Nema ništa bolje nego svoje zanimljivo mišljenje o nekoj temi podijeliti s drugima. Tim bolje ako ga staviš na papir. Za NBACro. Za randomizaciju.
Boris Vrga
Nedavno je izašla lista nominiranih umirovljenih košarkaša za mjesto u Kući slavnih koju predvode poznata imena poput Yao Minga, Allena Iversona i Shaquillea O’Neala. Par reportera koje pratim je iznenadilo što na njoj ponovno nema Roberta Horryja, što je onda zaintrigiralo i mene te sam odlučio malo istražiti njegov slučaj. Horry se naime umirovio 2008., te je nakon isteka roka od 5 godina u mirovini, još 2013. postao jedan od kandidata za nominaciju, no svake ga se godine redovno zaobilazi. Svi koji prate NBA znaju tko je Big shot Bob. Jedini je igrač sa 7 ili više naslova prvaka koji nije bio član Boston Celticsa (većinom su to oni igrači koji su bili u toj momčadi između 1957. i 1969.godine jer su u tom razdoblju Celticsi osvojili čak 11 naslova). Ultimativni timski igrač i noćna mora protivničkih navijača. U Sacramentu je i dalje jedna od najomraženijih sportskih ličnosti. Svi znamo zašto. Kako za njega nema mjestu u Springfieldu? I zašto su na listi vjerojatnosti ulaska u Kuću slavnih, prema stranici basketball-reference.com, ispred njega recimo Peđa Stojaković, Gilbert Arenas i Latrell Sprewell ?
Ako malo bolje analiziramo njegove brojke, stvari postaju malo jasnije. Horry je u karijeri počeo samo 480 od 1107 odigranih utakmica (što je svega 43%) te je na prosjecima koji baš i neće upasti u oko – 7 poena, 4.8 skoka, 2.1 asistencija te 1 blokada i 1 ukradena lopta po utakmici. Ujedno i nije bio baš efikasan, jer je njegov PER (player efficiency rating) bio ispod prosjeka lige u svakoj od 16 odigranih sezona te naravno, nijednom nije izabran u All-Star momčad što su sve stvari koje članovi izbornog komiteta uvažavaju. Međutim, naravno da postoji i druga strana medalje. Horry je primjerice prvi igrač u povijesti NBA lige koji je u jednoj sezoni sakupio 100 ukradenih lopti, 100 blokada i 100 postignutih trica. I dalje je vodeći igrač po broju postignutih trica u NBA finalima(53). I ono što je vjerojatno i najvažnije, u ključnim trenucima, kada ga je momčad trebala, uvijek se odazvao. Mnogi će reći da ne bi bio nigdje da nije igrao uz Olajuwona, Bryanta, O’Neala i Duncana. Međutim, takvima se lako može postaviti i protupitanje – bi li svi oni osvojili sve svoje prstenove bez Roberta Horryja u ekipi? Jer on nije bio bilo kakav igrač zadatka, već jedan od najboljih role playera u povijesti lige i zašto ga takvog ne bi nagradili, da sva djeca koja se bave košarkom uvide da nije sve u postizanju poena i statistici, već da ćete i obavljanjem onih malih zadataka koje rijetki vide i stavljanjem momčadi ispred sebe moći nešto postići i biti priznati kao veliki igrači.
Možda će njegova legenda živjeti i unatoč izostavljanju iz Kuće slavnih, jer kao što je junak ovog randomiziranja jednom prilikom prigodno izjavio : „ Biti ću iskren, ne očekujem ulazak u Kuću slavnih jer ljudi ocjenjuju igru na temelju poena, skokova, a ne svih malih zadataka koje obavljate. No stvar je u tome da ako i ne izborim ulazak, o meni će se pričati više nego o onima koji ga izbore, jer će svi uvijek u tim razgovorima reći : „A što je s Robertom Horryjem?“ Tako će moje ime uvijek biti spominjano. U bilo kojem slučaju ću i dalje biti sretan čovjek.“
Mihael Cvetnić
Sjećate se prije dvije godine kad je Jeff Hornacek tek došao na klupu Sunsa i kad je ostvario neočekivano dobar rezultat? Sjećate se kako su Sunsi igrali izvrsno i jedinstveno te kako se kad nisu ušli u playoff nitko nije ljutio jer su tijekom regularne sezone bila jedna od najzabavnijih ekipa? U redu, sad uzmite potpunu polarnu suprotnost svega toga – dobrodošli u sezonu 15/16 za momčad iz Arizone.
