The curious case of Carmelo Anthony

Ne poznajem nijednog NBA fana, makar i površnog, da ovaj dio godine doživljavao kao dosadu. Playoff utrka je u pravilu baš sada najzanimljivija: vrh svake konferencije je već poznat, dno također (tanking mode: ON), ali ona sredina u kojoj se kristalizira slika doigravanja tek poprima izgled bojnog  polja te se u neizvjesnoj bitki traže posljednji „sretnici“ koji će kao nagradu za svoj trud dobiti dvije utakmice doigravanja pred svojom publikom i – brzu „metlu“ od nekog contendera. Prava nagrada, nema što. Ali, da se poslužim prigodnim tekstom legendarnih Deep Purple: „It’s not the kill, it’s the thrill of the chase.“

Ipak, ono najzanimljivije je prije svega trade deadline. Mogućnost da franšiza koju simpatizirate jednim pravim potezom promijeni krvnu sliku nijednog fana ne ostavlja ravnodušnim. Naravno, tu ne spadaju razmjene tipa „ozlijeđeni Jarrett Jack u Sacramento za pick druge runde iz 2030.“. Ono što svakog zanima su šuškanja vezana za velike zvjerke. Ove godine oči fanova su ponajviše usmjerene ka New Yorku, a razlog je, naravno, Carmelo Anthony.

New York Knicksi su u sezonu ušli s relativno velikim očekivanjima. Osim napretka mladog Kristapsa Porzingisa, zalog za taj (pretjerani) optimizam bio je pridruživanje bivšeg MVP-a (Derrick Rose) i bivšeg DPOY-a (Joakim Noah) bivšem najboljem strijelcu lige Anthonyu. Kao što je svima vidljivo, zajednički nazivnik svemu nabrojanom je riječ „bivši“. Knicksi su trenutačno 11. momčad istoka te ih 2.5 pobjede dijele od mitskog 8. mjesta i već spomenute metle od najvjerojatnije Cleveland Cavaliersa. Više se ni ne može očekivati od momčadi koja ima prosječan napad (17.) i ispodprosječnu obranu (24.).

Usprkos tome, Carmelo ima sasvim solidnu sezonu. U prvih 48 utakmica postiže prosječno 23.1 poena, šutirajući 43.7% iz igre te 36.5 za tricu uz 5.7 dalekometnih pokušaja (samo je u sezoni 2012./2013. uzimao više). True shooting % mu je ipak nešto bolji (54%), a treba uzeti u obzir da ima najveću potrošnju u momčadi (usage rate od 29.6%). No, tko je zapravo Carmelo Anthony u igračkom smislu? Nekadašnji 3. izbor legendarnog drafta 2003. zapravo je cijelu karijeru smatran elitnim scorerom. Igrač sjajnog mid-range jumpera, vrlo dobre post igre, solidan skakač, neloš asistent (kada želi), inteligentan, lukav i poprilično snažan za krilnog igrača. Došavši u New York putem pravog blockbuster tradea u sezoni 2010/11. dodatno su porasla očekivanja. Osim marketinškog potencijala koji se idealno ostvario u Velikoj Jabuci, Anthony je definitivno ostavio i igrački trag. Trenutačno drži rekord franšize u poenima na jednoj utakmici (62), nizu utakmica od 40+ poena (3), nizu utakmica od 20+ poena (31) te odnedavno i broju poena u jednoj četvrtini (25).

https://youtube.com/watch?v=jKvXggR_pDw

No, pogledajmo malo dublje. Ne računajući ostatak sezone kada je tek stigao u Knickse (metla od Boston Celticsa u prvoj rundi doigravanja), u ostalih 5 sezona samo je dva puta dohvaćen playoff, odnosno 2011/12. ispadaju u prvoj rundi, a godinu kasnije u drugoj. Posljednje tri sezone su izvan prvih osam, a izgleda da će se taj trend nastaviti. Istini za volju, momčadi koje su tih godina bile okupljene oko njega su bile doista šarene. Front office Knicksa je tih godina radio posao gore od hrvatskih vladajućih struktura. Ništa se nije promijenilo ni dolaskom zen-mastera Phila Jacksona u ulogu GM-a. Međutim, simptomatično je da su kroz tih 5 sezona Knicksi redom imali 19., 3., 11., 29. i 26. napad lige. A predvodio ih je elitni krilni scorer (propustio je, doduše, 42 utakmice 2014/15. kada su ostvarili učinak vrijedan 29. ORTG-a). Obranu ću namjerno izostaviti, što zbog učinka koji nije vrijedan spomena, što zbog toga da se ovaj tekst ne pretvori u godišnji izvještaj Državnog zavoda za statistiku. Pitate se kako? Osim gore navedenog razloga (sumnjivi potezi uprave), kroz klub su prolazili nedorasli treneri kao Mike Woodson, Derek Fisher i Kurt Rambis. No, nije ni Carmelo sasvim nedužan. Osim tradicionalnog igranja obrane „s pola gasa“, jako je teško organizirati vrhunski napad oko jednog iso volume scorera. A on je upravo takav. Uz to, Knicksi su najbolje partije pružali kada je Anthony igrao na poziciji visokog krila, što je on kasnije nevoljko igrao gledajući na sebe prvenstveno kao small-forwarda.

