Tamo negdje sredinom lipnja 2006. godine NBA liga je dobila definitivnu potvrdu da ima novog superstara, koji æe na poziciji beka šutera biti glavni takmac Kobeu Bryantu u svim raspravama o najboljim dvojkama lige.
Naime, Dwyane Wade je maestralnom izvedbom (amerièki NBA analitièar s ESPN-a je tu predstavu u šest „èinova“ proglasio i najboljom u povijesti finala) u finalnoj seriji protiv Dallas Mavericksa odveo Miami Heat do prvog naslova u povijesti franšize. U ukupnoj pobjedi 4:2 Wade je prosjeèno bilježio 34,7 poena, 7,8 skokova, 3,8 asistencija i 2,7 ukradenih lopti zasjenivši pritom u potpunosti svog tada 34-godišnjeg suigraèa Shaquillea O’Neala (tek 13,7 poena i 10,2 skokova u finalu je bio znak da su Dieselove najbolje igraèke godine definitivno prošle).
Sljedeæe sezone (2006-07) branitelji naslova su u regularnom dijelu sezone ubilježili omjer od tek 44-38, što im je ipak bilo dovoljno za èetvrtu poziciju (prvi u svojoj diviziji) na istoku za doigravanje. Da stvari mogu biti i gore, pokazala je prva runda doigravanja, koja je rezultirala teškim porazom 4:0 od petoplasirane momèadi istoka, Chicago Bullsa. Ovakav drastièan pad branitelja naslova svakako je jasniji gledajuæi kroz prizmu ozljeda. Veæ ozbiljno naèeti O’Neal je odigrao je tek 40 utakmica u sezoni (17,3p/7,4s), dok je Wade nastupio u njih 51 (27,4p/4,7s/7,5a/2,1 ukl). Treæi strijelac Jason Williams je propustio ukupno 20 utakmica, a èetvrti strijelac Jason Kapono 15 utakmica. Na kraju nedovoljno oporavljeni Wade i O’Neal u doigravanju jednostavno nisu imali šanse protiv mladih poletnih Bullsa predvoðenih Benom Gordonom, Luolom Dengom i Kirkom Hinrichom.
Da dno dna ipak nije dotaknuto, pokazalo se u narednoj sezoni 2007-08, u kojoj je Miami ubilježio mizernih 15 pobjeda. Wade je opet kroz sezonu muku muèio s ozljedama odigravši identièan broj od 51 utakmicu kao i sezonu prije. Osjetljiv je bio i statistièki pad u odnosu na prethodne sezone, premda su to bile i dalje respektabilne brojke od 24,6 poena, 4,2 skokova i 6,9 asistencija. Osim Wadea, velik broj utakmica zbog ozljeda su propustili i Shaq i Udonis Haslem (samo 49 nastupa). Trade tijekom sezone u kojem je Shaq poslan u Phoenix oznaèio je definitivan kraj jedne mini ere za momèad sa South Beacha. Najzvuènije ime koje je došlo iz Phoenixa, Shawn Marion, u 16 utakmica u dresu Heata nakon razmjene ubacivao je prosjeèno 14,3 poena uz 11,2 skokova. Treba napomenuti kako je u sezoni 16 puta dres Heata obukao i legendarni Penny Hardaway, meðutim bez nekog znaèajnijeg uèinka.
Iznimno loš skor u sezoni je Miamiju donio pravo na 2. izbor drafta 2008. godine. Izbor Michaela Besleyja, koji je èesto spominjan i u kontekstu prvog izbora te godine, navijaèima Heata je unio novu nadu u bolje dane za njihov omiljeni klub. Novi ubojiti tandem Wade-Beasley trebao je biti nova osovina kluba, oko koje bi se izgradio novi tim koji æe iz godine u godinu kandidirati za naslov prvaka. Dwyane Wade je napokon bio zdrav, te je u narednoj sezoni 2008-09 odigrao individualno vjerojatno najbolju košarku svog života. Prosjeèno je bilježio 30,2 poena, 5,0 skokova, 7,5 asistencija, 2,2 ukradene lopte i 1,3 blokade, te je praktièki sam odveo momèad do playoffa nakon sezone izbivanja. Da nije bilo osrednjeg skora od 43-39 i maestralnog LeBrona Jamesa u Clevelandu, Wade bi te godine zasigurno osvojio MVP nagradu. Ipak, u playoffu Wade nije uspio svoju momèad odvesti u konferencijsko polufinale protiv izbalansirane momèadi Atlanta Hawksa (3:4). Michael Beasley je svoju rookie sezonu uz odreðene uspone i padove završio kao drugi strijelac Heata sa 13,9 poena u prosjeku, èemu je dodao i 5,4 skokova. Treba napomenuti da se osim Beasleyja na draftu Miami „dokopao“ sa mnogo nižim izborom drafta i Marija Chlamersa (10,0 poena i 4,9 asistencija u prosjeku), koji æe na kraju u klubu ostaviti mnogo dublji trag od Beasleyja.
