Sjećate li se početka rujna, kada su se ljudi polako vraćali u škole/fakultete/na poslove pa ste vi, kao dežurni pratioc NBACro portala, naravno bili lokalni ekspert za NBA ligu? Imate onog kolegu koji ne zna da je Michael Jordan već odavno u mirovini, a želi da „ubode“ Chicago na gostovanju kod Clevelanda, jer je dobra kvota. Ili svi pričaju o košarci uopćeno, a vi znate rodni grad Kembe Walkera i fakultet 56. picka na ovogodišnjem draftu. Pošto smo mi svi po sebi (mislim na ljude sa Balkana) eksperti za sve, pa tako i za NBA, imali smo neke stvari prije početka ove godine u koje smo bili, manje više, 100% sigurni. Slušao sam to cijelo ljeto, s nekim stvarima sam se složio, s nekima otvoreno nisam, ali čekao sam da malo sezone prođe kako bi uradio ono što ću nazvati Reality Check, odnosno – želio bih da pokopam mitove koji su bili dosta rasprostranjeni prije početka ove sezone, a možda se uhvatim u koštac sa nekima i prije ove godine. Nemojte da vas iznenadi neformalni govor u naslovima odlomaka, to je i poanta.
„Ma brate, Minnesota je playoff ekipa, nema tu ni diskusije. Veliki KAT, tu je i Thibs, mogu napasti i top četiri Zapada.“
Tom Thibodeau jeste tu, Karl Anthony Towns jeste velik, ali daleko je to od playoffa, posebno na tradicionalno elitnijem Zapadu. Iskreno, dosta sam gledao mlade Wolvese i jedini komentar koji iskreno mogu do sada reći je – kako Thibs ima i ono malo kose što ima? Izgledaju jako propustljivo u obrani i ja vjerujem kako Tom jednostavno ludi i na treninzima, i na utakmicama. Realno gledajući, moram ovdje i sebe „napasti“ (s obzirom da sam skočio na bandwagon Wolvesa). Wolvesi su ipak ekipa koja nema dovoljno dobre/utjecajne veterane, mladi igrači su daleko premladi, prije Thibodeaua nije bilo nikakvog identiteta ni u napadu ni u obrani, a odjednom žele u playoff?
Iako uživam gledajući Townsa kako se kreće kao bek, iako je visok i težak kao centar, kao što uživam i u zakucavanjima Zacha LaVinea, isto toliko i uživam u propustljivosti ove ekipe u obrani, što obično znači da imamo mnogo poena u njihovim utakmicama. Po ofanzivnom rejtingu su još i dobri (10. u ligi) ali tragikomedija počinje u obrani, koja je 29. u asocijaciji. Zašto je došlo do toga da je sav hype nestao?
Kao što sam već spomenuo, ovaj roster još uvijek nema onaj Thibs osjećaj na kojeg smo navikli. Andrew Wiggins je statistički (defanzivni rejting na 100 posjeda) najgori defanzivac u ekipi, a ima fizikalije da bude elitan na tom dijelu parketa. Iako je u napadu odličan, bivši prvi izbor na draftu i čovjek kojem su u Minneapolisu htjeli predati ključeve franšize (u tranziciji sa Kevina Lovea, ključeve koje sada preuzima KAT) mora raditi na svojoj igri u obrani. Ovo mu je već treća godina u ligi i iako je ofanzivno napredovao, čini se kako obrambeno nazaduje. Wiggins mora uraditi skok sa dobrog na odličnog igrača ako u Wolvesima žele da naprave bilo što u NBA ligi. Ipak, moram reći kako sam i ja malo oštar na Wigginsu, mislim kako će kroz par godina koje će Thibodeau dobiti na klupi Minnesote Wiggins sigurno uraditi veliki korak naprijed defanzivno.
Sigurno je veliko razočaranje igra Krisa Dunna koji nam nije mnogo obećavao u napadu, barem ne odmah, ali realno nije ništa bolji od standardnog razočarenja Ricky Rubia koji je i ove godine dokazao koliko modernom NBA razigravaču treba solidan šut ili barem atletičnost. 36,4% iz igre uz 24,4% za tri uz relativno malo asistencija za njegov standard (6,4, prosjek u karijeri oko osam), i kada sagledamo brojeve, ispada kako je Minnesota bolja kada Rubio ne igra. Možda je vrijeme za novi početak Španjolca, ali i novi početak T-Wolvesa.
Velika krivica je po meni i na Samu Mitchellu, koji nije usadio nikakav sistem s kojim bi Thibodeau barem počeo posao. Ova ekipa pod Mitchellom prošle sezone nije imala nikakvog identiteta na obje strane parketa i očekivalo se od Thibsa da ih prvenstveno nauči na svoj identitet, identitet čvrste defanzivne ekipe i spore, ali učinkovite napadačke. To će doći kroz par godina, vjerujem, ali mislim da je godina pod Mitchellom ustvari bio jedan veliki fail.
