Thursday, March 28, 2024

ZADNJE OBJAVE

Red Hot Chili Blazers

Godina je 1970-a a nova franšiza u NBA ligi Portland Trail Blazersi igraju protiv goropadnih Lakersa s Wiltom Chamberlaineom i Jerryjem Westom. Lakersi dominiraju prvim poluvremenom, a u drugom Portland radi seriju i dolazi na samo 2 poena minusa. Trica još nije uvedena ali se bek Blazersa Jim Barnett odlučuje za dalekometni projektil i pogađa za izjednačenje. Legendarni komentator ekipe iz Oregona Bill Schonely slavi izjednačenje riječima koje odlaze u povijest: „Rip City!“ Schonelyja je sukomentator Jeff Wohler odmah upitao u čudu: „Odakle je to došlo?“, Schonz je odgovorio: „Nemam pojma, samo je izašlo iz mene.“ Wohler mu je dao izvrstan savjet: „Pa, zadrži to.“

Ostalo je povijest. Blazersi su danas poznati kao Rip City, Schonely je prozvan Mr. Rip City, čak se i grad Portland poistovjećuje s tim legendarnim uzvikom. Konkretnog značenja ili prijevoda nema, čak i Schonz kaže da nema nekog smisla. „Rip“ na engleskom označava cijepanje, kidanje što se može poistovjetiti s mrežicama na košu ali uzvikom „Rip City!“ navijači Blazersa slave važne koševe i velike pobjede svojih ljubimaca na parketu.

Schonelyju je danas 86 godina i odavno se više ne bavi komentiranjem utakmica. Da je još uvijek aktivan „Rip City!“ bi i ove sezone odjekivalo u eteru jednako snažno kao i Breenovo „Bang!“. Damian Lillard i njegova revolveraška banda ove su godine najugodnije iznenađenje na Zapadu. Put prema playoffu trenutno izgleda kao autocesta a Blazersi su Ferrari koji oduševljava svojim performansama iz večeri u večer i na svakom prijeđenom kilometru. Ako nisi gledao Blazerse ni nemoj. Izaziva ovisnost i tjera na imitiranje Schonelyja.* Tko su, odakle su se stvorili i što žele ovi mini Warriorsi?

*Pogledao sam gotovo sve njihove utakmice nakon All-Stara i postao Rip City-junkie. Svjedoče tome i zadnji tekstovi na mom blogu.

Olshey/Stotts

„Ne krivim one koji su pogledali našu ekipu pred početak sezone i rekli `Ovi neće dobiti puno utakmica`. Jedino ime koje se isticalo na našem rosteru bio je Damian Lillard.“

Riječi su ovo Neila Olsheyja, GM-a Blazersa i tvorca hit momčadi iz Oregona. Do prije par mjeseci Olshey je izgledao kao gubitnik. Odlična ekipa Blazersa koja je u dvije sezone ostvarila ukupno 105 pobjeda u regularnoj sezoni „raspala se“. Franšizni igrač LaMarcus Aldridge otisnuo se put Spursa i odbio je novi ugovor od Portlanda. Nicolas Batum je tradean u Hornetse, Wes Matthews je kao slobodan igrač potpisao za Mavse a Robin Lopez za Knickse. Od petorice igrača koji su igrali odličnu košarku ostao je samo jedan. Najmlađi. Dame Lillard – 25 godina. Najzvučnije ime koje je Olshey potpisao bilo je ono Geralda Hendersona

Ništa ne govori „rebuildig“ kao odlazak veterana koji su činili koru ekipe i potpisivanje mahom mladih igrača, nedokazanih u ligi, a često i neželjenih u svojim bivšim ekipama. Imena Al-Farouqa Aminua, Masona Plumleeja, Eda Davisa ili Mauricea Harklessa bila su nam više-manje poznata od prije, ali s njima ne ideš u rat za doigravanje. Ekipa koja je izgubila 4 od 5 startera ne bi trebala trenutno imati 33 pobjede (tekst je napisan u srijedu) i nalaziti se na šestom mjestu Zapadne konferencije, zar ne?

