Pregled sezone: Divizija Central

Situacija u diviziji Central nešto je bolja u odnosu na Atlantic diviziju, ali ne mogu se baš previše pohvaliti s uspjesima. Također im je koš razlika u minusu, imaju manjak od 170 poena, ali tu se nalazi jedna od tri ekipe Istoka s pozitivnim omjerom, tj. ekipa s najboljim omjerom, a to su Pacersi.

Novinari i analitičari koji se bave dodjelama nagrada za ovu sezonu ne bi pogriješili kada bi sve nagrade poslali u Indianapolis. Glavni igrač Paul George je legitimni kandidat za MVP nagradu, njegov napredak je nevjerojatan, te je uz fenomenalan šut za tri poena dodao odličan mid range šut bilo iz catch&shoot i spot up opcija ili iz driblinga (situacije jedan na jedan završava s iznenađujućom efikasnošću s prosjekom od 1,06 poena po posjedu) na kojem je radio cijelo ljeto. Kao najveću manu ističu mu lošu kontrolu lopte, ali i taj segment je popravio (prošle sezone je prvi put u karijeri bio glavni igrač ekipe i razumljivo je da se nije najbolje snašao u ulozi glavnog kreatora jer su George Hill i Lance Stephenson imali identičan problem) što možemo vidjeti po postotku asistencija i izgubljenih lopti (postotak mu je pao za gotovo 4%, dok je broj asistencija pao za 1% jer je ulogu kreatora preuzeo Stephenson) u ovoj i prethodnoj sezoni.

Nagrada za ministra obrane može komotno u ruke Roya Hibberta jer njegova pokretljivost za visinu od 219 cm je izvanredna, pomaganje suigračima, zatvaranje obrambenog skoka i zaštita reketa je na nivou gotovo neponovljivog Bena Wallacea. Najbolji pokazatelj njegove igre je da ekipa bez njega u petorci prima 9,6 poena više.

Dolazimo do Stephensona za kojeg je pripremljena nagrada za igrača koji je najviše napredovao. On je potpuno eksplodirao u ovoj sezoni, dali su mu ulogu primarnog razigravača jer su željeli rasteretiti Georgea. Eksperiment je uspio jer je Lance kroz čitavu svoju karijeru, srednjoškolsku i sveučilišnu pokazivao da ima jako dobru kontrolu lopte i dobar pregled terena (pogledajte samo neke njegove asistencije ove sezone). Da ovo sve nije prazna priča pokazuju i brojevi, postotak asistencija je podigao s prošlogodišnjih 16 na 24%, dok je razumljivo i postotak izgubljenih lopti porastao, ali u puno manjoj mjeri nego što se očekivalo, s 14% na 17%, te je broj poena iz pick situacija doveo na zadovoljavajuću razinu. Uz sve ovo podigao je postotak šuta sa svih dijelova terena, te je broj poena skočio s 8,8 na 13,4 po utakmici. No to nije sve, njegova zarazna energija i velika borbenost mu je donijela povećanje u broju skokova i sada spada u najbolje skakače na bekovskoj poziciji bez obzira na to što pokraj sebe ima odlične skakače u Hibbertu, Davidu Westu i Georgeu.

Ovo sve vodi i kontrolira Frank Vogel koji jako dobro koristi raspoložive igrače, odlično miksa postave startera i rotacijskih igrača, a jedini problem je što nije uspio pronaći igrača koji može kvalitetno odmoriti dvojac Stephenson – George. Nada se da će Danny Granger napokon prebroditi probleme sa svim ozljedama koje ga napadaju. Igra ekipe u napadu mu se pokreće preko fenomenalnih razigravača s vrha reketa u vidu Westa, Luisa Scole i Hibberta koji su u stanju odlično odraditi jedan na jedan akcije ili baciti povratnu loptu na neumoljive šutere Georgea, Hilla i C.J. Watsona.

Glavni cilj ekipe, naslov prvaka, ovisit će o daljnjem razigravačkom razvoju Georgea i Lancea jer Hill do sada u karijeri nije pokazivao kreatorski gen već se koristi kao šuter za tri poena i vrhunski obrambeni igrač zbog svoje dužine.

