Nekoæ davno, iza sedam gora i iza sedam mora, živjela su dva košarkaša. Prvi je bio visok i spretan, s magiènim osmjehom na licu koji je pozivao na veselje i zabavu. Hedonizam koji ga je krasio u osobnom životu izbijao je iz svakog njegovog poteza na parketu kojeg je uèinio svojim kraljevstvom kroz gotovo 10 godina. Sudbina se pobrinula da taj košarkaš završi u gradu životnog veselja, Hollywooda i raskalašenih zabava. Drugi je košarkaš bio nezgrapan no uèinkovit, uvijek namrgoðen i ratoboran, s vjeènim izrazom prkosa na licu koje je pozivalo na borbu. Naporan rad kojem je posvetio èitav život izbijao je iz svakog njegovog poteza na parketu kojeg je uèinio svojim kraljevstvom kroz gotovo 10 godina. Sudbina se pobrinula da taj košarkaš završi u gradu u kojem se graðani ponose svojim radom i u kojem je radnièka klasa èinila veæinu stanovništa. Larry i Magic bili su dva suprotna pola NBA lige koja je kroz njihove epske sukobe doživjela svoju prvu renesansu.
No, zajedno s renesansom liga kao da je doživjela i revoluciju, a medijski natpisi koji su nekoæ velièali dvoboje Celticsa i Lakersa odjednom su velièali dvoboje Larrya i Magica. Liga se individualizirala, a pojedinci nisu postali toliko nositelji igre koliko prijenosnici hypea. Ljudi su poèeli dolaziti na utakmice da bi vidjeli Larrya i Magica. Oni su posadili sjeme koje se kroz devedesete i nulte pretvorilo u jedno bogato i razgranato stablo.
Kroz posljednjih 20 godina ljudi su navijali za Jordan Bullse i za Hakeem Rocketse, za Phoenix Barkleyse i PayKemp Sonicse, za Utah Malonese i za Iverson 76erse, za Toronto Carterse i Orlando McGradyse. Danas ljudi navijaju za BigFour Celticse i Kobe Lakerse, za LeWade Heat i Orlando Howardse, za Oklahoma Durantse i CP3 Hornetse. Bilo u Americi, bilo u Europi, zvijezde prodaju NBA. One prodaju karte i TV prava i dresove i sve ostalo što košarka može prodati. Ne kažem da još uvijek nema ljudi koji navijaju za timove, naroèito u SAD-u, ne želim reæi da su oni manjina jer takav podatak nemam, no èinjenica je da zvijezde privlaèe interes “nesvrstanih”, bilo da se radi o generalnoj publici koja æe pogledati par velikih tekmi kroz sezonu, bilo da se radi o hardcore fanovima NBA lige koji nemaju “svoju” momèad nego jednostavno uživaju u košarci.
U posljednje vrijeme primjeæujem sve više i više ljudi koji gledaju utakmice ekipe za koju, zbog rodbinskih veza, navijam od djetinjstva. Derrick Bullsi su postali jedna od najpopularnijih NBA ekipa. Po prvi put nakon Jordana ekipa iz Chicaga je postala relevantna u košarkaškim krugovima, a za sve je odgovoran nekadašnji play sveuèilišta u Memphisu.
Rose je nevjerojatno elegantan u svojim ulascima u reket, neuhvatljivo brz i zapanjujuæe okretan, nepomièan unatoè prekršajima koje mora trpjeti prilikom gotovo svakog polaganja. Njegova zakucavanja su prekrasna, unatoè tome što ne možete prihvatiti loptu jednom rukom, pa uvijek zakucava s dvije. Neviðena brzina i ulazi u reket bili su njegova najveæa, zapravo njegova jedina dva oružja kad je došao u ligu prvim pickom prije dvije i pol godine, no Rose je iznenadio sve svoje kritièare konstantnom igraèkom evolucijom.
Veæ pri kraju prve sezone Rose je u svoj arsenal dodao pouzdan šut s poludistance. Istina, taj šut je pogaðao samo s jednog mjesta, oko metar unutar trice, i to samo metar lijevo ili desno od vrha reketa, no unatoè tome taj šut se pokazao izrazito uèinkovitim buduæi da je Rose mogao bez problema doæi do spomenutih toèaka na terenu zahvaljujuæi brzini i driblingu.