Trener Terry Stotts nije vidio nikakav problem u sastojcima koje mu je pripremio Olshey. Stotts je zapravo i odahnuo. Nema više presinga oko ulazaka u playoff da bi se zadovoljile Aldridgeove ambicije, nema rezultatskog imperativa, nema brige oko ugađanja zvijezdama. Iz opuštene atmosfere nastanu dobre stvari. Ovogodišnji Blazersi nisu novost. Prije dvije sezone imali smo Sunse koji su se također iz sjene rebuildinga probili do utrke za playoff u kojoj su ipak ostali za prsa kratki.

„Ono u što ja vjerujem, kada su i obrana i napad u pitanju, je da moraš imati svoju fundamentalnu filozofiju igre koju možeš nadograđivati ili prilagođavati igračima koje imaš na raspolaganju“, govori Stotts referirajući se na današnje Blazerse koji ne igraju istu košarku kao lani dok su na poludistanci hranili Aldridgea loptama. Danas su Blazersi puno više okrenuti perimetru zbog Lillarda i C.J. McColluma ali filozofija igre o kojoj govori Stotts ostala je ista: nesebična košarka, kretanje lopte i igrača, igrač u najboljoj poziciji šutira.

Imao je od koga učiti Stotts u prošlosti. Dugo godina je bio pomoćnik Georgeu Karlu u Sonicsima i Bucksima, a onda je bio ofenzivni koordinator u Mavericksima kod Ricka Carlislea s kojim je uzeo i titulu. Na današnjoj igri Blazersa vidi se pečat i utjecaj od obojice trenera s kojima je Stotts surađivao. Kretanje igrača bez lopte i tempo su Karlovi postulati, floor spacing i trice Carlisleovi. Bivši šef iz Dallasa danas hvali Stottsa: „Njegova sposobnost da upravlja igrom i igračima kao i sposobnost da se prilagodi onome što ima čine ga jednim od glavnih kandidata za trenera godine. On je jedan od boljih trenera u ligi.“

Stottsa igrači cijene, i on je tip za kojeg se kaže da je „players coach“. Nije konfliktna osoba, ne ponaša se kao da je instruktor komandosa, ali nije ni klaun. Igračima daje slobodu u igri, ne uklapa ih u šablone i uči ih kako igrati ono što on naziva „Blazers basketball“.

terry stotts-neil olshey

Crew

Olshey je tako stvorio ekipu „tešku“ 62,260,887 dolara. To je za samo 2 milijuna dolara skuplja momčad od Sixersa. Evo nekih ekipa i njihovih izdvajanja za plaće koje gledaju u leđa Portlandu: Rocketsi – 88 milijuna, Minnesota – 71, Phoenix – 73, New Orleans – 81, Sacramento – 72.

Dokaz da „nije u šoldima sve“, ima nešto i u zlatnim polugama, ali i u timskoj kemiji, treneru, kompatibilnosti rostera, formi, sreći. Već sam rekao da osim Lillarda tu zvučnih i velikih imena nema ali ako malo dublje pogledamo po rosteru uočit ćemo da Blazersi zapravo imaju sve sastojke za igrati dobru, modernu košarku kakvu i prezentiraju, a to je onda opet velikim dijelom i priznanje treneru koji je pogodio sa sistemom igre i ulogama koje je podijelio.

