Razum i osjeæaji

Osjeæaj je grozan, kao da vam je netko izbio zrak iz pluæa. Nakon toga dolazi bijes i ljutnja, a sve kulminira osjeæajem potpunog oèaja. Nervozno koraèanje po stanu? Tu je. Ljutito bacanje stvari prema ekranu? Tu je. Nesanica? Tu je. Buljenje u strop kao da se na njemu pojavila razgoliæena prilika Sophie Vergare? Tu je.

Možemo se zavaravati, možemo se pretvarati, možemo odmahivati rukom i rezignirano slijegati ramenima, no èinjenica je da odraslim ljudima sport znaèi puno više nego bi trebao. Nogomet je igra. U kojoj 22 budaletine trèe po travi ganjajuæi kožnu sferu. Košarka je igra. U kojoj 10 manijaka ubacuje kravlju kožu kroz metalni obruè. Rukomet je igra. U kojoj 14 likova skaèe i baca loptu i pokušava shvatiti pravila koja se konstantno mijenjaju. Football je igra. U kojoj oklopljene mrcine udaraju jedna drugu u pokušaju da se dokopaju svetog kožnatog jaja. Sport je u naèelu djeèja igra i sam po sebi nema apsolutno nikakvu vrijednost.

Ono što mu daje vrijednost je sposobnost ljudi, nevjerojatno velikog broja ljudi, da u njega uliju svoje osjeæaje i u potpunosti se prepuste neèemu što ne mogu kontrolirati. Bez toga nema nièega. Nema punih dvorana. Nema proslava naslova. Nema bolesnih kolièina novca koje plaæate da bi ste doslovno nosili svoje osjeæaje na rukavu (preko dresova i majica). Nema radosti i veselja zbog velikih pobjeda. Bez toga nema ni ovog groznog osjeæaja u kojem se isprepliæu bijes i praznina kao što se vinova loza isprepliæe sa žicom i kolcima.

Chicago Bullsi su mi izbili zrak iz pluæa u èetvrtoj seriji utakmice s Miamijem. Osam sekundi prije kraja Derrick Rose dobio je loptu koju je morao zabiti za pobjedu. Nije uspio. Bullsi su se raspali u produžetku. Zubima sam zgnjeèio penkalu koju sam izgrizao od nervoze, odjurio sam u kupaonicu i onda šakom opizdio u štok od vrata.
„Zašto se tako nerviraš?“, upitala me gospoða F.
„Šta misliš da bi ja gledao ovo sranje u šest sati ujutro svake veèeri da mi nije stalo“, bilo je sve što sam joj mogao reæi.
U petu utakmicu ušao sam hladan i rezigniran, pomiren s porazom. Nevjerojatnu pobjednièku seriju Heata u kojoj su okrenuli – 12 u samo 4 minute odgledao sam mirno i stoièki. Bolja ekipa je prošla dalje. Srce je govorilo jedno, razum je rekao drugo.

Svejedno, dan nakon što su Bullsi ispali osjeæam se jednako grozno. Prokleti razum ne pomaže. Zato jer znam da su imali šanse, realistiène šanse za prolazak u finale. Svaka utakmica lomila se u zadnjih par minuta osim one prve. U zadnje dvije u potpunosti su zatvorili reket i prisilili Miami na šuteve iz vana i tako realizirali svoj obrambeni plan. Nije da ih je Miami razbio, iako konaènih 4 – 1 odaje takav dojam. Baš zbog toga ovaj poraz boli, i bolit æe još jako dugo. Nešto kao košarkaška repka na svjetskom. Ili nogometna protiv Turske. Znaš da su imali šanse, unio si sebe u potpunosti u utakmicu i na kraju si ostao povrijeðen.

Kad se takve stvari dogode i kad ostanete povrijeðeni u životu normalno je da postavite jedno pitanje. Zašto? Bilo da se dogode ozbiljne stvari kao što je smrt u obitelji, bolest, razvod ili otkaz, bilo da se dogode trivijalne stvari kao ispadanje vama najdražeg košarkaškog kluba iz finala Istoène konferencije od ekipe koju ne podnosite. U nekim sluèajevima teško je ili gotovo nemoguæe dati odgovor, u ovom pak nije. Dosta je ovih mojih patetiènih pametovanja, kreæemo u analizu.