Njegov razvoj nastavio se kroz sljedeæe dvije sezone, pa je Rose u svoj repertoar dodao i krasan mali push shot iz reketa koji je potpuno nestao ove sezone samo da bi se opet vratio u zadnje èetiri utakmice, drastièno je unaprijedio svoju jedan na jedan obranu, a ove godine zapoèeo je šutirati i pogaðati s linije za tricu. Unatoè tome što je do dolaska Boozera morao zabijati najviše koševa u Bullsima, Rose je ostao izrazito nesebièan, a njegovih 8,5 asistencija zapravo ne govori koliko je play Chicaga dobar u pas igri. Èovjek je poèeo dodavati sjajne lopte iz double teama koji je u ranijim sezonama redovito završavao izgubljenim loptama ili timeoutom, a njegova dodavanja u reket omoguæili su Noahu ne samo da postigne rekordan broj poena u karijeri nego da sam upisuje asistencije nakon što obrane pokušaju zaustaviti otvoren put prema košu.
Unatoè tome što je u sezonu krenuo bez Boozera, Rose je odveo napadaèki limitiranu ekipu Bullsa do sjajnog skora protiv vjerojatno najtežeg rasporeda u èitavoj ligi, a nakon što je izgubio Noaha nastavio je pobjeðivati s Bullsima. Zbog uèinka njegove ekipe koja još uvijek nema startnog bek šutera i zbog nevjerojatne statistike mnogi su analitièari Rosea poèeli gurati u sam vrh MVP utrke.
Rose nije MVP. Èak ni u ovoj sezoni u kojoj najbolji igraè lige neæe prismrditi toj nagradi buduæi da se nalazi u ekipi s još jednim ultramegasuperstarom i jednim All-Star igraèem, Rose ne bi trebao biti spominjan kao MVP lige. Previše je rupa u njegovoj igri, previše je mana da bi mu pripala takva èast. O èemu prièam?
Za poèetak, njegova obrana je još uvijek klimava. Da se razumijemo, Rose je jako dobar man-to-man igraè, zna pokriti èovjeka, a kada ga izgubi trèeæi kroz blokove zbog svoje brzine gotovo uvijek stigne zasmetati pri šutu. Osim toga puno bolje ometa pas igru i smeta dodavaèima koji protiv njega ne mogu uæi u ritam. No èinjenica je da pick ‘n’ roll brani otprilike na razini prosjeènog hrvatskog reprezentativca i da se totalno pogubi kod preuzimanja igraèa. Tamo gdje Rondo, èovjek kojeg iz meni nepoznatih razloga ljudi najèešæe usporeðuju s Roseom, briljira Derrick je debelo ispod prosjeka. Njegova nesposobnost nije se toliko osjetila dok je za leðima imao Noaha, otkada je centarske dužnosti preuzeo Boozer, èovjek kojemu je tlaka dignuti ruke u obrani reketa, njegove mane izlaze na vidjelo.
Ne treba zanemariti èinjenicu da Rose, iako je postao NBA zvijezda, puca užasno malo slobodnjaka, tek nešto više od pet po susretu. Apsurdno kad uzmemo u obzir koliko puta Rose ulazi u reket, koliko puta ide na polaganja u gužvi i, na kraju krajeva, koliko je puta fauliran u utakmicama. Teško je Rosea kriviti za to što suci ne vide te puste prekršaje, no živimo u jednom tužnom razdoblju u kojem suci neæe svirati prekršaj ukoliko ga malo ne naglasite. Kevin Martin je apsolutni majstor u ovoj disciplini buduæi da se trese kao žele prilikom svakog kontakta. Ni Dwyane Wade nije daleko, Dwight Howard stenje poput pornozvijezde kod svakog faula, ma èak se i LeBron, sa svim svojim mišiæima, nakrivi malo u stranu kad ga fauliraju. Rose to ne radi, na èemu mu svaka èast, no zbog toga njegova ekipa pati.