Glavni sastojak na kojeg se sve ostalo nadovezuje je Lillard. Dečko od 25 godina je već sada jedan od najboljih playmakera u ligi i igrač koji samostalno može ponijeti glavninu napadačkog tereta. On je efikasna prva napadačka opcija i oko njega Blazersi mogu graditi ostatak momčadi. Za igrača lillardovskog tipa Sixersi, koji su godinama u rebuidlingu, bi ubili. Upravo takvog igrača, takvog profila ekipe traže na draftu. Zbog takvog igrača namjerno gube utakmice i tankiraju. Tek mu je 25 a iza njega je već bogato iskustvo. Dva playoff natjecanja u kojima je jednu seriju i presudio, dva All-Star nastupa, nagrada za rookieja godine, igranje za ekipu koja je dvije sezone zaredom išla preko 50 pobjeda, itd. Lillard je ovoga ljeta kada se ekipa kompletirala shvatio da je preko noći postao lider jedne NBA momčadi makar je za tako nešto, prije ili kasnije, bio predodređen. Nije tratio vrijeme i prije nego što su počeli službeni NBA predsezonski kampovi pozvao je sve suigrače u San Diego gdje su samostalno trenirali i družili se. Kako sam kaže, cilj druženja u Kaliforniji nije bio samo da se igrači upoznaju kroz košarku na parketu, već da se upoznaju i privatno. Kao obični ljudi. „Sada kada smo se upoznali na tom izletu moji suigrači će znati da sve što kažem dolazi iz dobrih namjera“, objašnjava Lillard.

Drugo najvažnije ime na rosteru je C.J.McCollum, bek šuter koji s Lillardom tvori jedan od najubojitijih backcourt tandema u ligi, vjerojatno i najbolji nakon dueta Steph-Klay. Osim što imaju franšizni talent u Lillardu koji je ubrzao cijeli proces reizgradnje momčadi Blazersi su s njim i McCollumom dobili i na identitetu. Ono što su Klay i Steph Warriorsima, KD i Wes Oklahomi, Chris Paul i Blake Griffin Clippersima to su Blazersima C.J. i Damian. Zahvaljujući njima dvojici Stotts se nije trebao puno razmišljati kako posložiti igru nakon Aldridgea. Čisto je bogatstvo kada na obje bekovske pozicije imaš ovakva dva šutera kreatora i samim time složiti napad oko takvih opcija nije problem, identitet baziran na napadu i šuterskoj moći s perimetra nameće se sam po sebi.

„Damian i C.J. su naša dva najbolja igrača. Oni su naši najbolji dodavači, šuteri i strijelci. Ironija je da se C.J. prije dvije godine kao rookie ozlijedio u trening kampu, inače bih ovo izjavio tada. Da, tada je već bio toliko dobar, samo je imao nesreću da slomi lijevu nogu i propusti prve 34 utakmice regularne sezone“, govori danas Olshey. „On je jedan od najboljih ballhandlera u ligi, a istovremeno i fantastičan strijelac, vrlo raznovrstan i ne postoji dio parketa ili udaljenost s koje ne može zabiti. Za većinu bekova u ligi postoji samo trica ili obruč, ali on ima šuteve iz trka, floatere, stepbackove, poludistancu. Može zabiti na različite načine, a odličan je i vrlo strpljiv kreator iz pick and rolla“, završava GM Blazersa svoje impresije o McCollumu.

3.J. i Dame kako ih od milja nazivaju navijači ne slažu se dobro samo na parketu nego i izvan njega gdje su jako dobri prijatelji a često se ta kemija vidi i na parketu. Osim što su stilom igre vrlo slični, obojica dolaze i s malih sveučilišta. Lillard je studirao na Weber Stateu, McCollum je došao s Lehigh Universityja. Nisu momci od skandala na parketu ili van njega. Damian se bavi glazbom, McColluma zanima sportsko novinarstvo. Čak je i napisao nekoliko kolumni za različite NBA web portale a odradio je i intervju s komesarom Adamom Silverom. Lillard partnerstvo s McCollumom vidi kao prirodnu stvar: „To je smjer u kojem danas liga ide. Liga je danas manja i brža, a mi imamo dva igrača kao što smo ja i C.J. koji imaju slične vještine i možemo sebi ili suigračima kreirati poene. Ja mogu igrati jedinicu, on može. Ja mogu igrati dvojku, on također može. Možemo puno stvari raditi. Ne smetamo jedan drugome i s obzirom na smjer u kojem liga ide, možemo biti dominantan tandem.“

