Hawksi su dobili ono što su tražili – Indiana u prvoj rundi playoffa umjesto Brooklyna i izbjegavanje Miamija u drugoj rundi, ukoliko je prođu. Pacersi nisu nesretni jer su dobili ekipu koja im stilom igre puno više odgovara nego recimo Chicago. Koliko je izbor Atlante bio dobar i hoće li Pacersi iskoristiti svoje prednosti ostaje nam da vidimo.
Hawksi su već duži niz godina bili na glasu kao momčad bez identiteta, bez jasne vizije za budućnost, bez prepoznatljivog stila igre, momčad s enormno preplaćenim igračima (Joe Johnson), i franšiza koja “ubada” loše pickove na draftu (Marvin Williams). Prošlog ljeta u klub je na funkciju generalnog menadžera stigao Danny Ferry, koji je o zanatu slaganja ekipe učio od Gregga Popovicha. Ferry se prihvatio posla, oslobodio je salary cap riješivši se utega zvanih Johnson i Williams, Joshu Smithu dao do znanja da se maksimalni ugovor mora zaraditi igrama, i doveo igrače s kratkoročnim ugovorima koji se uklapaju u filozofiju igre trenera Larryja Drewa.
I gle čuda, Hawksi odjednom imaju svjetliju budućnost i ekipu prilagođenu modernim košarkaškim tendencijama. Atlanta je regularni dio sezone završila kao šesta momčad Istoka s omjerom 44-38. Kada imate jednu novu momčad na okupu onda morate biti spremni na velike rezultatske amplitude, što je bio slučaj s Hawksima tijekom cijele sezone. Odličan period za njih bila je sredina studenog i početak prosinca kada su u 10 utakmica nanizali 9 pobjeda, a trener Drew je u prosincu osvojio nagradu za najboljeg trenera mjeseca. Siječanj je bio glasnik prvih problema za Atlantu jer se ozlijedio Lou Williams koji bi da je ostao zdrav konkurirao, baš kao i prošle sezone, za nagradu najboljeg šestog igrača, što je jasan pokazatelj koliko je bio značajan za Hawkse. Ostatak sezone igrali su u ritmu “toplo-hladno”, a najveću pozornost skrenuli su na sebe pred All-Star kada su mediji spekulirali što će biti s Joshom Smithom, njegovim ugovorom i mogućom razmjenom prije kraja prijelaznog roka.
Indiana Pacersi nisu imali burno ljeto ni radikalne igračke promjene. Otpustili su na kraju sezone nekolicinu igrača, od kojih su neki doduše imali bitnu ulogu, kao na primjer Darren Collison i Leandro Barbosa, ali Pacersi su odlučili na duge staze graditi momčad oko centra Roya Hibberta s kojim je potpisan dugoročni ugovor na četiri sezone vrijedan 60 milijuna dolara. Možda Hibbert i ne bi dobio toliki ugovor da su Pacersi mogli predvidjeti odličnu sezonu Paula Georgea koji se nametnuo kao lider ekipe, zamijenivši na toj poziciji Dannyja Grangera koji je zbog ozljede koljena odigrao samo 5 utakmica. George je oduševio fantastičnim all-round predstavama u napadačkom segmentu, koje su ga dovele do nastupa na All-Staru, a od ove sezone se njegove ime spominje i među najboljim vanjskima obrambenim igračima.
Pacersi su sezonu završili na trećoj poziciji s omjerom 49-32, i za razliku od Atlante uspijevali su igrati konstantno dobro. Očekivano, najviše su problema imali na početku sezone kada nisu uspijevali povezati nekoliko pobjeda u nizu, a onda su fantastično odigrali period od prosinca uspjevši nekoliko puta ostvariti niz od četiri ili pet uzastopnih pobjeda. Indianin zaštitni znak – obrana, funkcionirao je besprijekorno velikim dijelom sezone. Ekipa su koja uz Memphis dopušta najmanje poena protivnicima, dopuštaju najmanji postotak ubačaja iz igre (42%), ubačaja za tri (32%), i primaju samo 96 poena na 100 protivničkih napada/posjeda. Međutim, slabost ove ekipe je njen napad, koji ponekad izgleda bezidejno, a Indiana je tek dvadeset i treća ekipa po efikasnosti budući da postižu “tek” 94,7 poena po utakmici.