Najveći maleri lige su Bullsi, ostadoše bez Derricka Rosea, a svako malo su na rendgenu Jimmy Butler, Luol Deng, Kirk Hinrich ili Joakim Noah. Ali uz sve to probleme i Boozera, trener Thibodeau drži vojničku disciplinu koja im daje obrambeni rezultat u vidu top 5 obrana lige. U tom dijelu terena ordinira naporni Noah sa svojom zaraznom energijom, Taj Gibson koji mu u tome pomaže i bočna kombinacija Butler – Deng koji kada su zdravi spadaju u sam vrh defenzivnih bekova lige. Napadačka igra je negledljiva, rangirani su kao 28. ekipa lige po napadačkom ratingu što je razumljivo jer je Boozer glavna opcija i brat od Jeffa Teaguea, Marquis dobiva preko 10 minuta u prosjeku (poslan je u D-League nakon potpisa Augustina). Momčad Bullsa bi bez većih problema bila u doigravanju da nije svih ozljeda i razočaranja (nova ozljeda Rose je pogodila kompletnu ekipu), ali sada postoji velika šansa da vlasnici odluče raspustiti ekipu (bit će opet preko salary capa i morat će plaćati porez drugu godinu u nizu), a kao glavna trade vrijednost je ističući ugovor Denga.

Glavni cirkus lige nam dolazi iz Detroita ili popularnog Brick Cityja. Tamo se ne zna tko je luđi, Josh Smith sa svojim šutevima s plus pet metara gdje po utakmici uzme oko 7 lopti, imamo Brandona Jenningsa koji si je umislio da ima najbolji šut iz driblinga i jedino Stephen Curry mu parira po broju ispucanih lopti nakon driblinga (predvodi ligu, dok su Jennings i Westbrook prvi pratitelji), onda na scenu stupa Andre Drummond s nemogućim poenima bilo iz tranzicije i put back zakucavanja ili zabavlja publiku s komičnim izvođenjem slobodnih bacanja i prelijepim gubljenjem u obrambenim shemama jer još ne zna osnove timske obrane. Naravno, ovo nije sve jer imamo četvorku Monroea koji kada se uključi u obranu pick igre (trener traži visoko iskakanje svih visokih igrača) redovno bude namagarčen u kombinaciji s kolegom Jenningsom, te zajedno čine najneefikasniju obrambenu akciju u svojoj ekipi, ali Monroe uz ovakvu obranu nije u stanju na pristojnoj razini pogađati slobodna bacanja (postotak mu pao s prošlogodišnjih  69% na 62%). Bez obzira na njihov obrambeni potencijal oni su među 10 najlošijih defenzivnih ekipa u ligi, slobodno prst usmjerite prema treneru Cheeksu i pomoćnicima.

Malo pozitivnih stvari. Momčad je u top 15 po napadačkom učinku (zahvaljujući napadačkom skoku, poenima iz tranzicije s kojima su u samom vrhu lige i to im čini 16% svih napadačkih akcija, te velikom broju ukradenih lopti) što je van svake pameti kao i obrambena neefikasnost. Drummond je nezaustavljiv u napadačkom skoku kao i kolega Monroe (predvodi ligu) iz kojih proizlaze energična zakucavanja i visoka efikasnost, te je prvi po postotku ukradenih lopti za visokog igrača. Monroe nam svaku večer demonstrira osnove centarske tehnike i predivan rad nogu u napadu, Smith se definira kao najbolji obrambeni igrač ekipe i odličan post realizator, a najveće iznenađenje je Rodney Stuckey. Od njega se očekivalo da ne može ponoviti  onako lošu prošlu godinu, ali da će ući u užu kandidaturu za najboljeg igrača s klupe nikome nije palo na pamet, te je s prosjekom od 14,5 poena spada među najbolje scorere s klupe. Njemu uvelike pomažu Kyle Singler i Josh Harrellson sa šutom za tri poena čime mu otvaraju prostor za ordiniranje pod košem jer Stuckey ima jako dobru leđnu tehniku za igrača na bekovskoj poziciji.