S ovim konstatacijama slaže se i McCollum: „Kada smo zajedno na parketu momčad gubi manje lopti, a mi imamo bolje postotke šuta. Imamo odličnu kemiju i dobro surađujemo na terenu.“

McCollum i Lillard treći su najbolji scoring trojac u ligi, odmah nakon Curryja i Thompsona te Duranta i Westbrooka. Zajedno u rukama imaju 46 poena po utakmici, a na njihovu vrhunsku formu i stil igre odlično se nadovezuju ostali igrači koji kao i glavni dvojac Blazersa imaju fantastične individualne sezone.

mccollum-lillard

Vjerovali ili ne najskuplji igrač na rosteru i startno nisko krilo je Al-Farouq Aminu koji ove sezone zarađuje 8 milijuna dolara (Lillardov maksimalni ugovor počinje tek od iduće sezone). Olshey odlično poznaje Nigerijca, on ga je i draftirao dok je još bio GM Clippersa i nije puno dvojio ovog ljeta kada je Aminuu dao lovu. Aminuove stoperske kvalitete odlično pašu uz slabije obrambene igrače kao što su dva startna beka Portlanda. Njegove fizikalije i atleticizam nikada nisu bili upitni, ali zato je šut za tricu, i ta „drvenost“ je godinama kroz njegovu karijeru bila prepreka da Aminu dobije dobar ugovor. Međutim, na Aminua kao da je prešao šuterski virus od dva gunnera iz backcourta pa ove sezone tricu šutira solidnih 34% (lani 27%). Oduvijek je bio dobar skakač, iznadprosječan za poziciju niskog krila koje igra, taj trend je nastavljen, a dodatna pogodnost koju Portland ima od Chiefa (Al-Farouq znači upravo to – glavni, lider, poglavica) je da može igrati obje krilne pozicije.

Visoki frontcourt upotpunjuju Noah Vonleh i Mason Plumlee. Prvi je odličan skakač koji pokazuje naznake i da bi mogao biti odličan defanzivac na poziciji ali i još uvijek dečko koji se uči igrati košarku. Za njega je trenutno najvažnije da razvije šut za tricu kako bi otvarao prostor bekovima. O ulozi Plumleeja ću nešto više kasnije. Od ostalih igrača rotacije treba spomenuti prvo Allena Crabbea koji je treći najbolji šuter za tricu na rosteru (37%), dobar u off ball igri i spot upu. S klupe počinje i Gerald Henderson koji je malo modificirao igru i okrenuo se više asistiranim tricama (35%), manje fadeaway šutevima koje je trenirao s Michaelom Jordanom dok je igrao za Hornetse. Koristan i kao sekundarni playmaker. Tu su i dva zahvalan visoka igrača. Leonard je stretch četvorka/petica, jedina prava na rosteru. Obrana krupnijih igrača, posebno pravih centara mu je problem jer nema potrebne fizikalije za poziciju, a često zna biti i u problemima s oscilacijama na šutu. Što mu je ipak sve manje problem kako sezona odmiče. Trica je na 37%, u veljači je bila na 45%. Drugi visoki igrač je Ed Davis o kojem sam već pisao i dovoljno ga nahvalio, osobno jedan od dražih igrača u ligi, pravi timski igrač, nevjerojatno koristan jer obavlja sve prljave poslove. Tu je za kraj još jedan vrlo zanimljiv potencijal koji se zove Moe Harkless. Stotts ga uglavnom koristi u small-ballu na visokom krilu. Izvrsne fizičke predispozicije, fenomenalan skakač i energy guy. Ako doda šut za tricu Harkless će biti sjajan igrač.

