Prije tri godine Dwight Howard je pokušavao razviti kemiju s Kobeom Bryantom, nakon što je praktički natjerao svoju bivšu momčad, Orlando, na rastavljanje ekipe na proste faktore i otpuštanje trenera usred sezone. Razvijanje kemije nije uspjelo pa je Howard odlučio otići, usprkos poniženju Lakersa u obliku ogromnih plakata rasutih po cijelom gradu koji mole Howarda da ipak malo bolje reazmisli i ipak ostane. Nije ih poslušao, otišao je u Houston i činio se sretnim. Ponovo se smijao, počeo je ličiti na onog nezaustavljivog Howarda iz Magica, bomboni su mu ispadali iz usta kad god je govorio o Houstonu, Jamesu Hardenu i šansama Rocketsa za naslov, a sve je začinio stvarno dobrim predstavama u prošlogodišnjem doigravanju. Pa tko bi onda postavljao pitanja o njegovoj budućnosti? U redu, Howard u ugovoru ima opciju za sljedeću sezonu, ali tko bi pametan odbio 23 milijuna dolara u ekipi i gradu goji ti se sviđa, gdje si sam odlučio doći i gdje si navodno sretan?
Toliko o tome.
Naime, ovog tjedna proširile su se glasine kako je Howard nesretan u Houstonu već godinu i pol, kako je bijesan što ga se konstantno ignorira kao napadačku opciju, kao i da više ne može/ne želi igrati u istoj momčadi s Hardenom. Howard je, naravno, odmah sve porekao: „Nisam ni s kim pričao o ničemu. Ljudi izmišljaju laži i glasine. Nikad nisam bio fokusiran na to. Pokušavam natjerati sebe i suigrače da igramo što bolje“, rekao je, i nastavio: „Ljudi će uvijek reći što god treba kako bi prodali priču. Uvijek će izmišljati glasine i laži. To je samo to. Ne mogu gubiti vrijeme na to i ne želim da se moji suigrači gnjave s tim.“
U redu, pošteno. Howard je rekao sve prave stvari. Jedini je problem što je rekao i kako stoji uz svog trenera u Orlandu, kako je odlučio tamo ostati i tako dalje. Poznato?
Osim toga, Howard ovaj put stvarno ima košarkaških razloga biti nesretan. Prvo, Houston je u sezonu krenuo kriminalno loše, s ogromnim dvoznamenkastim porazima i tek u zadnje vrijeme pomalo hvata formu (posljednjih deset utakmica imaju 6-4), ali još su ispod 50% pobjeda. Nadalje, iako je drugi strijelac i prvi skakač i bloker svoje momčadi, ostaje činjenica kako mu sustav igre Rocketsa, koji se jako oslanjaju na igru s perimetra i slabo (tj. gotovo nikad) igraju na niski post, jednostavno ne odgovara. To se vidi i u statistici po kojoj je Howard tek peti igrač u svojoj momčadi po postotku korištenja u napadu. Ispred njega je, razumljivo, James Harden, ali i igrači poput Marcusa Thorntona, Terrencea Jonesa i Coreya Brewera. Međutim, ne treba kriviti samo sustav igre. Činjenica je da će Howardu na ljeto biti 31 godina, sad već ima konstantnih problema s leđima i prirodno je izgubio na fizičkoj moći i skočnosti u odnosu na razdoblje u Orlandu kad je imao 25 godina i bio u naponu snage. Također, po učinkovitosti je solidan (18,65; prosjek lige je 15) ali ništa više od toga. Na njegovoj poziciji učinkovitiji su mnogi igrači kojih se vjerojatno ne biste sjetili, poput Enesa Kantera, Karla Townsa, Joffreya Lauvergnea ili Jonasa Valančiunasa. Konačno, ova dva faktora rezultirala su najslabijim prosjekom koševa od rookie sezone i punih pet poena slabije od prosjeka karijere.
Po svemu navedenome čini se kako je ljubavna priča između Howarda i Houstona završena. Howardova profesionalna sudbina je u njegovim rukama i može sam odlučiti što je najbolje za njega, bez obzira na želje Rocketsa. Iako ima 22 milijuna razloga za ostanak, već se dva puta odlučio na novi početak umjesto na uzimanje najvećeg mogućeg novca. Jedina razlika je u tome što se iz dosadašnjeg iskustva vjerojatno uvjerio da trava nije drugdje nužno zelenija.