Nastave li Pistonsi ovim tempom doigravanje im ne bi trebalo pobjeći, ali pod hitno moraju poraditi na obrani pick igre.

Znanost, najbolja riječ koja opisuje stanje kod Bucksa. Generalni menadžer John Hammond je pokupio sve kvalitetne igrače rotacije s tržišta i nadao se da će opet biti u borbi za doigravanje, a dogodilo im se da su trenutno prvi kandidati za najbolji izbor na draftu. Navijači Bucksa su si našli super zabavu za ovu sezonu, navijaju za dijete u razvoju, Giannisa Antetokounmpoa ili lakše, Greek freaka čiji svaki dobar potez proslavljaju kao da su dobili utakmicu. Toliko su valjda dosadili sa svojim plakatima i pričama po internetu u kojima žele da Giannis bude starter treneru Drewu da ga je morao staviti u startnu petorku. Grk je vratio s odličnim all-round predstavama i vrlo pametnom igrom na oba kraja terena. Jedini igrač uz Giannisa s kvalitetnim doprinosom u ekipi je John Henson. Njegov raspon ruku od 225 cm predstavlja strah i trepet za sve igrače koji misle prići košu Bucksa, u prosjeku ima 2,3 blokade po utakmici, dok u napadu veliku većinu poena zabija ispod protivničkog koša kroz cutove ili napadačke skokove. Ostatak momčadi igra katastrofalno, a prednjače “zvijezde” Mayo, Butler i Ilyasova koji rade više štete nego koristi u ekipi sa svojim nezalaganjem u obrani i ispucavanjem lopti kad god im padne na pamet. To ih sve dovodi do najgoreg omjera u ligi (7-24), najlošijeg napada i tek 23. obrane (tu imaju lijep potencijal u Brandonu Knightu, Udohu, Hensonu i oporavljenom Sandersom).

Ako Larry Drew u Bucksima radi loš posao, a što onda tek reći za Mikea Browna iz Cavaliersa. On se jako trudi da vlasnici i ove godine dobiju top izbor na draftu (džaba kada im baš ne ide od ruke izbor na draftu, kratka povijest – Tristan Thompson i Dion Waiters kao 4. izbori, te Anthony Bennett kao prvi izbor), a kao glavni cilj mu je bio zacrtan ulazak u doigravanje jer ekipa posjeduje jako talentirane igrače. Tu se prije svega misli na Irvinga i njegovih 20 plus poena po utakmici uz solidnu razinu kreacije za druge igrače, a za njega ne trebate praviti nikakve akcije jer će svojim predivnim crossoverima izluditi svakog čuvara. Odličan je u pick igri (trenutno četvrti u ligi s prosjekom od 0,96 poena po posjedu), a standardno je na vrhunskoj razini u situacijama jedan na jedan. Onda Brown pokraj ovakvog igrača ima 26. napad lige po napadačkom ratingu, a uz Irvinga su tu još kvalitetni scoreri s klupe u vidu Jarretta Jacka i Diona Waitersa. Kao solidni visoki igrači ordiniraju čupavi Varejao i Thompson s odličnim skakačkim instinktom, te više nego dobro odrađuju obrambene zadatke, a posebno su snalažljivi u obrani pick igre. Glavni nedostatak im je pozicija niskog krila gdje se izmjenjuju Alonzo Gee, C. J. Miles i Earl Clark koji bi se u ozbiljnijoj momčadi borili za status rotacijskog igrača jer nemaju niti jednu izrazitu kvalitetu s kojom bi mogli biti starteri. Stoga, Cavsi pod hitno moraju pronaći krilnog igrača da bi se upustili u borbu za doigravanje. Kako zadnje vijesti govore odlučili su odustati od Andrewa Bynuma zbog nezalaganja na terenu i otpustit će ga do 7. siječnja  ako ga ne uspiju razmijeniti.


Ivan Kuštra piše i vlastiti blog kojeg možete posjetiti ovdje.