Jeste li se ikada zapitali kako bi vaš život izgledao bez košarke i NBA lige? Da li bi postojali oni basketi u kvartu do kasno uvečer? Bi li svaki zgužvani papirić koji bi završio u kanti za smeće popratili uzvikom: „Kobeeeeee“? Koliko više noći i koliko manje podočnjaka bi sačuvali bez dizanja u 2 sata ujutro? Zaista koliko bi vam život bio drugačiji, čak bih se usudio reći i siromašniji? Danas je NBA liga jedna od najpraćenijih liga na svijetu, košarka drugi najpraćeniji sport nakon nogometa, a košarkaši NBA lige najplaćeniji sportaši na svijetu. Nedavno je potpisan novi ugovor za TV- prava vrijedan 2.6 milijardi dolara. Danas je LeBron James jedan od najutjecajnijih ljudi na svijetu, a Nikeov brend, tenisice Michaela Jordana– Jordanice najpopularnije, čak i među ljudima koji s košarkom blage veze nemaju. Međutim, nije uvijek bilo tako.
1891. godine James Naismith je dobio zadatak od Springfield koledža da zbog teških zimskih uvjeta smisli dvoransku igru koja će biti zabavna, poštena, nenasilna, a ujedno će pomagati atletama da ostanu u formi. Sagledao je najpopularnije sportove tada, donio logičnu odluku da će se igra igrati s loptom, a u cilju sprječavanja povreda i lakog branjenja „gola“ je „gol“ postavio visoko, izvan dosega. I igru je nazvao „Basketball“. Doduše nakon prvog pokušaja igre, po Naismithovim riječima bilo je par iščašenih ramena, kvrga na glavama i igrača u boli na podu, ali legenda je tu započela.
Na početku je bilo mnogo manjih liga poput ABL ili NBL lige. Međutim, 1946. godine osnovana je preteča današnje NBA lige- BAA liga. 1949. BAA liga i NBL liga su se ujedinile u današnju- NBA. Mislim kako većina nas zna kakvo je vrijeme tad bilo, kakva je generalizacija i rasizam vladao među ljudima i u kakve su se skupine odvajali. Ali upravo NBA liga je bila ta koja je dala priliku svima. Japaru Misaka je bio prvi ne- bijelac koji je zaigrao u najjačoj ligi svijeta, a prvi Afroamerikanac je bio Earl Lloyd. Ipak je košarka, kroz koledž i profesionalne lige dala skroz jedan drugi pogled na njih. Mnogim ljudima nakon što bi vidjeli što su oni u stanju napraviti, predrasude bi pale u vodu, počeli su ih gledati na jedan skroz drugi način. No to je bio samo početak putovanja.
Na početku 2. polovice 20. stoljeća bijelci i Afroamerikanci su imali odvojene škole. Zbog izrazite razlike u kvaliteti školovanja i uvjetima većina Afroamerikanaca bi završavala na ulici dilajući drogu, te često završavala ili s metkom u tijelu ili u zatvoru. Druge nije bilo. Međutim s košarkom se pojavila nada. Mnogi talentirani mladići su svoj spas vidjeli upravo u njoj. Naravno, nije svima polazilo za rukom. Možda najpoznatija priča je ona, po kojoj je snimljen i film, o Earlu The Goatu Manigaultu. Odrastao je u Harlemu, najproblematičnijem američkom kvartu. Svaki dan bi vježbao s utezima zavezanim oko gležnjeva. Na raznim turnirima je pokazivao sav svoj talent, a po legendi je jedini čovjek koji je uspio double-dunk (zakucati, uhvatiti loptu držeći se za obruč jednom rukom i ponovno je zakucati) .
Veliki Kareem Abdul Jabbar je za njega izjavio da je upravo on najbolji igrač kojeg je imao priliku gledati. A bio je visok svega 185 centimetara. ALI, uvijek ima ali. Nikada nije dospio do NBA lige. Upao je u loše društvo, postao ovisan o heroinu, sve vrijeme koje bi provodio na terenu s košarkaškom loptom sad bi provodio s iglom u ruci. I tada je bilo jako puno takvih primjera, no NBA liga kako se širila i bivala poznatija je mnogima dala izlaz iz ralja ulice.
