Portland je grad od oko 600 tisuća stanovnika na surovom pacifičkom sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država. Osnovan je na ušću rječice Willamette uz moćnu Columbiju. Urbano je središte i najmnogoljudniji (ali ne i glavni) grad savezne države Oregon. Krase ga topla i suha ljeta, te dugačke i kišovite zime – idealno vrijeme za uzgoj ruža. Zbog toga je ovaj, za američke pojmove zabačeni i nimalo poželjan za živjeti, grad i dobio svoj nadimak: Grad ruža. Međutim, Portlandu u svijetu sporta nisu cvale ruže. U trima velikim američkim ligama – NFL, MLB i NHL – nikada nisu imali svoga predstavnika, a u onoj četvrtoj, onoj kojom se vaš dragi NBACro.com svesrdno bavi, već 46 godina imaju svoje voljene Trail Blazerse koji su im, ironično, vjerojatno donijeli više tuge nego radosti.
Naša priča počinje davne 1970. godine kada su se Blazersi priključili NBA ligi u njenoj četvrtoj ekspanziji. Uz njih, ušle su još dvije franšize, Cleveland Cavaliersi i Buffalo Bravesi (današnji Los Angeles Clippersi). Na klupi Portlanda je tada sjedio izvjesni Rolland Todd za čije su ime čuli samo najzagriženiji NBA fanatici, a na rosteru su se, između ostalih, nalazili dvostruki All-Star Geoff Petrie i Rick Adelman. Kao što to obično biva s novopridošlicama, završili su na dnu svoje divizije, a u čitavoj ligi su samo dvije ekipe imale lošiji omjer od njih – Bravesi i Cavaliersi. Slični scenariji su se odigravali i idućih nekoliko godina, a prve naznake promjene pravca ka boljem su se javile pred sezonu 1974/1975. Dana 28. svibnja 1974. godine, Trail Blazersi su na draftu prvim izborom uzeli čovjeka pod imenom William Theodore Walton III, poznatijeg kao Bill Walton.
Dotaknimo se kratko Waltonove sveučilišne karijere. Tri godine je predvodio UCLA Bruinse, tada najveću dinastiju NCAA košarke, u prosjeku upisujući po 20 poena i mrvicu ispod 16 skokova, uz 65,1% šuta iz igre. Osvojio je dva naslova državnog prvaka, tri Naismith nagrade za najboljeg sveučilišnog igrača te je u 90 odigranih utakmica doživio samo četiri (!) poraza. Po mnogima je upravo on najveći košarkaš u povijesti sveučilišnog natjecanja u SAD-u. Zarad takvog pedigrea je Walton, odmah po dolasku među profesionalce, proglašavan spasiteljem (svojevrsnim Mesijom, ako hoćete) oregonske franšize.
Međutim, počelo je naopako. Waltonove prve dvije sezone u Blazersima su obilježene ozljedama. Zavedene su čak četiri različite ozljede tijekom tog perioda: lomio je nos, stopalo, zapešće i nogu. Takva loša sreća ga je ograničila na svega 86 utakmica – u dvije sezone. No, kad je igrao, igrao je vraški dobro. U rookie sezoni (odigrao 35 utakmica) je zabijao 12,8 poena uz 12,6 skokova, 4,7 asistencija i 2,7 blokada po utakmici. Iduće godine je na terenu bio malo češće (51 utakmicu) i uspio je povećati broj poena (16,1) i skokova (13,4). Čak i u tako ograničenoj ulozi, Waltonovo prisustvo je imalo jasan utjecaj na igre njegove momčadi pa su Blazersi u te dvije godine ostvarili 38, odnosno 37 pobjeda, što je bilo daleko više od svih dotadašnjih sezona.