Najbolje od svega, većina ovih igrača ili je dugo lutala ligom ili su označeni kao nepoželjni u bivšoj ekipi. Aminu i Ed Davis su u 5 godina promijenili već 4 ekipe. Vonleha su se Hornetsi odrekli u zamjenu za Batuma što nije problem sam po sebi u njihovoj situaciji gdje se bore za playoff i nemaju vremena za projekte tipa Vonleh ali ipak je bio lutrijski pick. Henderson je sve do sad bio samo nesavjesni volume potrošač, Plumlee nije imao mjesta pored Brooka Lopeza u Netsima. Sumnjalo se u potencijale McColluma i Leonarda, Harklessa se odrekao Magic, Crabbe je bio pick druge runde kojeg su Cavsi u zamjenu za dva picka druge runde razmijenili u Portland. Svi su u Portlandu pronašli utočište i proigrali. Ništa manje bitno, svi su generacijski bliski i odlično se razumiju zbog toga.

Gledajući ovu ekipu u globalu i kako je posložena Olshey zaslužuje peticu. Dva kreatora i dva paklena šutera su na bekovima (Lillard i McCollum), 3&D krilo (Aminu), pick and pop i stretch strijelac (još uvijek u teoriji, Vonleh), i odličan pick and roll scorer i dodavač s visokog posta (Plumlee). Još su na klupi dodatni šuteri od kojih jedan sebi može izmisliti poene (Crabbe i Henderson), igrač koji igra obje krilne pozicije (Harkless) i dva kompatibilna centra (Davis i Leonard). Svaki od ovih igrača ima nekoliko vještina kojim raspolaže i koji savršeno odgovaraju uz Stottsov napadački sistem igre. Imaju šutere, imaju dodavače, stopere, hustlere, instant strijelce, „rudare“, skakače, igrače za visoki post. Mogu igrati s visokim postavama (u zadnje vrijeme Davis i Plumlee igraju skupa dosta), s niskim, 4-out, 5-out formaciju, što god žele. Ukratko, Blazersi imaju materijala za biti raznovrsni i kreativni i prilagoditi se svakom matchupu na koji naiđu.

Blazers basketball

Početna točka svih napada Blazersa su McCollum i Lillard i njihova sposobnost da napadaju driblingom, šutiraju, kreiraju poene i sebi i drugima i na taj način stavljaju ogroman pritisak na obrane. To bi nas trebalo asocirati na Warriorse, usporedbu koju ni McCollum ni Lillard ne vole. Curry i Lillard su slični napadači zbog dometa i sposobnosti da šutnu tricu iz podruma dvorane ali Lillard je agresivniji na ulazima i nešto ovisniji (rekao bi čak i bolji pick majstor) o kreiranju iz picka a Steph je ipak bolji šuter. McCollum je bolji dribler od Thompsona i bolji pick and roll napadač, ali Klay je „otac“ catch and shoota i kretanja bez lopte. Ali kako i jedni i drugi mogu zatrpati koš protivnika i svojom igrom otvarati gomilu prostora za sporedne opcije usporedbe su neminovne.

Ključni segment Portlandovog napada je pick and roll akcija. Jednako dobro ga mogu vrtjeti i Dame i C.J. i to je ono što stvara probleme protivniku. Ako gledate utakmice Blazersa obratite pažnju na to kako Lillard i McCollum nikada ne stoje na istoj strani parketa koji napadaju, uvijek su na suprotnim kako bi protivnika stavili na muke jer s weak sidea ne mogu poslati pomoć budući da je tamo uvijek jedan od njih dvojice. Ali osim toga, ako prva akcija ne prođe, koju s jedne strane pokrene netko od ovog dvojca, uvijek imaju mogućnost na drugoj strani opet napasti. Tako tjeraju obranu da stalno bude na petama i rotira do iznemoglosti, a Blazersi onda traže rupe u obrani. To je čarolija koju igra ima kada na parketu ima dva prava driblera koji mogu i sebi i drugim kreirati poene. Brojke kažu da Lillard sam sebi ove sezone kreira čak 70% svih poena koje postiže, McCollum 5% manje.

