Ušli smo u novu NBA sezonu sa mnogo očekivanja i ona su većinom ispunjena. Warriorsi dominiraju, Spursi ih prate koliko mogu a Lakersi peru dno konferencije. Sa druge strane, Cavsi za sobom vuku Miami i Chicago a dva tima za koga je svatko mogući mogao znati da će biti loši dijele sudbinu Lakersa – Philadelphia i Brooklyn peru dno Istoka. Međutim, sa tolikim tekstovima o povijesno dobrim Warriorsima ili o novim liderima standardno dobrih Spursa, možda je vrijeme da se pozabavimo onima koji ne dobijaju svoj prostor u medijima a trebali bi. Ovo je tekst o pozitivnim ali i negativnim iznanađenjima ove godine.
Indiana Pacers – Paul George poslije loma noge došao još jači
Sjećate se kada je trener Frank Vogel najavljivao da će zvijezdu tima Paula Georgea staviti kao startnog krilnog centra? Kada je svaki mogući NBA writer najavljivao drastični pad u obrani i napredak u napadu Indiane, posebno nakon što je istu napustio Roy Hibbert? Pa, iako me je sramota jer sam bio dio te grupe, mora se reći kako smo zasada u krivu. PG13 je na 25.9 poena po utakmici a prije par noći je Wizardse brutalno kaznio sa 40 poena uz sedam trica (od osam pokušaja). Da ne ostaje sve u napadu, imao je i dvije ukradene lopte a sveukupno u sezoni defanzivni rejting mu je odličan – 97. Kada smo kod sveukupnog defanzivog rejtinga, sjajno u obrani igra zamjena za spomenutog Hibberta, Ian Mahinmi koji se masivno popravio od prošle sezone. Ima više od jedne blokade i jedne ukradene lopte po utakmici a i sa 4.5 poena je skočio na 6.7, ne mnogo ali napredak je tu. Još jedan igrač koji je sezonu počeo odlično je C.J. Miles koji je, baš u toj utakmici protiv Wizardsa, imao 22 poena samo u prvom poluvremenu a trice nije mogao promašiti. Ono što je stvarno priča ovog tima Indiane je procenat za tri po čemu vode svu ligu (da, čak su ispred i nepobjedivih Warriorsa). Još uvijek se tu ne radi o nekoj vanserijskoj ofanzivnoj ekipi (10. po ofanzivnom rejtingu) ali napredak je očit. Također, izjave GM-a Larrya Birda su se pokazale tačnima – Indiana stvarno daje šest do osam više poena po utakmici a defanzivu su od prošle godine još i pojačali. Prošle godine su bili sedmi a zasada drže to jako treće mjesto. Pitanje je ipak, koliko će se ovo izdržati? Slijedi im par teških utakmica, prvenstveno Bullsi (27.11.), Clippersi (2.12.), Warriorsi (8.12.) i odmah nakon toga Heat tri dana poslije Golden Statea. Doduše, te utakmice su „isprekidane“ lakšima poput Lakersa (29.11.) te Portland i Jazz u tri dana (3.12. i 5.12.). Pobjede se očekuju protiv Portlanda i Lakersa te osveta za poraz Jazzu, a po meni će biti ključna utakmica protiv Bullsa. Kako će PG braniti Nikolu Mirotića koji igra njegovu novu poziciju te kako će se timski braniti protiv „redizajniranih“ Bullsa pod Fredom Hoibergom. 16. studenog George je Mirotića limitirao na 2-7 šut ali izgubili su većinom zbog toga što je Derrick Rose imao odličnu utakmicu sa 23 poena uz šest asistencija. To se ne bi trebalo desiti ponovno jer će za razliku od te, u ovoj utakmici Pacersi imati startnog playa Georgea Hilla koji je odličan defanzivac. U svakom slučaju, pobjedom nad Bullsima Pacersi bi mogli da pokažu kako ovo nije samo dobar start već nešto što smo od njih trebali da očekujemo.
Milwaukee Bucks – što se desilo s četvrtom najboljom obranom lige?