1. Rose nije kriv

Kroz zadnjih 20 godina postalo je iznimno popularno upirati prstom u pojedince u momèadskim sportovima. U rijetko kojem sportu je to tako izraženo kao u NBA košarci koja je postala popularna tek kad je nauèila reklamirati svoje zvijezde. Takva kultura stvara privid da su iskljuèivo oni zaslužni bilo za pobjede bilo za poraze svojih ekipa. No to nije baš tako.

Nakon ispadanja Bullsa najlakše je uperiti prstom prema Derricku Roseu. Zašto ne? MVP regularne sezone statistièki je bio jako loš. Njegov šut u seriji na kraju se zaustavio na oèajnih 35 posto. Njegovo rokanje trica bilo je oèajno, a niti jednom tijekom serije nije prešao 8 asistencija.

Njegova igra bila je nešto bolja nego što statistika govori, no nije bila dovoljno dobra za playoff. Dapaèe, izgledala je jednako kao u regularnoj sezoni. Kad gledate utakmice gotovo da možete primjetiti šprancu – Rose u startu iskušava vanjski šut. Ne ide ga. Pokušava razigrati suigraèe. Ne ide ni njih. Kreæe s ulazima. Zabija par, no Heat tad zatvara reket. Promašuje iz kontakta, traži faulove, ne dobija ih. Opet pokušava odigrati nešto sa suigraèima, no njih opet ne ide. Tada kreæe frustracija i kombiniranje loših šuteva, slabih ulaza i izgubljenih lopti. Jednom rijeèju – forsiranje. Od kojeg nije znao odustati.

Forsiranje mu je ove sezone donijelo MVP nagradu, donijelo mu je rekordan broj pobjeda i svjetsku slavu. Problem je što forsiranje u playoffu protiv kvalitetnih ekipa ne prolazi. Rose se tako našao u sliènom loncu s Russellom Westbrookom koji je sam izgubio tri utakmice Thundera u ovom doigravanju.

No Rose se u tom loncu ne bi trebao krèkati. Za razliku od Wesa on ni u jednoj utakmici nije imao 6 uzastopnih napada na punu obranu u kojima nije dodao loptu. Rose forsira, ali ne igra 1 na 5 košarku. Njegovo forsiranje plod je nemoguænosti Bullsa da odigraju složen napad i rašire obranu vanjskim šutom. Rose nije forsirao kad je u ekipi imao Bena Gordona. Nije forsirao kad je u ekipi imao Johna Salmonsa. Njegovo forsiranje zapoèelo je kada je ostao bez partnera u backcourtu. Rose je postao volume scorer tek kad je morao preuzeti broj šuteva koji inaèe otpada na obe bekovske pozicije. To je prolazilo u regularnoj sezoni, no u playoffu nije prošlo. Bullsi su jednostavno imali

2. Loše organiziran napad

Postoje dvije stvari koje Tom Thibodeau mora napraviti u offseasonu. Prva je odlazak na lekcije pjevanja kod Malefica ili nekog drugog black metal growlera jer æe inaèe poderati glasnice do svoje treæe sezone ako ne nauèi kakvu korisnu tehniku. Druga je zapošljavanje ofenzivnog koordinatora.