„Jes’ da je Durant tu, ali trebat’ će vremena da se Golden State uigra, neće oni imati najbolji omjer u ligi sigurno…“
Ponovno ću ići protiv sebe, jer sam i ja bio dio bandwagona Warriorsa, onoga što ih mrzi. Da se razumijemo, ne volim ih sekunde, a Kevina Duranta smatram izdajicom kakvog nismo u sportu vidjeli valjda od Luisa Figa i prelaska iz Barce u Real Madrid. Međutim, svaka mržnja prema Warriorsima ne smije da zamagli pogled prema statistici koja kaže – ubjedljivo, ovo je najbolji napad u povijesti NBA lige. A i kako neće biti, kada gledamo najboljeg šutera u Stephu Curryu, jednog od najboljih two-way bekova u ligi u Klayu Thompsonu, gledamo švicarskog nožića u Draymondu Greenu i vjerojatno najboljeg strijelca u ligi, spomenutog Benedicta Arnolda, odnosno Kevina Duranta. Ako se vratimo malo kroz povijest i ako pogledamo malo NBA prvake, vidjeti ćemo samo jednu stvar.
Nitko od prijašnjih šampiona nije ni blizu po ofazivnom rejtingu ovogodišnjem Golden Stateu. Naravno, ne kažem da će oni biti NBA šampioni (i da kažem, 50-50 je šansa između njih i Cavsa), ali ako ovo održe, a mislim da je ovo minimum njihovih mogućnosti, gledali bi ubjedljivo najbolji napad u NBA povijesti. Efikasni su, rješavaju protivnike relativno brzo i čini se kako je raspodjela šuteva između tri glavna ofanzivna oružja sasvim dobra. Za Klaya, koji je malo sporije ušao u sezonu, rezervirano je najviše šuteva (17,3 po utakmici, uz 47% šuta i 21,5 poen), dok malo zaostaju Steph (17,2 po utakmici, 48,2% šuta, 25.5 poena) i Durant (16,6 po utakmici, 54,9% šuta i 26 poena). Želio bih da zaokružim baš Duranta, koji ima fantastičnu sezonu.
Iako je na najmanje šuteva u svojoj karijeri i iako je na oko 1,5 poena manje od svog prosjeka u karijeri, Durant ima vjerojatno sezonu karijere. Igra u fantastičnoj ekipi, kupi najviše skokova u karijeri, treće najviše asistencija, drugo najviše ukradenih lopti te dosta ubjedljivo najviše blokada u karijeri, sve to uz najbolje procente šuta iz igre. Odlično se uklopio u sistem Stevea Kerra, a ako je vjerovati igračima Golden Statea, malo je previše vjerovao analitičarima koji su govorili kako će jedna lopta biti malo za sve Ratnike, pa ga stalno tjeraju da uzima više i više šuteva. Durant će vjerojatno biti među prvima na svačijem ballotu za MVP-a, ali ne vjerujem da će iko iz ovog Golden Statea uzeti tu nagradu na kraju godine.
Kada sam već spomenuo MVP nagradu, dvostruki osvajač nje i jedini u povijesti koji je tu nagradu osvojio jednoglasno, Stephen Curry, ima stvarno nevjerojatnu sezonu bez puno medijske pompe. Neki mediji su to nazvali „najtišom“ sezona sa spomenutih 25,5 poena, 5,7 asistencija, 4,2 skoka i 1,7 ukradenih lopti. Pogađa oko 39% trica i 93% slobodnih bacanja, što je malo ispod prosjeka u njegovoj karijeri što se tiče trica, te malo iznad prosjeka što se tiče slobodnih bacanja. Stephen je izgleda medijski spotlight potpuno predao novopridošlom Durantu, što je i okej. Nema toliko pompe oko Currya primarno zbog dolaska Duranta, ali i zbog toga što je prošle godine igrao toliko dobro da nije bilo potrebe spominjati bilo koga drugog. I ove sezone će naravno biti All-Star i biti će u priči za MVP nagradu, ali three-peata nema.
Nakon 26 utakmice (tekst pisan 11.12., otprilike tri sata prije utakmice Minnesota-GSW), Golden State je pomeo protivnike elitnim napadom i, po potrebi, elitnom obranom koju predvodi odlični defanzivac i čovjek koji ima budućnost u kick-boxingu, Draymond Green. Istina, imaju četiri poraza, ali čini se kako se ponekad i čuvaju, a i svakako naleti poneka loša šuterska utakmica. Kada je trebalo svijetu dokazati kako njihovi najveći rivali, LA Clippersi, nemaju šanse u matchupu sa Golden Stateom, Durant i družina su dokazali kako je vjerojatno Cleveland jedina ekipa koja ima i promil šanse da im nešto uradi u playoffu.