Neću previše daviti statistikom, ali važno je navesti par podataka koji dosta koncizno predstavljaju što se kod Sunsa događa na širem (ili recimo ljudskom) planu. Po obrambenom i napadačkom rejtingu Sunsi su u donjoj trećini što je bitna regresija u odnosu na prošlu sezonu u kojoj su se držali pristojnog prosjeka u obje kategorije (i još bitnija regresija u odnosu na prije dvije godine, ali to je brod koji je davno otplovio). Kontrarno tim regresijama, Sunsi su treća momčad lige po broju posjeda iliti paceu što se na našem jeziku (upareno s podacima o obrani i napadu) zove trčanje k’o muha bez glave.
Što se dogodilo? Ono očito, odlasci ključnih igrača preko ljeta i ono još očitije u eri Roberta Sarvera (vlasnika franšize) – tradeovi i potpisi koji natežu košarkašku logiku do maksimuma. U jednom trenutku tijekom ljeta netko u Phoenixu je pomislio da će dovođenjem Tysona Chandlera nekako osigurati dolazak LaMarcusa Aldridgea. Ta linija razmišljanja je, kako sada ispada, imala manu ili dvije i 33-godišnji centar s nizom zdravstvenih problema iz nepoznatog razloga LaMarcusu nije bio dovoljan. Ali koga briga. Nije da bi ovu ekipu spasio i Aldridge. Još jedan podjednako važan događaj, također s ciljem dovođenja Aldridgea, bio je trade Marcusa Morrisa u Detroit. Na to donekle i mislim kad kažem da ni Aldridge ne bi spasio Sunse – na trade svog brata Markieff Morris bi svakako gledao kao izdaju (i s dobrim razlogom), bez obzira na krajnji rezultat i situacija bi bila zagađena. Znate, kao sad. Atmosfera oko momčadi postala je izrazito negativna i ulazeći u sezou skoro se moglo osjetiti da ne može završiti bez turbulencija.
Jeff Hornacek tako je ostao s ultimativnim navrat-nanos sklepanim rosterom s kojim nije mogao puno napraviti u samom startu. Jedini obećavajući dio momčadi bila je bekovska kombinacija Brandon Knight – Eric Bledsoe i ona je u pravilu do sada funkcionirala poprilično dobro. Bledsoe je igrao na posebno visokoj razini, prije nego što je imao standardnu bledsoeovsku ozljedu koljena. U toj točki je počeo potpuni raspad i od tada na trenutke možemo doživjeti prizore poput „19-godišnji rookie koji nikad u životu nije igrao point guarda pokušava vrtiti pick and roll na konzistentnoj bazi“. Naravno da je došlo do potpunog sloma. Pribrojite tomu i Hornacekova čudna inzistiranja na postavama s dva visoka koje su dokazano producirale negativan net rating i imale problema s mali detaljem zvanim zabijanje koševa i dobivate dno dna – rekordno niska 22 poena na poluvremenu u utakmici protiv Lakersa (koji su momčad s najgorom obranom u ligi). Lakersi su u jednom trenutku vodili 38 poena (da, momčad koja je opasno blizu tzv. bobcatanja, odnosno statistički najgoreg napada [29.] i obrane [30.] u ligi). Ukratko, Sunsi su izgledali kao ekipa koja se prije tjedan dana riješila dva glavna pomoćnika trenera i očekivala da se time svi problemi magično riješe. Što kažete? To su i napravili? Hm…
I tu se na kraju vraćamo na Sarvera kao glavni uzrok svega. Nisam siguran da vlasnik nužno može učiniti NBA ekipu dobrom, ali ono što je sigurno i dokazano je da je može učiniti užasnom i naizgled nesposobnom usprkos svim sposobnim ljudima koji je sačinjavaju. Tako je nakon svega ovoga i svog nemalog dijela u kolapsu (recimo da nisam pretjerani obožavatelj braće Morris, ali potpisati ih zajedno s popustom i onda jednog poslati u Detroit prvom prilikom nije baš najljepše s ljudske strane), gospodin Sarver odlučio izaći u medije i podijeliti svoja viđenja o Sunsima, Markieffu Morrisu, ali i o cijeloj milenijskoj generaciji. Bilo je tu svega, ali stvar se uglavnom svodi na to da se mlađa generacija ne zna nositi s neuspjesima zbog društvenih mreža koje omogućuju trenutnu gratifikaciju oko trivijalnih postignuća i tako postavljaju nerealna očekivanja od stvarnosti, a Markieff Morris je savršen primjer toga. Problem nije u tome da se nužno ne slažem sa Sarverom (iako sam i sam milenijalac, valjda[definicija je poprilično labava]). Problem je u tome što Sarver nije u stanju vlastitu kritiku primijeniti na sebe. Nasumični otkazi pomoćnicima, snovi o hvatanju Aldridgea ili, ako odemo dovoljno daleko u prošlost, prodavanje draft pickova za gotovinu; sve to vrišti trenutno zadovoljstvo nauštrb realnosti. Tko zna, možda Sarver ima više zajedničkog s korisnicima Twittera, nego što je itko, pa i on sam, u stanju zamisliti.