Thibs je godinama radio u ligi kao asistent specijaliziran za defanzivu, stoga nije èudo da je njegov napad prije svega bio produžena ruka pažljivo složene i prekrasne obrane. Brzina, tranzicija i potpuna sloboda u napadu bili su njegovi postulati kroz èitavu sezonu i baš poput Rosea nije ništa promijenio u playoffu. Trebao je*. Napadi Bullsa na postavljenu obranu izgledali su traljavo, nekoordinirano i bezidejno. Bullsi su praktièki imali tri prave akcije – visoki pick and roll s Noahom nakon kojeg slijedi ulaz, pick and roll s Boozerom i dvostruki blok za Kylea Korvera na osnovnoj crti nakon kojeg slijedi šut s krila. To je sve. Tri akcije. Èak je i jadni, nesposobni Vinny del Negro imao three guard weave, nekoliko pick and rollova i offball blokova. Thibs nije imao ni to. Èitavu seriju, zapravo èitav playoff napad je izgledao bezidejno kad nije mogao nametnuti tranzicijsku košarku. Stoga ne treba zaèuditi što su

* Kako je lijepo praviti se pametan nakon završene serije. Ma milina.

3. Boozer i Deng podbacili

Luola donekle možemo opravdati. Èovjek je odigrao maestralnu obranu na LeBronu, prisilio ga je na velik broj promašaja i izgubljenih lopti i trošio se više i intenzivnije od Ase Akire u grupnjacima. Kad uzmemo u obzir da Bullsi nemaju jednu jedinu akciju izgraðenu za njega i kad uzmemo u obzir da veæ godinama znamo da si èovjek ne može sam kreirati šut iz driblinga i da ima tako oèite fejkove da na njih ne bi nasjeo ni naivni Dudek iz Gruntovèana onda su njegove slabašne napadaèke partije trebale biti oèekivane.

Problem je što je podbacio èovjek koji ga je trebao pokriti u napadu. Carlos Boozer je bio grozan. Èovjek koji je za ovu sezonu inkasirao 14,4 milijuna dolara trebao je biti drugi strijelac u doigravanju. U finalnoj seriji imao je jednu solidnu i jednu dobru utakmicu u napadu. U obrani je bio takva rupa da je ni Noah ni Deng, dvojac koji možemo ubrojiti meðu 25 najboljih defanzivaca u ligi, nisu uspjeli zaèepiti. Carlos je dopustio Boshu da se razmaše, toliko ga je slabo èuvao da je ovaj dobio na samopouzdanju, a u napadu nije uspio nadoknaditi štetu napravljenu defanzivnim propustima.

Èak i kad uzmemo u obzir nepostojanje ofenzivnog plana glavnog trenera neshvatljivo je da Boozer tijekom èitave serije nije ogradio Bosha svojom guzièetinom, zatražio loptu u low postu, isfintirao ga krasnom leðnom tehnikom koju posjeduje i položio od table. Ni jednom! Sve njegove akcije svodile su se na veæ spomenuti pick and roll s Roseom nakon kojeg se nije zabijao nisko nego je ostajao na pick and popu kojeg Bosh sasvim pristojno èuva, nakon èega je ili šutirao s poludistance ili odraðivao dva koraka leðima praæena s teškim fadeway šutem ili faceup izbaèajem koji nije bio posebno precizan.

Da stvar bude gora ni klupa se nije iskazala u napadu. CJ Watson je brzo upropastio sve dobro što je napravio, Taj Gibson jednostavno nije bio konzistentan, a Kyle Korver se nije mogao sastaviti sa šutem zbog èega je reket Miamija uvijek bio maksimalno zgusnut.

Samim tim nije èudo što su Bullsi imali

4. Problem zabijanja u završnicama utakmica

Forsiranje glavnog igraèa. Nemoguænost drugog i treæeg strijelca da zabiju. Nepostojanje plana igre u napadu. Nesposobnost šutera da razvuku reket. Postoji li veæi recept za katastrofu u završnicama? Bullsi su se borili, klali, muèili i ostajali u utakmicama do samog kraja. Tada su jednostavno nestajali. Zadnji napadi u èetvrtoj i petoj utakmici savršeno su ilustrirali nesposobnost Bullsa da zatvore tekme.