Iako smo Zazu Pachuliu smatrali jednim solidnim igračem koji nije neki difference maker, čini se da smo u krivu. Da, Greg Monroe je ogroman napredak u napadu ali u obrani se dešava takav pad da Milwaukee od jedne od najboljih obrana lige sada suvereno drži – zadnje mjesto. Da budemo malo fer prema Monroeu, pad u obrani se tiče svakog igrača. Giannis Antetokoumpo je sa 101 pao na 109, Michael Carter-Williams sa 101 na 111, a Khris Middleton je sa 102 pao na 113. Rast u napadu jednostavno nije dovoljan da to nadomjesti i Milwaukee je došao od ekipe za koju su mnogi predviđali iskorak do ekipe koja bi ozbiljno mogla da ugrozi mjesto u playoffu zbog najezde odjednom dobrih ekipa na Istoku, koji je zasada u diretknom match-upu bolji od Zapada. U napadu su pali sa 97.8 na 97.0 poena u prosjeku, a po ofanzivnom rejtingu su nekako za 11 mjesta ispred finalnog rejtinga iz prošle godine. Neki od neočekivanih poraza su sigurno Knicksi u prvom „kolu“, Celticsi te Nuggetsi (ostali su koliko-toliko objašnjivi). Ipak, priliku za popravni imaju u par narednih utakmica – slijede im redom Kingsi, Magic, Hornetsi (koji su bolje od očekivanog počeli sezonu), Nuggetsi i onda tek dolazi jedan malo ozbiljniji protivnik u liku Spursa. Da li je to do malo težeg početka (Cavsi dva puta, Wizardsi dva puta, Raptorsi jednom) ili do toga što jednostavno ne mogu da se približe onoj obrani od prošle godine, to će ostati misterija. Prije nego što pređem na Zapad, volio bih samo da dodam kako je ova kriza počela kada su neobjašnjivo tradeovali Brandona Knighta u Sunse i za to dobili u suštini samo Michael Carter-Williamsa koji je dosada (pre)malo pokazao. Da, svi znamo kako je Jason Kidd spomenuo da u MCW-u vidi sebe, ali teško je u to vjerovati. Mislim da bi gledali mnogo bolje Buckse da je umjesto bivšeg rookieja godine tu Brandon Knight.
Dallas Mavericks – gdje je Dirk Nowitzki našao izvor mladosti?
Kada imate 37 godina i svo ljeto igranja vrlo intenzivne košarke za sobom, za očekivati je da će vam brojevi pasti. Da? Ipak, ne. Čudesni Njemac je popravio procente šuta i kako sada igra, ako malo popravi slobodna bacanja, može ponovno biti dio kluba 50-40-90, kluba koji ima samo dva višestruka osvajača i to dvije legende – Larrya Birda i Stevea Nasha. Treba reći kako je i Dirk višestruki član tog kluba ali tek kada mu se brojke iz 2013-14 zaokruže. Tada je imao 49.7% šuta iz igre (zaokruženo na minimalnih 50), 39.8% šuta za tri (zaokruženo na minimalnih 40) te 89.9% sa linije za slobodna bacanja (zaokruženo na minimalnih 90). Inače, jedini put kada je „čisto“ došao do članstva u ovom popularnom klubu je bila sezona 2006-07 kada je imao brojeve 50.2%/41.6%/90.4%. U ovoj sezoni, to je 52.2%/52.0%/89.5% i na finom je putu da još jednom bude u odabranom društvu. Inače, da ne dužim o osobi o kojoj sve znate, treba spomenuti druge igrače iz Mavsa koje su od ekipe kojoj su svi predviđali lošu sezonu napravili ekipu o kojoj nijedan protivnik ne razmišlja olako. Kod Bucksa spomenuti Zaza Pachulia igra bolje u napadu nego prošle godine, pomalo zaboravljeni Deron Williams popravio je igru na obje strane parketa i izgleda dobro, Wesley Matthews je na limitiranim minutama ali i on pokazuje da nije izgubio ono što ga je krasilo prije ozbiljne ozljede (highlighti sezone 25/6/3 Clippersima, 18/2/3 Bostonu, 18/3/1 Oklahomi). Kada se on potpuno vrati i ako ostali zadrže svoju formu, Dallas bi čak mogao biti i jači. Ipak, od jačih ekipa dosada su igrali samo sa Clippersima (dva puta), Raptorsima, Thunderom i Grizzliesima, a četiri od pet tih utakmica završile su porazom (jedina pobjeda protiv Clippersa kući, vjerojatno i najslađa zbog situacije sa DeAndre Jordanom). Prije nego što pređem na negativno iznanađenje, trebam spomenuti malo lošiju igru Chandlera Parsonsa koji ipak igra na limitiranim minutama tako da će sa povećanim minutama, vjerojatno doći i bolja igra bivšeg člana Houston Rocketsa. Kada smo već kod Raketa…