Toni Lazarušić
Jedna zanimljivost vezana uz Heat i njihov raspored. Miami je odigrao ukupno 35 utakmica i imaju omjer 21-14 (zaključno s četvrtkom). Od 35 utakmica čak 23 su odigrali kod kuće (omjer 15-8), u gostima samo 12 (6-6 omjer). Protiv ekipa s Istoka imaju score 11-12, a protiv Zapada su odlični, 10-2 omjer pobjeda i poraza. Ostaje dojam da je Miami mogao i malo bolje iskoristiti svoj raspored i na kontu imati poneku pobjedu više posebno kada se zna da su protiv trenutno najboljih ekipa u ligi – Warriorsa, Spursa, Oklahome i Clevelanda odigrali samo 3 utakmice (omjer 2-1). U nastavku sezone raspored im ne ide na ruku. U petak im počinje turneja Zapadnom konferencijom na kojoj će odigrati čak 6 utakmica. Kada tu završe posao 19. siječnja ih čeka utakmica doma protiv Bucksa, a onda opet imaju 5 uzastopnih gostovanja u 9 dana. Do kraja sezone Heat će odigrati 18 utakmica kod kuće i 29 u gostima. Kažu da je najbolji pokazatelj snage neke ekipe njihova sposobnost pobjeđivanja na gostujućim parketima, pa da vidimo od čega je Miami sazdan.
Filip Bekavac
Prije otprilike dva tjedna buknula je žustra rasprava na većini američkih košarkaških portala treba li zvijezda Sacramento Kingsa DeMarcus Cousins ostati u momčadi ili je došlo vrijeme za rastanak. Otprilike tada je na blog Sacramenta Sactown Royalty stavljena anketa u kojoj je 65% navijača priželjkivalo rastanak s centrom sa sveučilišta Kentucky. Mnogi, neki manje poznati, a neki poznatiji NBA novinari ponudili su svoje viđenje stvari i skoro su jednoglasno bili za to da je Cousinsovo vrijeme u Kingsima prošlo, opravdavajući to premisom kad bi mogao popraviti krvnu sliku momčadi, već bi to učinio u posljednjih šest godina koliko je dio Kingsa.
Uz svo dužno poštovanje, ne slažem se s tim.
Kao prvo, dalo bi se raspravljati o tome koliko su Kingsi zapravo podbacili, a koliko su njihovi rezultati realan odraz njihove kvalitete. Pokušajte navesti ijednog igrača Kingsa koji je podbacio ove sezone. Rudy Gay? Postiže 18 koševa, gotovo tri manje od prosjeka karijere, ali i igra gotovo tri minute manje u prosjeku. Šutira tricu samo 32%? Prosjek karijere mu je jedva 35. Postotak šuta za dva poena mu je bolji od prosjeka karijere. Je li Gay podbacio? Nije. Igra sasvim solidno. Što je s Rajonom Rondom? Rondo je zapravo izuzetno pozitivno iznenadio; vjerujem da ga Mavericksi nikad ne bi pustili da je ovako igrao za njih. Prvi je asistent lige i rugi po triple double učincima s ukupno četiri ove sezone. Ima tri koša i gotovo duplo više asistencija nego u Dallasu. Ne valja klupa? Marco Belinelli igra sjajno, vrlo učinkovito i odlično iskorištava svoje minute, Omri Casspi igra sezonu karijere i gađa trice s preciznošću od gotovo 50%, dok je Darren Collison vrlo dobar, iako bi mogao biti konstantniji. Uz to, da su Kingsi pobijedili sve utakmice koje su gusto izgubili, sad bi plesali oko polovičnog učinka i bili bi debelo u igri za doigravanje, iako ni sad nisu bez izgleda.