Njihove kvalitete u kontroli lopte i razvijen osjećaj za 2 na 2 igru ne bi bile dovoljne za dobar napada da nisu opasni šuter. Obojica stavljaju obrane na muke na isti način kao što to radi Curry. Efikasne obrane protiv njihovog pick and rolla jednostavno nema jer imaju: a) odličnog driblera, šutera i asistenta; b) pokretljivog i snalažljivog pick and roll strijelca; c) šutere oko njih. Pick možeš braniti na 3 načina: a) ostavljanjem visokog u zoni; b) udvajanjem; c) preuzimanjem. Ni jedan nije dovoljno dobro rješenje protiv Blazersa (a ni Warriorsa).

Pod a) i c) znači da i Lillardu i McCollumu ostavljaš na „izvolite“ prvo tricu a onda i poludistancu koje se oni ne boje, a McCollum je realizira s Chris Paulovim postotcima (45%), i ostavljaš im mogućnost da napadnu tvog centra 1 na 1. Ako šalješ pomoć ostavljaš šutera negdje u korneru otvorenog. Situacija pod b) ne prolazi zbog ovoga:**

Lillard je ulovljen u zamku udvajanjem ali zato je Davis ostao sam kao duh i bira kome će dodati loptu ili će sam završavati akciju, ovisno kako obrana reagira. I ova situacija podsjeća na Curry-Green pick and roll. Protivnici se toliko boje Stephovog i Damianovog šuta i otvaranja kroz pick da ih moraju udvajati, a to onda ostavlja puno prostora za ostale.

**Gifovi su preuzeti od Mikea Prade sa SB Nationa.

McColluma se manje udvaja u ovakvim situacijama, centar više ostaje u zoni povučen pazeći na Portlandovog rollera centra ali već sam rekao, McCollum ima svoje oružje, a to je poludistanca, pull-up šutevi, floateri i sve ono što je gore u tekstu hvalio Olshey.

Da to ne bude sve, dinamični duo Trail Blazersa ima u svojoj igri još malo vica, a mislim na splitove kroz igrače što polako postaje McCollumov zaštitni znak.

Split Lillard:

Split McCollum:

Hajde dobro ako već riskiraš na centrima i pomoćnom osoblju i na njih stavljaš pritisak ako udvajaš na picku, ali kako se obraniti protiv dviju napasti koje mogu na konstantnoj bazi izvoditi i ovakve trikove?

U pick and roll sistemu Blazersa važni su i visoki igrači koji moraju čitati obranu ali i biti dobri realizatori iz picka. Davis i posebno Plumlee odrađuju vrhunski posao, Vonleh i Leonard su u akcij uglavnom uključeni kao pop opcije ali svi znaju razigrati šutere u korneru ili cutere prema obruču ako su Damian ili C.J. udvojeni u picku. Zbog takvog bogatstva opcija Stottsova napadačka filozofija ima i dosta horns akcije.

Tu bih istaknuo Masea Plumleeja koji je već u Brooklynu, ali samo u natruhama, pokazivao da zna odlično dodati loptu prema šuteru na perimetru ili razigrati cutera koji utrčava u prazan prostor. Broj asista Plumleeja ove sezone je skočio s 0,9 na 2,7, a u NBA ligi su ga već počeli nazivati „Draymond Green za siromašne“. Plumlee je najbolja pick and roll opcija Blazersa iz čega posljedično dobije puno lopti koje može dalje distribuirati diljem parketa za svoje šutere. Evo malo Masona u akciji:

Ako ste gledali Plumleeja u Netsima i Plumleeja u Portlandu sigurno vam je trebalo neko vrijeme da shvatite da se radi o istom igraču. Meni je. U Brooklynu je Mason bio sveden na rolu roll finišera i „rudara“ pod obručem koji hvata skokove i odbijance. Kod Stottsa je dobio veću rolu i odrađuje je izvrsno. Ne samo kao pick and roll igrač nego i kao handoff dodavač i mantinela s visokog posta koja daje dodatnu dimenziju napadu.