Na kraju tu je i forsiranje. Rose uzima apsoštrumpfno bolesnih 20 šuteva po utakmici. 20 šuteva za jednog playa?! Pa je li on normalan?!
Je. Dok Boozera nije bilo u ekipi Rose je jednostavno morao preuzeti teret postizanja poena na sebe buduæi da je Deng igrao toplo – hladno, da Brewer i Bogans nisu mogli pogoditi tablu, da si Taj i Noah nisu mogli sami iskreirati poene i da su Korver i C.J., kao i svi igraèi s klupe, u nekim utakmicama briljirali, a u nekim podbacili. Povratkom Boozera Rose se donekle unormalio, no odlaskom Noaha opet je poèeo uzimati jako puno šuteva. Da se razumijemo, bilo je tu nekoliko utakmica u kojima je zapeo kao sivonja i pokušao se nametnuti kroz ispucavanje lopti iz nemoguæih situacija. Naroèito upada u oèi utakmica protiv Knicksa u kojoj je igrao katastrofalno želeæi silom pobijediti Amarea, no u ostalim utakmicama gaðao je gotovo uvijek iz izglednih situacija. Njegov slabašan postotak šuta u posljednih 8 utakmica (43 posto) kombinirani je rezultat:
1. nekoliko isforsiranih utakmica
2. odsustva Noaha kojemu je prosljeðivao lopte koje sada nema kome proslijediti
3. pokušaja da opet uspostavi onaj svoj push shot kojeg za sad ne pogaða najbolje
4. uzimanja šuteva u zadnjim sekundama napada zbog anemiènosti napada Bullsa koji preèesto zapinje protiv slabašnih ekipa otkad je Noah završio na operaciji
Sve tri stvari, i forsiranje i slobodnjake i obranu Rose može korigirati, baš kao što je korigirao svoj nedostatak vanjskog šuta. No postoje stvari zbog kojih strahujem da Rose nikad neæe biti MVP koliko god on to želio*.
*Njegove izjave kako smatra da može biti najkorisniji igraè lige i to veæ ove godine su me propisno razveselile. Kad to èujete od drugih igraèa odmah vam se zgade zbog bahatosti, no Rose je do sad bio pretjerano skroman, gotovo nevidljiv i neprimjetan i u svakom je sluèaju dobro kad se momak pokušava nametnuti. Nisam baš siguran da možete nauèiti kako se postaje voða, no drago mi je vidjeti ga kako se trudi.
Rose jednostavno ne izgleda spreman u završnici tijesnih utakmica. Istina, ukoliko može prelomiti rezultat prije nego utakmica uðe u posljednje dvije minute on æe to napraviti, napadat æe obruè, tražit æe otvorene ljude za polaganja i zakucavanja, no jednom kad utakmica uðe u zadnje dvije minute u egalu piši kuæi propalo. Njegov promašaj slobodnjaka koji je trebao donijeti produžetak protiv Clippersa samo je nastavak tragiène serije iz prošle pretprošle sezone. Jednostavno, kao da ga pritisak ubije. Joakim Noah, s kojim je stvorio prijateljski odnos kakav rijetko vlada izmeðu NBA igraèa, ga je natjerao da postane agresivniji, otvoreniji i da pokuša preuzeti uzde ove momèadi u svoje ruke buduæi da ima dovoljno talenta da bude Top 5 igraè u ligi, no èisto sumnjam da ga može uèiniti clutch igraèem.
No èak i bez MVP nagrade Rose æe i dalje privlaèiti golem broj ljudi na svoje utakmice, prodavat æe gomilu dresova te æe osigurati goleme hrpe love i sebi i Bullsima. Ukoliko Paxson i ekipa nabave pouzdanog beka koji može startati i ukoliko se Noah vrati jednakim intenzitetom u sezonu ova bi ekipa mogla napraviti velik rezultat u playoffu. Ogroman raspon ruku i visina igraèa uèinila su Bullse ekipom koja najbolje brani reket u èitavom NBA-u, a u napadu Rose i Boozer predstavljaju opasnost za svaku ekipu. Jedino što moraju pronaæi svog Horrya jer nemaju igraèa koji æe pogaðati pobjednièke šuteve.