Sljedeæa sezona je prošla bez ozbiljnijih problema s ozljedama po pitanju stožernih igraèa kluba. Dwyane Wade je odigrao sezonu na nešto nižoj razini od prethodne (26,6p/4,8s/6,5a), no momèad je ostvarila skor 47-35, što je bilo najbolje ostvarenje još od sezone 2005-06, kada je osvojen tada još jedini naslov u povijesti kluba. Razlog tome je bila veæa pomoæ Wadeu od strane ostatka momèadi. Jermaine O’Neal, koji je tijekom prethodne sezone zamijenjen iz Toronta u Miami za Mariona, postizao je 13,6 poena uz 6,9 skokova, dok je na svojoj tradicionalno solidnoj razini bio Udonis Haslem sa 10,6 poena i 8,2 skokova. Nažalost, Michael Beasley nije napravio skok u odnosu od svoje rookie produkcije, èemu su se svi nadali. Njegov nedvojbeni talent je sve èešæe bivao zasjenjen problemima van terena. Premda je postizao 14,8 poena uz 6,4 skokova, Pat Riley i uprava kluba su polako gubili strpljenje sa nestašnim Beasleyjem. U doigravanje je Heat još jednom ušao kao peta momèad istoka, što im je u dvoboju prve runde donijelo kasnije finaliste Boston Celticse, koji su ih bez ozbiljnijih problema izbacili iz doigravanja s konaènih 4:1.
Ljeto 2010. i tržište slobodnih igraèa rezultiralo je bombastiènim formiranjem „velike trojke“ na South Beachu. Dwyaneu Wadeu su se prikljuèili LeBron James i Chris Bosh. Nakon toga je Beasley poslan u Minnesotu za izbor druge runde drafta, dok se roster oko spomenute trojke, Haslema i Chalmersa popunjavao iskusnim veteranima i tzv. ring chaserima poput Mikea Millera, Juwana Howarda, Eddiea Housea i Zydrunasa Ilgauskasa. Nakon skora od 58 pobjeda i 24 poraza u regularnom dijelu sezone, momèad je u doigravanje krenula sa druge pozicije na istoku. Nakon što su redom padali sa 4:1 Philadelphia 76ersi, Boston Celticsi i Chicago Bullsi, „superprijatelji“ su zapeli na posljednjoj prepreci u obliku Dirka Nowitzkog i Dallas Mavericksa, koji su se tako na neki naèin osvetili Heatu za poraz u finalu s poèetka teksta. LeBron James je nakon blijedih izdanja u finalu bio izložen paljbi kritike iz raspoloživih sredstava. Imidž, koji je pretrpio bolan udarac nakon famoznog „decisiona“, sad je bio još više narušen.
Šampionska skraæena sezona 2011-12 donijela je malo promjena u momèadi. Najznaèajnije pojaèanje je u redove Heata pristiglo u vidu Shanea Battiera, koji se nakon prilièno razoèaravajuæe sezone iskupio u samom velikom finalu protiv Oklahome Cityja, ubacivši im u pet utakmica ukupno 15 trica. Osvajanje naslova u drugoj sezoni je definitivno skinulo dio tereta medijskog pritiska sa Wadea, Bosha, te naroèito LeBrona Jamesa. LeBron je osvajanjem naslova (plus MVP sezone i MVP finala) napokon skinuo sa sebe preuvelièavanu etiketu gubitnika i tzv. mental midgeta koji se plaši odgovornosti, èetvrtih èetvrtina i utakmica „na rubu“.
Ipak, ovim naslovom misija „superprijatelja“ u Miamiju nikako nije završena. Preuranjene najave o višestrukim naslovima NBA prvaka zasigurno neæe biti zaboravljena, te æe za konaèni uspjeh eksperimenta u Miamiju u oèima analitièara i fanova trebati osvojiti još barem jedan ili dva naslova prvaka. S obzirom da se prvenstveno snaga mladih Oklahoma City Thundera više ne može ignorirati, misija Miami Heata neæe u narednim sezonama biti nimalo laka.