Drugo, ako Cousins ode, što uopće Kingsi mogu dobiti za njega, a podjednake je vrijednosti? Recimo da Kingsi traže nekog All-Star igrača za Cousinsa. Neće im ga dati nitko, barem ne igrača jednake, a pogotovo ne veće vrijednosti. Cousins je napadački daleko najbolji centar u ligi i nitko mu nije ni blizu. Vjerojatno bi se svi složili da je ukupno gledano među najbolja 3 centra lige i među najboljih 20 igrača u cijeloj NBA. Kojeg igrača te kvalitete Kingsi realno mogu dobiti, a da mogu na njegove vrhunske predstave računati još 5-6 godina? Niti jednog. U redu, što je s izborima na draftu? Mislim kako ne bi bilo nerealno, s obzirom na Cousinsovu kvalitetu, tražiti dva izbora prve runde plus još jednog ili dva solidna igrača s klupe. Pretpostavimo da to i dobiju. To bi im donijelo dobar zalog za budućnost, ali draft ne nudi nikakve garancije – pitajte samo Philadelphiju. Opet se cijela stvar oko rebuildinga Kingsa vraća na početak s vrlo neizvjesnim trajanjem i završetkom.
Treće, većina onih koji zagovaraju razmjenu Cousinsa to čine jer ne vjeruju kako će on produžiti ugovor s Kingsima. Iskreno, u ovom trenutku on to sigurno ne bi učinio. Ali njegov ugovor traje još pune dvije sezone poslije ove, a dvije i pol godine je jako dugo u NBA ligi. Prije tri i pol godine Philadelphia je igrala u polufinalu istoka i jedva ispala, a znamo gdje su danas. Osim toga, bez Cousinsa u momčadi Kingse ne očekuje ništa dobro. Ove sezone je propustio četiri od prvih osam utakmica, a Kingsi su ih izgubili s ukupno 50 razlike. U Cousinsovoj karijeri Kingsi su zabilježili samo 11 pobjeda i čak 37 poraza kad je bio ozlijeđen, bolestan ili pod suspenzijom. Da cijela ova premisa o potrebi njegovog odlaska bude besmislenija, Cousins igra jako dobro ove sezone – bilježi 25 poena i 11 skokova, dobar je s poludistance, izvana je sve bolji (31% šut za tri uz prosječno četiri pokušaja), a solidan je i s linije slobodnih bacanja (78%). U obrani se isto malo popravio, iako mu je to najslabiji dio igre i može puno rasti u tom pogledu, barem je prosječan.
Dakle, nakon svega navedenog, smatram kako bi najpametniji potez bio nastaviti graditi ekipu oko Cousinsa, jer u ovom trenutku bolje rješenje za Kingse jednostavno ne postoji. Treba pokušati u sljedeće dvije i pol godine napraviti apsolutno sve za iskorak, a ako se u tome ne uspije, tek onda okrenuti novu stranicu i početi graditi nešto novo. Prave alternative za Sacramento, po mojem mišljenju, i tako nema.
Nihad Žunić
Svoju ljubav prema NBA statistici i brojevima iskazati ću i u novom izdanju randomizacije. Naravno da to neće biti iste statistike kao prošli put, ali vjerujem da će i ove biti isto tako vrlo zanimljive. Krećemo od jedne legende koja se baš i ne može pohvaliti dobrom sezonom…
–Kobe Bryant igra jednu vrlo lošu sezonu, što šuterski, što generalno. On je inače 12. u čitavoj ligi po pokušajima za tri (ima ih 212) ali ima samo 55 pogođenih trojki, što bi ga stavilo na 31. mjesto u ligi, a i to mjesto dijeli sa suigračem Nickom Youngom, kojem je za isti broj pogodaka trebalo čak 64 manje pokušaja. Kada smo već kod trica, možda je malo iznanađenje koji je u tim segmentima Mostarac i od ovog ljeta član Phoenix Sunsa, Mirza Teletović. On je 24. po broju pokušaja, 15. po broju pogodaka a donedavno je bio i top pet po procentu šuta – sada je tek 12.
-Kada bih vas pitao koji to tim ima najveću prosječnu razliku u poenima (scoring margin), većina vas bi rekla Golden State. Većina bi se i prevarila, jer je Golden State tu drugi. Prvi su San Antonio Spursi koji imaju nevjerojatnih 13.5 poena više od svojih protivnika u prosjeku, što je najbolje u NBA povijesti (ako se nastavi ovako do kraja sezone, što je vrlo teško održati). Postoji samo sedam ekipa u NBA povijesti koje su imale ovaj stat iznad +10.0, a ove godine imamo dvije (Warriorsi su na +12.0). Inače, GSW je i prošle godine bio blizu da uđe kao osmi tim sa +10.0 ili više, ali su promašili taj poduhvat za samo +0.04 poena. Da su postali osma ekipa, postali bi i sedma od tih osam koja je sezonu završila titulom – jedino Milwaukee Bucksi nisu osvojili titulu u sezoni 1971-72 kada su imali prosječnu razliku +11.16, ali su ih zaustavili LA Lakersi u finalu konferencije.