Handoff akcije ili takozvani weave je još nešto čime Blazersi naveliko podsjećaju na Warriorse.

Golden State weave:

Portland weave:

Kao što možete vidjeti radi se o vrlo efikasnoj strategiji ako želite ubrzati igru u napadu, protok lopte učiniti još tečnijim i za svoje šutere stvoriti još malo prednosti u odnosu na njihove čuvare. Weave zapravo možemo promatrati kao ubrzani pick and roll gdje šuter traži missmatch protiv visokog igrača ili koristi ono malo vremena koje njegovom čuvaru treba da „razbije“ blok da se digne na šut. S ovom taktikom Stotts dodatno stavlja opterećenje na obrane a svoj napad čini još više nepredvidljivim.

Zanimljivo je Stottsovo razmišljanje o napadačkoj filozofiji Rip Cityja: „Jedna od stvari koju volim u našoj košarci i našim napadačkim setovima je da se ne zna tko će na kraju šutirati i završavati akciju. Sve što ja želim u našem napadu je da se stvori situacija koja će protivničku obranu staviti u probleme. Volim igračima dati slobodu da sami čitaju obranu i kreiraju poene sebi ili drugima.“

Stottsova read and react mantra za sad daje rezultate. Blazersi imaju sedmi najbolji napad lige. Postižu 108 poena na 100 posjeda, treća su momčad po broju postignutih trica (626, samo su Warriorsi i Rocketsi bolji), šesti po postotku trice (36%), a to nije samo zasluga dvojca Lillard-McCollum već i ostalih strijelaca poput Crabbea, Hendersona ili Leonarda.

Postoji jedan segment igre po kojem Blazersi ipak nisu blizu Warriorsima, a to su asistencije. Tu su Blazersi malo ispod ligaškog prosjeka. Nekoliko je razloga za to. Prvo, Lillard i McCollum tek uče igrati, prvo zajedno a onda i s drugima. Drugo, Blazersi nemaju tako bogate opcije u napadu kao Warriorsi i iako lopta dobro cirkulira Lillard i C.J. još uvijek ne uspijevaju potpuno pobjeći od „davljenja“ lopte i vrlo često igre 1 na 5. Što trenutno funkcionira izvrsno, ali treba vidjeti kako će to izgledati u potencijalnom doigravanju.

Stotts razumije potrebu i jednog i drugog da dominiraju s loptom. Ipak su obojica rođeni strijelci, killeri kojima moraš dati slobodu. Zato je hvalevrijedna trenerova strategija da im razdvaja minutažu. Do četvrte četvrtine ako nema nepredviđenih okolnosti bekovski par odradi 20-ak minuta zajedno na parketu. McCollum izlazi nakon 6-7 minuta prve četvrtine, Lillard se isto toliko odmara početkom druge, a onda opet ide treća u kojoj je C.J. na klupi. Stotts je tako postigao da uvijek na parketu ima jednog od svoja dva najbolja napadača i da napad mirno plovi svojim tijekom. U četvrtoj ide rotacija ovisno o rezultatu, ritmu obojice bekova i matchupu koji diktira protivnička klupa. Osim što Stotts ovako drži napad podmazanim i Dame i C.J. imaju svojih 5 minuta bez onog drugog da dominiraju s loptom.

