U čemu je onda problem? Takvi razigravači običnu „stanu na balun“ i napadaju preko halfcourt napada, pozovu neku akciju ili zavrte pick n roll i trebaju pronaći otvorenog igrača. Nemojte se zbuniti kod kreiranja za druge jer postoji puno načina. Npr. ako meni suigrači postave 2 bloka, ja pobjegnem svom čuvaru, dođem na otvorenu tricu i dobijem loptu te zabijem koš, tko je meni kreirao? Ja sam sebi jer sam pobjegao čuvaru, suigrači zbog blokova ili razigravač koji mi je dodao loptu? Odgovor je zapravo- nijedno od toga.

To se zove sustav igre, gdje kad svatko ima svoju ulogu i dobro je izvodi rezultirat će otvorenim šutom. Sad kad smo to riješili, recite mi, tko može igrati ulogu razigravača u tom sustavu? Pa gotovo svatko. I ako razigravača ograničiš na tu ulogu koju može odigrati i krilo i bek gotovo da dobiješ igrača manje. Zapravo to se i dešava jer tu ulogu uglavnom imaju centri i visoka krila, razigravači sve manje. Jer čemu stajanje na loptu ako se može povući kontra, zvanje neke akcije i čekanje 15 sekundi ako već na početku napada možeš pronaći rupu u obrani? A to je ono što se dešava danas u NBA ligi, igra je brža, sve se brže napada i nastoji iznenaditi protivnika. I ako ideš graditi sustav oko samo jednog igrača, u ovom slučaju nebitno koja je pozicija- ograničavaš momčad. Pogotovo ako taj igrač igra sporije. Ista je stvar s centrima, sve je manje izolacija za centre kao i playmakinga za playmakere u uspješnim i osvajačkim sustavima.

Da bih na neki način dokazao sve to sastavit ću tablicu s nekim razigravačima lige, njihove osobne statistike povezane s rezultatom tima.

TOUCH-broj dodira s loptom
PASS-br.dodavanja
ISO- izolacije
OFF SCREEN- iz bloka tj kretnje bez lopte
OFF.RTG- napadački učinak dok je na terenu USG- koliko napada troši dok je na terenu
UA FGM- ne asistirani br. pogođenih šuteva iz igre

Znači krenimo, igrač s najviše dodira s loptom po utakmici jest Rondo- čak 95 dodira. Od tih 95 dodira u prosjeku će podijeliti 12 asistencija i zabiti 12 poena uz upotrebu od 18,7 %. Imaš 95 dodira, a trošiš samo 18%  ? Za usporedbu Curry ima skoro 10 dodira manje, uz to podijeli 7 asistencija i zabije 30 poena uz upotrebu od 32%. E sad ključni zaključak, od tih Rondovih 12 poena 72% nije asistirano. 50% Curryjevih poena jest asistirano. To se može vidjeti i kroz segment kretanja bez lopte i nesumnjivo ukazuje na to da sistem u koji se Curry prilagodio je puno bolji od sistema kojeg Rondo vodi. Ne treba ni spominjati koliko je napadački efikasniji jer apsurdno je da igrač koji ima najviše dodira na utakmici iskoristi skoro svaki četvrti tj.ukazatelj da nešto nije kako treba. Ovo je samo jedan primjer od njih mnogo koji se mogu izvući iz tablice, nemam neki pik na Ronda već samo pokušavam ukazati na (ne)efikasnost old school razigravača u današnjoj košarci. E sad se vratimo na dva ključna pitanja zbog kojih sam i počeo pisati ovaj tekst.