Derrick Rose je u svakom susretu igrao protiv Mikea Bibbya. Dok je Bibby bio na terenu Bullsi nisu odigrali niti jednu izolaciju protiv sporog, starog igraèa. Igrali su iskljuèivo pick and roll kojeg su igraèi Heata savršeno èuvali i nakon kojeg su lakoæom udvajali Rosea. Jedine izolacijske akcije Bullsi su odigrali u trenutku kad je Rosea èuvao LeBron James, jedini èovjek na terenu koji mu je mogao parirati brzinom i koji je bio dovoljno visok da mu onemoguæi èist šut. U trenutku kad su trebali igrati pick and roll oni su zastranili. Te dvije akcije savršeno su sumirali seriju – bile su loše pozvane i još gore odigrane.

Kad tako postavimo stvari ispada da su Bullsi pobijedili sami sebe, no to je samo pola istine. Bez obzira da li ih volite ili ih mrzite igraèima Miamija morate skinuti kapu. Bosh je konaèno dokazao da može podnijeti teret playoffa i u ovoj je seriji bio drugi najbolji igraè svoje ekipe. Wade se muèio s ozljedom no u èetvrtoj i petoj je zabio dva kljuèna šuta koja su pokopala Bullse. Udonis Haslem je donio energiju i obranu koja je Heatu bila neophodna. Mike Miller se napromašivao, ali je uhvatio pregršt važnih skokova. Na kraju, LeBron James je dokazao da je daleko najbolji igraè lige i da su njegovi problemi u clutchu tijekom regularne sezone bili samo prolazna boljka. Miami je bio bolji. Ne samo to. Miami je igrao i ljepšu košarku. Da nisu igrali protiv mojih Bullsa i da mi tako neopisivo ne idu na živce sa svojim bahatim kreveljenjem i plesanjem bio bi mi ih gušt gledati.

Spoznaja da je bolja ekipa pobijedila meni previše ne pomaže. Još nisu prošla 24 sata od ispadanja Bullsa, a ja se još uvijek osjeæam kao da mi je netko izbio zrak iz pluæa. Kad je repka ispala na Svjetskom trebala su mi èetiri dana da doðem sebi. Kad smo ispali od Turske prošlo me kroz par dana. Ispadanje od Francuske prošlo je odmah nakon osvajanja bronce. Ispadanje iz kvala za Euro nakon katastrofe protiv Srbije na Maksimiru me proganjalo tri mjeseca. Na poraze Hajduka sam veæ oguglao. Pitanje je koliko æe ovo trajati. Nadam se skorom oporavku. Što bi rekli naši starci: glavno da ostaneš živ.

Pogled u buduænost

Sezona za Bullse je završila i vrijeme je da se ekipa iz Chicaga okrene novoj godini. Problem je što nitko ne zna hoæe li se košarka sljedeæe jeseni uopæe igrati. Opasnost lockouta opasno se nadvila nad ligu, a èak i ako se igraèi i vlasnici dogovore sigurno je da æe pravila igre biti izmijenjena.

Bez obzira na to jasno je što Bullsi moraju napraviti. Prvi zadatak je pronalaženje èovjeka koji æe uigrati napad. Taj zadatak nije lagan ne samo zato jer takvog majstora trebate naæi nego zato što takav potez predstavlja težak udarac za Toma Thibodeaua i njegov ego. Ako ga Thibs može progutati super, ako ne može onda bi moglo doæi do problema. No napad se mora uigrati jer ovo što smo gledali kroz sezonu nije dovoljno dobro za osvajanje prstena.

Nakon dovoðenja trenera Bullsi moraju pokušati s dovoðenjem kvalitetne opcije na beku. Treba im èovjek koji nije ekstra klasa, ali koji ima solidan ulaz, koji može pogoditi otvoreni šut i koji može izmoriti protivnika kretanjem kroz blokove. Treba im èovjek koji æe dopustiti Roseu da uzima 19 šuteva umjesto 25 šuteva po tekmi i da opet ubacuje 47 a ne 42 posto šuteva iz polja. Treba mu netko tko æe mu omoguæiti da ne forsira.

Takvih igraèa na tržištu nema puno. Zapravo se s godinama javio velik deficit kvalitetnih dvojki u ligi. Od slobodnih bekova možemo izdvojiti:

1. Jamala Crawforda – opciju s klupe koja vas može i ubiti i spasiti. Pitanje da li može biti starter i da li može igrati s Roseom.

