Njegov stil i viđenje košarke ne mogu dešifrirati ni dokazani genijalci poput Gregga Popovicha, a sve što treba za trik je košarkaška lopta. Odrastao u Bahia Blanci, jedinom argentinskom gradu u kojem je košarka ispred nogometa. Otac Jorge, te starija braća Sebastian i Leandro koji su i sami bili profesionalni košarkaši učvrstili su mu ljubav prema košarci. Već tada se vidjelo da za mladog Emanuela Davida Ginobilija postoji samo jedan životni put, a to je košarka. U mladim danima se susreo s dosta kritika na račun svoje kilaže i visine, ali njegova karijera je samo rasla kroz argentinsku, talijansku i na kraju NBA ligu.
Manu je karijeru počeo sezone 1995-1996 u Andino Sport Clubu gdje je proveo samo jednu godinu, tada je tradean „kući“ u Estudiantes de Bahia Blanca. Rastao je u sjeni svoga velikoga prijatelja i tadašnjeg velikog talenta argentinske košarke Pepea Sancheza. Svoj natjecateljski duh „seli“ u Europu, točnije u talijanski klub Viola Reggio Calabria kojeg nakon dvije sezone dovodi u prvu talijansku ligu. Prijavljivanjem na draft 1999. godine doživio je veliko razočarenje jer je bio selektiran kao 57. izbor druge runde od strane San Antonio Spursa. Vjerojatno duboko razočaran te godine nije potpisao ugovor sa Spursima, nego s talijanskim prvoligašem Virtus Bolognom. To je definitivno prekretnica njegove karijere, tu se formirao Manu Ginobili kojeg svi poznajemo iz NBA lige. 2001. godine Virtus Bologna predvođena Ginobilijem osvojila je talijansko prvenstvo, talijanski kup i naslov prvaka Europe. Titule MVP-a finala Eurolige i MVP-a talijanskog prvenstva te godine su dokaz tko je najzaslužniji za trostruku krunu. Niz uspjeha se nastavlja i u 2002. godini gdje Virtus Bologna osvaja talijanski kup, a Manu Ginobili se „kiti“ MVP titulama za prvenstvo i kup. 15.9 poena, 3.8 skokova, 3.0 asistencija i 2.5 ukradenih lopti po utakmici u svojoj posljednjoj sezoni u Europi dokazuje da svoju ekipu čini boljom u svim aspektima igre. Iako mlad igrao je iskusno kao pravi veteran, postao je poznat po nadmudrivanju protivnika te iznuđivanju faula u napadu uz efikasno dramatiziranje. Njegova igra je evoluirala van europskih granica, stoga je sljedeći korak bio NBA.
2002. godine nakon osvojenog srebra na FIBA svjetskom prvenstvu gdje je Argentina u finalu izgubila od Jugoslavije Manu potpisuje ugovor sa Spursima, vjerojatno nitko nije bio sretniji s njegovim razvitkom od GM-a Spursa R.C. Buforda koji je Manua pratio od mlađih reprezentativnih dana i shvatio da je takav potencijal sigurno zaslužio 57. izbor druge runde 1997. godine. Na tom prvenstvu Manu je bio izabran u petorku turnira, možemo samo nagađati pod kojim brojem bi bio izabran na draftu 2002. godine.
Došao je u ekipu koja je imala „glavu i rep“ te koja je bila pod vodstvom ambicioznog i jednog od najboljih trenera ikada Gregga Popovicha. Ekipa koja je imala kombinaciju veteranskog iskustva i mladosti koja je bila željna dokazivanja i izazova. Manu je osobno krenuo loše u sezoni uz puno ozljeda, ali što se regularna sezona bližila kraju Manuova forma je rasla i rasla. Popovich je imao u rotaciji rookieja koji je rješavao utakmice diljem svijeta što za reprezentaciju što za europske klubove, time se rijetko tko mogao pohvaliti. Preko Sunsa, Lakersa i Mavericksa došli su do NBA finala gdje su dobili New Jersey Netse 4-2. U Argentini njegova popularnost je skočila na razinu Maradonine, osvojio je nagradu Olimpia de Oro za najutjecajnijeg sportaša države i cijela Argentina je na tren zaboravila na nogomet. Dvorana u njegovom rodnom gradu izgradila se njemu u čast, također je upoznao i predsjednika države. Bolji početak NBA karijere je teško zamisliti za mladića koji je ostajao do kasno u noć da bi gledao čaroliju Michaela Jordana na televiziji i mislio da je NBA neki daleki svijet do kojeg je nemoguće doći.
Sljedeće sezone Manu je nastavio biti dio Popovicheve vizije gdje je svaki igrač imao svoju ulogu u regularnom dijelu sezone, rutinski su osigurali svoje mjesto u playoffu. Iako je startao dosta utakmica regularne sezone, Popovichu je bio najdraži kao šesti igrač jer bi na teren „donio“ ono što je ekipi falilo tog određenog dana. Od obrane, poena ili asistencija, ovaj momak je mogao sve i što je najvažnije radio je to na svoj način koji nikome nije bio jasan, a najmanje protivničkim igračima. Sezona 2003-2004 je za njih završila u polufinalu konferencije gdje su ih eliminirali Los Angeles Lakersi. Te 2004. godine Argentina predvođena Manuom Ginobilijem dolazi do olimpijskog zlata pobjedama nad mladim Američkim zvijezdama u polufinalu i Talijanima u finalu olimpijade u Ateni. Osvojivši olimpijsko zlato, Euroligu i NBA naslov postaje jedan od dvojice igrača u povijesti koji su to ostvarili. Tu borbenost argentinske zlatne generacije protiv Amerikanaca treba pogledati svaki ljubitelj košarke.