• Paulov paradoks

Zaključili smo kako je Paul ponajbolji razigravač današnjice, tablica pokazuje sve vrline, ali i razlog „neuspjeha“. Paul mora iskreirati sebi 84% koševa. Po količini izolacija je u rangu jednog Irvinga, a poviše jednog Curryja. Ako se sjećate Curryja prije par sezona, sličan problem kao Paul, većinu svojih koševa je sam sebi kreirao, ali nije daleko došao. Čim je ušao u dobar sustav dogodila se eksplozija. Paul je odličan igrač koji sam čini sustav svojih ekipa, a tako mu se na jedan način i smanjuje produktivnost. Umjesto da se prilagodi sustavu, ostavi se nebuloze da je samo razigravač taj koji mora kreirati za druge jer u današnjoj košarci svi moraju kreirati za svakog. Svedi to na jednog čovjeka, usporio si igru i efikasnost i na posljetku i sam uspjeh ekipe. Drukčije je kad moraš zaustaviti samo jednog čovjeka nego timski rad. I to je upravo problem s old school razigravačima, ne mogu biti dio glavnog mehanizma efikasne i uspješne ekipe jer njihove osobine i komponente su u kontrastu s načinom na koji trebaš igrati da bi ekipa uspjela u ligi jer su previše zavisni o lopti u njihovim rukama, bez nje- nemaju koristi.

Paul, iako moderan prototip old school razigravača ima taj problem, bez lopte nije naučio kako biti koristan, a više nismo u eri izolacija i hero ball je izumro. Curry i Irving nisu bili ništa bolji, i dalje vole više šutnuti nego dodati, ali su stavljeni u sustav gdje se od njih traži da zabijaju i završavaju akcije, samim time im je povećana efikasnost, a s njih je skinut teret kreiranja za druge jer se kreira za njih. I velika je šteta što to nismo nikako vidjeli od Paula tijekom karijere s obzirom na sve predispozicije, ali još nije prekasno ako se desi neki zaokret poput potpisa sa Spursima dogodine. Ruku na srce, Gregg Popovich je majstor zanata u usporedbi s kvazi trenerima pod kojima je Paul igrao većinu karijere (Byron Scott, Doc Rivers).

• Da li je još bitna podjela uloga prema pozicijama?

Ne! Zapravo nikad nije ni bila tolika bitna, koliki je to mit bio. Najbitnija stvar je kompatibilnost ekipe, kao što je i uvijek bilo. Problem je što je na ovim prostorima velik utjecaj europske košarke gdje najveći dio imaju razigravači i centri dok je NBA liga nešto skroz drukčije. Postoji puno sustava kao i tipova igrača i svaka ekipa gradi oko onoga što ima. LeBron je vrhunska atleta s odličnim osjećajem za dodavanje i normalno da ćeš ga okružiti sa šuterima, kao što ćeš Curryja okružiti s igračima koji će za njega raditi onaj „šporak“ posao i olakšati mu zabijanje koševa- jer je u tome najbolji. Sustav gradiš s igračima koje imaš bez neke striktne podjele na pozicije jer danas svaki igrač može igrati barem dvije pozicije, nerijetko i tri i zaista je sve manje i manje bitno tko je koja pozicija, koliko je bitno kako se prilagođava sustavu. A osnove košarke će se uvijek pobrinuti da ne ode u neke radikalne vode, jer uvijek će ti trebati brzi i manji igrači s boljim šutom kao i odlične atlete za obranu te visoki centri za kontrolu skoka. Ali kako se igra razvija igrači postaju svestraniji, a što je veća svestranost manja je potreba za striktnim određivanjem pozicija.

Na kraju krajeva ovo je taktička igra, gdje se traže svaki propusti, gdje uvijek postoji određen rizik, ali moraš tražiti kako najviše pridonijeti svojoj ekipi. I ako se držimo teorije da razigravač mora razigravati- ograničavamo se na jednog igrača koji mora kreirati, a time gušimo i mogućnost odličnog sustava i same druge igrače. Nikad nećemo vidjeti recimo 5 centara u isto vrijeme na parketu kao ni 5 razigravača, ali po mom vlastitom mišljenju ključ uspješne budućnosti košarke jest u što manjem određivanju pozicija te što višem podređivanju sustavu koji radi za ekipu, a ne za pojedinca (nisam komunist) jer u sustavu gdje se radi za ekipu prirodno se ostavlja više prostora za ponajboljeg pojedinca i vodi ka najboljem uspjehu ekipe.