2. Raya Allena – daleko najbolje rješenje. Problem je što ima player option i može produžiti s Keltima. Vjerojatno æe to napraviti, a i pitanje je kako bi Chicago otvorio cap space za njega. Ali moram priznati da mi donji dio tijela neznatno poveæa volumen kad zamislim Jesusa u dresu Bullsa.

3. Anthonya Parkera – solidnog, ali mrvicu starog. Ne znam koliko još sezona ima u sebi.

4. Carona Butlera – volio bih ga vidjeti kako igra nakon ozljede. Cap space problem ne treba ni spominjati.

5. J.R. Smitha – nadam se da se to neæe dogoditi. Zato jer bi dobio živèani slom velièine Shaqove glave. Premlad sam za ta sranja.

6. Tracya McGradya – kojeg nisu uzeli ni ove godine i koji ne bi previše pomogao Chicagu. Ne u ovom stadiju karijere.

7. Shannona Browna – koji ima player option s Lakersima i bio bi lud da ga ne iskoristi nakon što je bio nevidljiv u playoffu.

8. Michaela Redda – kojeg… hahahhahahaha. Ahhahahahhahahhaha.

9. Jasona Richardsona – koji je bio katastrofalan nakon trejda iz Sunsa u Orlando i kojeg polako stižu godine.

Tu su još i restricted agenti Aaron Afflalo (od kojeg mi se diže još više nego u sluèaju RayRaya), Marcus Thornton (koji je malkice problematièan u obrani, ali koji bi mogao biti kul ako ga Kingsi puste što je malo vjerojatno) i Nick Young (kojeg ne bi dotakao s duplim rukavicama i štapom od 10 metara). Bullsi æe morati dovuæi nekog iz free agencya jer nemaju koga trejdati za kvalitetnog beka, ne ako žele zadržati Taja Gibsona i Omera Asika.

To ne znaèi da Bullsi neæe ganjati trejdove. No s obzirom kako se Istok posložio ne trebaju ganjati siæušne promjene. Ne kad Heat ima LeBrona, Wadea, Bosha i mid – level od 5 milijuna kojeg mogu ponuditi za kvalitetnog playa ili centra. Ne kad Knicksi imaju Amarea i Mela i kuhaju gumbo s Chrisom Paulom kao glavnom namirnicom. Ovo nije smallball situacija, Bullsi moraju ganjati home run. Moj prijedlog?

Chicago: Carlos Boozer, Joakim Noah i prvi pick kojeg su dobili od darežljivih Charlote Bobcatsa.

Orlando: Hedo Turkoglu i Dwight Howard.

Magic je ove godine pokazao da ima ekipu nakrcanu slabašnim igraèima i lošim ugovorima koja æe nakon odlaska Howarda (koji sigurno odlazi kroz godinu dana) bit na samom dnu. Fora je što ne mogu krenuti u rebuilding jer u ekipi imaju Turkoglua i Arenasa koji im uzimaju 30-ak milijuna dolara godišnje kroz sljedeæe èetiri godina. Magic se tako nalazi u situaciji da æe tavoriti na dnu, a neæe imati ekipu za playoff. Zašto ne trejdati za Boozera i Noaha i na taj si naèin osigurati pet godina doigravanja na Istoku i onda krenuti u rebuilding kada Noahu, Boozeru i Arenasu istekne ugovor u istoj godini? Magic æe teško dobiti bolju ponudu za centra koji vjerojatno odlazi. Jedino pitanje je želi li Howard igrati u Chicagu ili mu se ipak sviðaju topliji predjeli Los Angelesa.

No, èak i ako ne dovedu Howarda Bullsi bi trebali imati dobru ekipu za sljedeæu sezonu. Ne znam hoæe li ikada doæi u priliku da se bore za prsten, ali znam da æu ih gledati 82 puta u regularnoj sezoni. A onda što bude.

Želje i pozdrave primam na fejs i na mejl. Kritike zadržite za sebe. Nije lijepo udarati nekoga tko je na dnu.