No, tu priča ne staje, legenda o NBA ligi se proširila i na drugi kontinent – Europu i mnogim europskim igračima je postao san prijeći „baru“ i igrati s najboljim igračima na svijetu. Nama je svima dobro poznata priča o Draženu Petroviću, dominirao je u Europi, otišao u NBA, mučio se godinu, dvije i zatim pokazao svu raskoš svog talenta. Da njega nije bilo, pitanje je bi li danas uživali u potezima Dirka Nowitzkog ili Tonyja Parkera. Činjenica je kako je Dražen svojim odlaskom u NBA otvorimo lakši put mnogim drugima. I danas zbog svega toga, imamo najjaču ligu svijeta, koja povezuje zemlje izlazećeg sunca, „staru“ Europu i zemlje trećeg svijeta. I to sve u jednoj ligi, pod istim pravilima i pod istom organizacijom s velikom kvalitetom. Gdje to još možete naći?
Više od 50 godina uživamo u najboljim košarkaškim potezima što ih je svijet vidio na jednome mjestu. Mnogi su igrači obilježili svoje ere, tadašnje doba na razne načine. NBA liga se mijenjala iz godine u godinu, donosila novitete u društvu, povezivala svih nas.
Još od kad je Bill Russell nakon što je čuo da Wilt Chamberlain ima plaću od 100,000 dolara, ušetao u ured Bostona i zahtijevao da on ima plaću dolar više. Njihova era je poznata kao era „rekorda“, 8 uzastopnih naslova Russella, triple-double sezona Oscara Robertsona i neponovljivih 100 poena u jednoj utakmici Wilta. Priča ide kako je centar Knicksa Darrall Imhoff koji je čuvao Wilta nakon što je zadobio 3. prekršaj na utakmici se okrenuo sudcu i pitao ga zašto jednostavno mu odmah ne upišu 100 poena i gotova stvar. Kako se ispostavilo, tu večer je Wilt došao do te brojke. Dvije noći nakon je pokušao ponovno postići stotinu, ali ga je Imhoff uspio zadržati na „samo“ 54 poena. Gore je prošao Walt Bellamy, tadašnja zvijezda u usponu, došao je do centra na početku utakmice i obratio se Wiltu: „Gospodine Chamberlain, ja sam Walt Bellamy.“ Wilt mu je odgovorio: „Walte, drago mi je, ali nećeš uspjeti uputiti ni jedan šut prema košu u prvom poluvremenu.“ Blokirao mu je prvih 9 šuteva. Došao do njega na početku drugog poluvremena i rekao mu: „ Okej Walt, sada možeš igrati.“
Mnogi će se složiti kako je tadašnja era nemjerljiva sa današnjom, što je istinito. Međutim kada pogledate predispozicije koje je Wilt imao, poslušate sve priče o njemu, koliko je i izlazio u provode, pa svejedno postavljao onakve brojke, nema stvari koja bi vas mogla uvjeriti da i danas ne bi dominirao. Tad su uopće prvi put viđene takve fizičke predispozicije (a da ne govorimo o brkovima koji su njegov simbol) u svijetu sporta i možemo reći kako je NBA liga počela postavljati određene standarde i postavljala uvid bitnosti fizikalija u sportu.