A onda napokon malo sreće. Prije početka sezone 1976/1977 je došlo do spajanja NBA s legendarnom ABA ligom (američkom, a ne jadranskom). Kao rezultat spajanja, četiri bivše ABA momčadi su prešle u ugledniju i bogatiju NBA, a dvije – Kentucky Colonels i Spirits of St. Louis – su se ugasile i njihovi igrači su bili dostupni na tzv. dispersal draftu gdje su ih, za određenu novčanu svotu, mogle birati NBA momčadi. Junaci naše priče, Blazersi, su u prvoj rundi toga drafta imali dva picka, jedan svoj i jedan koji su utržili od Atlanta Hawksa. Izabrali su Mauricea Lucasa iz Colonelsa koji se nametnuo kao jedan od najboljih krilnih centara u ligi te godine, te velikog Mosesa Malonea. Pred sami početak sezone, zabrinuti zbog njegove velike plate i činjenice da već imaju popunjeno mjesto startnog centra, Trail Blazersi odlučuju poslati Big Moa u Buffalo u zamjenu za izbor u prvoj rundi na draftu 1978. godine. Taj pick je postao Mychal Thompson koji je u Portlandu proveo osam solidnih (ali ne izvrsnih) sezona, a Malone se nedugo nakon toga afirmirao kao jedan od najboljih petica u ligi, osvojivši tri MVP nagrade (dvije s Rocketsima, jednu sa 76ersima) i jedan naslov prvaka (sa 76ersima). Promatraču iz 2016. godine Gospodnje je lako taj trade opisati kao promašaj za Blazerse, ali ostaje činjenica da su upravo oni te godine, bez Mosesa, došli do naslova prvaka.
Sljedeći ključan događaj je dovođenje na klupu čovjeka koga su zvali Dr. Jack – jednog od deset najboljih trenera u povijesti NBA, Jacka Ramsaya. On je u ovu ekipu brzo instalirao svoje vrijednosti: vrhunsku fizičku spremu, timski rad i zalaganje, tvrdu obranu i pressing.
Konačno, medicinsko osoblje Portlanda je uspjelo do te mjere „zakrpiti“ Waltona da je ovaj po prvi (i jedini, ispostavit će se) put u karijeri odigrao dvije tisuće minuta u jednoj NBA sezoni. Predvodio je ligu u skokovima i blokadama, bio je izabran u All-NBA i All-Defense petorke te je pozvan na All-Star utakmicu (na kojoj nije nastupio zbog – povrede).
Startna petorka koju su sačinjavali Lionel Hollins, Dave Twardzik, Bob Gross, Lucas i Walton je odvela Blazerse do omjera od 49 pobjeda i 33 poraza i povijesnog prvog nastupa u doigravanju. A jednom kad su tamo dospjeli, postali su još i bolji. Prvo su izbacili Chicago Bullse i Denver Nuggetse, a potom je došao sraz s divovskim Los Angeles Lakersima u finalu Zapadne konferencije. To je bio dvoboj dvojice najboljih centara u ligi, Waltona i Kareema Abdul-Jabbara, a na kraju je trijumfirao ovaj prvi – Blazersi su pomeli ljubičasto-zlatne u četiri utakmice. U velikom Finalu su se vratili iz zaostatka od 0-2 protiv Philadelphia 76ersa Juliusa Ervinga, čime su okrunili svoj nevjerojatni pothvat i osvojili trofej u svojem prvom nastupu u doigravanju! Za najkorisnijeg igrača Finala je proglašen tko drugi nego Bill Walton.
U tom trenutku, Blazersi su postali najvoljenija momčad u Americi. Potpuno neočekivano, došli su iz „tamo nekog“ Oregona i osvojili titulu, i to igrajući jednu bajkovitu vrstu timske košarke okupljeni oko riđokosog centra koji je izgledao kao da je tek došao s Woodstocka. Ljudi koji do tada nisu pratili košarku su odjednom postali navijači Trail Blazersa, koji kao da su bili spremni za stvaranje nove NBA dinastije nalik na Celticse Billa Russella iz šezdesetih. Šampionska aura se širila čitavim gradom i saveznom državom – njihovi ljubimci su izgledali nepobjedivo.