Nakon svakog poraza Spursi su izlazili ekipno i mentalno jači, tamo gdje su se ostale ekipe lomile i raspadale oni su ostali kompaktni. Tako sljedeće 2004-2005 sezone osiguravaju još jedan NBA naslov preko „žilavih“ Detroit Pistonsa u tijesnoj sedmoj utakmici finala. Nagradu za MVP-a finala „oteo“ mu je suigrač Tim Duncan. Te godine je bio selektiran za All-Star ekipu, što potvrđuje njegovu najbolju sezonu od dolaska u NBA sa 16 poena, 4.4 skoka, 3.9 asistencija i 1.6 ukradenih lopti po utakmici. Sljedeće 2005-2006 sezone Manu trpi ozljede stopala i zgloba koje mu ne dopuštaju konstantne nastupe tijekom sezone, ulazak u playoff nije bio upitan ali Dallas Mavericksi u polufinalu konferencije bili su kobni za Spurse. Ta težnja konzistentnosti je najjači adut Spursa, od 1998. godine ne znaju za sezonu bez playoffa. Uvijek su tu za vratom svakom favoritu koji „puca“ na naslov prvaka. To potvrđuju jednim „laganim“ NBA naslovom u 2006-2007 sezoni, gdje niti jedna serija playoffa ne ide dalje od šeste utakmice.
Ginobili osvaja nagradu za šestog igrača godine u sezoni 2008. i to uvjerljivom pobjedom u glasovima. Manu koji je došavši u NBA ligu „navikao“ na finala sada dolazi do razdoblja „krize“, druga All-Star selekcija u njegovoj karijeri 2011. godine je samo utješna individualna nagrada. Do sljedećeg finala čekao je do sezone 2012-2013, u kojem se po prvi put susreće s Miami Heatom i Lebronom Jamesom. Serija je bila „žilava“, ekipe su se borile svim raspoloživim snagama, Manu je igrao košarku života i bio je veliki problem obrani Heata. Spursi su vodili u seriji 3-2 i bili spremni na slavlje u svojoj dvorani, dok im račune nije pomrsio Ray Allen pogodivši tricu za produžetke na ofenzivni skok i asistenciju Chrisa Bosha. Ostatak priče je bolna realnost koja je Ginobilija skoro dovela do suza na press konferenciji, Heat je pobijedio šestu utakmicu kao i sedmu te uzeo naslov prvaka. Najtužniji dan svoje karijere i to u godinama u kojima ga većina novinara šalje u mirovinu Manua je doveo do dugog razmišljanja tijekom ljeta i do odluke da potpiše novi ugovor sa Spursima te da traži osvetu u sljedećoj sezoni „rame uz rame“ s Tim Duncanom i Tony Parkerom. Takav ratnik ne odustaje lako i ne prihvaća neuspjeh kao kraj svoje velike karijere. S 36 godina „na leđima“ završava sezonu kao treći u glasanju za šestog igrača godine, a njegovi Spursi imaju 62-20 omjer što ih čini prvima u ligi. Popovich je sjajno odmarao svoje veterane i „čuvao“ ih za playoff, nitko nije igrao više od 30 minuta po utakmici. Preko Mavericksa, Trail Blazersa i Thundera do Heata koji ih je ponovo čekao u finalu. U prvoj utakmici finala Manu upisuje double-double sa 16 poena i 11 asistencija. Volja i želja Spursa za osvetom je bila prevelika za Heat koji se zadovoljio back to back naslovima, te je serija bila gotova u samo pet utakmica. San Antonio Spursi su opet na postolju, a emocije između velike trojke su se osjetila preko televizijskoj ekrana. Uživanje u košarci za Manua se još nastavlja i nadajmo se da ova trenutna sezona nije kraj. Uz Lamarcusa Aldridgea i Kawhija Leonarda, te mudrost trojca s najviše playoff pobjeda u povijesti NBA lige nikad ne znate koga mogu iznenaditi.
Gregg Popovich svoj tim slaže kao figure, što znači da je svako zamjenjiv i da se bez svakoga može igrati. Čak i dolazak Aldridgea je znak da je Duncan na kraju svoje karijere, te da je i takva legenda zamjenjiva, ali pronaći zamjenu za tog mršavog Argentinca po meni je nemoguća. Ne dominira visinom niti težinom, nego dominira umom i vizijom. Njegovo rješenje neke košarkaške situacije se neće u većini slučajeva poklapati s razmišljanjem Popovicha niti bilo kojeg „školskog“ trenera ili igrača, ali on će uspjeti i to na svoj način. To je nešto što vas drži budnima do kasnih sati da bi pogledali 48 minuta utakmice, vidjeti tu jednu čaroliju koju samo on može izvesti od svih ljudi na ovome svijetu. Spursima je svojom nepredvidljivošću znatno doprinio u osvajanju četiri naslova prvaka NBA lige, a Greggu Popovichu oduzeo nekoliko godina života svojim vizijama. Opet na kraju njegove karijere svi će mu se zahvaliti jer je ostavljao srce na terenu bila to prva utakmica regularne sezone ili sedma utakmica NBA finala.