Kako sada stvari stoje, rastanak Mela i Knicksa se bliži. Knicksima treba žrtveno janje da opravdaju užasne poteze uprave (je li itko mislio na jedan tren, makar samo na milisekundu, da je Noah vrijedan upola od ovoga ugovora?), a sam Camelo ne želi biti gdje nije poželjan. Srećom po njega, no-trade klauzula koju je ugradio u svoj ugovor bi se mogla pokazati ključnom. Zainteresiran je za tek nekoliko momčadi, a u slučaju ponude neke druge franšize radije bi ostao u New Yorku. E, sada dolazimo do temeljnih pitanja ovog teksta:

  1. Kome zapravo treba Carmelo Anthony?
  2. Ima li smisla njegovo dovođenje?
  3. Je li trade izvediv i što Knicksi mogu dobit zauzvrat?

Prije nekoliko dana je gromoglasno odjeknula vijest da su Knicksi ponudili Cleveland Cavaliersima Anthonya u zamjenu za Kevina Lovea. Na radost navijača Cavsa ponuda je odbijena. Love se iznimno dobro adaptirao na sistem Cavsa. Unatoč dobro poznatim obrambenim deficitima, u napadu je vrlo koristan: sjajan je skakač, posjeduje jako dobar šut za 3, dobar je dodavač, a ne zahtijeva skoro nikakvu napadačku prilagodbu te bez problema može zauzeti poziciju u kutu i čekati na povratnu loptu nakon što se napad odvrti. Uz to, može poslužiti kao screener u pick and pop igri ili realizirati iz posta, pogotovo ako se radi o missmatchu. Carmelo bi s druge strane, zahtijevao značajne preinake. Jednostavno nije spot-up igrač. Davati njemu loptu da rješava izolacije bi bilo kontraproduktivno pored LeBrona Jamesa i Kyriea Irvinga (koji je možda čak bolji realizator iz izolacije). Patio bi napad Cavsa, a skok još više. Ipak, ostavljam jednog jokera zbog kojega bi ovaj trade možda imao smisla, a to je potencijalno veliko finale protiv Golden State Warriorsa. Kada bi Warriorsi snizili svoju petorku, Anthony bi bio puno bolje rješenje od Lovea u obrani. Deficit u skoku tada ne bi toliko dolazio do izražaja, a Melo ipak bolje brani perimetar od Lovea te nudi mogućnost preuzimanja. Za napad nisam siguran kako bi izgledao. Također, ni Knicksi ne bi baš profitirali od ovakvog raspleta. Dobili bi etabliranog veterana s brojnim manama koji bi zbog preklapanja pozicija i uloge mogao sputati razvoj najvrjednijeg aduta kojeg imaju – Kristapsa Porzingisa.

Zatim, spominje se interes Boston Celticsa na koji Carmelo navodno nije imun. Boston ima cijelu ergelu mladih igrača za poslati u suprotnom smjeru te tu ne postoji problem. Problem je, kao i u prethodnom slučaju, na terenu. Boston do ovog trenutka ima sjajan napad. Po ofanzivnom ratingu su 6., uz bok Clevelandu i Los Angeles Clippersima. Ono gdje Boston ima probleme je obrana (21. DRTG). Ukoliko bi Carmelo igrao na trojci, tada Jae Crowder, jedini njihov pouzdani krilni defender ispada iz slike (ili biva iskorišten kao dio razmjene). Jasno, obrana Bostona doživljava značajan downgrade. Druga solucija je da Celticsi uspiju zadržati Crowdera te Anthonya koriste na četvorci (ako on pristane na to). Jedan od obrambenih problema Bostona je užasna zaštita defenzivnog skoka, uzrokovana uvelike time što je Al Horford ispodprosječan skakač na centarskoj poziciji. Melo je dobar skakač kao trojka, no kao četvorka je ispodprosječan. Uparivanjem njih dvojice, skok Bostona bi potonuo na još niže grane. Ni u napadu stvari ne bi bile jednostavne. Već sada momčad Brada Stevensa popriličan broj napada troši na iso herojstva omalenog Isaiaha Thomasa. Dodavanjem još jednog takvog strijelca kao što je Anthony vjerojatno bi se potpuno zaustavio ikakav ball-movement koji za sada još uvijek postoji. Štoviše, Boston nije htio pokušati ugrabiti bogomdanog talenta kao što je DeMarcus Cousins zbog upitnog karaktera, a uzeo bi skoro jednako ćudljivog Anthonya? Glupost. Ako je trade  s Cavsima imao smisla barem u jednom scenariju, ovaj nema u nijednom. Naravno, gledano sa strane Bostona. Što se tiče Knicksa, dodatak Crowdera ili Averya Bradleya bi bio sjajan novi početak post-Carmelo ere.