Indiana i Atlanta ove su sezone igrali četiri puta i obje ekipe su odnijele po dvije pobjede na svom parketu. Zaboravimo te okršaje jer je doigravanje praktički potpuno novo natjecanje u kojima različite ekipe različito reagiraju. Različiti sigurno neće biti stilovi igre koje preferiraju obje ekipe. Indiana igra sporiju košarku, s kontroliranim napadima i čvrstom obranom dok Hawksi preferiraju brži tempo, tranzicijsku košarku s puno šutiranja i bit će zanimljivo vidjeti tko će se prije prilagoditi protivniku ili nametnuti svoj stil igre. Glavna bitka vodit će se na centarskim pozicijama. Atlantin duo Al Horford i Josh Smith su možda i najuigraniji centarski tandem u ligi, savršeno se razumiju na terenu, otvaraju si prostor i dijele asistencije. Horford je zapravo krilni centar, ali u nedostatku alternative prisiljen je igrati centra, i u napadačkom pogledu to radi jako dobro. Prosječno postiže 16,7 poena, posjeduje zavidnu leđnu tehniku koju ipak ne koristi u dovoljnoj mjeri, već se više oslanja na jako dobar šut s poludistance obično nakon pick and popa s Jeffom Teagueom ili Devinom Harrisom.
Josh Smith je prirodni lider ove ekipe, izvrstan all-round igrač s fantastičnim statističkim parametrima, često podcjenjivan, ali često i poguban za svoju momčad zbog loše selekcije šuta s poludistance. Smith posjeduje izvrsne atletske predispozicije i može igrati obje krilne pozicije, a ako igra nisko krilo ima mismatch protiv nižeg igrača kada igra leđima u niskom postu, te je isto tako dovoljno brz i okretan da individualnom akcijom iznenadi svog obično višeg i sporijeg čuvara kada igra poziciju krilnog centra. No baš kao i Horford, i Smith više voli pobjeći od obruča i šutirati dugačke dvojke što je najteži šut u košarci, s najmanjim postotkom ubačaja. Indiana u tom pogledu ima vrlo jednostavnu taktiku: oni često riskiraju i dopuštaju takve teške šuteve što im očito donosi dobre obrambene rezultate. Ovo je jedna i prva od ključnih točki ovog dvoboja: ukoliko Smith ne uvidi da se njegovo (loše) šutiranje s poludistance uklapa u Indianin defenzivni plan Hawksi bi mogli biti lako prizemljeni.
Na drugoj strani, Indianin centarski duo Hibbert i David West ne ovise previše jedan o drugome u napadu i nisu razvili zajedničku napadačku igru kao Horford i Smith. Hibbert je visok 218 centimetara i težak 130 kilograma, dok je West visok 206 centimetara i težak 113 kilograma i u startu oba igrača imaju fizičku nadmoć nad Horfordom (208 cm i 113 kg) i Smithom (206 cm i 102 kg). Hibbert je “tvrđava” koja svoju visinu ne koristi dovoljno, treća je napadačka opcija Pacersa, a i upitno je koliko je napadački talentiran. Međutim, Hibbert bi probleme Hawksima mogao stvoriti napadačkim skokom, budući da je on osmi najbolji sakupljač skokova u napadu u ligi. Još malo statistike: Pacersi su najbolja skakačka ekipa s prosječno 45,8 skokova, od čega je 12,9 u napadu. Hawksi nisu ni približno toliko dobri, tek su na 23. mjestu po prosječnom broju skokova, a dopuštaju 11 skokova u napadu svojim protivnicima što ih smješta na 21. mjesto lige. Ovdje dolazimo do druge ključne točke ovoga dvoboja: ukoliko Indiana nastavi dominirati skokom u oba pravca Hawksi nemaju previše izgleda.
