Legenda o Jakobu “Jacku” Molinasu (1931.-1975.) vrlo je poučna i nimalo lijepa priča o geniju košarke kojeg je strast prema kocki odvela na krivi put, kojim je umjesto pobjedničkog podija na parketima dvorana došao do mafijaškog metka u glavu u unajmljenoj kući u Los Angelesu. A taj Židov iz Bronxa s visinom od 198 centimetara i neobranjivim “sky hookom” bio je četvrti izbor drafta, u svojoj rookie godini već viđen za All-Star utakmicu, kad je 1954. nakon samo pola sezone s Fort Wayne Pistonsima izbačen zbog kocke, da se nikad više ne vrati u NBA.
Kad je s dvanaest godina 1944. zaražen virusom košarke, uz njega je zaradio još jedan virus koji će za njega biti koban: virus kocke. U početku nizak, naglo je izrastao tek u četrnaestoj, kad se već dosta naigrao, i odjednom je od kržljavog mladića koji je bježao od koša i pucao izdaleka postao krilni centar; bekovskom iskustvu koje je stekao dodao je i igru leđima prema košu i postao moćan igrač koji je mogao svakoga nadigrati. Volio je vježbati udarajući loptom u zid jedne šesterokatnice, što je uočio Joe Hacken, kockar kod kojeg je “mali” već polagao oklade; znajući da zbog ruže vjetrova uz sam zid zgrade puše jak vjetar na gore, Hacken se dosjetio i počeo “derati” prolaznike okladama da taj mali ne može prebaciti loptu preko cijele zgrade, u 50 dolara. Nakon što bi uz pomoć vjetra prebacio zgradu, od svake zarađene pedesetice Molinas je dobivao pet dolara, uz Hackenovu pouku: “Mišići obave posao, ali mozak je taj koji dobiva većinu love”, koju mladi košarkaš nikad nije zaboravio, trudeći se u svojim ilegalnim operacijama uvijek biti “mozak”.
Košarku je Molinas usavršio u srednjoj školi Styvesant, poznatoj po brojnim talentiranim igračima (kasnije se znao hvalisati, istinito ili ne, da je prva utakmica koju je “prodao” bilo srednjoškolsko finale), a u svom rodnom gradu je pohađao sveučilište Columbia, na kojem je obarao rekorde i doveo ga do ranga trećeg sveučilišta u državi; zamalo su ušli u NCAA Final Four, ali im se na putu ispriječio svedržavni broj 4, Illinois; u odlučujućoj utakmici nije pomoglo ni Molinasovih 20 poena. I pored kockanja i “puštanja” utakmica zbog zarade, Molinas je igrao toliko dobro da to nitko nije primjećivao, i put u NBA bio mu je širom otvoren.
“Molinasu je igranje namještene utakmice donosilo veći ushit nego poštena igra”, kaže slavni košarkaški novinar Charley Rosen u svojoj knjizi o tom talentiranom ali korumpiranom igraču “Wizard of Odds (Čarobnjak omjera)”. “Je li bilo vrijeme da dodavanje izbaci u aut, ili da se zadrži u reketu da mu sude tri sekunde? Ili da krene trpati u koš da bi poboljšao svoju statistiku?”
Da mu ne bi bilo dosadno igrati, briljantni krilni centar specijalizirao se za “point shaving”, namještanje koš-razlike na utakmici, budući da je svojim umijećem mogao bez problema postići da razlika bude ona na koju se okladio. Pored Hackena, u okladama su mu sve više suradnici bili i opasniji profesionalci, poput Thomasa Ebolija zvanog “Tommy Ryan”, mafijaša čiji je brat bio caporegime moćne njujorške obitelji Genovese (filmskih “Corleoneovih”).
U svojoj posljednoj utakmici za Pistonse, protiv Boston Celticsa, Molinas je sjeo na klupu u prvom poluvremenu, i vraćen je u zadnjim minutama utakmice, ali je napravio dvije namjerne osobne na Bobu Couseyu i to je privuklo pažnju na njegov “stil igre”. Nakon što je uslijedila istraga ustanovljeno je da se Molinas kladio na utakmice koje je igrao, premda je on isticao da se uvijek kladio samo na pobjedu Pistonsa, izbačen je iz lige da se više nikad ne vrati, nakon 29 utakmica i postignutih 350 poena. Statistika od 12,1 poena (uz postotak šuta 39% iz igre, 76% iz slobodnih bacanja ), 7,2 skokova i 1,6 asistenciju po utakmici govori da je bila riječ o igraču koji se mogao razviti u najbolju “četvorku” svog vremena, ali mu je nakon izbacivanja preostala samo kocka i upropaštavanje drugih igrača svojim namještaljkama; zbog umješanosti u “point shaving” NCAA skandal iz 1961., kojem je kumovao Molinas, svoje najbolje igračke godine izvan terena pod suspenzijom je proveo i Connie Hawkins, “dr. J prije Juliusa Ervinga”.