Houston Rockets – igrači van forme, krivi se trener…
GM Rocketsa Daryl Morey radi vrlo loše poteze, barem po mom mišljenju. Sada već bivši trener Kevin McHale nije nikako mogao ni predvidjeti niti spriječiti pad forme svojih igrača, posebno najveće zvijezde Jamesa Hardena, i tako on nije kriv za ovo što se dešava. Odjednom je čitava ekipa počela obranu da igra kao spomenuti Harden, koji je poznat po tome što nije neki obrambeni igrač, a u napadu su od 12. došli do 24. ekipe po ofanzivnom rejtingu. Najveći problem je u tome što su šutali 453 trica (drugi najveći broj u ligi, iza Warriorsa) a šutaju drugi najgori procenat u ligi (29.6%, najgori su Pistonsi sa 29.3%). Harden ima brojeve, ima dobar prosjek što se tiče poena (27.9) ali ima kriminalno niske procente šuta, 38% iz igre i 27.1% za tri. Treći problem, poslije loše forme Hardena i šuteva za tri, je sigurno nedostatak kvalitetne podrške. Drugi najbolji strijelac je „stakleni“ Dwight Howard koji nikako da bude 100% zdrav, Terrence Jones koji ima sličan problem, te ostali igrači koji su teško vrijedi spomena. Također, Ty Lawson se pokazao kao promašaj i nikako se ne može uklopiti u sistem Houstona. Najveći pad desio se u asistencijama, te je tako Ty od jednog od najboljih asistenata lige (drugi najbolji prošle godine) došao do mizernih 4.9 asistencija po utakmici. Osim toga, Lawson šuta 31.6% iz igre te 25% za tri, što se uklapa u šutersko sivilo ove prošle godine odlične šuterske ekipe. Ipak, dobra igra Clinta Capele može da raduje upravu Rocketsa. 25. pick drafta iz 2014. godine našao se kao tračak nade u crnini Raketa. Šuta odličnih 72.6% iz igre, nije loš rim protector a ima i solidnih 2.4 ofanzivna skoka po utakmici. Zasada je odigrao više utakmica nego čitave prošle sezone a kada nije bilo Dwighta Howarda, on je startao kao centar. Što se Houstona tiče, ne bi sebi smjeli dozvoljavati poraze od ekipa poput Brooklyna, Knicksa, Denvera (i to dva puta) pa čak ni ove godine iznenađujuće dobrih Mavsa. U svakom slučaju, promjena trenera neće ništa popraviti, osim ako nekako ne dovedu Gregga Popovicha, a Houston će morati da se „izšuta“ iz ove krize. Šteta za ekipu koja je trebala da konkuriše za veliko finale ove godine.
Postoji mnogo iznanađenja, možda i to da Knicksi izgledaju poprilično dobro ove godine, kao i Charlotte, a na Zapadu loša igra Clippersa i New Orleansa. Ipak, o ovome se može pričati do sutra a toliko vremena niti ja imam da pišem, a vjerujem da ni vi nemate da čitate. U svakom slučaju, postoji pravilan izraz za ovakve situacije – trend or dead end. Pitanje je da li je ovo nešto što će se nastaviti do kraja sezone, ili je ovo samo privremeno. Za Rocketse sam siguran da je u pitanju dead end, ali za ostale ekipe ne bih da se zalijećem. Najbliži trendu su mi Dallas Mavsi koji imaju jedan bitan dio koji ga drži jakim – trener Rick Carslile. Za ostale dvije ekipe, a pomalo i za Mavse, stvarno ne želim da se zalijećem tako da ću se zaustaviti tu.