Treba spomenuti još jednu sitnicu kada govorimo o ofenzivi Portlanda. Promašeni šutevi vrlo često kod njih nisu smak svijeta ili kraj napada jer su Blazersi jedna od najmoćnijih skakačkih ekipa u ligi. Hvataju 26% svih dostupnih napadačkih skokova, a ispred njih su samo Oklahoma (30%) i Detroit (27%). To je jedan od razloga zašto se nije baš tako jednostavno protiv njih odlučiti za small ball varijantu. Nadskakat će te, a to često zna biti prevaga u 50-50 utakmicama. Davis i Plumlee su njihovi najbolji skakači, nakon njih Vonleh, Harkless, Aminu. Naravno da ovo nije samo odraz samo atleticizma njihovih igrača, borbenosti i truda, ima nešto i u taktici. Protiv bržih ekipa Portland ne riskira puno na napadačkom skoku zbog straha od kontre i tranzicije. U tom slučaju po napadački skok šalju jednog krilnog igrača koji se može brže vratiti u obranu. Protiv sporijih ekipa ili momčadi bez dominantnih skakača riskiraju malo više. Ako vas zanima pati li im zbog toga obrambena tranzicija onda je odgovor ne, ne pati. Portland prima samo 10 poena prosječno iz kontre i polukontre. Što nije samo rezultat dobre trke u obranu već i nešto sporijeg tempa kojim igraju (17. u ligi)

ed-davis

Obrana Rip Cityja nije tako elitna kao napad. Nalazi se na 17. poziciji i dopuštaju 106,4 poena na 100 posjeda. Imaju jedanaestu najgoru obranu trice (protivnici im ubacuju 36% svih pokušaja), ali su zato uspješni u zatvaranju reketa. Tu imaju petu najbolju obranu, ispred njih su samo Memphis, Utah, Toronto i Charlotte.  Visoki su im dosta usidreni u reketu ne izlaze previše na perimetar, i to im omogućuje da drže reket pod kontrolom, ali s obranom imaju dva problema.

Prvo, nemaju klasičnu peticu od 213 cm već centre hibride koji nisu ni 4 ni 5 (i Plumlee i Davis i Leonard) pa ih svaki malo bolji centar nakrca. Svaka čast na trudu i znoju svoj trojici spomenutih ali ni jedan nema fizikalije za nositi se protiv pravih strijelaca u postu, ali ni braniti obruč protiv malo boljih slashera ili scorera. Takav personal traži puno obrambenog pomaganja što pametne ekipe s dosta vatrene moći na perimetru znaju kazniti.

Drugo, Lillard-McCollum tandem koliko je god blagodat na jednom dijelu terena toliko je i problem na drugom. Lillard nije očajan kao zadnjih godina, ako ništa drugo pokazuje trud, ali ni jednom ni drugom vjerojatno nikada u karijeri neće biti pri vrhu prioriteta zaigrati obranu. To im jednostavno nije upisano u genetski kod, a nemaju ni idealne fizičko-atletske predispozicije. Jako puno plivaju u pick and rollu, „kockaju“ se, slabi su u postu, nisu za preuzimanja. Stotts će imati velikih problema u mogućem playoffu jer će obojicu trebati sakrivati. Već sada se trudi razvijati kod njih dobre navike u obrani pa svatko brani svoju poziciju, Aminu ne preuzima njihove izravne matchup suparnike, što je dobro, ali ne znam koliko će uspjeti bez obzira što se dobar dio njihovih obrambenih felera da popraviti. To je jedan od problema koji ja vidim kao moguću prepreku za Portland u budućnosti. Prijateljstvo, kemija, suradnja na terenu Damiana i C.J.-a i show koji donose, sve je to super, ali kada dođe real deal hoće li moći zajedno? U playoffu protiv Warriorsa tko čuva Stepha a tko Klaya? Protiv Oklahome tko čuva Westbrooka? Tko Paula i Redicka?

Pitanje svih pitanja za Blazerse glasi: je li McCollum igrač kojemu je pored Lillarda ipak primjerenija rola šestog igrača?

Odgovor ćemo saznati kroz par godina. Portland je tek na svojim početcima izgradnje contendera, a start je itekako ohrabrujući. Imaju sposobnu upravu, odličnog trenera (kojem moraju na ljeto dati novi ugovor) i lice franšize, a to su tri ključne stvari za budućnost svake ekipe.

Umjesto zaključka – Dame D.O.L.L.A:

Čekaj, mora biti zaključak. RIP CITY ALL NIGHT LONG!

Latest Posts

NE PROPUSTITE