Ostala je samo povijest. Kada je Kobe Bryant zabio koš kojim je prekoračio “povijesnu” granicu od 30.000 poena to je bila prva misao koja mi je proletjela kroz glavu. Elegantni ulaz i polaganje pokraj nemoćnog Robina Lopeza, klasični Kobe. Dva tjedna poslije još uvijek nisam siguran što misliti o čovjeku kojeg jednako vole mrziti kao što ga vole.
Teško je pisati o Bryantovoj karijeri. Prije svega potrebno je shvatiti dvije stvari koje su bitne za ovu priču. Prvo, statistika nije sve, drugo statistika nije ništa. Koliko je poena Kobe zabio i koliko je naslova osvojio predstavlja neosporno činjenično stanje stvari. Na koji način je te poene zabio i na koji način je osvojio tih pet prstenova predstavlja stvar subjektivnog individualnog mišljenja. Neosporna je košarkaška veličina čovjeka koji je bio prvi bek izabran na NBA draftu direktno iz srednje škole, koji je postao najmlađi igrač ikada izabran na All-Star utakmicu, koji je osvojio pet naslova i ultimativno ranije ove sezone prešao magičnu granicu od 30.000 poena. Ali isto tako to je čovjek koji je izgubio dva NBA finala, kojega je kroz čitavu karijeru pratila reputacija sebičnjaka koji previše šutira i za kojeg je Phil Jackson izjavio da ga je nemoguće trenirati.
Ono što nitko ne može osporiti je činjenica da je Kobe Bryant jedan od najboljih strijelaca svih vremena. Kada kažem jedan od najboljih svih vremena mislim da je sigurno među deset. Međutim problem kod ovakvih usporedbi su, među ostalim, i različite ere u kojima su pojedini igrači igrali. Svaka era donosi sa sobom određene prednosti i mane. Na primjer igrači poput Jerryja Westa i Oscara Robertsona nisu u svoje vrijeme imali liniju za tri poena. Danas se osobne pogreške sude puno lakše nego što je to bio slučaj prije. S druge strane igrači koji su igrali prije nisu igrali protiv zonske obrane, nije bilo toliko pomaganja u obrani a kompletne defenzivne sheme su bile puno jednostavnije nego što je to slučaj danas.
Kobe još uvijek nije rekao zadnju riječ i još uvijek nije ispisano zadnje poglavlje jedne od zbilja velikih karijera uopće u povijesti NBA lige. Nekako imam osjećaj da će se njegovo mjesto u povijesti znati tek nakon što prođe neko vrijeme, kada stvarno dođe kraj.
Ono što treba reći je da Kobe nikad nije htio biti jedan od najvećih, on je uvijek htio biti najveći. Svi oni beskrajni ljetni sati u dvorani, beskrajno usavršavanje igre, sve za jedan jedini cilju, biti najbolji ikad. Imao je veliku sreću da kroz čitavu karijeru nikada nije imao ozbiljniju ozljedu. Preskočivši fakultet osigurao si je četiri dodatne godine karijere, imao je sreću da bude suigrač nekima od najboljih visokih igrača ikad ali zar uz sve “olakotne okolnosti” ipak nije i sam nešto ostvario?
Kobea treba cijeniti zbog onog što jest, zbog onog što je postigao i zbog svih nezaboravnih trenutaka koje nam je priredio. U mojim očima njegova najveća vrijednost je strast prema košarci i neutaživi perfekcionizam. Te osobine guraju talentirane atlete da maksimiziraju svoje sposobnosti, da u datom trenutku čine nevjerojatne stvari jer u njihovoj glavi ne postoji ništa osim pobjede. Takve stvari stvaraju legende, ikonske trenutke u kojima volja za pobjedom uz nezaobilazan talent i ogroman rad čini onih dodatnih jedan posto koji razlikuju pobjednike od ostalih.
Michael Jordan: “Vidim puno sličnosti kada gledam Kobea, bez sumnje.”
Kobe Bryant i Michael Jordan su jednaki. Jednaki su na način da imaju taj isti gotovo psihotični žar, volju i radnu etiku. Kao da ne postoji ništa osim pobjede, kao da je sve drugo manje vrijedno. O brojkama, talentu, suigračima i svemu ostalom može se raspravljat do u nedogled. Da li je Kobe najveći Laker ikad, da li je jedan od pet najvećih igrača svih vremena, da li je veći od “Gospodina zraka” osobno?
Kobe Bryant: “Ja igram radi svoje ljubavi prema igri i da pobijedim. To je najvažnije. U većini slučajeva, kada ljudi osjećaju pritisak, brinu se što bi drugi mogli reći o njima. Ja nemam taj strah i to mi omogućava da brzo zaboravim loše poteze, šutiram dalje i samo igram svoju igru.”
Jedna utakmica najbolje oslikava karijeru čovjeka kojeg zovu “Crna mamba”. Lakersi su 21. ožujka 2012. igrali kod kuće protiv Hornetsa iz New Orleansa koji su u L.A. stigli bez Chrisa Kamana, Emeka Okafora, Carla Landryja i Trevora Arize, dakle bez kompletne visoke linije. Uz njih nije nastupio ni stanoviti Eric Gordon. To je trebala biti jedna lagana pobjeda za Lakerse, “easy game”. Utakmica koju su s lakoćom trebali izdominirati Pau Gasol i Andrew Bynum jer doslovno u ekipi Hornetsa nije bilo igrača koji bi ih mogli čuvati na postu. Kobe je utakmicu otvorio s 0/15 iz igre u prve tri četvrtine. U četvrtoj Hornetsi su imali minimalno vodstvo pola minute prije kraja utakmice. Lopta za Lakerse, znate već u čijim rukama. Rezultat: trica preko ruke, luk, mrežica, “game”. Dakle prije svega treba biti toliko tvrdoglav i bezobrazan da nastaviš šutirati nakon 0/15, pogotovo kada se uzme u obzir da su Gasol i Bynum kombinirano iz igre gađali 15/24 za 40 poena, te da su obojica imali double-double učinak. Onda trebaš biti dovoljno egocentričan i samopouzdan da uzmeš tricu preko ruke, na minus dva, nakon što si istu do sada gađao 0/7, i na kraju moraš biti pobjednik da pogodiš taj šut. To je Kobe Bryant. Veliki igrač, šampion, sigurni “Hall of Famer”. Sve ostalo je ionako stvar ukusa.