Fizičku i skakačku inferiornost Hawksi bi trebali riješiti postavljanjem u petorku Johana Petra koji je na početku sezone bio tek treća opcija na mjestu centra, ali se ozljedom Zaze Pachulije prometnuo u prvu zamjenu Horforda. Hawksi na ovaj način više neće biti niski, lakše će kontrolirati skok, ali bit će nešto sporiji jer će Smith morati igrati poziciju niskog krila. Westa bi čuvao Horford što bi Westa dovelo u malo veće probleme. Horford je odličan skakač, ne posjeduje visinu ali se odlično postavlja i iznimno je snažan. West nema profinjena napadačka rješenja kada igra leđima, već koristi svojih 113 kilograma, što mu omogućuje da čuvare lako ugura pod obruč, međutim protiv Horforda će to ići nešto teže. Problem bi mogao biti Westov jako dobar šut s poludistance što će nešto sporiji Horford teže braniti ukoliko bude morao izlaziti na taj šut.
Atlantina visoka petorka s frontcourtom kojeg bi činili Petro, Horford i Smith donijela bi ekipama dobre i loše stvari. Dobra stvar za Atlantu jest što bi takva ekipa lakše kontrolirala skok, a to je za Indianu naravno lošija strana priče. Hawksi bi se s takvom petorkom našli u problemu jer ne bi mogli forsirati svoj visoki tempo i Hibbert bi mogao vrlo lako “zaključati” reket. Jedini način da odličnog defenzivca kao što je Hibbert izgurate iz reketa jest da mu postavite kao napadača odličnog šutera s poludistance kao što je Horford. Hibbert bi morao izlaziti iz reketa da bi branio Horfordov šut, posebno ako Dominikanca isti krene, a ulaskom Petra u petorku ta mogućnost otpada, reket se zatvara i manje je mogućnosti da Atlantini bekovi Teague i Harris uspješno penetriraju i napadaju obruč, što su sposobni raditi. Taktičke zamisli i igre trenera možemo proglasiti trećom ključnom točkom. Posebno se to odnosi na obrambeni segment gdje su Pacersi zbog stila igre i profila igrača u velikoj prednosti. Indiana će igrati svoju igru, to je sigurno,a vidjet ćemo za kakvu obranu će se odlučiti Atlanta. Ne bismo se trebali iznenaditi ako Drew postavi zonsku obranu zbog snažnije unutarnje igre Indiane, ali i slabijeg napada s perimetra.
Četvrta ključna točka zove se Paul George, koji je još jedan od razloga zašto će Smith vjerojatno početi utakmicu na niskom krilu, a ne krilnom centru. Atlanta nema igrača u svom rosteru koji bi mogao čuvati igrača All-Star kalibra kao što je George, a njihov najbolji obrambeni vanjski igrač je Smith koji tu rolu može odigrati zbog atletskih sposobnosti. Međutim, George je brži i eksplozivniji igrač od Smitha i mogao bi mu stvoriti velike probleme. Smith bi se na taj način puno više umarao nego kada bi čuvao Davida Westa, ali bi u napadu mogao igrati leđima protiv Georgea koji je niži od njega.
Što se bekovskih pozicija tiče tu ćemo laganu prednost dati Hawksima. Teague i Harris kod Atlante su odličan par combo bekova, spoj mladosti i iskustva u kojemu stariji Harris skida teret organizacije igre s leđa Teaguea kada su skupa na parketu, a to nije rijetkost budući da znaju početi u petorci. Radi se o brzom bekovskom paru solidnog šuta i dodavačkih sposobnosti, u tranziciji zbog svoje brzine jako neugodni, a nedostatak im je igra u obrani. Bekovski tandem Indiane čine iskusni George Hill i D.J. Augustin. Hill igra najbolju sezonu u karijeri i odlično se uklopio u Indianin sistem sporijeg napada, ali je i vrstan defenzivac. D.J. Augustin ne pruža ni približno dobre igre što je nekada pružao igrajući za Bobcatse iako igra manje minuta nego što je naviknuo. Kao što smo spomenuli prednost dajemo razigravačima Atlante zbog raznovrsnosti.