Nakon izbacivanja iz NBA lige, Molinas je sljedećih sedam godina igrao u Eastern League (CBA, starija od NBA) za momčadi Williamsport Billiesa pet sezona, te po jednu sezonu u dresu Hazelton Hawksa i legendarnih Wilkes-Barre Barronsa, nadajući se povratku u NBA, ali je i zadnja njegova molba za opraštanjem kazne odbačena i 1962. se jedan od najvećih talenata svih vremena zbog zatvorske kazne zauvijek ostavio natjecateljske košarke, ubacujući nadalje loptu u obruč samo na uličnim igralištima gdje je još uvijek bio neprikosnoven, i gdje je i najbolje profesionalce znao “oderati” u igri jedan-na-jedan. (Ne možemo se ne zapitati što bi se dogodilo da je tog židovskog košarkaškog genija netko povezao s Maccabijem iz Tel Aviva, koji se 1963. uselio u novu dvoranu i počeo svoj pohod prema vrhu Europe na koji je prvi put zasjeo 1977.; možda bi i povijest europske košarke izgledala drugačije, ali i s više skandala oko namještanja….)
Baveći se sve više organiziranjem kocke i namještanja utakmica, Molinas je okretao velike novce. Dok je igrao u NBA, igrao je za desetak tisuća dolara godišnje, a podmićivanjem igrača da “bace” utakmicu mogao je zaraditi tisuću dolara za večer; na vrhuncu svog “posla” okretao je pedesetak tisuća dolara tjedno. No, NCAA skandal 1961. s 37 igrača iz 22 koledža koji su po nagovoru Molinasa i mafije namještali rezultate imao je prevelik odjek kad je puknuo, i “neuništivi” Jack Molinas osuđen je zbog podmićivanja igrača između 1957. i 1961. na 10 do 15 godina zatvora, od kojih je “odgulio” pet, uglavnom u njujorškom zatvoru Attica. Boravak tog vrhunskog sportaša u zatvoru bio je, kažu, izravna inspiracija za poznati film The Longest Yard s Burtom Reynoldsom.
Nakon zatvora Molinas se preselio u Kaliforniju, nastavljajući s mutnim poslovima i kockarskim namještaljkama. Tvrtka koju je osnovao s partnerom bavila se uvozom bundi s Tajvana i produciranjem porno-filmova, a partner je nađen krajem 1974. brutalno pretučen na smrt u svom stanu. Policija nikad nije otkrila ubojice, a Molinas je naplatio partnerovo životno osiguranje od pola milijuna dolara i nastavio sa svojim starim navikama. Na kraju mu je njegovo uvjerenje da je neuništiv, zbog kojeg je i mafijašima koji ga na terasi višekatnice drže za noge i prijete da će ga naglavce ispustiti na pločnik dolje mogao vikati “Ma ne možete vi mene ubiti, ja sam Jack Molinas!”, došlo glave.
Previše kockarskih dugova mafijaši nisu mogli više trpjeti i izdan je nalog. Jedan kradljivac kamiona je 3. kolovoza 1975. usred dana, sakriven iza susjedovog zida, ispalio pet metaka iz dugocjevnog revolvera kalibra .22. Dva su promašila, jedan je ranio Molinasovu curu koja je dan prije doputovala iz New Yorka, jedan pogodio šapu njezinog psa, ali peti je otraga prostrijelio vrat “neuništivog” Jacka Molinasa koji se srušio licem dolje na pločice pored bazena kuće u Hollywood Hillsu. Zadnje riječi prije smrti bile su mu: “Zar ovo nije najljepše mjesto za život, u usporedbi s Brooklynom?”
Ulična igrališta Bronxa i Brooklyna dala mu je moć da bude bolji od bilo koga drugog među koševima, ali kocka ga je odvela do Los Angelesa i metka u vrat. Žalostan kraj za čovjeka koji je, umjesto da bude igračka legenda kakva je mogao i trebao biti, završio tako što je crnim slovima upisan u povijest košarke kao njezina najveća sramota, a ne najbolji horok šut prije i poslije Kareem Abdul-Jabbara.