„Dobar je Russ, ali patit’ će ekipa bez Duranta previše. Neće oni u playoff uć’, nije Russ dovoljno dobar da vodi ekipu do playoffa.“
Ne znam koliko je čest ili rasprostranjen ovaj narativ bio tokom predsezone, ali činilo se kako su Oklahomu svi otpisali iz playoffa i prije početka sezone. Valjda smo svi zaboravili da samo Russell Westbrook zna što će učiniti ekipa Russella Westbrooka. Nakon odigranih 26 utakmica, Oklahoma se čini kao playoff ekipa pod vodstvom, vjerujem, MVP-a i noćne more svakog obruča, Westbrooka. Istina, imaju 11 poraza, ali to i 15 pobjeda, što je dosta više nego 50% pobjeda što smo i očekivali od njih.
Realno gledajući, složiti se sa narativom kako OKC neće u postsezonu bilo je lako. Van Russella, Victora Oladipa, Enesa Kantera, Stevena Adamsa i Andre Robertsona, teško je naći neki talent za poštene igrače od role. Domantas Sabonis će trebati vremena i iskustva, Anthony Morrow je jednodimenzionalni tricaš i rupa u obrani, dok je prvi playmaker sa klupe čovjek impresivnog imena ali relativno loše igre, rookie Semaj Christon. Baš zbog toga što nema previše talenta na ovom rosteru, upravo zato je toliko i ljudi pričalo kako ovaj Durant-less OKC neće dalje od eventualne borbe za osmo mjesto sa recimo Utahom ili Denverom. Ali, svi smo se pošteno, realno i dobro zajebali.
Zadnji i jedini igrač u povijesti lige koji je imao triple-double u prosjeku bio je legenda Bucksa, Oscar Robertson, jedan od najboljih igrača ikada. Doduše, tada je i liga bila realno dosta slabija, a u ligi gdje će, kao što ja mislim da će se desiti ove godine, toliko igrača koji su zavrijedili All-Star propustiti isti, Russell Westbrook ima sljedeće brojeve – 30.9 poena (najviše u karijeri), 11,3 asistencija (najviše u karijeri), 10,8 skokova (najviše u karijeri). Ova lopta energije od čovjeka predvodi svoju ekipu u poenima, skokovima, asistencijama, ukradenim loptama, pokušanim i pogođenim slobodnim bacanjima i minutama. Nevjerojatno.
Russell Westbrook je sigurni All-Star, prvi All-NBA tim i vjerojatno, ako OKC dođe do nekih 48-50 pobjeda, sigurni MVP. Imao je dva triple doublea zaredom manje od rekorda lige koji drži Wilt Chamberlain, koji je imao devet u dresu Philadelphie u ožujku 1968. Budimo realni, svatko od nas, fan OKC-a ili ne, fan Russella ili ne, silno želi da gleda ovog momka kako dominira. Prije svega radi povijesti kojoj bi svjedočili, a onda i radi predanosti ekipi koju posjeduje ovaj bek sa sveučilišta UCLA. Kada je otišao Durant, pričalo se kako je Russell tražio razmjenu, ali on je potpisom novog ugovora odgovorio svima koji nisu mislili da će ostati tu gdje je, a već 23 utakmice odgovara svima onima koji su mislili da će OKC biti loš.
„Boston će ove godine skinuti Cavalierse na Istoku, došao Horford, napokon imaju startnog centra, borit’ će se sigurno za prvo mjesto.“
Još je rano reći, ali Boston ne igra onako kako su svi očekivali od njih do sada. Istina, nije toliko loše, iznad 50% pobjeda su, ali od njih se očekivalo dosta više, realno gledajući. Pričalo se o dolasku Ala Horforda kao odličnog visokog igrača koji je falio, o napretku igrača poput Averya Bradleya i, naravno, prve zvijezde i All-stara iz prošle godine, Isaiaha Thomasa, ali od toga svega je na kraju došlo do ovog, zasada relativno lošeg, 13-12 omjera. Uzroke moramo tražiti ipak u nečemu što nije normalno za ekipe Brada Stevensa.