Prednost Atlanti dat ćemo i na poziciji šutera, barem što se tiče napadačkih sposobnosti. Atlantin Kyle Korver je već niz godina jedan od najboljih tricaša lige, a na dobrom putu da to postane je i John Jenkins. Problem za Atlantu jest što su obojica “samo” spot-up šuteri, koji sebi ne mogu iskreirati šut i teško da će se naigrati protiv moćne Indianine obrane. Kako god bilo, posjeduju više talenta od Indianinog Lancea Stephensona kojemu su glavni zadaci obrana i trka u tranziciji.
- Prvi krug doigravanja
U izjednačenim utakmicama kakve će biti ove između Indiane i Atlante često presudnu ulog odigra klupa. Tu su stvari poprilično izjednačene. Opet Pacersi imaju snažniju centarsku liniju u iskusnim igračima kao što su Ian Mahinmi i Tyler Hansbrough, dok će navijači Atlante nade polagati u ekscentričnog Ivana Johnsona, igrača s definitivno najvećom energijom kod Hawksa. Osjetit će Jastrebovi izostanak Zaze Pachulije zbog ozljede, koji bi im sada zlata vrijedio jer je odličan defenzivac i skakač. Što se vanjskih pozicija tiče Hawksi imaju bolje šutere, ali i lošije defenzivce u Jenkinsu, Anthonyju Tolliveru i Harrisu, dok obrnuta situacija vrijedi za Indianine zamjene Orlanda Johnsona, Geralda Greena i Augustina.
Za kraj, spomenimo još jedan bitan segment, koji uz reakciju igrača s klupe može odigrati ključnu rolu, a to su slobodna bacanja. Visoka preciznost s linije slobodnih bacanja u playoff izjednačenim utakmicama može biti presudna. Pacersi izvode 23 slobodna bacanja prosječno po utakmici uz realizaciju od 74,6%, dok Hawksi izvedu četiri slobodna bacanja manje uz postotak od 71%. To su dosta loši postotci koji Indianu smještaju na 19. mjesto uspješnosti, a Atlantu tek na 26. mjesto. Napomenimo i da kod Hawksa najviše slobodnih bacanja izvodi Josh Smith, otprilike 4 slobodna bacanja od kojih pogodi 2.
Što svaka ekipa mora napraviti za pobjedu opisano je već u četiri ključne točke pa se nećemo ponavljati, a na koncu se uvijek radi o vrlo jednostavnoj formuli: primi koš manje ili postigni koš više od protivnika. Vjerujemo da ćemo gledati izjednačen dvoboj, Hawksi su valjda znali što rade kada su odabrali Pacerse koji su u ovom okršaju favoriti, zbog prednosti domaćeg parketa, snažnije obrane, konstantnosti i svega prikazanog tijekom cijele regularne sezone.
Prognoza: Indiana Pacers – Atlanta Hawks 4:2
Raspored odigravanja utakmica:
1. Indiana – Atlanta, 21. travnja, 19.00h
2. Indiana – Atlanta, 25. travnja, 01.30h
3. Atlanta – Indiana, 28. travnja, 01.00h
4. Atlanta – Indiana, 29./30. travnja, nepoznato
5.* Indiana – Atlanta, 1./2. svibnja, nepoznato
6.* Atlanta – Indiana, 3./4. svibnja, nepoznato
7.* Indiana – Atlanta, 5./6. svibnja, nepoznato
(Vremena i datumi odigravanja susreta izraženi su po srednjoeuropskom vremenu; utakmice označene sa * neće se igrati ukoliko jedna od ekipa ostvari 4 pobjede prije te utakmice)