-Ostajemo kod statistike o prosječnoj razlici, ali ovaj put idemo na drugi kraj – Philadelphia 76ersi. Naime, kao što su rijetke tako dobre ekipe da razbijaju svoje protivnike u prosjeku sa 10 ili više razlike, također su rijetke ekipe koje gube sa prosječnom razlikom od 10 ili više poena. Prošle godine su trebali biti druga ekipa u 21. stoljeću koja bi gubila sa prosječnom razlikom od 10 poena, ali su tu sudbinu izbjegli za tačno poen. Inače, pridružili bi se tužnim Charlotte Bobcatsima koji su 2011-12 gubili sa 13.9 poena u prosjeku, ali nisu niti oni najgori u povijesti. Najgori su Dallas Mavericksi iz 1992-93 koji su u prosjeku gubili sa 15.2 poena razlike. Ove godine, Sixersi su na -11.8 a blizu su im i Lakersi sa -9.9.
-Ova NBA sezona je sva u znaku San Antonia i Golden Statea. Ove small-market ekipe dominiraju ligom sa igrom koja je izuzetno atraktivna, a po statistici je teško naći neku koja nema jednu od ove dvije ekipe u barem top tri. Pokušati ću da se klonim ovih standardnih statistika, te ću naći neke o kojima se ne sluša svaki dan. Recimo, da li ste znali da Spursi predvode ligu po procentu asistiranih trica – dok je prosjek lige 84.1%, čak 94.2% trica San Antonia je rezultat nečije asistencije. To doduše nije čudno, s obzirom na motion offense kojeg gura njihov trener, legendarni Gregg Popovich. Ne čude ni statistike o asistencijama – Spursi su drugi, a ispred njih samo taj Golden State. Kada smo već kod Golden Statea, da li ste znali da oni imaju najbolji line-up možda u povijesti NBA lige? Njihova super-small postava sa Greenom na centru i Iguodalom na četvorci ima net rating od čak +66.5, a ta postava je do sada na parketu provela skoro 65 minuta. Teško je naći neku postavu u NBA povijesti koja tako dominira košarkaškim parketom.
-Pomalo NBA centri kreću da vježbaju šutiranje trica, naravno, zbog sve veće popularnosti small-ball košarke koja čini neke centre u ligi vrlo beskorisnim. Mislim da je prvi, iako nije baš klasični centar, revoluciju počeo Chris Bosh koji je 2013-14 sezone šutnuo 218 trica – što je za 78 manje nego što je pokušao u svojoj čitavoj karijeri prije toga. Ove godine, fokus je na tri centra – Anthony Davis (isto tako ne baš pravi centar, ali to igra često), DeMarcus Cousins te Al Horford. Krenuti ćemo od Unibrowa koji je ovo ljeto prepadao svakoga tko je New Orleans imao na rasporedu rano, s obzirom na to da je svo ljeto objavljivao videe kako vježba vanjski šut. Svi smo se prepali jer je Davis već dominantna sila unutar arca, zamislite horora u očima protivničkih trenera kada još doda tricu u svoj repertoar?! Nažalost po Davisa i sve fanove Pelikana, sezona nije počela kako treba i tek sada se polako stabilizuje. Prije ove godine, šutnuo je ukupno 27 trica u tri godine, a već sada ima 51 pokušaj za tri (samo 15 ubačaja, vrlo loš procenat od 29.4%). Horford je prije ove godine pokušao ukupno 65 trica u osam sezona, a ove godine je već ispalio 104 trojke (35 pogodaka, prihvatljiv procenat od 33.7%). Cousins je imao vrlo čudan put što se triče trojki. U prve tri sezone u ligi, znao je izbaciti poneku s distance, te je imao redom 18, 14 te onda 22 pokušaja uz redom procente šuta 16.7%, 14.3% i 18.2%. Onda se smirio, te naredne dvije sezone imao ukupno 15 pokušaja uz dva ubačaja. Ove sezone? 88 pokušaja, što je 3.7 po utakmici, uz procenat uspješnosti od 29.5%, što mu je najbolji u karijeri. Tko je sljedeći centar koji će šutati sa distance? Možda DeAndre Jordan? Možda, kada nauči da pogađa svoja slobodna.