Obrana Kelta je jako loša ove godine, 18. su po defanzivnom rejtingu a najviše im fali pouzdan igrač koji će štititi reket. Istina, imaju odličan par na perimetru sa Jaeom Crowderom i Averyem Bradleyem, ali par pod košem, Al Horford i Amir Johnson baš i ne obećavaju što se tiče primarno zaštite koša, ali i kontrole skoka. Daleko najbolji „skakač“ u ekipi je Bradley, koji je bek šuter, dok startni par Horford-Johnson zajedno imaju samo 10,4 skoka po utakmici, što je jako loše. Ono što je još gore, što se također tiče defanzivnog skoka, je da s klupe nemaju pouzdanog visokog koji može da čisti skok. Svi visoki igrači sa nekim mjestom u rotaciji Celticsa (dakle, Kelly Olynyk, Jonas Jerebko i Tyler Zeller) po utakmici svi zajedno imaju 11,6 skokova. Kako bi vam pobliže objasnio o kakvim se to brojevima radi, reći ću da više skokova po utakmici od ta tri igrača Celticsa sami imaju Marcin Gortat, Dwight Howard, DeAndre Jordan, Andre Drummond i Hassan Whiteside. Šesti na listi najboljih skakača, Rudy Gobert, ima isti broj skokova kao trojka Olynyk-Jerebko-Zeller.
Problemi na defanzivnom kraju ne završavaju se sa skokom. Ekipa Bostona ima velikih problema sa, kao što sam već spomenuo, obranom obruča. Tek su 20. po blokadama sa 4,5 po utakmici, a čak 2,4 od toga je od Ala Horforda. Ovo se sve vjerojatno može pripisati tome da je ekipa dobila velikog igrača u Alu Horfordu i da treba vremena da se on uklopi na oba kraja parketa. Sezona je još uvijek mlada, a može se desiti da najbolje defanzivne partije Bostona dođu pri kraju sezone, ili početkom playoffa, što bi njima bilo idealno. Isto tako, dosta ove loše obrane moramo pripisati ozljedama, kojih je bilo mnogo. Samo je pet igrača odigralo svih 24 utakmice (Bradley, Jerebko, Johnson, Jaylen Brown i Terry Rozier), dok je recimo novopridošli Horford propustio 10. Tri utakmice je propustio Thomas, isto toliko Marcus Smart, dok je Crowder do sada propustio osam utakmica. Ne pomaže ni to što je trenutno Isaiah ponovno van stroja zbog ozljede prepone.
Van ozljeda i loše obrane, u dresu Celticsa odlične sezone imaju svi iz startnog backcourta. Avery Bradley je opasan „borac“ za nagradu igrača koji je najviše napredovao, jer je ostao elitan u obrani, ali je masivno popravio svoju ofanzivnu igru. Iako skok od tri poena po utakmici nije ogroman, masivan skok se desio primarno u procentu za tri poena (42,7% ove godine, u karijeri je na 36.7%), kupi 4,5 više skokova po utakmici, skočio je i procenat iz igre (47,5% ove godine, u karijeri je na 44,1%) i to sve za malo manje od dvije minute više nego prošle godine. Izbjegle su ga i ozljede, što se ne može reći za sljedeća dva igrača. Crowder igra bolje nego prošle godine, primarno u napadu. Iako je prosjek pao za tačno jedan poen, on ipak šutira bolji procenat i iz igre, i za tri nego prošle godine (49,1% iz igre, prošle godine 44,3%; 39,8% za tri, prošle godine 33,6%). Uzima otprilike jedan šut manje, ali to je zato što je sada tu i Horford koji treba svojih 13 šuteva po utakmici, te zato što Crowder prosječno igra manje minuta nego prošle godine. Treći i najbolji od ove trojke je Isaiah Thomas, koji ima još i bolju sezonu nego prošle godine. Počeo je uzimati otprilike dva šuta više po utakmici a procenat se nije promijenio skoro nimalo (42,8% prošle godine, 42,4% ove) dok su mu ostali brojevi ostali koliko-toliko isti. Nažalost, sada se bori sa ozljedom prepone, ali bi se trebao vratiti uskoro, jer se ozljeda ne čini toliko teškom.
Iako im backcourt igra zaista dobro, u Bostonu moraju „stisnuti“ obranu kako bi imali i promil šanse protiv Cavsa. Ove godine su igrali već jednom (prvi od četiri susreta ove godine), a tu su izgubili šest razlike. Ono što možda još brine u Bostonu je da nisu uspjeli da pobijede zaista elitne ekipe u NBA ligi. Poraženi su od Cavsa, Warriorsa, Rocketsa, Oklahom, Raptorsa po jednom, te od Spursa dva puta, dok su od većih skalpova skinuli samo Bullse i Hornetse, od kojih se očekuje da opadnu kako sezona bude išla dalje. Morati će pobijediti puno bolje ekipe od Netsa, Sixersa i Mavsa koji su dosada „padali“, kako bi ih netko ozbiljno shvatao kada pričamo o playoffu.