Ipak, liga, iako u usponu, još ih je dosta nijansi dijelilo do one najviše stepenice. Dolaskom dvije skroz suprotne ličnosti, Larrya Birda i Magica Johnsona NBA liga je ušla u svoje zlatno doba, kada se broj talenata iz godine u godinu samo povećavao. Do tada, NBA liga nije imala neko rivalstvo već je bila, možemo reći, liga pojedinaca. Dolaskom Birda i Magica sve se preokrenulo, rivalstvo između Celticsa i Lakersa je sve više promoviralo ligu među ljudima. Za Magica su u godini tijekom regularne sezone postojale samo dvije utakmice, one protiv Kelta, a Bird bi svaku večer provjeravao box score da vidi Magicove brojke. I oni su kao protagonisti tog rivalstva postali „lica“ lige, lica na kojima je liga mogla zaraditi i novac i postati popularnija. Na terenu su oboje bili zvijeri, a kao ličnosti drukčiji. Bird je bio zanimljiv tip, prgav, najbolji trash talker svih vremena i volio je maltretirati rookije. Reggie Miller dok je bio rookie je u posljednjim sekundama utakmice pokušao omesti Birda u izvođenju slobodnih bacanja, zaderao se nešto, Bird je prestao s izvođenjem bacanja pogledao Millera i rekao mu: „Malac, jesi ozbiljan sad? Ja sam najbolji šuter u ligi“, podigao pogled i zabio. Dennis Rodman je ispričao kad je jednom branio Birda: „Pokušavao sam ga čuvati što bolje mogu, bio sam skroz na njemu, vukao ga, čupao, a on je samo uzvikivao suigračima da je otvoren i kad je dobio loptu mi je zabio lakat u lice i zabio skok šut preko mene, zatim se okrenuo prema mom treneru i rekao mu da me izvadi iz igre, da stavi nekoga tko će ga braniti jer mu je prelagano zabiti koš kad je ovako otvoren.“ Kada to napravite Rodmanu, kralju prljave igre, trash talka i obrane onda znate kolika ste faca. A Bird je to bio. Magic s druge strane, više je bio proračunatiji, smireniji, ali ništa lošiji igrač. No, ne želim ovdje donositi zaključke tko je bolji, nego prezentirati njihov utjecaj. A Magic, otkad je 1991.godine izjavio da je zaražen HIV virusom, koji je tada bio velika nepoznanica, nije se znalo kako se prenosi, a kako se liječi ni blizu. Postao je veliki biznismen, počeo je ulagati u razvoj zdravstva, u traženje lijeka za tu bolest, upravo se i zbog njega pročulo za nju. On se povukao iz NBA lige tada, ali počeo je nešto mnogo važnije, pomaganje drugima. I mislim da tada, od tog trenutka NBA liga je dobila i osobinu nesebičnosti, Wilt i ekipa su postavili rekorde, Bird i Magic je učinili popularnom i usmjerili je u dobrom pravcu.
A Michael Jordan tek stupa na scenu. Jordana ne treba opisivati puno, većina ga jako dobro poznaje, no jedna priča ga možda najbolje opiše. Luc Longley u jednoj utakmici je imao jako dobro poluvrijeme, 17, 18 poena, par blokada i skokova te u svlačionici Jordan ga je ishvalio, zašto tako uvijek ne igra, da je All-Star itd. Longley je utakmicu završio s istom statistikom kao na poluvremenu. Jordan mu je rekao, iako su Bullsi pobijedili da ga više nikad neće pohvaliti. I nije. I takav je bio, praznovjeran i detaljan, uvijek željan pobjede. Ali njegove uspjehe i priče svi znamo, ono što želim reći je da je s njim NBA liga postigla fenomenalan uspjeh u promoviranju. Čisto radi usporedbe, utakmice od 1978. do 1981.godine nisu se uopće prikazivale uživo, nego samo na snimkama. Po Nielsenovim ocjenama prosjek je bio niti 10 bodova ( 1 bod= 980 000 kućanstava). Dolaskom Birda i Magica taj broj je narastao za skoro 50%! Finale 1987. između Kelta i Lakersa je dobilo ocjenu 16. Jordanovo najgledanije finale? Ocjena 19. U rasponu od 20 godina rast i popularnost NBA lige se povećala za skoro 100%. Doduše, ako pogledate te brojke možda će te primijetiti kako su dosta lošije u zadnjih 10 godina. Kako ako NBA liga nikad nije bila popularnija, a salary cap se u posljednjih 10 godina skoro udvostručio? Ipak, razvile su se i druge tehnike, društvene mreže, ilegalno gledanje utakmica, razni načini promoviranja itd. I zbog toga ne možemo ravnomjerno usporediti devedesete sa sadašnjošću. Ipak pad je očit posljednjih godina, nedostaje pravih rivalstava i više- manje sve se može saznati na društvenim mrežama.