Treća momčad koja pruža pipke prema Melu su LA Clippersi. Zadnjih godina su konstantno u kategoriji contendera, ali nikako da probiju magičnu barijeru te uvijek ostaju u kategoriji ispod. Drugačije neće biti ni ove sezone. Ozljede ih ne maze. Chris Paul će pauzirati još nekoliko tjedana, a Blake Griffin tek hvata formu nakon ozljede. Srećom po njih, tu je all-star DeAndre Jordan (kakva smijurija od izbora, dragi čitatelji). Iz Clippersa stižu informacije da nitko od ove trojice nije dostupan za trade te se traži treća momčad kako bi sve strane bile zadovoljne i financije na mjestu. Gospodin Doc Rivers je čak spreman razmijeniti vlastitog sina kako bi ostvario ovu razmjenu (ultimativna žrtva s njegove strane). Nekako imam osjećaj da je ova solucija najbliže ostvarenju. Zašto? Pa Los Angeles je također veliko tržište, momčad ima nekoliko zvijezda i savršeno se uklapa u kalup kvazi-contendera kakvom Carmelo teži. Problem je samo u tome što im on ne rješava apsolutno nijedan problem. Clippersi godinama vape za kvalitetnim 3&D swingmanom koji bi zatvorio rupetinu u obrani i pospremio otvorenu tricu u napadu. Ne treba im još jedan kreator pored Paula i Griffina, a pogotovo ne čovjek koji je kreator pretežito za sebe i još jedan upitnik u obrani. Zatim, problem je klupa na kojoj su pretežito gunneri koji na taj način mogu gurati kroz regularnu sezonu, no u playoffu od njih u pravilu ne bude puno koristi (pogotovo što je Rivers imun na smislene rotacije). Uz to, vjerojatno će u potencijalnu treću momčad otići JJ Redick, neophodan šuter i sjajan timski igrač u oba smjera. Može se zaključiti da ovo ne bi bio dobar potez za Clipperse. A što bi Knicksi mogli dobiti zauzvrat ostaje nepoznanica dok se ne sazna tko je ta treća momčad koja će omogućiti da se ovakav rasplet odigra. Osobno bih volio da Utah Jazz bude taj partner pa da se dogodi ovako nešto (naravno da je ovo loš trade po Knickse, pa to bi bio njihov trademark):

Šalu na stranu, stvarno ne vidim kome se od contendera (i onih koji bi to htjeli postati) isplati uzeti Carmela u ovom trenutku. Možda Oklahoma City Thunderu u zamjenu za Enesa Kantera. Što je u neku ruku apsurdno, ali govori o kvaliteti lige i složenosti slaganja šampionskog rostera. Naravno da je bitno koliko su kvalitetni pojedini dijelovi slagalice, ali je još bitnija njihova kompatibilnost. Također, junak današnje priče je jako teško uklopiv komadić. Relikt, ostatak nekadašnje hero-ball košarke igrane s poludistance, u ligi u kojoj su trice, kruženje lopte i obrana na krilu esencijalni dio vrhunske ekipe građene za najviše domete. Ali to ne znači da ne možemo i dalje uživati u igri i potezima pravog majstora ove igre. Jer ne mogu sve ekipe osvojiti naslov, niti svi igrači biti slavljeni kao rođeni pobjednici. Ono što mogu jest pružati nama vrhunsku zabavu iz večeri u večer. Uostalom, sinoćnjom partijom protiv Atlanta Hawksa je pokazao da je i dalje onaj elitni scorer, a tko zna do koje brojke bi došao da nije morao prerano izaći zbog osobnih pogrešaka. Zato bi ostanak u New Yorku bio, ako ne već najrealnija, onda vjerojatno najbolja opcija za samog Anthonya. Stoga, umjesto vlastitim stihova, završavam kao što sam i počeo: stihovima Deep Purplea:

„Sometimes I feel like screaming.
Close my eyes,
It’s times like this
My head goes down
And the only thing I know
Is the name of this town.“