U obranu naslova su krenuli žestoko. Bili su poput dobro uštimane mašinerije koja je mljela sve pred sobom; u prvih 59 utakmica sezone 1977/1978 su imali 49 pobjeda uz omjer od 30-0 na domaćem terenu. Walton je igrao bolje nego ikada u životu (osvojio nagradu za najkorisnijeg igrača regularne sezone), a ostatak ekipe ga je pratio kao što vrhunski orkestar prati svog dirigenta. Nažalost, ovaj orkestar nije dugo svirao. Svoju šezdesetu utakmicu sezone Blazersi su igrali u svom Memorial Coliseumu protiv Philadelphia 76ersa koji su u tom trenutku imali drugi najbolji omjer u ligi. Nakon samo nekoliko minuta igre, Walton je povrijedio stopalo i odnesen je u svlačionicu na nosilima. Njegovi Blazersi su uspjeli dobiti tu utakmicu, ali su izgubili puno više. Bill se nije vraćao do kraja regularne sezone, a od te preostale 22 utakmice, Portland je dobio samo osam. Unatoč tako lošem finišu, imali su dovoljno zalihe iz prvog dijela sezone da ostanu na vodećem mjestu te su tako, po tadašnjim pravilima, izravno prošli u polufinale Zapadne konferencije gdje su ih čekali Seattle SuperSonicsi koje je s klupe predvodio bivši trener Portlanda Lenny Wilkens. Na opće iznenađenje, u prve dvije utakmice za Portland je startao Bill Walton! Još se nije bio oporavio od izuzetno komplicirane operacije stopala, ali je odlučio igrati pod djelovanjem analgetika. Na njegovoj se igri to jasno vidjelo. Nije donosio prevagu samim svojim prisustvom u reketu kao do tada, pogotovo u obrani gdje je vidno bio slaba točka koju je protivnički centar Marvin Webster uveliko koristio. U te dvije utakmice, Walton je zabio redom 17 i 10 poena, a Webster 24 i 15.
Nakon te druge utakmice, Walton više nikada nije kročio na košarkaški teren u dresu Blazersa. Igranje pod analgeticima je nepovratno pogoršalo njegovo stanje i morao je presjediti cijelu iduću sezonu. Tada mu je istekao ugovor s klubom i odlučio je postati slobodan igrač, te je naposljetku potpisao za San Diego Clipperse. Za sve svoje muke s ozljedama je krivio medicinsko osoblje Portlanda, tvrdeći da su ga nemarno i nesavjesno liječili. Išao je do te mjere da je 1980. godine podigao tužbu protiv glavnog liječnika, dr. Roberta Cooka, zbog toga što je ovaj navodno pogrešno dijagnosticirao Waltonovo stanje te mu propisao lijekove i injekcije koje su mu činile više štete nego koristi. Sve to je dovelo do propadanja nekoć velike ljubavi između kluba i njegovih navijača s jedne strane i njihove proslavljene zvijezde s druge. Navijači su Waltonu zamjerali što se okomio na klub i okrenuo im leđa, te nisu vjerovali da je sve to uzrokovano „jednim običnim stopalom.“
Tako je završena jedna era, ona uspjeha i slave; a započeta nova, era vječite nesreće Grada ruža. Nikada više nisu osvojili naslov NBA prvaka, a izgubili su dva Finala: 1990. od Bad Boysa iz Detroita i 1992. od Njegovog veličanstva, Michaela Jordana. Vrijeme je ispralo s jezika sladak okus titule i ogrnulo Portland drugačijim ruhom. Danas ih ne pamtimo kao nekadašnje prvake, nego kao vječite gubitnike koji su na draftu izabrali Sama Bowieja umjesto Jordana; pamtimo ih po kronično nesposobno medicinskom timu koji je srezao karijere Brandonu Royu i nesretnom Gregu Odenu; pamtimo ih i kao klub kojeg je LaMarcus Aldridge napustio jer mu je bilo dosta prosječnosti.
Da li je došao trenutak da svane sunce u Portlandu? Njihova budućnost je na plećima mladog i perspektivnog bekovskog tandema – riječ je o Damianu Lillardu i C.J. McCollumu, ako ima netko s Marsa tko ne zna – koji se ove godine bio spreman „potući“ sa svima, pa i s „aždahom“ iz Oaklanda. Ljubitelji ove franšize i košarke općenito se samo mogu nadati da će s njima biti sve u redu i da je konačno prekinuto prokletstvo jednog običnog stopala.