Ove sezone odlazi u mirovinu jedan od najvećih, Kobe Bryant, možda i posljednji od tih old school igrača. Njega zbog mamba mentaliteta jednostavno ili volite ili mrzite, ali ga svakako poštujete. On označava jedno prijelazno razdoblje lige, između „mržnje“ na terenu i „ljubavi“ na terenu. Možete li zamisliti kako Kevin Love i Kyrie Irving drže Kevina Duranta dok ga LeBron udara? Možete li zamisliti Birda i Juliusa Ervinga kako u off– sezoni zajedno treniraju? Kobe je predstavljao i jedno i drugo razdoblje. Možda upravo zbog toga danas NBA ligi otpada praćenost (barem uživo na TV-u), a sve više se čini kako je popularnija na Facebooku, Twitteru itd. Ljudi žele kompetitivnost, a danas kad se prati svaki potez je jako teško ostati „čist“ u medijima. Baze, uzrečice i brendovi igrača dižu veliku lovu i popularnost i liga je tu iskoristila svoju šansu. Ipak, pravi interes za košarku nije nigdje nestao, dokaz tomu je što je utakmica Finala između Cavsa i Dubsa srušila rekord gledanosti koji je stajao još od posljednje Jordanove utakmice. Ljudi će uvijek pohrliti gledati dobru bitku čim „nanjuše krv“. I zaista bi bilo odlično kada bi se razvilo iz toga novo rivalstvo, ali vrijeme će pokazati.
NBA liga je danas utjecala na puno toga, LeBron financira studiranje djeci iz Ohija, Durant plaća da se popravi materijalna šteta u Oklahomi nastala tornadom, zajednica NBA cares konstantno radi dobra dijela i zaista, liga u tome smislu ostavlja dobar dojam. Ne zaostaje ni u tehničkome smislu. Naime, što se tiče sportske tehnologije, koja bilježi koliko igrači pretrče u utakmici i takve stvari, NBA je pri vrhu s novitetima, gotovo svake sezone se dobije neka nova statistika zahvaljujući naprednoj tehnologiji.
Zanimljivo je kako će svaka ekipa tijekom regularne sezone proputovati između 70,000 do 80,000 kilometara, odigrati 82 utakmice pri čemu prosječan starter s minutažom od 30+ minuta u svakoj utakmici pretrči 3 do 4 kilometra gotovo pa bez stajanja, u napad, pa nazad u obranu i tako konstantno. Takav tempo ostavi i psihičke i fizičke posljedice. Jedan od najnovijih poznatijih „žrtvi“ tog tempa je Chris Bosh, koji dvije uzastopne sezone ima ugruške u krvnim žilama, a prema mnogima to je upravo zbog tempa putovanja. Zbog tih slučajeva, liga je bila primorana razviti se i utjecati na još jedan segment koji je vrlo bitan u današnjem sportu- nutricionizmu i fizičkoj spremi. Nije slučajnost da je NBA najbogatija liga što se tiče fizikalija, ljude od 2 metra i 100 kilograma koji su u stanju skočiti metar, pretrčati „stotku“ u 11 sekundi možete naći samo tu. Sve je to rezultat većeg fokusa na prehranu i fizičku spremu od najranijih dana. Nedavno je Dwyane Wade kako u njegovim najboljim godinama, a pazite to nije bilo tako davno, nije bio igrač poput njega, od 193 centimetra koji može zakucati preko svakog centra i blokirati po 1 udarac po utakmici, a danas? Danas imate Russella Westbrooka, Damiana Lillarda, Johna Walla i još drugih razigravača koji su u stanju to raditi. Ne želim reći kako su oni igrači kao i The Flash, nego kako su igrači njegovih fizičkih sposobnosti i osobina sve učestaliji. LeBron i Carmelo Anthony već par godina paze na svoju prehranu kako bi što duže bili u moći igrati na visokoj razini. I rezultati su tu i bit će samo bolji. Sve više i više sportaša uzima za primjer to iz NBA lige i počinje se rano posvećivati tome.
Zaista je puno stvari koje je NBA dala svijetu, neke će te voljeti, neke nećete. Ali sigurno je kako ako jednom postanete ovisni, ostat će te. Kad jednom vidite buzzer beater vaše omiljene ekipe ili igrača navući će vas, sami će te htjeti to napraviti i tako će vas uvući. Taj osjećaj, taj pump adrenalina kad se odbrojava 3, 2, 1… ta mogućnost da u jednoj sekundi dođete s dna do vrha i obratno, ta igra koja tako dobro preslikava ljudski život koji ide po istom principu da koristimo ono što imamo brzo i kvalitetno i bit će nam dobro, to je ono što volimo.
This is why we play. This is NBA.